REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-667/2023.-40.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Petar Marković i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 27. kolovoza 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mislava Šarca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika ŽĐ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 016-1368/2006 od dana 8. lipnja 2006., a koji glasi: „podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja“.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu broj 016-1368/2006 od dana 8. lipnja 2006., a koji glasi: „podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja."

III. Utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 4. st. 4. Ugovora o kreditu broj 016-1368/2006 od dana 8. lipnja 2006., a koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate.“

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 u roku od 15 dana da tužitelju OĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja isplati iznos od 4.709,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja do 31. prosinca 2007. teče po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim:

-na iznos od 2,55 EUR od 06.03.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 1,03 EUR od 08.04.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 0,30 EUR od 10.10.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 22,00 EUR od 11.11.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 12,01 EUR od 06.12.2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 35,21 EUR od 09.01.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 22,27 EUR od 10.02.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 26,39 EUR od 10.03.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 18,13 EUR od 11.04.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,16 EUR od 12.05.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 14,61 EUR od 10.06.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 12,76 EUR od 08.07.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 12,49 EUR od 11.08.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 13,61 EUR od 11.09.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 11,27 EUR od 10.10.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 12,07 EUR od 10.11.2009.g. pa do isplate

-na iznos od 12,50 EUR od 09.12.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 18,62 EUR od 16.01.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 21,81 EUR od 17.02.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 19,03 EUR od 13.03.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 27,83 EUR od 02.04.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 21,86 EUR od 04.05.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 25,05 EUR od 02.06.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,90 EUR od 02.07.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 36,61 EUR od 03.08.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 49,05 EUR od 02.09.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 41,16 EUR od 02.10.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 37,57 EUR od 03.11.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 51,30 EUR od 02.12.2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,20 EUR od 04.01.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 55,11 EUR od 02.02.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 50,62 EUR od 02.03.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 52,32 EUR od 02.04.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 51,70 EUR od 03.05.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,79 EUR od 02.06.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,27 EUR od 08.07.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 101,29 EUR od 09.08.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,23 EUR od 08.09.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,95 EUR od 08.10.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 72,85 EUR od 08.11.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,63 EUR od 08.12.2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,40 EUR od 08.01.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 79,85 EUR od 08.02.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 74,17 EUR od 08.03.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 76,97 EUR od 08.04.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,48 EUR od 08.05.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 80,87 EUR od 09.06.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,08 EUR od 08.07.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,78 EUR od 08.08.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,52 EUR od 08.09.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 71,64 EUR od 10.10.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,31 EUR od 08.11.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 73,52 EUR od 08.12.2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,31 EUR od 08.01.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 73,32 EUR od 08.02.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,19 EUR od 08.03.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,69 EUR od 09.04.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 72,22 EUR od 08.05.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,90 EUR od 08.06.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,15 EUR od 09.07.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 71,61 EUR od 08.08.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 72,08 EUR od 08.09.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 74,31 EUR od 08.10.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,26 EUR od 08.11.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,19 EUR od 08.12.2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 76,13 EUR od 08.01.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,63 EUR od 08.02.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 71,92 EUR od 08.03.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,15 EUR od 08.04.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,31 EUR od 08.05.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 76,70 EUR od 08.06.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 75,03 EUR od 08.07.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 79,74 EUR od 08.08.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 81,44 EUR od 09.09.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 78,00 EUR od 08.10.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 83,00 EUR od 08.11.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 81,74 EUR od 08.12.2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 84,09 EUR od 09.01.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 84,47 EUR od 08.02.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 65,40 EUR od 08.03.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 72,40 EUR od 08.04.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,07 EUR od 08.05.2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 36,20 EUR od 08.06.2015.g. pa do isplate

-na iznos od 35,03 EUR od 08.07.2015.g. pa do isplate

-na iznos od 36,20 EUR od 08.08.2015.g. pa do isplate

-na iznos od 34,75 EUR od 08.09.2015.g. pa do isplate

-na iznos od 33,63 EUR od 01.10.2015.g. pa do isplate

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 EUR sa zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude 18. rujna 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika zaključio 8. lipnja 2006. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 233.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Obvezao se vratiti kreditni iznos uz valutnu klauzulu u roku od 35 godina u mjesečnim anuitetima u iznosu od po 172,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja za kupovinu udjela u fondu. Kamate se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

1.1. Navedena klauzula u ugovoru je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013. u tom dijelu te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18, od dana 3. rujna 2019.

1.2. Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.3. Tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u CHF. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li zaključiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Nije upozoren na rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. S tim i o opasnosti koje donosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF, tuženik je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao, dok tužitelj kao obični građanin, to isto nije mogao znati. Tuženik ga protivno načelu savjesnosti i poštenja nije na navedeni rizik upozorio. Cjelokupni rizik ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja kao potrošača i slabiju stranu u ugovornom odnosu. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženiku i neizvjesna je i cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti. Dakle, oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjestan. Neravnoteža postoji već u samoj činjeni da se radi o tipskom ugovoru te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj je preuzeo rizik CHF-a na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala.

1.4. Poziva se i na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku prema kojem je sud vezan za utvrđenja iz parnice radi kolektivne zaštite potrošača.

2. Podneskom od 10. travnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22). Tužbeni zahtjev je postavio kao eventualno kumulirani u smislu čl. 188. Zakona o parničnom postupku, tako da je sud bio dužan najprije odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, a tek ako istog nađe neosnovanim, dužan je odlučiti o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužitelju svojstvo potrošača. Tužitelj je za cijelo vrijeme otplate kredita vraćao samo kamatu te traži preplatu kao da valutna klauzula nije ni ugovorena. Tužitelj je upravo zbog porasta tečaja ChF uplaćivao veći iznos na ime sredstava koja su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te je na taj način ostvario veće prinose nego da je tečaj ChF ostao na razini početnoga.

3.1. Naveo je da ne osporava da je 17. srpnja 2007. s tužiteljem zaključio predmetni ugovor o kreditu, no isti je izmijenjen u dijelu valute obveze zaključenjem aneksa uz ugovor od 25. siječnja 2016., što je tuženik zakonom bio obvezan ponuditi tužitelju. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu

3.2. Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

3.3. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. OĐĆ, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.

3.4. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 35 godina.

3.5. Zaključenjem ugovora o konverziji došlo je do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

3.6. Odredbe o valuti obveze izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

3.7. Dakle, predmetnom odlukom Gos-1/2019 je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017.

3.8. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Osporio je i zahtjev za zakonskim zateznim kamatama.

3.9. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Istaknuo je i prigovor zastare tražbine tužitelja ističući da smatra da se na eventualnu tražbinu tužitelja primjenjuje zastarni rok od 5 godina računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na str. 15-21 spisa, u pregled prometa za klijenta na str. 22- 35 spisa, u obavijest o promjeni kamatnih stopa na str. 36 spisa, u specifikaciju uplata i otplatne planove na str. 37-43 spisa, u specifikaciju uplata na str. 44 spisa, u izračun konverzije i simulirani otplatni plan na str. 59-73 spisa, u aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na str. 83-88 spisa, u obavijesti i otplatni plan na str. 93-100 spisa, u odobrenja i zapisnik na str. 101-163 spisa, pročitao zapisnik o saslušanju tužitelja od 22. listopada 2024., proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darfin d.o.o.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu OĐĆ jer se s čitanjem iste tužitelj nije suglasio, a da ju je i koristio, ista se ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 8. lipnja 2006. predmetni ugovor o kreditu.

7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 233.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 172,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane su, između ostalog, utvrdile da manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.781,24 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Addiko bank d.d..

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., O,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe i to za izgradnju kuće na zemljištu svog oca. U tu svrhu je cijeli kreditni iznos i utrošen. Nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je zaposlenik Hypo Leasinga Croatia te su im kolege iz tadašnje Hypo banke nudili predmetne kredite u CHF kao najbolju opciju s najpovoljnijim kreditnim uvjetima. Ništa im nije bilo objašnjavano u vezi valutnog rizika vezano uz valutu CHF, a kako je radio u leasing kući, nije ništa znao o toj valuti. On nije radio u banci. Što se tiče rate kredita, on je otplaćivao rate kredita prema otplatnom planu, time da je vezano uz ulaganje banke u investicijski fond u vlasništvu banke bilo dogovoreno da se uplaćena glavnica koja je bila sastavni dio rate kredita uplaćuje svaki mjesec u investicijski fond u vlasništvu banke, da to čini banka iz uplaćene rate, a da se dio rate koji se odnosi na kamatu doista koristi za otplatu kamate. To je bilo zamišljeno na način da bi ulaganjem u taj investicijski fond banke zapravo bi se s vremenom ostvarilo toliko prihoda da se u konačnici zatvori glavnicu kredita. Ugovor o kreditu sastavila je banka, oni su ga dobili na čitanje i potpis, pogledao je samo godine otplate, visinu mjesečne rate, kamatnu stopu i pročitao je ugovor. Ni na koji način nije mogao utjecati na ugovorene odredbe. S vremenom je mjesečna rata porasla, a da je znao da će toliko rasti ne bi to potpisao kao ni itko drugi. Ne sjeća se je li mu prilikom zaključenja ugovora o konverziji kredita bilo predočeno da bi potpisom tog ugovora izgubio pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. S obzirom da su članovi uprave Hypo banke u vrijeme zaključenja ugovora o konverziji fizički bliže radili njihovoj firmi odnosno na istoj adresi, oni su im savjetovali da je potpisivanje konverzije bolje za njih. Nije mu pri zaključenju ugovora o kreditu rečeno da Hrvatska narodne banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Hrvatska narodna banka ničim nije bila spomenuta prije zaključenja ugovora o kreditu. Ulaganje u investicijski fond banke bilo je sastavni dio ponude banke i druge ponude nije bilo, a njegova namjera vezana uz uzimanje kredita nije bilo ulaganje u investicijski fond. Nitko mu nije objasnio koji bi bili rizici zaključenja ugovora o kreditu u kn, EUR ili CHF. Pročitao je sve ugovorne odredbe. Bilo mu je sve jasno koliko mu se u tom trenutku činilo. Nije pitao što to točno znači valutna klauzula. U to vrijeme su se krediti dogovarali na način da je banka predočila iznos, ratu, vrijeme otplate. Drugo ništa nije objašnjavano. On je u startu tražio 170.000,00 EUR kredita, a to je završilo zaključenjem ovog ugovora. On je išao u banku kad je rata počela znatno rasti, a tamo je čekalo 200 ljudi u Slavonskoj aveniji u Zagrebu i rečeno mu je da se tu ništa ne može napraviti. Ranije je podigao kredit za kupnju rabljenog automobila, bio je podignut na iznos od oko 5.000 ili 6.000 EUR. Drugih kredita nije imao do ovoga. Nije mu bila ponuđena opcija zaključenja ugovora o kreditu bez ulaganja u investicijski fond.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe izgradnje kuće. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.5. Predmetni kredit je odobren za izgradnju kuće. Iz ugovora ne proizlazi da je tužitelj sklopio taj ugovor u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Čl. 4. st. 4. ugovora o kreditu tužitelj se obvezao, na što upire tuženik, za cijelo vrijeme otplate kredita, svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec, počevši od dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredit, uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 172,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan uplate, za kupovinu udjela u navedenom fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun. Ova ugovorna odredba je, u smislu čl. 9. ugovora o kreditu, ugovorena u korist tuženika, kao sredstvo osiguranja kredita (kao zalog na spomenutom skrbničkom računu) i ne utječe na tužiteljevo svojstvo potrošača u ugovoru o kreditu. Osim toga, tužitelj nije bio zaposlenik banke, već s bankom povezane leasing kuće, nije sam tražio otvaranje računa otvorenog investicijskog fonda, već mu je to ponudila sama banka, uz unaprijed pripremljeni obrazac ugovora, na kojeg on nije mogao utjecati.

9.6. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

13. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15.1. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost, a od predloženog svjedoka je tijekom postupka odustao.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao kredit s najpovoljnijom mjesečnom ratom, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je banka trebala priopćiti tužitelju jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što joj kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato.

16.3. Pri tome nije odlučno što se radilo o kreditu s ulaganjima u investicijski fond jer se i dalje radilo o vezanosti uz valutu CHF.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.709,96 EUR. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do 30. rujna 2015. iznose 1.597,48 EUR. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da manjak prema aneksu ugovora o kreditu od 8. rujna 2016. iznosi 11.781,24 EUR prema srednjem tečaju banke.

19.2. Saslušan na glavnoj raspravi očitovao se da ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na podnesak tuženika očitovao se na način da je tečaj CHF kao početni tečaj kojeg je primjenjivao prikazan na str. 5 nalaza u iznosu od 1 CHF = 4,577391 kn te je prikazan način izračuna konvertiranim srednjim tečajem banke, a tuženik prilikom izračuna svoje simulacije nije naveo koji tečaj primjenjuje te su datumi plaćanja i srednji tečajevi na dan plaćanja od 5. lipnja 2007. nadalje istovjetni, ali do razlike dolazi zbog drukčije primjene početnoga tečaja odnosno tečaja na dan isplate kredita, koji je isplaćivan u više tranši. Uzeo je u obzir anuitet od 30. rujna 2015.

19.3. Tuženik je prigovarao metodologiji izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju te je dodatno predlagao drukčiji zadatak vještačenja.

19.4. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a te je argumentirano otklonio prigovore tuženika. Dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.

19.5. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

20.3. Zato je sud prihvatio u cijelosti prvotnopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, a slijedom čl. 188. ZPP-a nije bio dužan odlučiti o drugom eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu.

20.4. Deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja također je u cijelosti osnovan sukladno rezultatima kolektivnog spora, a ugovorne odredbe za koje se i ovom presudom traži utvrđenje ništetnosti u cijelosti se odnose na način povrata kredita i uz vezivanje otplatnih anuiteta uz tečaj CHF na dan isplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, a visina istog je odmjerena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.).

22.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 12. lipnja 2024., 22. listopada 2024., 13. svibnja 2025. i 27. kolovoza 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 18. listopada 2024. i 10. travnja 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 700,00 bodova ili 1.400,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 350,00 EUR, što ukupno iznosi 1.750,00 EUR.

22.2. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 2.050,00 EUR.

22.3. Tužitelju nije priznat kao neophodan trošak sastava podneska od 6. svibnja 2025. jer je sadržaj istih mogao biti iznijet na ročištima glavne rasprave za koja je tužitelju priznat trošak ili je sadržaj istih mogao biti iznijet u ostalim podnescima koje je sud tužitelju priznao.

22.4. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 18. rujna 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Petar Marković, Zagreb, Trnjanska cesta 69

2. Odvj. Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81

3. eOglasna ploča suda