REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-112/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3206413144/06 sklopljenog 29. ožujka 2006. između RČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačke banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, a u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 270,14 EUR sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 603,08 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 18. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su RČ i tuženik **.**.2006. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (dalje u tekstu: Ugovor). Navodi da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, odnosno određeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Korisniku kredita je 10. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 270,14 EUR. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, da tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga, da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača te da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Također ističe prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno iskomunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i saslušanjem svjedoka RČ, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe Ugovora.

5. Između stranaka nije sporno da su tuženik i RČ sklopili Ugovor 29. ožujka 2006. i visina i datum naplaćene naknade za obradu kredita.

6. Iz Ugovora (list 18-21 spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Iz Ugovora ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi vozilo zbog čije je kupnje Ugovor sklopljen, bilo korišteno u bilo kakve poslovne svrhe.

7. Odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

8. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 6-10 spisa) utvrđeno je da su RČ i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 8. lipnja 2023. Člankom 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da RČ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 3206413144/06 sklopljenog između RČ i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

9. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Iz iskaza svjedokinje RČ (list 112-113 spisa) proizlazi da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu 2006. za kupnju vozila za osobne potrebe, a vozilo nikada nije iznajmljivala niti koristila za obavljanje poslovne djelatnosti, da prilikom sklapanja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama Ugovora, pa tako niti o spornoj, nego joj je djelatnik banke na potpis dao unaprijed formulirani obrazac Ugovora. Stranke nisu pregovarale niti o visini naplaćene naknade za obradu kredita, a niti je svjedokinji objašnjeno na što se odnosi ta naknada niti koju uslugu dobiva zauzvrat od banke za tu naknadu. Svjedokinja je iskazala da nije bila u poziciji pregovarati s bankom o naknadi i njezinoj visini kao niti o drugim uvjetima ugovora već je samo imala mogućnost potpisati ponuđeni ugovor i dobiti kredit ili ne uzeti kredit.

15. Iz iskaza svjedokinje RČ proizlazi da joj tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje se konkretne troškove odnosi naknada za obradu kredita i kako se određuje te da se o toj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji joj je ponuđen. Iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

16. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje RČ jer je logičan i uvjerljiv, a iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Naime, u trenutku sklapanja Ugovora korisnica kredita bila je potrošač, fizička osoba koja nije obavljala nikakvu registriranu djelatnost te je sklopila Ugovor radi kupnje vozila za osobne potrebe.

17. Ništetna je odredba čl. 2. st. 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

18. Između stranaka nije sporno da je korisnici kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 270,14 EUR 10. svibnja 2006., pa je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost kada je i u kojem iznosu sporna naknada naplaćena.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. Iz iskaza svjedoka RČ proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

21. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisnici kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti joj je dala bilo kakve informacije o predmetnoj naknadi, pa tako niti bilo kakve informacije iz kojih bi korisnica kredita kao potrošač mogla zaključiti o financijskim posljedicama navedene odredbe. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da niti ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnica kredita iz sporne ugovorne odredbe nije mogla niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema odluci banke o tarifi usluga. Tuženik nije dokazao da je korisnici kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

24. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnica kredita nije mogla imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnica kredita nije imala mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogla sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu kredita. Korisnica kredita je imala mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je i odredba čl. 2. st. 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

25. Nadalje, odredba o naknadama je ništetna i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje: ZOO).

26. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

27. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

28. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

29. Odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, već je samo navedeno da se određuje sukladno odluci banke. Iz niti jedne odredbe Ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a niti da je ona sastavni dio Ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. st. 3. Ugovora nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke.

30. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

33. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 270,14 EUR.

34. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Stoga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

35. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadama ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

36. Sud je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 660,00 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 270,14 EUR. Posljedica ništetnosti sporne odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 270,14 EUR, pa zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu. Stoga je po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.670,14 EUR suviše visoko naznačena.

37. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

38. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 5. ožujka 2023. i 6. travnja 2024., svaki u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 16. travnja 2025. i 3. rujna 2025., svako u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1 OT) kao i za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/5 OT) kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 603,08 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

39. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu preko iznosa od 26,54 EUR, a koliko je dužan platiti sukladno vrijednosti predmeta spora i nije mu priznata nagrada za poduzimanje pojedinih parničnih radnji odnosno za sastavljanje tužbe, podnesaka i zastupanja na ročištima preko iznosa od 100,00 EUR, a koliko mu pripada prema vrijednosti predmeta spora.

U Zagrebu 18. rujna 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.