Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-888/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6280/2024-15 od 9. lipnja 2025., 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6280/2024-15 od 9. lipnja 2025.

- u točki I. izreke,

- u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu od 353,05 EUR (tri stotine pedeset tri eura pet centi) sa zateznom kamatom od 1. prosinca 2007. do isplate i zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 543,68 EUR (pet stotina četrdeset tri eura šezdeset osam centi) sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate te

- u točki III. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja VB kao djelomično osnovana i potvrđuje navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 62,50 EUR (šezdeset dva eura pedeset centi) sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate.

III. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi) sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja VB za naknadom troškova postupka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi) sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko bank d.d. Zagreb za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR (tri stotine šezdeset pet eura pedeset devet centi).

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb da tužitelju VB nadoknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 31,25 EUR (trideset jedan euro dvadeset pet centi), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 5./Troškovi, Ugovora o kreditu broj 016-772/2007 od 28. studenoga 2007. zaključenog između tužitelja i prednika tuženika, kao kreditora, koja glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,50% (dva zarez pedeset posto) iznosa kredita'', utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 353,05 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2007. do isplate te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 856,18 EUR sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate, koja se do 31. prosinca 2007. određuje na temelju čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke) te se odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR.

2.1. Tužitelj je izjavio žalbu protiv odluke o troškovima postupka, u dijelu kojim mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude, u iznosu od 125,00 EUR, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 94,72 EUR.

3. Žalbe su djelomično osnovane.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 28. studenoga 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 2,50% od iznos kredita odnosno 353,05 EUR, a tužitelju je naplaćena 30. studenoga 2007. (list 16 spisa).

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP- a.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a, koju u žalbi ističe tuženik jer presuda ne proturječi sama sebi ni stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.2. Tuženik u žalbi navodi da je odbijanjem dokaznih prijedloga sud teže povrijedio odredbe parničnog postupka. Međutim, tuženik pritom određeno ne navodi koji je njegov dokazni prijedlog odbijen, niti ta okolnost proizlazi iz stanja spisa pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije mogla biti ispitana.

5.3. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), kako to u žalbi ističe tuženik jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na jednakost pred zakonom i pravično suđenje u smislu odredbe čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Tuženik u žalbi ističe i povredu čl. 26. Ustava, u kojemu je sadržano ustavno jamstvo jednakosti stranaca s hrvatskim državljanima pred sudovima, međutim, pritom određeno ne navodi u čemu bi se navedena povreda konkretno sastojala, a niti je tuženik strana pravna osoba.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu 28. studenoga 2007., kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 23.948,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate od 6 godina,

- da je čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,50% iznosa kredita,

- da je tužitelj tuženiku platio tzv. ulaznu naknadu 30. studenoga 2007. u iznosu od 2.660,05 kn, odnosno sada 353,05 EUR,

- da tužitelju nije bilo omogućeno s djelatnicima banke efektivno pregovarati o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade, jer mu je predmetni kredit bio ponuđen po principi ''uzmi ili ostavi'', da tužitelju nije bilo objašnjeno na što točno se odnosi ta naknada, odnosno koja usluga banke se njome plaća,

- da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u Narodnim novinama kao grafičar u tiskari, a sredstvima odobrenog kredita kupio je automobil koji je koristio za osobne potrebe,

- da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka,

- da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika,

- da u ugovoru nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), da nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba neodređena i neodrediva, da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, da tuženik nije predložio niti dostavio dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito da nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača jer je primjenom te odredbe, 30. studenoga 2007., tuženiku isplatio na ime naknade po čl. 5. Ugovora o kreditu iznos od 2.660,05 kn, odnosno sada 353,05 EUR, slijedom čega je ista nišetna.

7.1. Pobijanu presudu donio je pozivom na odredbe čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1., čl. 295., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05) i sukladno odredbama čl. 3. st. 1. al. 1., čl. 96. st. 1. do 4. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9. Kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita (za iznos od 353,05 EUR), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primila.

9.1. Tuženik u žalbi navodi da je tužitelj, kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (2,50%), da je prirodu stvarno pruženih usluga mogao razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora i prirode bankarskog poslovanja, da se radi o bazičnoj matematičkoj operaciji i da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. U odnosu na navedeno treba reći da je u ovom slučaju odlučno da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da o plaćanju predmetne naknade nije mogao pregovarati, niti bez njezina plaćanja sklopiti ugovor o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2) i na što se plaćanje te naknade konkretno odnosi, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9.2. Tuženik nadalje navodi da se iznos od 353,05 EUR ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Međutim, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju je utvrđeno da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

9.3. U odnosu na žalbene navode da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno i u skladu s čl. 173. Zakona o bankama i Tarifom naknada banke odobrene od strane regulatora – Hrvatske narodne banke, treba reći da, iako ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, pod utvrđenim okolnostima, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga pozivanjem na navedene propise i javno objavljenu Tarifu o naknadama banke, tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

9.4. Kada je u postupku utvrđeno da tužitelj s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o predmetnoj ugovornoj odredbi, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, onda ni okolnost što je navedeni ugovor solemniziran, sama po sebi ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

9.5. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio i pravilno ocijenio da je u ovom slučaju, s obzirom na okolnost da je riječ o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo te da bez plaćanja predmetne naknade ne bi bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da o spornoj odredbi nije pregovarao kako bi se uvjerio da bi tužitelj na tu odredbu pristao u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, kao što je to ovdje slučaj. Stoga banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.

9.6. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je sud propustio provesti test razmjernosti.

9.7. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik navodi da prvostupanjska presuda ne sadrži ''smisleno'' obrazloženje zašto je prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se poziva na zakonske odredbe, treba reći da je o tom prigovoru prvostupanjski sud pravilno odlučio, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 (točka 28. obrazloženja), koje prihvaća i ovaj sud. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da zastara po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku.

10. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženiku isplaćen iznos od 353,05 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

11. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

12. Međutim, osnovano tuženik osporava odluku o parničnom trošku te ističe da zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedene odredbe treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te da se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 353,05 kn. Stoga je tuženik osnovano, već u odgovoru na tužbu, prigovorio suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.579,40 EUR.

12.1. S obzirom na navedenu vrijednost predmeta spora od 353,05 EUR i vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), tužitelju pripada naknada za sastavljanje tužbe (Tbr. 7/1), podneska od 3. travnja 2025. (Tbr. 8/1) i zastupanja na ročištu 15. svibnja 2025. (Tbr. 9/1) u iznosima od po 100,00 EUR za svaku radnju ili ukupno 300,00 EUR, odnosno 375,00 EUR nakon uvećanja za 25% PDV-a (Tbr. 46. Tarife). S troškovima plaćenih sudskih pristojbi u iznosu od 106,18 EUR, sveukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 481,18 EUR, a ne 856,18 EUR, koliko je dosuđeno.

13. Međutim i tužitelj osnovano ukazuje da je pogrešno sud primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Trošak zastupanja punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao tijekom parničnog postupka pa kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave (čl. 164. st. 3. ZPP) stavio određen zahtjev za naknadu troškova pristupa na navedeno ročište (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), a njegov punomoćnik je i pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena, onda je također riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i za koji tužitelju pripada naknada u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9/3 Tarife), a ne u iznosu od 125,00 EUR, koliko je zatraženo. Prema tome, pravilno je tužitelju dosuđen trošak u sveukupnom iznosu od 543,68 EUR, dok je u preostalom iznosu od 312,50 EUR, njegov zahtjev neosnovan.

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, kao u točki III. izreke.

15. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje, ne pripada mu pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka, sukladno s odredbom čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP (točka IV. izreke ove presude).

16. Tužitelj je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 50% pa mu je, razmjerno tome, na temelju čl. 155., u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP, dosuđen trošak koji se sastoji od troška sastavljanja žalbe u iznosu od 62,50 EUR (tbr. 10/4, tbr. 46. Tarife), tako da isti iznosi 31,25 EUR (točka V. izreke ove presude).

U Velikoj Gorici 18. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Verica Kos