1

Poslovni broj Gž-944/2021-

 

 

Poslovni broj: Gž-944/2021-

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. I. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. M. i M. P., odvjetnicima u B., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda I., odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-867/2018-38 od 19. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2023.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, poslovni broj P-867/2018-38 od 19. ožujka 2021. u točki I, II i IV izreke.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 28.571,40 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti pa do isplate, sve pobliže navedeno u izreci.

 

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.021,42 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 19. ožujka 2021. godine do isplate sve u roku od 15 dana, točkom III izreke tužitelj je odbijen sa zahtjevom za isplatu kamate na parnične troškove za prestalo razdoblje, dok je točkom IV izreke tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 0,40 kn.

 

3. Tuženik pobija navedenu presudu u točki I, II i IV izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 dalje ZPP) te predlaže da se ta odluka preinači, ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja, iskaza svjedoka A. M. supruge tužitelja, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke M. M., u bitnome utvrđuje da je predmet spora zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih novčanih iznosa temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

7. Nadalje utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen dana 2. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila (u nastavku teksta: Ugovor), koji ima sva obilježja potrošačkog kredita, te kojim je u članku 7. ugovorena valutna klauzula u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke (tuženika), koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,20% godišnje.

 

8. Iz iskaza tužitelja i njegove supruge A. M. utvrđuje da im je kredit bio potreban za kupnju automobila prilagođenog potrebama tužitelja kao invalida. Od strane auto-kuće su bili upućeni kod tuženika radi podizanja kredita gdje im je predočen Ugovor o kreditu, rečeno da je kamata promjenjiva te da su anuiteti određeni CHF protuvrijednost u kunama, dok im ništa drugo nije objašnjeno. Početna je rata iznosila 1.730,00 kn mjesečno, ali je kontinuirano rasla. Kada je iznosila 2.500,00 kn mjesečno bojali su se da će rasti i dalje čime će biti dovedeni u težak položaj te su odlučili pozajmiti novac od roditelja kako bi prijevremeno otplatili kredit što su i učinili kako bi to izbjegli.

 

9. Nadalje utvrđuje da je presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, time je tuženik postupio suprotno odredbama citiranih Zakona.

 

10. Utvrđuje nadalje da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu je ta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

 

11. Međutim, sud prvog stupnja utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a da se radi o odluci koja je donesena u kolektivnom sporu i koja je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, pa tako i u ovom parničnom postupku.

 

12. Nadalje, utvrđuje da je prilikom sklapanja Ugovora tužitelj bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika, jer da tužitelju nije objašnjen, te isti nije upozoren na sve rizike koji prate ugovore koji su sklopljeni uz valutnu klauzulu u CHF, a da tuženik nije dokazao da je tužitelju to pojasnio niti iz priložene dokumentacije proizlazi da je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj Ugovora, pa utvrđuje ništetnima odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika i valutnu klauzulu.

 

13. U bitnom utvrđuje da je tuženik prije i prilikom sklapanja predmetnog Ugovora propustio dati tužitelju kao potrošaču sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF u Ugovoru, kao i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi, te da je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, pa da je uslijed ništetnih ugovornih odredbi došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja, slijedom čega utvrđuje osnovanim njegov zahtjev za isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na domaću valutu (kunu) te primjenjivu kamatnu stopu, odnosno u iznosu od 28.571,40 kuna, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke M. M..

 

14. Utvrđuje da tužitelju na iznos od 28.571,40 kuna pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana plaćanja anuiteta do isplate, jer da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe predmetnog Ugovora.

 

15. Odbija kao neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa kad Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine došlo do prekida zastare, koja je ponovno počela teći od pravomoćnosti te presude, odnosno od 13. lipnja 2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, a da od tada, odnosno od 14. lipnja 2018. godine pa do podnošenja predmetne tužbe dana 11. prosinca 2018., nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO).

 

16. Iz navedenih razloga, pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, odredbe članaka 81, 82 i 90 ZZP/03 te odredbe članka 118. ZZP/14, kao i odredbi članaka 26. stavak 3., čl. 29. stavak 2., 272. i 295. ZOO-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

 

17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje-Tarifa), odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ), te odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

 

18. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i donošenjem pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

 

19. Isto tako, nije ostvarena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana odluka nema nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

 

20. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima sadržajem žalbe ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. tog Zakona, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a ocijenio dokaze za koje je utvrdio da se iz njih mogu utvrditi odlučne činjenice, pri čemu je obrazložio i koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio, te kako ih je ocijenio, te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora.

 

21. Nosnovano tuženik žalbom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja izveo sve dokaze koje je smatrao važnim za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, pa tako i one koje je žalitelj predlagao na okolnosti da je tužitelju sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a među njima i dokaz saslušanjem tužitelja. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da se na te okolnosti sasluša ovlaštena osoba tuženika i javni bilježnik Slavka Marković, ali je tijekom postupka odustao od tih dokaznih prijedloga, pa ih prvostupanjski sud nije u smislu odredbe članka 7. stavak 2. ZPP-a bio ovlašten provesti po službenoj dužnosti. Naime iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik na ročištu od 2. veljače 2021., odustao od provođenja dokaza saslušanjem navedenog svjedoka dok je na ročištu od 18. rujna 2019. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje u svojstvu svjedoka ovlaštene osobe tuženika.

 

22. Pravilno je stoga sud prvog stupnja na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora kojom je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno kojom je ugovorena otplata rata tog kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF važećem na dan dospijeća, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika pa je posljedično tome pravilno naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od datuma plaćanja svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa do isplate.

 

23. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao tužitelj u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, pa prema tome i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka.

 

24. Naime valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

25. Stoga su tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja predmetnog Ugovora trebali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze i ugroziti mogućnost vraćanja zajma. Pri tome nije dovoljno da su ugovorne odredbe samo gramatički razumljive prosječnom potrošaču, već istome moraju biti jasne i ekonomske posljedice te odredbe, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

 

26. Budući je neprijeporno da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 i čl. 118. ZZP/14 dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se radi o nepoštenju ugovornih odredaba koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a koje odredbe su ništetne.

 

27. S obzirom na navedeno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj imajući u vidu ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnu stopu ima pravo potraživati od tuženika novčane iznose koje je istome isplatio na temelju takvih odredbi, i to utuženi iznos jer to njegovo pravo proizlazi iz odredbe članka 1111. ZOO-a, pri čemu je tuženik dužan istome isplatiti i pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da je tuženik bio nesavjesni stjecatelj tih iznosa.

 

28. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, pravilno utvrđujući da je predmetna tužba podnosena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.  Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 11. prosinca 2018. to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

 

29. Isto tako, pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i odredbama Tarife.

 

30. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika, jer ne dovode u dvojbu pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

31. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, u točki I, II i IV izreke.

 

32. S obzirom da nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

33. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke i rješenje kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

 

 

U Rijeci, 13. rujna 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

          Ivanka Maričić-Orešković v.r.