Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-334/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, protiv tuženice FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici u Sisku, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 136/2023-16 od 9. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-136/2023-16 od 9. veljače 2024. i sudi:

Tuženica je dužna trpjeti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 54.633,85 eura / 411.638,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje od 15. listopada 2021. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sudskom prodajom nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o, [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] – Ob.IT površine 650 m2, sastojeće od dvorišta površine 465 m2, kuće Ob.T.Bakača Erdodyja površine 143 m2 i dvorišne zgrade Ob.T.Bakača Erdodyja površine 42 m2.

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 296,40 eura / 2.233,20 kn, u roku od 15 dana.

Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužna je FT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] trpjeti namirenje novčane tražbine Hrvatske poštanske banke, dioničkog društva iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 od 411.638,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i radi naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena iz vrijednosti nekretnine upisane u zemljišnu knjigu zemljišnoknjižnog odjela [adresa] Općinskog suda u Sisku za k. o. [katastarska općina], zkul. [broj ZK uloška], kat. čest. [katastarska čestica] – Ob.F [adresa] površine 650 m2 sastojeće od dvorišta površine 465 m2, kuće, Ob.T.Bakača Erdodyja površine 143 m2 i dvorišne zgrade, Ob.T.Bakača Erdodyja površine 42 m2".

II. Nalaže se tužitelju Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tuženici FT troškove parničnog postupka u iznosu od 7.687,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev i tuženicu obveže da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev (založnog) vjerovnika za namirenje tražbine osigurane zalogom iz vrijednosti založene nekretnine u smislu odredbe članka 63. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91. – dalje: ZOVO).

6. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da je 2. siječnja 1996. između tužitelja, kao kreditora te društva Frukom d.o.o., kao korisnika kredita, sklopljen ugovor kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 462.275,16 kn,

- da je tužitelj na temelju tog ugovora, uz suglasnost korisnika kredita i sada pok. ĆT kao založnog dužnika, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sisku 23. svibnja 1996. uknjižio pravo zaloga na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (pod brojem Z-700/96),

- da je u trenutku uknjižbe založnog prava kao vlasnik opterećene nekretnine bio upisan samo pok. ĆT,

- da je predmetnu nekretninu pok. ĆT stekao od HT na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 14. svibnja 1990,

- da je tuženica s pok. ĆT bila u braku od 1978.,

- da je tuženica 2005. pred Općinskim sudom u Sisku ishodila protiv ĆT pravomoćnu presudu na temelju priznanja kojom je utvrđeno da je ona, temeljem bračne stečevine, suvlasnica sporne nekretnine u ½ dijela,

- da tuženica ugovor o kreditu nije potpisala u svojstvu zalogodavca.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je sporna nekretnina u vrijeme kada je ista bila opterećena založnim pravom u korist tužitelja predstavljala zajedničku imovinu tuženice i njezinog supruga, sada pok. ĆT, da on nije imao suglasnost tuženice da spornu nekretninu optereti, pa da je takvo raspolaganje, jer je protivno prisilnom propisu, ništavo u smislu odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO/91) u vezi članka 277. i 283. stavak 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/89., 59/90. i 25/94. – dalje: ZBPO).

7.1. Prigovor tužitelja da je založno pravo stečeno primjenom načela povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga, prvostupanjski je sud otklonio uz obrazloženje da je tužitelj založno pravo stekao u razdoblju primjene ZOVO-a, a da je djelovanje tog načela uvedeno tek odredbom članka 123. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09. i 153/09. – dalje: ZVDSP). Drugim riječima, u razdoblju primjene ZOVO, kada je u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine bio upisan samo jedan bračni drug, založno se pravo nije moglo steći povjerenjem u zemljišne knjige na suvlasničkom dijelu bračnog druga s kojim nije sklopljen sporazum o osnivanju založnog prava i tada do primjene dolazi (samo) načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima.

8. Iako je do raspolaganja (opterećenja) nekretnine u konkretnom slučaju došlo za vrijeme važenja ZOVO-a, pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da se založno pravo u primjeni tog Zakona nije moglo steći po trećoj osobi primjenom načela povjerenja u zemljišne knjige na nekretnini koja nije bila isključivo vlasništvo osobe s kojom je sklopljen pravni posao o zasnivanju založnog prava iako je ta osoba bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a taj treći je bio pošten stjecatelj.

8.1. Bez obzira na to što je djelovanje načela povjerenja u zemljišne knjige – koje djeluje prema trećima, odnosno onima u čiju je korist do raspolaganja nekretninom došlo – uvedeno tek odredbom članka 123. stavak 1. ZVDSP, ne znači da se u slučaju spora valjanost pravnog posla sklopljenog prije 1. siječnja 1997. ne treba procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa.

8.2. Iako načelo povjerenja u zemljišne knjige nije bilo izrijekom propisano odredbama ZOVO-a, ono je svoj smisao našlo u odredbi članka 33. tog Zakona prema kojoj se pravo vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Dakle, načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga proizlazilo je i tada iz same prirode i publicitetne funkcije zemljišnih knjiga – koje su i uvedene upravo zbog potrebe za posljedicama ili učincima djelovanja tog načela u zaštiti pravnog prometa nekretnine, u izostanku kojeg načela zemljišne knjige ne bi imale smisao svog postojanja, s time da se to načelo primjenjivalo i kroz razvijenu bogatu sudsku praksu uvijek sa učincima koji su djelovali isključivo u korist savjesnog ili poštenog stjecatelja prava na nekoj nekretnini, onog koji je bio u dobroj vjeri, jer s obzirom na podatke iz zemljišnih knjiga nije znao niti mogao znati da je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno ili neistinito, odnosno da izvanknjižno stanje ne odgovara zemljišnoknjižnom stanju.

8.3. Drugim riječima, iako nema dvojbe da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s općim načelom prava – načelom savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, neovisno o tome je li do raspolaganja (dakle, i opterećenja nekretnine) došlo prije stupanja na snagu ZVDSP. Svako drugačije postupanje bilo bi protivno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-604/2021- 3 od 29. kolovoza 2023.).

9. Iako se prvostupanjski sud, zbog pogrešnog shvaćanja da načelo povjerenja u zemljišne knjige nije stvaralo relevantne učinke i prije stupanja na snagu ZVDSP, prilikom ocjene prigovora nevaljanosti sporazuma o zasnivanju založnog prava nije bavio savjesnošću i dobrom vjerom svih sudionika konkretnog pravnog posla, ovaj sud nalazi da je te odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

10. S obzirom na to da je suprug tuženice znao da raspolaže imovinom koja nije samo njegovo vlasništvo, koristeći činjenicu da je u zemljišnim knjigama tada bio upisan kao jedini vlasnik sporne nekretnine, isti u vrijeme sklapanja sporazuma o zasnivanju založnog prava nedvojbeno nije bio savjestan.

11. Tuženica u svom iskazu navodi da je u razdoblju od 1998. do 2000. bila direktorica društva Frukom d.o.o. (korisnika kredita), ali iz zapisnika održanog 21. svibnja 1997. u prostorijama tužitelja (list 102 spisa) proizlazi da je ona već tada bila (su)vlasnica tog društva i da je zajedno sa suprugom i predstavnicom tužitelja dogovarala povrat dospjelog duga po spornom ugovoru o kreditu. U svom iskazu potvrđuje da je već tada znala za okolnosti spornog pravnog posla.

12. Imajući u vidu takav iskaz tuženice, ovaj sud prihvaća tvrdnju tužitelja da se tuženica ne može smatrati poštenom (savjesnom) kada, unatoč saznanju o zasnivanju založnog prava, najmanje sedam godina nije činila ništa po pitanju zaštite svog prava (su)vlasništva.

13. Međutim, čak i da se ona u odnosu na vrijeme zasnivanja založnog prava može smatrati savjesnom, ako je tužitelj, kao stjecatelj založnog prava, bio savjestan, polazeći od svrhe i značaja načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti stečenog prava treba dati trećoj savjesnoj osobi koja je postupala s povjerenjem u zemljišne knjige.

14. Kako je tužitelj bio savjestan stjecatelj - jer je, kao sudionik pravnog posla, postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, sve u vezi s činjenicom da je upisani zemljišnoknjižni vlasnik založene nekretnine u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i zasnivanja založnog prava bio isključivo suprug tuženice, a da tužitelj nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada suprugu tužiteljice – ovaj sud smatra da raspolaganje zajedničkom imovinom tuženice i pok. ĆT nije bilo nevaljano u odnosu na tužitelja, kao treću savjesnu osobu.

15. Kako tuženica nije osporila visinu zalogom osigurane tražbine koja je, prema izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja (list 14 spisa), na dan 28. rujna 2021. iznosila 411.638,71 kn, a tuženica niti tvrdi niti dokazuje da bi predmetna tražbina u međuvremenu bila podmirena, ovlašten je tužitelj, na temelju odredbe članka 63. ZOVO-a, tražiti namirenje te tražbine iz vrijednosti zalogom opterećene nekretnine u vlasništvu tuženice.

15.1. Napominje se da je tražbina tužitelja, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22.), izražena u eurima uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona.

16. Tužitelj, u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), ima pravo namiriti se i za iznos zateznih kamata od dana podnošenja zahtjeva (tužbe) po stopi propisanoj stavkom 2 . istog članka.

17. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP, prvostupanjsku je presudu valjalo preinačiti prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

18. Zbog preinačenja prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP, jednom odlukom potrebno je odlučiti o troškovima cijelog postupka.

19. Tako je tužitelju, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP u vezi Tar.br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19. i 92/21.), priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 296,40 eura / 2.233,20 kn, dok je zahtjev tuženice, jer je u cijelosti izgubila spor, primjenom iste odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen kao neosnovan.

U Sisku 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja