REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1397/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marti Marić, odvjetnici iz Zagreba, Klaićeva 27, protiv tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mamić Perić Reberski Rimac d.o.o., Zagreb, Ivana Lučića 2A, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnicu Martu Marić, odvjetnicu, te zamjenice punomoćnika tuženika Erbline Morina, odvjetnice, dana 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I/

Nalaže se tuženiku da tužiteljici, na ime razlike između obračunate i isplaćene i neobračunate i neisplaćene plaće za mjesec travanj 2020., isplati iznos od 157,01 eur bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim od 15. svibnja 2020. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici, na ime neisplaćenog dara za Uskrs u 2020., isplati iznos od 26,54 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 13. travnja 2020. do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatraženu isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 157,01 eur.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 18. rujna 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka navodila da je na temelju ugovora o radu sklopljenog dana 8. veljače 2017., broj: 30/17, aneksa ugovora o radu broj: 30/17 od 8. veljače 2017., broj: 34/18, II. aneksa ugovora o radu broj: 30/17 od 8. veljače 2017., broj: 278/18, i III. aneksa ugovora o radu broj: 30/17 od 8. veljače 2017., broj: 1193/22, obavlja poslove radnog mjesta glavni pravni zastupnik. Na temelju Ugovoru o radu tužiteljica je za obavljanje poslova radnog mjesta glavnog pravnog zastupnika do dana 30. rujna 2022. imala pravo na plaću obračunatu prema cijeni sata rada u iznosu od 77,50 kn. U točci 11. predmetnog ugovora o radu ugovoreno je da je poslodavac dužan isplatiti plaću jedanput mjesečno najkasnije do 15. u mjesecu za rad obavljen u prethodnom mjesecu, te naknadu za prijevoz na posao i s posla do 5. u mjesecu za tekući mjesec. Sadržajem točke 12. istog ugovora tuženik se kao poslodavac obvezao isplatiti tužiteljici jednokratni dodatak na plaću (regres) i ostala primanja u visini utvrđenoj Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Unatoč navedenom, tuženik je tužiteljici neutemeljeno i protuzakonito, jednostrano i bez provođenja zakonom propisanog postupka umanjio plaću za mjesec travanj 2020., a koju razliku istoj do danas nije isplatio. Kao dokaz navedenom, tužiteljica dostavlja platnu listu za mjesec travanj 2020. (04/2020) iz koje je vidljivo da je tuženik tužiteljici 48 odrađenih radnih sati umjesto po ugovorenoj satnici, obračunao po znatno manjoj satnici (70% ugovorene cijene sata rada) s naznakom poček. Ne samo da je tuženik u cijelosti postupio protivno Zakonu o radu, Kolektivnom ugovoru i ugovoru o radu, već i Pravilniku o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine, koristeći u obračunu plaće pojam "poček" koji radno pravo ne poznaje, sve u nedozvoljenu svrhu da tužiteljici smanji plaću.

2. Nadalje, tužiteljica navodi da joj tuženik nije isplatio dar za Uskrs u iznosu 200,00 kn za 2020., a sve na temelju odredbe čl. 160. Kolektivnog ugovora. Tužiteljica se prije podnošenja ove tužbe obratila poslodavcu, ovdje tuženiku, i podnijela dana 5. svibnja 2023. zahtjev za isplatom razlike plaće između obračunate i isplaćene plaće za mjesec travanj 2020. i plaće na koju u utuženom razdoblju ima pravo na temelju sklopljenog ugovora o radu za obavljanje poslova glavnog pravnog zastupnika, kao i za isplatom dara za Uskrs, sve kako bi se postiglo mirno rješenje spora. Budući tuženik na isti nije niti odgovorio, tužiteljica se obratila i sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća, TĆ. Tek po pozivu istog, tužiteljica je dana 4. rujna 2023. zaprimila paušalan odgovor tuženika da je Odlukom Stožera civilne zaštite od 22. ožujka 2020. u cijelosti obustavljen željeznički putnički prijevoz zbog epidemije bolesti COVID-19, da je od 22. ožujka do 10. svibnja 2020. u cijelosti bio u prekidu željeznički putnički promet i sukladno tome, kao i zbog zaštite od epidemije bolesti COVID-19, radnici tuženika nisu dolazili na posao i nisu obavljali poslove navedene u ugovorima o radu, te da je poslodavac s obzirom na navedene okolnosti i na poteškoće s kojima su se svi susreli bio primoran umanjiti plaću svim radnicima i uskratiti isplatu uskrsnice. Budući tuženik nije udovoljio zahtjevu tužiteljice ista je primorana pokrenuti ovaj parnični postupak u svrhu zaštite svojih prava. Međutim, tužiteljica je, protivno navodima tuženika, obavljala rad od kuće i dolazila u ured po spise predmeta koje je nosila kući kako bi po istima postupala, i to sređivanje spisa predmeta u svrhu provođenja prisilne naplate, pripremanje i pisanje tužbi, podnesaka i dr..

3. Neovisno o navedenom, kako nastavno ističe tužiteljica, jedna od temeljnih obveza poslodavca, sukladno odredbi čl. 7. Zakona o radu, je radniku u radnom odnosu dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, pri čemu ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika, uz dužnost da radniku osigura uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. Poslodavac nema pravo samovoljno uskratiti radniku plaću pozivajući se na okolnosti koje je naveo u odgovoru na tužiteljičin zahtjev. To što neki radnici, obzirom na prirodu svog posla, nisu mogli obavljati rad od kuće, ne daje pravo poslodavcu da bez provođenja propisane procedure radniku svojevoljno smanji plaću. U prilog navedenom govori i ujednačena sudska praksa izražena primjerice u presudi Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1420/2013-2, od dana 19. kolovoza 2013., u kojoj se navodi "… Naime, iz sadržaja postupka proizlazi da je tužiteljici počevši od mjeseca kolovoza 2009. pa nadalje tuženik isplaćivao smanjeni iznos plaće, sukladno Odluci poslodavca o smanjenju koeficijenta plaće od 23. rujna 2009. g. Radi se o jednostranoj odluci poslodavca kojom je izmijenjen (smanjen) iznos plaće svim zaposlenicima, uključujući i tužiteljici u odnosu na plaću utvrđenu ugovorom o radu. Valja ukazati da ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku mora sadržavati sve bitne uglavke, a najmanje uglavke iz odredbe čl. 13. st. 1. toč. 1. - 9. Zakona o radu (NN. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 dalje: ZR). Na identičan način bitni sadržaj ugovora o radu bio je propisan i odredbom čl. 17. st. 1. ranije važećeg Zakona o radu (NN. 38/95; 54/95; 65/95; 102/98; 17/01; 82/01; 114/03; 123/03; 142/03; 30/04; 68/05). Jedan od bitnih sastojaka ugovora o radu je i uglavak o osnovnoj plaći, dodacima na plaću, te razdobljima isplate primanja na koja radnik ima pravo, a u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZR (čl. 88. st. 1. ranije važećeg ZR) poslodavac mora radniku isplatiti takvu plaću nakon obavljenog rada. Ukoliko plaća nije dostatno određena ugovorom o radu poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću, sukladno odredbi čl. 82. st. 3. ZR (čl. 88. st. 3. ranije važećeg ZR). Poslodavac nije ovlašten jednostrano i samovoljno mijenjati bitnu ugovornu odredbu (uglavak), pa ga na to ne ovlašćuje niti stanje recesije, odnosno kroničnog nedostatka novca na tržištu. Jedini mehanizam jednostrane izmjene ugovornih odredbi predstavlja otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu odredbe čl. 115. ZR (čl. 121. ranije važećeg ZR), koji institut omogućuje radniku njegovu dispoziciju prihvatljivosti izvršavanja rada za smanjenu plaću. …".

4. U slučaju da je poslodavac i proveo postupak smanjenja plaće tužiteljici u skladu sa postupkom otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, poslodavac ne bi imao niti jedan opravdani razlog za takvu odluku. Navedeno nedvojbeno dokazuje činjenica da je tuženik na radno mjesto glavni pravni zastupnik, poslove kojeg obavlja tužiteljica, prije isplate plaće za travanj 2020., zaposlio novu radnicu, i to bez provedenog javnog natječaja. Dakle, dok je tužiteljici za mjesec travanj protuzakonito smanjio plaću, tuženik početkom svibnja 2020. zapošljava, bez javnog natječaja, novu radnicu RĆ na isto radno mjesto glavnog pravnog zastupnika. Nadalje je tuženik, u istom periodu, dok je nekim radnicima protuzakonito umanjivao plaću, drugim radnicima isplaćivao čak i naknadu za prekovremeni rad, a neke radnike proglasio i izuzetnim radnicima kako bi dobili veću plaću od one propisane Kolektivnim ugovorom za poslove radnog mjesta koje obavljaju. Nadalje su kako tvrdi tužiteljica neistiniti i navodi tuženika da je svim radnicima umanjio plaću, u vezi čega je tužiteljica prvotno također predlagala provođenje odgovarajućih dokaza.

5. Tužiteljica je u tužbi ukazivala i na nezakonitost I. Dodatka Kolektivnom ugovoru kojeg je tuženik sa reprezentativnim sindikatima sklopio dana 14. svibnja 2020., a kojim su u čl. 8. dogovorili da radnici za period od 1. travnja do 11. svibnja 2020. u kojem nisu radili zbog obustave željezničkog putničkog prijevoza uzrokovanog epidemijom bolesti COVID – 19, imaju pravo na naknadu plaće u visini od 85%, 80% odnosno 75% prosječne plaće, a u čl. 5., da poslodavac za 2020. neće isplatiti uskrsnicu kako je određeno u čl. 160. Kolektivnog ugovora. Naime, unatoč tome što je predmetni Dodatak sklopljen tek 14. svibnja 2020., a objavljen u Službenom vjesniku tuženika 15. svibnja 2020. (u vrijeme kada portal na kojem se Službeni vjesnik nalazi nije bio dostupan većini radnika), stranke Kolektivnog ugovora su, protivno prisilnim propisima i Ustavu Republike Hrvatske, ugovorili povratno djelovanje navedenog Dodatka Kolektivnom ugovoru od 1. travnja 2020.. Posebno se napominje da u čl. 13. Dodatka Kolektivnom ugovoru stoji: "… Ovaj Dodatak Kolektivnom ugovoru stupa na snagu danom potpisa, a primjenjuje se od 1. travnja 2020. godine. …". Stupanje na snagu propisa je vremenski određen trenutak od kojeg se isti primjenjuje. Dakle, ne samo da je retroaktivna primjena protuustavna, već je i pravno nedopustiva i nemoguća primjena propisa prije stupanja na snagu istog. Obveza na isplatu uskrsnice odnosno dara za Uskrs je nastala i dospjela više od mjesec dana prije nego što je sklopljen navedeni Dodatak Kolektivnom ugovoru. Uskrs je, prema kalendaru za 2020. godinu, u istoj godini bio 13. travnja. Dakle, odredbe Dodatka KU o povratnom djelovanju istog od 1. travnja 2020. su potpuno nezakonite i protuustavne i ne isključuju obvezu na isplatu uskrsnice koja obveza je nastala i dospjela prije sklapanja Dodatka Kolektivnom ugovoru te se predmetnim dodatkom ne može odlučivati o pravima radnika koja su već dospjela na isplatu. Pravo na isplatu uskrsnice nedvojbeno dospijeva najkasnije dan uoči Uskrsa što jedino odgovara svrsi tih naknada s ciljem pomoći radnicima pri podmirenju povećanih troškova, a što potvrđuje i sudska praksa. U prilog navedenom, tužiteljica upućuje i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4363/2017 i broj: U-III/1937/2018, od 5. studenog 2019..

6. Na temelju odredbi čl. 90. st. 1. Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Člankom 92. Zakona o radu propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, i to, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu. Na temelju čl. 274. Kolektivnog ugovora poslodavac isplaćuje radniku plaću jednom mjesečno do 15. u mjesecu za prethodni mjesec. Ujedno je odredbom čl. 9. st. 3. Zakona o radu propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Samovoljnim smanjenjem plaće za rad u mjesecu travnju 2020. i ne isplatom uskrsnice, protivno ugovoru o radu i naprijed navedenim propisima, tužiteljica smatra da ju je tuženik oštetio za ukupan iznos od 1.378,81 kn, sada 183,55 eur, kojim slijedom isti potražuje u ovom postupku, uz naknadu parničnih troškova, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodio da pobija činjeničnu i pravnu osnovanost tužbe u cijelosti, prvenstveno ističući kako je u utuženom razdoblju nastupio niz izvanrednih događaja zbog kojih je tuženik morao poduzeti mjere očuvanje likvidnosti i očuvanja radnih mjesta. Naime, Svjetska zdravstvena organizacija je dana 11. ožujka 2020. proglasila globalnu pandemiju uzrokovanu korona virusom te je istog dana Odlukom Ministarstva zdravstva KLASA: 011-02/20- 01/143, URBROJ: 534-02-01-2/6-20-01 proglašena epidemija bolesti COVID-19 na području čitave Republike Hrvatske. Nastavno na donesenu Odluku o proglašenju epidemije, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio je čitav niz odluka kojima su nametnuta brojna ograničenja putovanja i kretanja, između ostalog i donošenjem Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o privremenoj obustavi javnog prometa, KLASA: 810-06/20-01/7, URBROJ: 511-01-300-20-8 od dana 21. ožujka 2020., Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o izmjeni i dopuni odluke o privremenoj obustavi javnog prometa, KLASA: 810-06/20-01/7, URBROJ: 511-01-300- 54 od dana 20. travnja 2020., Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o odvijanju i načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, KLASA: 810-06/20-01/7, URBROJ: 511-01-300-60 od dana 24. travnja 2020., Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o izmjeni i dopuni odluke o odvijanju i načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19, KLASA: 810-06/20-01/7, URBROJ: 511-01- 300-77 od dana 10. svibnja 2020. . Predmetnim odlukama je zbog epidemije bolesti COVID-19 u cijelosti obustavljen željeznički putnički prijevoz. Navedene mjere nastavile su se i tijekom travnja do svibnja, odnosno od dana 22. ožujka do dana 10. svibnja 2020. su na području čitave Republike Hrvatske na snazi bile mjere obustave željezničkoga putničkog prijevoza sukladno odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske. Navedenim mjerama je tuženik, kojem je željeznički prijevoz putnika pretežita djelatnost, ostao bez vlastitih prihoda te je ugroženo samo funkcioniranje tuženika. Kao posljedica naprijed izloženih mjera, kao i zbog zaštite od epidemije bolesti COVID-19, tuženik je održavao tzv. hladni pogon, što znači da su se u predmetnom razdoblju obavljali samo poslovi prijeko nužni za funkcioniranje tuženika i očuvanje pokretne i nepokretne imovine. U istom razdoblju radnici tuženika koji nisu obavljali nužne poslove nisu dolazili na posao te nisu obavljali poslove navedene u ugovorima o radu. S obzirom da radnici nisu obavljali poslove iz ugovora o radu nisu niti ostvarili pravo na plaću nego su ostvarili pravo na naknadu plaće s obzirom da su nastupile okolnosti u kojima zbog naprijed navedenih opravdanih okolnosti radnici nisu radili sukladno čl. 95. Zakona o radu. Visina naknade plaće sukladno čl. 95. st. 5. Zakona o radu određuje se zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Visina naknade plaće kod tuženika za vrijeme potpune obustave željezničkog putničkog prijevoza određena je I. dodatkom Kolektivnog ugovora. Stoga su potpuno neosnovani navodi tužiteljice da joj je tuženik samovoljno za 48 sati u travnju 2020. umanjio plaću jer tuženik tužiteljici za 48 sati kada tužiteljica nije radila zbog izvanrednih okolnosti nije niti isplato plaću nego naknadu plaće. Od ukupno 176 efektivnih sati u travnju 2020. tuženik je tužiteljici isplatio plaću za 80 sati, 8 sati naknadu za blagdan, 48 sati poček – naknadu plaće, 40 sati naknadu za godišnji odmor.

8. Dakle, iako je željeznički putnički prijevoz u potpunosti bio obustavljen od 22. ožujka do 10. svibnja 2020. i u navedenom razdoblju su se kod tuženika obavljali samo nužni poslovi poslodavac je nastojao minimalno smanjiti materijalna prava radnika. Neistiniti su navodi tužiteljice da je tijekom cijelog travnja 2020. dolazila u ured po spise niti jedan radnik Pravne službe i drugih organizacijskih jedinica poslodavca tijekom travnja nije dolazio u prostore poslodavca u Strojarskoj cesti 11. U prostore poslodavca su isključivo dolazili po potrebi nadređeni radnici (direktori, rukovoditelji, šefovi) i radnici čiji su poslovi određeni kao nužni. Navodi tužiteljice da su u razdoblju kada je njoj za 48 sati isplaćena naknada plaće drugim radnicima isplaćivan prekovremeni rad i da nije prema svim radnicima postupano isto vezano uz isplatu naknade plaće su netočni jer u travnju 2020. nije evidentiran niti isplaćen niti jedan prekovremeni sat. Uz to svim radnicima je za određeni broj sati isplaćena naknada plaće kada nisu radili. Naime, uprava tuženika je elektroničkom komunikacijom od dana 23. ožujka 2020. uputila rukovoditelje tuženika da odrede radnike koji su nužni za radne procese i pri tome su rukovoditelji tuženika vodili računa da radnici koji te nužne poslove mogu odraditi od kuće, isto i odrade od kuće. Također, uprava tuženika je uputila da se u iznimnim situacijama u kojima radnici moraju raditi na radnom mjestu pridržavaju mjere socijalne distancirane ukoliko je na istom mjestu dva ili više radnika. Kao primjer nužnih poslova navedeni su priprema i izdavanje faktura, evidencija radnog vremena, reklamacije, čuvanje voznog parka, izdavanje goriva za teretne operatere i drugo, odnosno poslovi vezani uz rokove koji se ne smiju prolongirati. Prethodno izloženim mjerama tuženik je jasno odredio koji poslovi su neodgodivi. Obzirom da je priroda neodgodivih poslova u hladnom pogonu bila jasno određena od strane rukovoditelja tuženika, netočni su navodi tužiteljice kako je u utuženom razdoblju dolazila na posao te da joj je od strane tuženika naloženo da organizira sudske spise. Uostalom, sudovi Republike Hrvatske nisu niti radili u utuženom razdoblju, a organizacija spisa u trenucima potpune obustave željezničkog prometa nije predstavljala prioritet u organizaciji rada tuženika. U prilog navedenome, tuženik je predlagao saslušanje radnika tuženika koji su u utuženom razdoblju, kao i tužiteljica, oslobođeni obveze rada te im od strane tuženika nije naložen dolazak na posao niti obavljanje poslova koji nisu određeni kao nužni. Nadalje je predlagao i saslušanje svjedoka na okolnost da je poslodavac jednako postupao prema svim radnicima i da tužiteljica kao niti drugi radnici nisu u travnju 2020. dolazili u prostore poslodavca, kao i saslušanje na okolnost da je svim radnicima isplaćena naknada plaće predlagao je saslušanje voditeljice Grupe za plaće.

9. Nadalje, kao mjeru očuvanja radnih mjesta, uprava tuženika je za sve radnike koji nisu predviđeni kao neophodni za nužne poslove dala uputu da se koristi preostali godišnji odmor iz 2019., odnosno godišnji odmor iz 2020.. S obzirom na navedene izvanredne okolnosti i poteškoće, tuženik je osim korištenja godišnjeg odmora bio primoran na financijske korekcije naknada radnika, odnosno obustave plaćanja određenih naknada kako bi se u što većem opsegu očuvala radna mjesta s ciljem da, nakon ponovne uspostave željezničkog putničkog prijevoza, tuženik bez većih poteškoća nastavi s izvršenjem javne usluge u korist građana Republike Hrvatske. Tako je u tuženiku na dan 26. ožujka 2020. bilo zaposleno 1855 radnika, od čega je 1631 radnika koristilo godišnji odmor, 47 radnik je odlazilo na posao, 23 radnika je radilo od kuće, a ostali radnici tuženika su bili na bolovanju. Međutim, iako je tuženik zbog pogoršanja epidemiološke situacije i uvjeta pandemije virusa COVID -19 bio primoran na financijske prilagodbe naknada radnika, tuženik ističe kako su navedena zadiranja u prava radnika bila minimalna, a na što potvrđuje i sama vrijednost predmeta spora iskazana od strane tužiteljice u tužbi. Uostalom, tuženik je navedene korekcije proveo tek nakon savjetovanja i usuglašavanja s reprezentativnim sindikatom s pravom na kolektivne pregovore koji djeluju u tuženiku. Tako su sukladno odredbama Zakona o radu (NN; 93/14,127/17 i 98/19), Konvencijama br. 87, 98 i 111 Međunarodne organizacije rada i Zakonu o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN, 93/14 i 26/15), reprezentativni sindikati s pravom na kolektivne pregovore koji djeluju u tuženiku s tuženikom dana 14. svibnja 2020. sklopili I. dodatak Kolektivnom ugovoru tuženika, objavljenom u Službenom vjesniku tuženika dana 15. svibnja 2020.. Predmetnim dodatkom Kolektivnog ugovora je između ostaloga ugovoreno da tijekom obustave željezničkoga putničkog prijevoza zbog epidemije bolesti COVID-19, poslodavac, ovdje tuženik, može odrediti kolektivno korištenje dijela godišnjeg odmora za 2020. za sve radnike osim onih koji rada na poslovima koji su nužni i dok traje obustava željezničkog putničkog prijevoza, da je poslodavac, ovdje tuženik, dužan prilikom određivanja kolektivnog korištenja godišnjeg odmora voditi računa o tome da svakom radniku mora ostati 11 dana godišnjeg odmora za korištenje izvan kolektivnog korištenja godišnjeg odmora, da radnicima poslodavca, ovdje tuženika, koji tijekom obustave željezničkoga putničkog prijevoza neće dolaziti na rad u prostorije poslodavca, ovdje tuženika, poslodavac, ovdje tuženik neće isplatiti naknadu za prijevoz na posao i s posla, da radnici koji će u svibnju 2020. dolaziti na posao u prostorije poslodavca, ovdje tuženika, od 11. svibnja imaju pravo na naknadu za prijevoz na posao i s posla u iznosu 240,00 kn, a radnici koji će dolaziti na posao u prostorije poslodavca, ovdje tuženika, tijekom cijelog svibnja imaju pravo na naknadu za prijevoz na posao i s posla sukladno odredbama Kolektivnog ugovora, da poslodavac, ovdje tuženik, za 2020. neće isplatiti uskrsnicu, da će sindikati i poslodavac, ovdje tuženik, pristupiti pregovorima oko isplate božićnice za 2020. ukoliko poslodavac, ovdje tuženik, zbog financijskih razloga ne bude u mogućnosti isplatiti božićnicu, da radnici za razdoblje od 1. travnja do 11. svibnja 2020. u kojem nisu radili zbog obustave željezničkog putničkog prijevoza uzrokovanog epidemijom bolesti COVID - 19 imaju pravo na naknadu plaće, i to radnici kojima je određena cijena sata rada na dan 1. travnja 2020. prema Prilogu 1. Kolektivnog ugovora u iznosu do 60,00 kn imaju pravo na naknadu plaće u visini 80% prosječne plaće koja im je isplaćena u prethodna tri mjeseca, radnici kojima je određena cijena sata rada na dan 1. travnja 2020. prema Prilogu 1. Kolektivnog ugovora u iznosu od 60,01 kn i radnici kojima se plaća obračunava po koeficijentu imaju pravo na naknadu plaće u visini 70% prosječne plaće koja im je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Predsjednik i članovi Uprave imaju pravo na naknadu plaće u visini 60% prosječne plaće koja im je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Iz svega naprijed navedenoga, nesporno proizlazi kako je tuženik kao poslodavac poduzeo potrebne mjere u cilju očuvanja radnih mjesta i racionalizacije poslovanja i to nakon što je, u cilju zaštite prava radnika, provedeno savjetovanja s reprezentativnim sindikatima.

10. Slijedom svega naprijed navedenog, a obzirom na očitu činjeničnu i pravnu neosnovanost tužbenih navoda tužiteljice, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz nadoknadu parničnih troškova.

11. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o radu od 8. veljače 2017. (str. 8-9, 68-69 spisa), Opis poslova radnog mjesta (str. 10, 12, 15, 70 spisa), Aneks ugovora o radu od 8. siječnja 2018. (str. 11 spisa),

III. Aneks ugovora o radu od 5. listopada 2022. (str. 13 spisa), II. Aneks ugovora o radu od 26. ožujka 2018. (str. 14 spisa), preslike e-mail poruka (str. 17-18, 507-509, 1222- 1226 spisa), I. Dodatak Kolektivnom ugovoru tuženika (str. 19-21, 510-512 spisa), obračunske isprave (str. 66, 793-795 spisa), dopis od 31. kolovoza 2023. (str. 67 spisa), Zahtjev tužiteljice od 5. svibnja 2023. (str. 71 spisa), Odluku od 11. ožujka 2020., 21. ožujka 2020., 20. travnja 2020., 24. travnja 2020. i 10. svibnja 2020. (str. 84, 85, 86, 87-88, 89-90 spisa), priloge predane uz odgovor na tužbu (str. 91-506 spisa, sa službenom bilješkom na str. 91 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz podnesak od 27. prosinca 2023. (str. 521-773 spisa), ugovor o radu djelatnice RĆ (str. 796-798 spisa), evidencije radnog vremena (str. 799-802 spisa), Odluku tuženika od 5. lipnja 2020., 3. srpnja 2020., 8. svibnja 2020. i 10. travnja 2020. (str. 803, 804, 805, 806 spisa), priloge predane uz podnesak od 24. veljače 2025. (str. 807-1214 spisa, sa službenom bilješkom na str. 807 spisa) i Odluku tuženika vezanu za organizaciju rada tijekom epidemije Covid-19 od 5. svibnja 2020. (str. 1218-1221 spisa), kao što je saslušana i sama tužiteljica na ročištu održanom 7. travnja 2025. (str. 1215-1217 spisa) te svjedok OĆ na ročištu održanom 10. srpnja 2025. (str. 1237-1240 spisa).

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

13. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika, koji joj je u spornom razdoblju (travanj 2020.) umanjio plaću, i to, kako smatra tužiteljica, na nezakonit način, kojim slijedom tužiteljica u ovom postupku potražuje uskraćeni iznos, a kojem zahtjevu se tuženik protivio, ističući da je predmetno umanjenje bilo uvjetovano objektivnim okolnostima te provedeno na propisani način.

14. S obzirom na prethodno navedene suprotstavljene tvrdnje stranaka, tijekom postupka su izvođeni predloženi dokazi, tj. izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju te je saslušana tužiteljica i naprijed navedeni svjedok, a u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja.

15. Tako je tužiteljica u svom iskazu iznosila da je kod tuženika zaposlena negdje od 2009., na pravnim poslovima, te je u razdoblju na koje se odnosi ovaj postupak obavljala poslove Glavnog pravnog zastupnika, što kako je i vidljivo, se odnosi na obavljanje pravnih poslova, u pravilu rješavanje pojedinih predmeta te sukladno radnim zadaćama koje je dobila od svoje nadređene u naravi OĆ, što je vidljivo npr. i iz poruke elektroničke pošte od 20. ožujka 2020., koja se predaje u spis predmeta. Navodi da je u odnosu na travanj 2020. tek po primitku plaće u svibnju 2020. primijetila da je došlo do umanjenja, kod čega se koristio nepostojeći izraz "poček", i čemu se ista protivi, ističući da njezine radne zadaće i radni učinak nisu ovisili o poslovanju tj. eventualnom prekidu željezničkog prometa. Ponavlja da je uredno obavljala svoje poslove, bilo od kuće ili sa mjesta rada kod poslodavca, sve sukladno dogovoru sa nadređenom, spomenutom OĆ, te ističe da ni u jednom trenutku nije dobila nalog za prestankom rada i sl.. U tom smislu smatra da su bilo kakva umanjenja plaće neosnovana te u ovom postupku potražuje razliku. Također ističe da vezano za predmetno razdoblje nije dobila bilo kakvu novu ponudu u smislu aneksa ugovora ili sl. a koji bi mijenjao njezine radne obveze odnosno ugovorenu plaću, kojim slijedom smatra da se tuženik kao poslodavac morao pridržavati postojećeg ugovora o radu. Kako je poslodavac propustio isplatiti ugovorena primanja u cijelosti, to ista potražuje u ovom postupku. Ističe da se radi o razdoblju negdje zaključno sa svibnjem 2020.. Nema saznanja o bilo kakvoj odluci poslodavca kojom bi se regulirale plaće u spornom razdoblju, a s obzirom na okolnosti vezane za pandemiju, a za razdoblje do sklapanja aneksa Kolektivnog ugovora iz sredine svibnja 2020.. Poznato joj je da je postojala odluka koja se odnosila na rukovoditelje, koja se odnosila na način organiziranja poslova za vrijeme pandemije, no koja ne utječe na sadržaj njezinog zahtjeva iz ovog postupka. Jedina odluka koja je njoj poznata da bi ju donio poslodavac, a vezano za organizaciju rada tijekom epidemije, je Odluka od 5. svibnja 2020., no usprkos toj odluci smatra da je njezino potraživanje u cijelosti osnovano, budući da se u bitnome odnosi na ranije razdoblje tj. travanj 2020.. Također ističe da osobno nije zaprimila bilo kakvu odluku poslodavca s tim u vezi u odnosu na njezino radno mjesto. Ponavlja i da je od kuće radila temeljem usmenog naloga svoje voditeljice OĆ, u vezi čega prilaže u spis i pisani dokument tj. poruku elektroničke pošte od 20. ožujka 2020.. Smatra da je njezin rad od kuće trebao biti evidentiran kao puno radno vrijeme, način na koji je to u naravi obavljao tuženik ne zna. Smatra da je i naprijed navedeno u skladu i sa točkom V. Odluke od 5. svibnja 2020., u kojoj se navodi da se rad od kuće smatra kao identičan rad na radnom mjestu. Nema saznanja o tome kako je poslodavac kontrolirao ispunjavanje radnog vremena u vrijeme dok je bio propisan rad od kuće. Ističe da je u spornom razdoblju dakle uredno obavljala poslove svog radnog mjesta u punom radnom vremenu, dok je dio vremena bio kasnije tretiran kao godišnji odmor, no to posebno ne osporava.

16. Zaključno, smatra dakle da je tuženik kao poslodavac neovlašteno umanjio plaću njoj kao radniku, kod čega se ustraje na provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđenja visine potraživanja, s obzirom da do sada tuženik nije naveo da bi zatraženi iznos bio nesporan. Po potrebi se vještačenje može provesti i na okolnost da kod tuženika s obzirom na sporne odluke nije došlo do spominjane uštede, a kako je već iznijeto u njezinim ranijim podnescima.

17. S druge strane, saslušani svjedok OĆ je iskazala je da je zaposlena kod tuženika te je u vrijeme na koje se odnosi ovaj postupak bila Šef pravne službe, na koji način je bila nadređena tužiteljici. Izbijanjem pandemije Covid-19 početkom 2020. navodi da se rad prvo organizirao djelomično u prostorijama tuženika a djelomično od kuće, da bi 20. ožujka 2020., kada je bila određena praktički potpuna blokada, npr. uopće nisu vozili njihovi vlakovi, bio određen rad od kuće za sve djelatnike pravne službe, uključujući i nju. U prostorije tuženika dolazilo se samo po potrebi, pri čemu je s obzirom na smanjenje aktivnosti i opseg posla bio smanjen, npr. nisu se održavala ročišta i sl.. Točno je da su radnici pa tako i tužiteljica popunjavali tablice iz koje bi bio vidljiv radni učinak rada obavljenog kod kuće, te može potvrditi autentičnost poruke elektroničke pošte na str. 1222-1224 spisa, po njezinom sjećanju to je bila i posljednja takva tablica koja se tražila. Misli da nakon toga negdje do kraja travnja nije bilo bilo kakve komunikacije, negdje 10. svibnja 2020. došlo je do promjene u propisanim mjerama te su vlakovi ponovno počeli voziti, dok se režim rada vratio na obrazac povremenog rada od kuće te povremenog rada u prostorijama tuženika tj. uredu. Što se tiče umanjenja plaće u spornom razdoblju, navodi da joj je poznato kao šefu Službe da je poslodavac zaista umanjio plaću svim radnicima, uključujući i njoj, za fond od otprilike 40 sati na način da je za spomenutih 40 sati plaćeno manje, s opravdanjem da je bio smanjen opseg rada s obzirom na okolnosti generalne blokade svih životnih aktivnosti. Poznato joj je da je s tim u vezi potpisan odgovarajući dodatak Kolektivnom ugovoru, nije bilo nekih zasebnih odluka poslodavca s tim u vezi. Predmetno se umanjenje plaće dakle odnosilo samo na travanj, od svibnja se opet dobivala uobičajena plaća. Što se tiče Odluke poslodavca od 5. svibnja 2020., vidljivo je da se ista odnosi samo na razdoblje od tog dana pa nadalje. Ističe da je točno da se tužiteljica obraćala vezano za predmetno umanjenje te joj je pisano odgovoreno, s obrazloženjem da je poslodavac odlučio umanjiti plaću iz naprijed navedenih razloga te da stoga nije moguće udovoljiti njezinom zahtjevu. Nakon uvida u tablicu sa str. 1223-1224 spisa navodi da ne može potvrditi da li je rad na naznačenim predmetnima zaista i dovršen. Smatra da se ipak radilo o manjem obujmu rada s obzirom da se u razdoblju od 20. ožujka do 10. svibnja nije odlazilo na ročišta i sl.. Što se tiče zapošljavanja kolegice RĆ na radno mjesto Glavnog pravnog zastupnika, ističe da je do istog došlo jer je dotadašnji kolega VĆ otišao raditi u tehničke servise dok je spomenuta kolegica došla u njihovu Službu. Spomenuti kolega VĆ je inače bio Šef službe za upravljanje ljudskim potencijalima, te kada je otišao upravo je ona preuzela i rad na poslovima Službe ljudskih potencijala, uz svoje dotadašnje poslove. Dakle, dolazak kolegice RĆ je prvenstveno predstavljalo popunjavanje upražnjenog radnog mjesta, nije bio raspisivan javni natječaj jer je kolegica RĆ došla iz povezanog društva. Dakle, kolegica RĆ je počela obavljati poslove Glavnog pravnog zastupnika, dok je ona preuzela poslove ljudskih resursa što je do tada radio kolega VĆ, uz dotadašnje poslove vezane za pravnu službu, dakle kolega VĆ nije obavljao poslove kao tužiteljica Glavnog pravnog zastupnika. Ističe da nikome, pa ni tužiteljici, nije bio ponuđen npr. aneks ugovora o radu vezano za predmetno smanjenje plaće, smatralo se od strane tuženika da je predmetno umanjenje pravno regulirano već spomenutim aneksom Kolektivnom ugovoru, ne sjeća se više kada je točno sklopljen. Može potvrditi da je tužiteljica u svom zahtjevu za zaštitu prava spominjala da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa, a njihov odgovor je vidljiv iz pisane dokumentacije.

18. Također, a vezano za formulaciju "poček" koja je bila vidljiva u aplikaciji tzv. vremenika, navodi da je predmetni izraz korišten jer je bio već dostupan u informatičkoj aplikaciji koju su koristili tj. tzv. SAP te je procijenjeno da nije potrebno nadograđivati sustav samo zbog toga, u naravi jednog mjeseca te je u tom smislu onda vezano za predmetno umanjenje korišten izraz poček. Kada joj se na uvid daje evidencija radnog vremena tj. vremenik za travanj 2020. (radna verzija), navodi da je isti popunjen na temelju dostupnih podataka, kod čega se pokušavalo razmjerno svim djelatnicima odrediti satnicu. Također je negirano da bi prepravljala bilo kakve podatke vezano za radno vrijeme pojedinih djelatnika. Smanjenje plaće se odnosilo na sve djelatnike, neovisno o učinku i sl.. Ponavlja da se predmetno umanjenje odnosilo na sve zaposlene u pravnoj službi, nema saznanja o eventualnim istim ili većim plaćama za djelatnike logistike, tehničkih službi i sl.. Zaključno je svjedokinja iskazala da nema saznanja o mogućim stimulacijama i sl. za travanj ili svibanj 2020..

19. Ocjenjujući prethodno navedeno, proizlazilo bi kao sporno u ovom postupku prvenstveno pitanje da li je tuženik kao poslodavac postupao zakonito kada je tužiteljici (i dijelu drugih zaposlenih) umanjio plaću uslijed nastupa izvanrednih okolnosti tj. pandemije Covid-19.

20. S tim u vezi tuženik se prvenstveno pozivao na okolnost da su zaista nastupile prethodno spomenute izvanredne okolnosti, koje su dovele do poremećaja redovnog tijeka poslovanja (propisana zabrana kretanja i putovanja i dr.), što je nastavno dovelo do smanjenja radnog angažmana za veći broj radnika, pa i tužiteljicu, tj. ostvarenje manjeg broja radnih sati, u vezi čega je onda zaposlenima pripadala i manja plaća, i što je onda regulirano sklapanjem I. Dodatka Kolektivom ugovoru HŽ Putničkog prijevoza d.o.o. od 14. svibnja 2020..

21. Uvidom u predmetni Dodatak (str. 19-21 spisa) vidljivo je da je isti sklopljen 14. svibnja 2020. te da je isti sklopljen u svrhu racionalizacije poslovanja tuženika uslijed pandemije (čl. 1.), kod čega su pojedinim odredbama Dodatka, posebno čl. 8. - 10., regulirani načini obračuna isplate plaće tj. naknade plaće i drugih primanja u novonastalim okolnostima, te su u tom smislu tužiteljici i isplaćena primanja za travanj 2020., dok, kako je već rečeno, tužiteljica u ovom postupku potražuje razliku primanja za koju smatra da joj pripadaju, i koji iznosi nisu sporni među strankama (navod tuženika s ročišta od 10. srpnja 2025.).

22. Uzimajući u obzir izneseno, za zaključiti je da tuženik nije na zakonit način umanjio primanja tužiteljice u utuženom razdoblju, s obzirom da je naprijed citirani Dodatak sklopljen tek 14. svibnja 2020., no s primjenom još od 1. travnja 2020. (čl. 13.), što predstavlja nedopuštenu retroaktivnost tj. odredbe Dodatka nije moguće primijeniti, po stajalištu ovog suda i na travanj 2020..

23. Kako, a uz prethodno navedeno, tuženik nesporno nije donosio zasebne odluke o eventualnom umanjenju plaće, kao što nije sporno niti da sa tužiteljicom (kao niti drugim radnicima kod kojih je došlo do umanjenja) nije sklapan aneks ugovora o radu kojim bi se reguliralo umanjenje, to proizlazi da u ovom postupku nije utvrđeno postojanje zakonitog temelja za umanjenje primanja tužiteljice za travanj 2020., već je takvo umanjenje temeljem I. Dodatka bilo moguće tek od svibnja 2020. pa nadalje, kod čega se i Odluka tuženika o organizaciji rada tijekom epidemije bolesti Covid-19 odnosi na razdoblje od 5. svibnja 2020., kada je bila i donijeta.

24. U tom smislu, a s obzirom na utvrđenu retroaktivnu primjenu, što nije dopušteno, utvrđeno je da bi tužiteljici pripadali uskraćeni iznosi razlike plaće od 157,01 eur, odnosno dara za Uskrs od 26,54 eur, sve neovisno o stvarnom radnom opterećenju tužiteljice tijekom travnja 2020. (koje okolnosti onda nije bilo potrebno posebno cijeniti mada tužiteljica ističe da je nastavila s radnim aktivnostima, kako je to vidljivo iz njezinog iskaza), i visina kojih iznosa nije sporna, kako je naprijed već ukazano, s tim da se također ukazuje da pri zaključenju glavne rasprave stranke nisu predlagale izvođenje daljnjih dokaza već su predlagale donošenje odluke temeljem do tada utvrđenog činjeničnog stanja.

25. Tim slijedom odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke ove presude

26. Visina zakonske zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) te na način pobliže naveden u izreci ove presude, s tim da, a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, to tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega tužitelju ne bi pripadale zakonske zatezne kamate u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, u kojem smislu je zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti, kako je to pobliže navedeno pod točkom III. izreke ove presude.

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona.

28. Punomoćniku tužiteljice u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podnesaka od 27. prosinca 2023., 10. rujna 2024. i 23. prosinca 2024., za svaku radnju po 25 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 19. srpnja 2024., 22. siječnja 2025., 7. travnja 2025. i 10. srpnja 2025. , za svako ročište po 25 bodova, što je ukupno 200 bodova, odnosno 400,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (100,00 eur) iznos od 500,00 eur (u preostalom zatraženom dijelu tužiteljici nije priznata naknada parničnih troškova), koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti tužiteljici, budući da tužiteljica nije uspjela u ovoj parnici samo u neznatnom dijelu (u odnosu na dio zatraženih zateznih kamata), dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova.

29. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).

30. Povrat iznosa uplaćene pristojbe od strane tužiteljice (radnici su oslobođeni plaćanja sudske pristojbe u postupcima usmjerenim na ostvarenje prava iz radnog odnosa) istoj će biti vraćen zasebnom odlukom.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke ove presude.

Zagreb, 18. rujna 2025.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Ova presuda može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika