Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-610/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Gradske plinare Zagreb - Opskrba d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 1, OIB: 74364571096, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9962/2021-16 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja LB i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9962/2021-16 od 21. prosinca 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
"Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan, koji glasi:
"1. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji se vodio pred Financijskom agencijom temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovi broj Povrv-353/18 od 11.03.2021., potvrđene presudom Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-836/21 od 09.07.2021.
2. Tužena, Gradska plinara Zagreb-Opskrba d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 1, dužna je tužitelju, LB, odvjetniku iz [adresa], isplatiti iznos od 47.587,02,-HRK sa zateznim kamatama tekućim od 15.12.2021. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena u roku od 15 dana.
3. Tužena je dužna tužitelju naknaditi troškove ovog parničnog postupka."
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao ovršenika u predmetu poslovni broj Ovr-3559/2021, radi proglašenja da su nedopušteni pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji se, na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-353/2018 od 11. ožujka 2021., vodi pred Financijskom agencijom, kao i zahtjev za isplatu (povrat) iznosa od 47.587,02 kn s kamatama od 15. prosinca 2021. do isplate.
6. U postupku je utvrđeno:
- da je tuženik u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-353/18 ishodio protiv tužitelja pravomoćnu i ovršnu presudu na temelju koje je tužitelju naloženo podmiriti tuženiku novčanu tražbinu u iznosu od 25.004,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama,
- da se ta tražbina odnosi na pruženu uslugu potrošnje plina u stanu tužitelja na adresi [adresa],
- da tužitelj inače obavlja odvjetničku službu,
- da je tuženik, kao ovrhovoditelj, pred Financijskom agencijom pokrenuo postupak izravne naplate na poslovnom računu tužitelja na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda poslovni broj Povrv-
353/2018 od 11. ožujka 2021.,
- da je tuženik u tom postupku 15. prosinca 2021. od tužitelja naplatio ukupan iznos od 47.587,02 kn,
- da je tužitelj, osporivši u postupku prisilne naplate ovlaštenje tuženika tražiti na temelju citirane ovršne isprave ovrhu na njegovom poslovnom računu, upućen na ovu parnicu iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – dalje: OZ).
7. Polazeći od toga da tužitelj, kao fizička osoba, nije ovlašten zahtijevati proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi na njegovom poslovnom računu i da isti tužbu kojom je upućen u parnicu može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu (članak 55. stavak 3. OZ), prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev tužitelja odbio zbog pomanjkanja aktivne legitimacije odnosno zbog toga što je tuženik, kao vjerovnik, na temelju ovršne isprave u kojoj je tužitelj označen kao dužnik, ovlašten protiv njega voditi postupak izravne naplate.
8. Neosnovano tuženik žalbom ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nije odlučio o njegovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije, tražeći da taj sud odgovori na pitanje protivi li se odredba članka 4. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18, 2/20, 46/20 i 47/20 – dalje: ZPONS) – prema kojoj se ovrha vrši prema OIB-u stranke ignorirajući razliku između fizičke osobe s jedne strane i te iste osobe u svojstvu odvjetnika s druge strane - tumačenju članka 2. Direktive Vijeća 93/16/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima – prema kojem se fizička osoba koja obavlja odvjetničku djelatnost može u odnosu na banku smatrati potrošačem kada ugovor o kreditu nije u vezi s profesionalnom djelatnošću.
8.1. Iako neobrazlaganje razloga nepostavljanja prethodnog pitanja Sudu Europske unije može imati za posljedicu povredu prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske odnosno članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno postaviti prethodno pitanje Sudu Europske unije, pa da stoga propust prvostupanjskog suda da isti to obrazloži nije bio od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
8.2. Prije svega valja reći da nije u nadležnosti Suda Europske unije odlučivanje o valjanosti nacionalnog propisa, već on samo daje interpretaciju propisa Europske unije iz koje nacionalni sud treba povući odgovarajući zaključak. Drugim riječima, uloga Suda Europske unije u postupku prethodnog pitanja je dati pravilno tumačenje prava Europske unije, a na nacionalnom je sudu da slijedeći upute suda Europske unije primijeni pravo i riješi predmet.
8.3. Prihvaćajući interpretaciju članka 2. točke (b) Direktive Vijeća 93/13/EZ iz presude Suda Europske unije C-110/10 od 23. travnja 2015., ovaj sud ne nalazi da bi ista bila od odlučnog značaja na konkretni spor, budući da među strankama nije sporno da je tražbina iz ovršne isprave na temelju koje se provodi ovrha proizašla iz potrošačkog ugovora. Među strankama postoji spor (samo) o tome može li se ovrha, kada ovršna isprava glasi na fizičku osobu koja se bavi slobodnim zanimanjem (odvjetništvom), provesti na njegovom poslovnom računu i onda kada je (novčana) tražbina iz ovršne isprave proizašla iz ugovornog odnosa koji nije u vezi s njegovim zanimanjem (djelatnošću), pa je i interpretacija Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima neodlučna za rješenje konkretnog predmeta i primjenu mjerodavnog nacionalnog prava.
9. Prema odredbi članka 2. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11. i 126/21. – dalje: ZO) odvjetništvo predstavlja samostalnu i neovisnu djelatnost koja se ostvaruje osobito samostalnim i neovisnim obavljanjem odvjetničke službe kao slobodne djelatnosti. Fizička osoba (odvjetnik) odvjetničku djelatnost obavlja u svoje ime i za svoj račun, a novčana sredstva po njegovom poslovnom računu mu pripadaju jednako kao i ona po njegovom privatnom računu. To se naravno ne odnosi samo na ona sredstva koja odvjetnik na svom poslovnom računu drži za račun druge osobe, primjerice stranke koju zastupa, što tužitelj u konkretnom slučaju niti tvrdi niti dokazuje.
10. S tim u vezi, neovisno o tome je li tražbina iz ovršne isprave proizašla iz ugovornog odnosa fizičke osobe kao potrošača ili osobe koja se bavi slobodnim zanimanjem (poslovnog subjekta), ovrhu je na novčanim sredstvima te osobe moguće provesti po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama u kojima ovršenik ima otvorene račune i oročena novčana sredstva neovisno o tome radi li se o njegovom privatnom ili poslovnom računu (članak 4. stavak 1. ZPONS). Dakle, neovisno o tome što se novčana tražbina odnosi na uslugu koja je izvršena u stanu tužitelja, a ista se provodi na poslovnom računu tužitelja, kada tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da sredstva na tom računu ne pripadaju njemu, ovaj sud smatra da pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate poslovni broj Ovr-3559/2021 na poslovnom računu tužitelja nisu nedopušteni.
11. Iako je obrazloženje pobijane presude u dijelu u kojem se navode razlozi pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja na proglašenje nedopuštenom ovrhe na poslovnom računu tužitelja protivno prethodno citiranim odredbama Zakona o odvjetništvu i prethodno iznijetom shvaćanju ovog suda, pobijana odluka utemeljena je i na shvaćanju da je tuženik, kao ovrhovoditelj, ovlašten na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-353/18 od 11. ožujka 2021. – voditi ovrhu protiv tužitelja koji je u njoj označen kao dužnik, koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud, pa se već zbog navedenoga žalba tužitelja ukazuje neosnovanom. S tim u vezi neosnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji je, na temelju ovršne isprave, naplatio u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom.
12. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja valjalo je odbiti i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Sisku 18. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Martina Budinski Modronja
