Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-90/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, sa sjedištem u [adresa], OIB: 02958272670, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju, protiv 1. tuženika EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženice DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-85/2025-11 od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 85/2025-11 od 11. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o radu s početkom rada na dan 8.11.2017. kojeg su sklopili EŠ i DŠ, ništetan."

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni navodi u bitnome se svode na analizu dokaza izvedenih u postupku te tužiteljevo viđenje primjene materijalnog prava na temelju kojeg zaključuje da je tužbeni zahtjev trebao biti usvojen. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim Ugovora o radu kojeg su 1. tuženik i 2. tuženica sklopili 8. studenog 2017. za koji ugovor tužitelj tvrdi da nije sklopljen u svrhu obavljanja poslova navedenih u ugovoru već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što tuženici osporavaju.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru sadržajno istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je i pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o zahtjev tužitelja.

7. Neosnovano tužitelj osporava pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari. Žalbeni navodi s tog osnova predstavljaju njegovu ocjenu izvedenih dokaza i kao takvi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica bitnih za pravilnu primjenu materijalnog prava. Sud je u postupku izveo sve po strankama predložene dokaze te je ocjenu istih dao u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

8. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje sljedeće odlučne činjenice:

- među strankama nije sporno da su 1. tuženik i 2. tuženica zasnovali radni odnos radi obavljanja poslova u kućanstvu 1. tuženika te je time 2. tuženica stekla status osigurane osobe kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje;

- iskazom 1. tuženika utvrđeno je da je s 2. tuženicom stupio u kontakt putem oglasa koji je on objavio jer je trebao pomoć u kući za čuvanje oca koji je imao 94 godine jer je njegov otac s obzirom na životnu dob i svoje zdravstveno stanje bio jako loše te nije mogao uvijek samostalno ostati kod kuće dok je on radio;

- iskazom 2. tuženice utvrđeno je da je naišla na oglas u kojem je 1. tuženik tražio radnicu za njegu i skrb starije osobe, da je medicinska sestra te je na taj način htjela steći i radno iskustvo. Posao se sastojao od čuvanja osobe koje je bila starije životne dobi s određenim brojem komorbiditeta i obavljanja manjih kućanskih poslova. Do prestanka radnog odnosa došlo je jer je otac 1. tuženika vikao na nju, izgovarao ružne riječi, zbog čega se uplašila. Za oca 1. tuženika navodi da je bio dezorijentiran i teško mu je padalo kad je netko pokušao brinuti o njemu;

- uvidom u otpusno pismo za HŠ od 31. siječnja 2025. utvrđeno je da je otac 1. tuženika, UŠ u vrijeme otpusnog pisma imao 93 godine te da je živio sa sinom u kućanstvu, a isti je bolovao od različitih dijagnoza, a iz otpusnog pisma proizlazi da je isti bolovao od incipijentne pneumonije desno (šifra J16.8), opće slabosti i malaksalosti (šifra R53), arterijske hipertenzije (šifra I10), dislipidemije (šifra E78), srčanog popuštanja (šifra I50) i stanja po tranzitornoj ishemijskoj ataci, f. 2015. (šifra I69.3).

9. Suprotno žalbenim navodima izvedene dokaze prvostupanjski sud je pravilno cijenio prihvaćajući iskaze 1. tuženika i 2. tuženice kao životne i uvjerljive, pravilno utvrđujući kako su isti suglasni u odlučnim činjenicama kojim je utvrđeno da je radni odnos zasnovan radi izvršenja posla, da je 2. tuženica radila kod 1. tuženika u kućanstvu te da je taj radni odnos okončan zbog specifičnih okolnosti radnoga mjesta, a što jasno potvrđuje medicinska dokumentacija oca 1. tuženika iz kojeg jasno proizlazi njegova visoka životna dob i postojanje više komorbiditeta.

9.1. Na žalbene navode tužitelja vezano uz isticanje kako je 1. tuženik na isti način sklapao ugovor o radu s više osoba tijekom razdoblja od 2017. do smrti oca 2025., koji su radili po par dana i svi su bili bez zdravstvenog osiguranja, pa je stoga iskaz 1. tuženika „van pameti“, valja odgovoriti kako su isti neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio kako činjenica kraćeg trajanja nema za posljedicu ništetnost ugovora o radu, kako neosnovano tužitelj tvrdi. Navedene okolnosti koje ističe tužitelj predstavljaju samo indicije te na te žalbene navode valja odgovoriti kako je dokazivanje indicijama moguće samo u slučaju kada je nemoguće neposrednim dokaznim sredstvima dokazati postojanje važnih činjenica. Sud tada ispituje istinitost tvrdnji o postojanju pravno relevantnih činjenica utvrđivanjem indicija (činjenica koje nisu neposredno važne, ali u sklopu s nizom činjenica iste kvalitete pružaju osnovu za utvrđenje da postoji i neposredno važna činjenica, koja je uzrok ili posljedica indicija). Sve dok postoji razumna mogućnost da je istinita i neka druga tvrdnja a ne samo ona koja je predmet dokazivanja (u ovom slučaju da ugovor o radu zaključen upravo radi obavljanja poslova koji su u istome i navedeni) jedna indicija nije dovoljna za formiranje izvjesnog uvjerenja o neposredno važnoj činjenici. Sud je ovlašten izvesti zaključak o važnim činjenicama samo kada rezultati indicijalnog dokazivanja pružaju više razloga za uvjerenje da određene činjenice postoje, nego li za suprotna zaključak, a što u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tužitelja nije slučaj.

10. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) kada je utvrdio da predmetni ugovor o radu nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva te stoga nije ništetan. Prvostupanjski sud pravilno je predmetni ugovor ispitao i po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 327. ZOO uvažavajući i druge okolnosti radi kojih se ništetnost može ustanoviti te potom pravilno utvrdio da su stranke imale potrebnu stranačku i poslovnu sposobnost za zaključenje istog, da se ne radi o ugovoru za čije se sklapanje traži posebna zakonska forma koja eventualno ne bila ispunjena te da je činidba bila dopuštena, određena i moguća, pa stoga ne postoje ni drugi razlozi koji bi ukazivali na njegovu ništetnost.

11. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos