Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-857/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Slađani Čanković, odvjetnici u Zagrebu, Preradovićeva 18/1, protiv tuženice GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Kušec Kovačević, odvjetnici u Vrbovcu, Trg Petra Zrinskog 11/I., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žabi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Dugom Selu poslovni broj P-486/2024-18 od 10. srpnja 2025., 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice AB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Dugom Selu poslovni broj P-486/2024- 18 od 10. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice AB za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvije stotine pedeset eura).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da kupoprodajni ugovor datiran 15. travnja 1994., u kojem su kao kupci naznačeni tužena GB, [adresa] i DB, [adresa], a kao prodavatelj ĆB, po punomoćniku ŽB nikada nije zaključen, da stoga ne postoji i ne proizvodi pravne učinke (točka I/1. izreke), da se tuženici naloži isplata imovinske štete u iznosu od 35.000,00 EUR sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana od donošenja presude (točka I/2. izreke) i naknada parničnog troška sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate (točka I/3. Izreke) te je tužiteljici naloženo da tuženoj isplatiti parnični trošak u iznosu od 4.000,00 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.250,00 EUR.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da ugovor od 15. travnja 1994. o kupnji nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije zaključen, da ne postoji i ne proizvodi pravne učinke te zahtjev za naknadom štete, u visini tržišne vrijednosti predmetne nekretnine od 35.000,00 EUR sa zateznom kamatom.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a. Iako tuženica navodi da žalbu podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedene bitne povrede konkretno sastojale pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije mogla biti ispitana. Presuda sadrži potrebne razloge i može se ispitati pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP, koje u žalbi ističe tužiteljica jer su u obrazloženju presude sumarno navedeni zahtjevi stranaka (točka 1., 2., 3. i 4. obrazloženja), koje činjenice je sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio te kako ih je ocijenio (točke 5. do 22. obrazloženja), koje je odredbe materijalnog prava primijenio (točka 26., 27. i 28. obrazloženja), a izjasnio se i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora (točka 23. do 28. obrazloženja) te o njihovim prijedlozima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka (točka 27. i 29. obrazloženja).

5.1. Izvedene dokaze sud je pravilno ocijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističe tužiteljica.

5.2. Iako tužiteljica navodi da žalbu podnosi i zbog bitnih povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 220. st. 1., čl. 250. i čl. 7. ZPP, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedene bitne povrede konkretno sastojale pa u odnosu na te žalbene razloge presuda također nije mogla biti ispitana.

5.3. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, na štetu tužiteljice, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tužiteljica, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je kč. br. [katastarska čestica] kuća, dvorište i vinograd površine 212 čhv upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na temelju kupoprodajnog ugovora od 5. veljače 1985. bila upisana na ime ĆB, sada pok. supruga tužiteljice, u cijelosti,

- da su tuženica i njen sada pok. suprug stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine, svaki u 1/2 dijela, na temelju rješenja Općinskog suda u Sesvetama, Zemljišnoknjižnog odjela u Vrbovcu, broj Rz-39/99 (Z-709/99 i Z-1059/99) od 23. travnja 1999., donesenog u pojedinačnom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku,

- da su u tom zemljišnoknjižnom ispravnom postupku saslušani su svjedoci HB i JB, koji su naveli da je prijašnji vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bio ĆB, koji je za vrijeme ratnih zbivanja otišao u Srbiju, da su predlagatelji kupili vinograd, da ga unazad nekih pet godina nesmetano posjeduju i da ih nitko u tom pravu vlasništva ne ometa,

- da je u tom postupku izvršen uvid u kupoprodajni ugovor od 15. travnja 1994., za kč. br. [katastarska čestica] vinograd krč u [adresa] od 212 čhv te utvrđeno da je isti sklopljen između predlagatelja DB i GB kao kupaca i IB po punomoćniku SB, da isti ne sadrži ovjeru potpisa, već samo pečat o plaćenom porezu na promet, kao i u izjavu – ''Ovlašćenje'' – kojim je uknjiženi vlasnik CB pred Opštinskim sudom u Nišu u predmetu II. OV-2160/96 ovlastio - opunomoćio kćer ZB da ga zastupa u postupku prijenosa predmetne nekretnine s njegova imena,

- da je na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 3. kolovoza 2005. i tabularne isprave od 2. siječnja 2007. navedena nekretnina upisana kao vlasništvo UB, u cijelosti,

- da je tužiteljica bila u braku s ĆB od 8. listopada 1961. te je da je brak prestao smrću ĆB, 2011. godine,

- da je ''naredjenjem'' od 24. rujna 1991. (pukovnik JNA) ĆB, dipl. ing., određen za rad na premještanju Tehničke srednje vojne škole iz Zagreba na lokaciju Kruševac,

- da je u izjavi – ''ovlašćenju'' ĆB, ovjerenoj pred Opštinskim sudom u Nišu pod brojem OV-2160/96 od 14. lipnja 1996., navedeno:

''Ovlašćujem svoju kćer ŽB da može bez bilo kakve naknade upravljati mojom imovinom koja se sastoji od nedovršene vikend kućice i vinograda Krč od 212 čhv na zemljišnoknjižnoj čestici 597/2 u selu [adresa] k. o. [katastarska općina]. Uknjižba ovog posjeda na ime OB kao vlasnika izvršena je u [adresa] /zk. u. 1773/.

Ovo ovlašćenje podrazumijeva staranje o namirivanju dospelih poreskih i drugih obaveza fiskalne politike utvrđene zakonom Republike Hrvatske'',

- da kupoprodajni ugovor od 15. travnja 1994. ne prileži spisu Z-709/99, Z-1059/99, Rz-39/99 (ni izvornik, ni preslika), a niti je isti dostavljen u ovaj spis,

- da tužiteljica sada pok. ĆB nije vidjela 10 godina prije smrti, da nije ponudila nikakav odgovor na pitanje zašto s istim nije živjela te da tužiteljica ni njena kći nisu bile na njegovu pogrebu,

- da tužiteljica i njezina kći nisu sada pok. ĆB nikada rekle ''što se dogodilo s vikendicom'', niti su ga ikada pitale je li istu prodao.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio deklaratorni tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za isplatom, u bitnome uz obrazloženje da je na temelju iskaza tuženice i saslušanih svjedoka utvrđeno da je sada pok. ĆB imao stvarnu namjeru prodaje navedene nekretnine te da je istu i prodao, za iznos od 7.000,00 DEM, da je prodaja bila hitna jer je bilo ratno stanje, a ĆB visoko pozicionirana osoba u srpskoj vojsci (JNA), da je otišao u Srbiju 1992. godine i da se nikada više nije vratio u Hrvatsku, da je njegovo postupanje u pogledu prodaje predmetne nekretnine životno i logično te da je stoga moguće da tužiteljica i njezina kći nisu ni znale za takvo njegovo postupanje.

7.1. Osim toga, kako tužiteljica u spis nije dostavila rješenje o nasljeđivanju iza pok. ĆB te kako ona nije njegova jedina zakonska nasljednica, već je to i njihova kćer ABA, a potencijalno i drugi zakonski ili oporučni nasljednici, sud nadalje zaključuje da tužiteljica nije ni aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe.

7.2. U odnosu na činjenične navode koji se tiču bračne tečevine, sud zaključuje da tužiteljica u odnosu na tu činjeničnu tvrdnju nije postavila odgovarajući tužbeni zahtjev te da se ista ne može dovesti u vezu sa zahtjevom na utvrđenja da ugovor o kupoprodaji nije ni nastao.

7.3. Budući da je ĆB bio uknjižen kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, prvostupanjski sud nadalje smatra da tuženica i njezin sada pok. suprug nisu imali razloga posumnjati da je predmetna nekretnina bračna stečevina, niti su bili dužni istraživati izvanknjižno stanje.

7.4. Pobijanu odluku donio je pozivom na čl. 26. st. 1., čl. 104. st. 1. i čl. 185. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine '', broj 53/91, 73/91 i 3/94).

8. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

9. Međutim, prije svega treba reći da je pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da zbog toga što tužiteljica u spis predmeta nije dostavila pisani ugovor od 15. travnja 1994., nije dokazala tvrdnju da sporni pravni odnos kupoprodaje nije nastao, odnosno da bez postojanja tog ugovora nije moguće prihvatiti tužbeni zahtjev, na što tužiteljica osnovano ukazuje u žalbi. Međutim, navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud odlučio na temelju ostalih izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom.

10. Isto tako, što se tiče vođenja pojedinačnog zemljišnoknjižnog ispravnog postupka i uknjižbe prava vlasništva tužiteljice i njezinog sada pok. supruga u zemljišnim knjigama (u kojem ĆB nije sudjelovao), treba reći da pravilnost vođenja tog postupka i provedenih upisa u zemljišnu knjigu nije predmet ispitivanja u ovom parničnom postupku, a niti su eventualne nepravilnosti u vođenju tog postupka i donošenju odluke o upisu, suprotno žalbenim navodima, same po sebi dovoljne za zaključak da predmetni ugovor o kupoprodaji nije ni sklopljen, kao ni za zaključak da je cijeli postupak prijenosa vlasništva na GB i DB, u cijelosti iskonstruiran u cilju stjecanja materijalnih koristi uslijed rata i ratom stvorenih okolnosti, kako to tužiteljica ističe u žalbi.

10.1. Naime, prvostupanjski je sud, na temelju iskaza saslušanih svjedoka, pravilno utvrdio da je, suprotno tvrdnji tužiteljice i svjedoka ABA, sada pok. ĆB doista imao namjeru prodati predmetnu nekretninu, da je istu nudio majci svjedokinje LB, da je ona tu njegovu ponudu dalje proslijedila svome sinu VB (bratu navedene svjedokinje), a on sada pok. suprugu tuženice, s kojim je u to vrijeme radio u Austriji. Također je pritom sud pravilno utvrdio i ostale odlučne činjenice:

- da je ĆB novac bio neodgodivo potreban,

- da se kupoprodaja odvijala u ratno vrijeme te

- da je ĆB neposredno nakon toga otišao u Srbiju i više se nikada nije vratio u Hrvatsku. Pritom je prvostupanjski sud također pravilno zaključio da, sve ako namjera sada pok. ĆB prije ratnih zbivanja doista i nije bila da tu nekretninu otuđi, da je uslijed izvanrednih ratnih okolnosti opisano ponašanje ĆB bilo logično i životno i da je stoga moguće da tužiteljica i njegova kći nisu znale za takvo njegovo postupanje te da njihova tvrdnja da ĆB nikada nije imao namjeru prodavati predmetnu nekretninu može biti istinita u vremenima prije rata, ali ne i u vremenu i u situaciji u kojoj se predmetna prodaja odvila. Stoga zaključke suda prvoga stupnja u tom dijelu prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio i okolnost da tvrdnja tužiteljice da je njezina kći ugovor o kupoprodaji (u odnosu na koji navodi da nije sadržavao datum sklapanja – list 71 spisa) potpisala u strahu i pod prisilom, proizlazi jedino iz iskaza njezine kćeri, na kojem i sama temelji saznanje o predmetnom događaju jer istom nije prisustvovala. Zaključak o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je opravdao valjanim i potrebnim razlozima.

12. Pritom treba reći da je i prema ocjeni ovoga suda, u konačnici ostalo nejasno koja bi druga razumna svrha sastavljanja ''ovlašćenja'' od 14. lipnja 1996. (str. 48 i 57 spisa) bila, osim naknadnog davanja punomoći za potpisivanje predmetnog ugovora, kako je ugovoreno i kako to tvrdi tuženica. Nejasni su pritom i nelogični i razlozi davanja tog ovlaštenja, koje navodi svjedokinja ABA – da ''po potrebi'' umjesto oca može obaviti plaćanja poreza ili nekih drugih davanja vezanih za vikendicu – a svjedokinja određeno ni ne navodi o kojim konkretnim obvezama bi bila riječ, a niti je za podmirenje obveza navedenih u toj ispravi bilo potrebno neko posebno ovlaštenje. Ako navedeno ovlaštenje doista nije sastavljeno u svrhu izdavanja punomoći kćeri ŽB za sklapanje predmetnog ugovora, kako to tvrde tužiteljica i navedena svjedokinja, a što bi bilo u skladu i sa sadržajem te isprave, koji je jednako tako nejasan, a pored činjenice da tužiteljica i navedena svjedokinja nisu uspjele navesti neke jasne i prihvatljive razloge zbog kojih je to ovlaštenje uopće dano, onda je doista nejasno koja bi druga svrha sastavljanja te isprave bila, osim one koju navodi tuženica, neovisno o tome ima li ta isprava sadržaj koji je potreban za njezino korištenje svrhu potpisivanja ugovora u ime prodavatelja. Tužiteljica i navedena svjedokinja nemaju saznanja ni o tome na koji je način tuženica došla u posjed navedene izjave, a pretpostavka svjedokinje ABA, da je navedenu ispravu ĆB moguće poslao Općinskom sudu u Vrbovcu ''kako bi na sudu bilo poznato da je svjedokinja ovlaštena da plaća poreze odnosno druga davanja vezana za predmetnu nekretninu'', također je nelogična i nerealna pa se i s obzirom na sve navedene okolnosti ukazuje pravilnim zaključak prvostupanjskoga suda da je predmetni ugovor o kupoprodaji ipak sklopljen.

13. Sama okolnost da navedeni svjedoci nisu suglasno iskazivali o točnom vremenu ''navodnog'' sklapanja predmetnog ugovora, na što u žalbi ukazuje tužiteljica, ne umanjuje vjerodostojnost njihovih iskaza jer se, zbog proteka vremena od preko 30 godina, točnog vremena sa sigurnošću nisu niti mogli sjetiti.

14. Pravilan je i zaključak prvostupanjskoga suda, u odnosu na tvrdnju tužiteljice, koju ponavlja i u žalbi, da je predmetna nekretnina stečena u braku sa sada pok. OB i da se ista u smislu čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" br. 11/78, 45/89 i 51/90), smatra njihovom zajedničkom imovinom, da tužbeni zahtjev u tom smislu nije postavljen.

15. U odnosu na žalbene navode kako bi bilo realno očekivati da bi tuženica, kao zaposlenica suda, kojoj je dobro poznata važnost pisanih pravnih poslova kojima se stječe vlasništvo na nekretninama, barem sačuvala predmetni kupoprodajni ugovor, treba reći da je u ovom postupku utvrđeno su tuženica i njezin sada pok. suprug još 1996. godine upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama te da su nakon toga (2005. godine – str. 9. spisa), tu nekretninu prodali trećoj osobi, koja je 29. listopada 2007. također uknjižila svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi (str. 9. spisa) pa se čuvanje navedene isprave daljnjih 17 godina nakon provedene uknjižbe, koliko je od tada proteklo do podnošenja predmetne tužbe, ne ukazuje ni nužnim, ni realnim.

16. Ostali žalbeni navodi predstavljaju iznošenje vlastitih pravnih shvaćanja koja nemaju uporišta ni u stanju spisa, a niti u mjerodavnim zakonskim odredbama koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga isti nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. U odnosu na žalbene navode tužiteljice da joj je rješenjem Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko pravne poslove Sektora za besplatnu pravnu pomoć odobreno zastupanje i oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka u ovom predmetu, treba reći da u smislu čl. 4. st. 4. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (''Narodne novine'', broj 143/13 i 98/19), oslobođenje od plaćanja troškova sudskog postupka obuhvaća oslobođenje od polaganja predujma troškova svjedoka, tumača, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa, ali ne i od obveze naknade troškova postupka protivnoj stranci, u slučaju kad stranka koja je ostvarila pravo na besplatnu pravnu pomoć, izgubi parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP).

17.1 Budući da osim navedenim, odluku o trošku tužiteljica ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

18. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka. Stoga je, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici, 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos