Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-255/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, te Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BFS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata br. 61., OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukina & partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P 359/2024 od 7. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banka d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P 359/2024 od 7. siječnja 2025. u točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 499,28 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 19,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužiteljica BFS sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 7.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 18. prosinca 2007. u dijelu koji glasi: “Za odustajanje od kredita i prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke.“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 396,09 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 519,19 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke naloženo je Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna punomoćniku tužiteljice naknadi trošak delegacije predmeta u iznosu od 40,00 eur, sve u roku od 15 dana.

2.Protiv citirane presude, točaka I., II. izreke, te odluke o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke, tuženik izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana samo u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Neosnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime iz stanja u spisu proizlazi u bitnome:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili uvodno citirani Ugovor, temeljem kojeg je tuženik isplatio tužitelju iznos od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate kredita, da je čl. 7.3. Ugovora, bilo predviđeno da će tuženik u slučaju prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknade Banke,

-da je tužiteljica 27. prosinca 2017. isplatila predmetni kredit, na način da je iskoristila mogućnost prijevremene otplate kredita, pri čemu joj je tuženik zaračunao naknadu sukladno čl. 7.3. Ugovora u iznosu od 2.984,36 eur,

-da je iz iskaza tužiteljice razvidno da ju je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora dočekao unaprijed pripremljen ugovora na čiji sadržaj da nije mogla utjecati, već ga jedino prihvatiti takvog u cijelosti, da joj prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika nitko nije ništa pojasnio vezano za spornu naknadu, da kad je došla kod tuženika radi prijevremene otplate kredita, da joj je rečeno da mora platiti spornu naknadu, da joj u Banci nitko nije objasnio na što se konkretno ta naknada odnosi, odnosno koji su to troškovi prijevremene otplate kredita koje Banka ima.

8.1.Polazeći od prednje navedenog, prvostupanjski je sud vodio računa o čl. 3., 96. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), čl. 49. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), čl. 3., 4., 7., 322., 323. st.1., 324., kao i o čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a). Rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka, sud utvrđuje da se tužiteljica ima smatrati potrošačem u smislu čl. 3. ZZP-a/07, obzirom na to da je ista predmetni kredit podignula radi adaptacije stambenog objekta u kojem živi, da u to vrijeme nije imala nikakav, obrt, da nije bila nositelj OPG-a, odnosno da je sredstva dobivena kreditom koristila za osobne svrhe.

Isto tako, stajalište je suda prvog stupnja, da je predmetni Ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, koji je zahtijevao samo potpis tužiteljice, bez mogućnosti pregovaranja o njegovu sadržaju, uključujući i o spornom čl. 7.3. Slijedom toga sud smatra da je u toj situaciji tužiteljica bila u slabijem položaju, uzimajući u obzir stupanj njene informiranosti, kao i činjenicu da je tuženi8k taj ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

8.2.Pored toga, sud utvrđuje da tuženik osim općenitog pozivanja na Opće uvjete poslovanja i Odluku o tarifi naknade, ne navodi u čemu bi se konkretno sastojali sporni troškovi prijevremene otplate kredita, niti je sudu predlagao bilo kakav dokaz o opravdanosti tih troškova, odnosno dokaz da li iznos naplaćen kroz spornu naknadu odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, kao ni način utvrđivanja visine iste. Stoga sud zaključuje da predmetnu naknadu tuženik određuje jednostrano i to temeljem odluke koja bude na snazi u vrijeme otplate kredita, što dalje ima za posljedicu postojanje neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, jer da s jedne strane je naplaćen trošak koji nije realan i nije dokazan, a s druge strane je zbog toga tužiteljici povećana njena obveza prilikom prijevremene otplate kredita, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Sukladno toma, prvostupanjski sud smatra da je predmetna odredba nepoštena u smislu čl. 96. st.1. ZZP-a/07, te nastavno tome u smislu čl. 102. st.1. istog Zakona ništetna, pa slijedom tih utvrđenja odlučuje kao u točki I. izreke.

8.3.Budući da između stranaka nije bila sporna visina naknade koju je tužiteljica platila, to shodno prednje navedenim razlozima, te uz primjenu čl. 323. st.1., kao i čl. 1111. ZOO-a, sud smatra osnovanim i zahtjev za isplatu iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 2.984,36 eur, a kao posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe, te je na tako dosuđenu glavnicu dosudio tužiteljici i zakonske zatezne kamate, počam od stjecanja do isplate, pozivom na čl. 1115. ZOO-a. To iz razloga jer je prema ocjeni suda, tuženik nepošten od samog trenutka naplate ove naknade, pa nastavno tome odlučio kao u točki II. izreke.

Osim toga, kako je predmet spora ništetnost samo čl. 7.3. Ugovora, sud je uvjerenja da ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora, sukladno čl. 324. st.2. ZOO-a.

Prvostupanjski sud nije prihvatio ni tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., kao i na čl. 225. ZOO-a. Odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke sud temelji na čl. 154. st.1. u svezi čl. 155. ZPP-a, dok je odluku sadržanu u točki IV. izreke utemeljio na čl. 11. st.4. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/2013 i dr.), te činjenici da je rješenjem Vrhovnog suda RH od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen kao stvarno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

9.1.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude propustio utvrditi da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplate kredita u skladu s Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. (dalje: Direktiva 2008.), valja reći da je to točno, no unatoč ovom propustu suda, prosudba je ovog suda da to ni na koji način nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

9.2.Naime, prosudba je ovog suda da bi načelno tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali se ta naknada, kad se ima u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

Svakako treba ovdje naglasiti da u konkretnoj pravnoj situaciji ni na koji način nije pravno odlučno to što je plaćanje sporne naknade propisano čl. 7. st.3. Ugovora o kreditu, kao i to da je plaćanje iste predviđeno Općim uvjetima tuženika i Odlukom o tarifi naknade, jer u slučaju kada je takva odredba ništetna, ista se ni ne može ugovarati.

Kako je iz stanja u spisu, što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, razvidno da tuženik nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove u svezi s prijevremenom otplatom kredita imao, niti na što se konkretno odnose ti troškovi, to se i po ocjeni ovog suda, nameće zaključak da pravila tuženika za naplatu sporne naknade, u stvari predstavljaju ništa drugo već naknađivanje dijela iznosa kamata koje je po Ugovoru tuženik trebao dobiti od tužiteljice, da nije bilo prijevremene otplate, odnosno drugim riječima ipak da se radi o naknadi neostvarenih kamata. Budući da kad je takva odredba protivna kongentnoj zakonskoj odredbi, je ista nepoštena, u konačnici se radi o ništetnoj odredbi.

9.3.Prednje navedeno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno bilo djelomično, bilo potpuno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu (što je i ovdje slučaj), potvrđeno je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/2017, dalje: ZSPK-a)), a kojim se u pravni poredak RH prenijela Direktiva 2014/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnosi na stambene nekretnine i o izmjeni Direktivi 2008., te Direktivi 2016/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2019 (SL L 60, 28. kolovoza 2014.).

Neovisno o tome što se u konkretnoj pravnoj situaciji, obzirom na vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu, ne primjenjuje ZSPK, nedvojbeno je prema stavu ovog suda, da bi spomenuti Zakon otklonio nedostatke tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. U tom bi slučaju Banke imale pravo na naknadu samo onih troškova koji bi bili izravno vezani s prijevremenom otplatom kredita, dakle ponajprije administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje koje bi bile u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

10.1.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da u ovoj parnici nije bilo dopušteno utvrđivati ništetnost sporne ugovorne odredbe, jer da je ista jasna, razumljiva i uočljiva, jer protivno tumačenju tuženika, stajalište je i ovog suda da je u konkretnim okolnostima, pravilno sud prvog stupnja ocjenjivao da li je sporna ugovorna odredba ništetna.

10.2.Naime, analizirajući čl. 7.3. Ugovora, po uvjerenju ovog suda jedino se može reći da je ista jasna i uočljiva, međutim ista ni u kom slučaju nije razumljiva. Ovo iz razloga, jer kako ispravno zaključuje prvostupanjski sud, iz sadržaja te odredbe, ali ni iz Općih uvjeta tuženika, kao ni Odluke o tarifi naknade, nije nedvojbeno jasno i razumljivo u čemu su se konkretno, dakle što se tiče tužiteljice, sastojali sporni troškovi prijevremene otplate kredita, u kojoj su mjeri isti bili opravdani, koje je točno usluge tuženik pružio tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita, da li opseg pružene usluge odgovara visini naplaćene naknade.

Nastavno rečenom, nameće se zaključak da tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, nije tužiteljicu kao korisnika kredita, informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine sporne naknade, zbog čega je ta ugovorna odredba i prema prosudbi ovog suda nerazumljiva.

10.3.Konačno, ne manje bitno je i to da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je osnovano sud prvog stupnja prihvatio iskaz tužiteljice u tom dijelu, budući da tuženik nije tijekom postupka, predložio pravno relevantne dokaze kojima bi doveo u dvojbu vjerodostojnost tih navoda tužiteljice.

Sukladno ovim svim utvrđenjima, nepobitno proizlazi, da je prednje opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja spornog Ugovora, a što je ispravno utvrdio i prvostupanjski sud, izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, što ima za posljedicu nepoštenost sporne ugovorne odredbe, a time i njenu ništetnost.

11.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada smatra daje prvostupanjski pogrešno primijenio čl. 1115. ZOO-a, jer da bi ga se u tom slučaju trebalo smatrati nepoštenim stjecateljem, a da tužiteljica na kojoj je bio teret dokaza te tvrdnje, to nije dokazala. Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, nesumnjivo proizlazi da je sporna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, to se u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

12.U odnosu na navode tuženika da ni Vrhovni sud RH, ni Visoki trgovački sud, ni Trgovački sud u Zagrebu nisu našli da bi odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena, a time i ništetna, valja ukazati na čitav niz odluka u kojima je Vrhovni sud RH izrazio stajalište u kojim slučajevima je i takva odredba ništetna, kao što su primjerice odluke poslovni broj Rev 112/2018, Rev 965/2021, Rev 179/2021, Rev 909/2022 i dr.

Osim toga, treba ukazati i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. sukladno kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Kraj utvrđenja prvostupanjskog suda, koje ovaj sud prihvaća, uključujući i dio koji se odnosi na to da se ni o ovoj spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, suprotno ocjeni tuženika, nije upitno da se ovdje upravo radi o situacijama iz spomenutih odluka, odnosno da je zbog svih prethodno navedenih razloga, uključujući i to što se o toj odredbi nije pregovaralo, posljedično čemu ipak proizlazi da se Vrhovni sud RH izjasnio i o ovom spornom pitanju.

13.1.Također nije u pravu tuženik ni kada pobija odluku o trošku u dijelu u kojem je tužiteljici za sastav podneska od 26. rujna 2024. priznata nagrada u punom iznosu od 100,00 eur, ističući da u istome tužiteljica ponavlja sve navode iz historijata tužbe, kao i za pristup na ročište održano 10. listopada 2024. jer da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

Međutim, suprotno stavu tuženika, pravilno je po uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka, tužiteljici za gore navedene radnje dosudio nagrade u iznosu od po 100,00 eur, uz uvećanje za PDV. To stoga, što je iz sadržaja spomenutog podneska vidljivo da se tužiteljica u tom podnesku opširno očitovala na navode odgovora na tužbu, posljedično čemu tužiteljici pripada nagrada u navedenom iznosu. što se tiče spomenutog ročišta, ocjena je ovog suda da sukladno raspravnom zapisniku s tog ročišta, na istome se nije raspravljalo o procesnim pitanjima, sukladno čemu osnovano tužiteljici pripada za pristup na isto u iznosu od po 100,00 eur, uz uvećanje za PDV.

13.2.Unatoč prednjem, ipak osnovano tuženik osporava pravilnost stava suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na trošak sudske pristojbe tužiteljice na tužbu u iznosu od 6,64 eur i na presudu u iznosu od 13,27 eur, a koji su troškovi također dosuđeni pobijanom presudom.

No, sukladno čl. 11. t.20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018 i dr.), od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su i tužitelji i postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

Nastavno prednjem, ni prema ocjeni ovog suda, u konkretnim okolnostima nije postojao valjani pravni temelj osnovom kojeg se tuženika moglo obvezati na plaćanje navedenih pristojbi u ukupnom iznosu od 19,91 eur. Shodno tome, valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke u dijelu koji se odnosi na trošak sudskih pristojbi, te odbiti tužiteljicu sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim, dok se ista u preostalom dijelu ukazuje pravilnom.

14.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi u presudu suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 499,28 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

15. U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda u odluci o trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 19,91 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uslijed čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom neznatnog dijela čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

16.Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković