Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-737/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-191/2024-10 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-191/2024-10 od 31. ožujka 2025.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu zaključenog 30. svibnja 2005. kojom odredbom je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti unaprijed jednokratnu naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarske usluge, točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. st. 2. istog Ugovora o kreditu kojom odredbom se tužiteljica obvezala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.

2. Točkom III. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 593,27 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom IV. izreke tuženici je naloženo naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 375,00 eur sa zateznom kamatom, dok je točkom V. izreke u cijelosti odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

4. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenog između prednika tuženice Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita i založnog dužnika, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutno iznosi jedan posto, jednokratno unaprijed … (tzv. ulazna naknada), odredbe čl. 8. st. 2. istog Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita u kojem slučaju se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu kredita prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke, restitucijski zahtjev za isplatu plaćenog iznosa tzv. ulazne naknade od 171,46 eur, te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 421,81 eur (ukupno 593,27 eur) sa zateznom kamatom.

8. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je između prednika tuženice i tužiteljice zaključen predmetni ugovor o kreditu, sadržaj spornih ugovornih odredbi, također nije sporno da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 34.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, da su stranke 20. svibnja 2021. sklopile Anex ugovora kojim je provedena konverzija te je tužiteljica nakon provedene konverzije prijevremeno u cijelosti otplatila kredit, da je prednik tuženice prilikom isplate kredita 14. lipnja 2005. tužiteljici naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 171,46 eur, dok je na dan prijevremene konačne otplate kredita 20. svibnja 2021. tužiteljici naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 421,81 eur.

9. Sporno je jesu li predmetne ugovorne odredbe ništetne, pravo tužiteljice na isplatu (vraćanje) naplaćenih iznosa. Sporno je je li nastupila zastara tužiteljičine novčane tražbine, dok visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, budući da je tuženica tijekom postupka visinu tužbenog zahtjeva učinila neprijepornom.

10. Ocjenom izvedenih dokaza i to stranačkog iskaza tužiteljice, kao i uvidom u dokumentaciju u spisu, pritom utvrđujući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala mogućnost pregovarati s tuženicom o navedenim ugovornim odredbama, jer da je ugovor bio unaprijed pripremljen, sastavljen na tipskom obrascu, a djelatnici banke da joj nisu obrazložili što čini visinu naknada, odnosno kako su visinu naknada izračunala i na što se naknade odnose, da prilikom ugovaranja kredita u banci nije dobila nikakve brošure u kojima bi bila navedena i kolika bi bila naknada, a da sam ugovor o kreditu nije imala mogućnost u cijelosti pročitati, pa da stoga sporne ugovorne odredbe tada nije ni uočila, te razmatrajući sporne ugovorne odredbe u primjeni odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene od strane tuženika o kojima se nije unaprijed pregovaralo i na koje tužiteljica nije mogla utjecati, da ugovorna kamata u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja, već i očekivana dobit kreditora i da se stoga nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatne naknade za obradu zahtjeva za kredit, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu sklopljen i kada su stranke ugovorile da će korisnik kredita banci plaćati ugovorene kamate, slijedom čega zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne, te da tužiteljica sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO/05) ostvaruje pravo na povrat nesporno naplaćenih iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115. ZOO/05, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita i prijevremenu isplatu kredita o kojim odredbama ugovora se nije pregovaralo.

11. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO/05, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

12. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio kao osnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

14. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, rezultat su pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

15. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, budući da je i prema stajalištu ovoga suda, tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen kao osnovan.

16. Odgovarajući na žalbene navode tuženice, treba reći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Istovjetno je propisano i čl. 96. st. 1., 2. i 4., čl. 99. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07-dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 19. studenog 2007.

17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 30. svibnja 2005. proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03 ( čl. 99. ZZP/07).

18. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Sve ovo odnosi se i na sporno pitanje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. ugovora o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

20. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio status tužiteljice kao potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnih odredbi Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica sredstva dobivena kreditom koristio za osobne potrebe za kupnju stana te je pravilno zaključio da je ugovor sklopila u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 (čl. 3. ZZP/07).

21. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona određena Odlukom o visini naknada za usluge, u omjeru 1% od iznosa kredita, te je utvrđeno da je naknada za obradu kredita naplaćena u omjeru od 0,80%, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka svojom odlukom odredio tu visinu od 1%, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom Odlukom o visini naknada za usluge o kojoj odluci tuženika tužitelj nije mogao pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužiteljici, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

22. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom obračunate naknade, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01-dalje ZOO/91) i čl. 1021. do 1024. ZOO/05 nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

23. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

24. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita, ovdje tužitelja, na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se ni o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tužitelja, te da je slijedom navedenog navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07).

25. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

26. Iako je tuženik u postupku, a kod čega ustraje i u žalbenom postupku, ustraje kod tvrdnje da kod prijevremene otplate kredita banka ima stvarne troškove (primjerice ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svom vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila) i da je primijenjena odredba Odluke banke koja je propisivala naknadu u iznosu od 1% od iznosa uplate, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Ovdje dodatno treba ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

27. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

28. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO/05. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredaba zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

29. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja prema čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, te Tarifi/23 i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

30. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić