Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-369/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke sudske savjetnice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari prvotužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljice TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 29. kolovoza 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude dana 18. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz članka 6.2. Ugovora o kreditu br. 9012359015 od 23. ožujka 2007. koji je 23. ožujka 2007. solemniziran kod Javnog bilježnika Zvjezdane Rauš Klier u Varaždinu pod br. OV-3723/07, temeljem kojeg je obveza vraćanja predmetnog kredita ugovorena u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke (tuženika) važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, sklopljenom između prvotužitelja CN, Žrtava hrv. domovinskih ratova 36, 42240 Ivanec, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, drugotužiteljice TN, Žrtava hrv. domovinskih ratova 36, 42240 Ivanec, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao solidarnog dužnika i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da prvotužitelju CN, Žrtava hrv. domovinskih ratova 36, 42240 Ivanec, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 3.848,03 EUR (tri tisuće osamsto četrdeset osam eura i tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 59,82 € s kamatom od 30.6.2010. do plaćanja;
- na iznos od 53,14 € kamatom od 31.7.2010. do plaćanja;
- na iznos od 68,36 € s kamatom od 31.8.2010. do plaćanja;
- na iznos od 63,27 € s kamatom od 30.9.2010. do plaćanja;
- na iznos od 57,41 € s kamatom od 31.10.2010. do plaćanja;
- na iznos od 69,78 € s kamatom od 30.11.2010. do plaćanja;
- na iznos od 84,89 € s kamatom od 31.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 74,38 € s kamatom od 31.1.2011. do plaćanja;
- na iznos od 78,29 € s kamatom od 28.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 74,00 € s kamatom od 31.3.2011. do plaćanja;
- na iznos od 74,21 € s kamatom od 30.4.2011. do plaćanja;
- na iznos od 94,35 € s kamatom od 31.5.2011. do plaćanja;
- na iznos od 97,37 € s kamatom od 30.6.2011. do plaćanja;
- na iznos od 115,00 € s kamatom od 31.7.2011. do plaćanja;
- na iznos od 106,26 € s kamatom od 31.8.2011. do plaćanja;
- na iznos od 96,03 € s kamatom od 30.9.2011. do plaćanja;
- na iznos od 94,97 € s kamatom od 31.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 303,03 € s kamatom od 29.2.2012. do plaćanja;
- na iznos od 100,51 € s kamatom od 31.3.2012. do plaćanja;
- na iznos od 102,68 € s kamatom od 30.4.2012. do plaćanja;
- na iznos od 104,23 € s kamatom od 31.5.2012. do plaćanja;
- na iznos od 107,92 € s kamatom od 30.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 35,50 € s kamatom od 31.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 102,59 € s kamatom od 30.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 47,25 € s kamatom od 31.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 374,20 € s kamatom od 31.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 332,10 € s kamatom od 30.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 83,84 € s kamatom od 31.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 553,92 € s kamatom od 31.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 83,01 € s kamatom od 28.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 155,72 € s kamatom od 31.3.2014. do plaćanja;
s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja CN i TN protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. u dijelu kojim se od tuženika potražuje isplata iznosa od 1,73 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom povučena.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB:02535697732, da prvotužitelju AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužiteljici TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.225,00 EUR (dvije tisuće dvjesto dvadeset pet eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 18. rujna 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika dana 9. lipnja 2023. radi utvrđenja i isplate, u kojoj navode da je prvotužitelj kao korisnik kredita, sklopio sa tuženikom Privrednom bankom Zagreb d.d. 23. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 9012359015 koji je 23. ožujka 2007. solemniziran kod Javnog bilježnika Zvjezdane Rauš Klier u [adresa] pod br. OV- 3723/07, a u kojem drugotuženica dolazi kao solidarni dužnik. Predmetnim je Ugovorom o kreditu tuženik stavio prvotužitelju na raspolaganje iznos od 25.059,34 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Namjena Ugovora bila je kupnja osobnog vozila, te je prvotužitelj i kupio sredstvima ovog kredita osobno vozilo marke Opel Astra, za vlastite potrebe. Nadalje navode da su u članku 6. Ugovora sadržane odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Prvotužitelj je temeljem članka 6.2. Ugovora bio u obvezi otplatiti kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke (tuženika) važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, na način određen Ugovorom.
1.1. Tužitelji navode da tijekom pregovora oko sklapanja Ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio tužitelje kao potrošače o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke o valuti u kojoj uzimaju kredit, te s time povezanim rizicima. Tako ih osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već je naprotiv, kako tužitelje tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na prvotužitelja, koji je ugovorene rate, dakle i glavnicu i kamate, otplaćivao u hrvatskim kunama, čime je za prvotužitelja učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog Ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvotužitelja kao potrošača. Pri svemu tome treba naglasiti kako tužitelji nisu ekonomski stručnjaci, pa čak ni osobe koje bi imale neki oblik formalnog ekonomskog obrazovanja, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na tužitelje kao potrošače, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu tužitelja, propuštajući pružiti im potrebne informacije za donošenje informirane odluke.
1.2. Stoga se kod odredaba članka 6. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata rata veže uz tečaj švicarskog franka, o čemu tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljima niti im je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Pozivaju se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 te VSRH, poslovni broj: Revt-575/16 od 3. listopada 2017, VSRH poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i Ustavnog suda RH, poslovni broj: U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III- 2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Konačno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda poslovni broj: Pž-1401/12.
1.3. Posljedica nepoštenih ugovornih odredaba znatna je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navedeno se nesporno očituje u činjenici da je prvotužitelj do dana konačne otplate kredita dakle do 14. travnja 2014. uplatio tuženiku na ime kredita daleko veći iznos nego što je njegova obveza iznosila ukoliko bi se primijenio srednji tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan korištenja, odnosno isplate kredita tužitelju.
1.4. Stoga tužitelji ovom tužbom traže da sud utvrdi ništetnim dijelove predmetnih odredaba te da naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik osporava tužiteljevo pozivanje na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno članku 138.a i članku 502.c Zakona o parničnom postupku što je moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplate zbog stjecanja bez osnove kao što je ovdje slučaj. Glede ugovorene valutne klauzule tuženik ističe kako je ista dopuštena sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima te da nema nikakvog uporišta za zaključak da se ta pravila ne mogu primjenjivati na valutne klauzule kredita u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. S obzirom na regulatorne propise HNB-a radi se gotovo o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Budući da je, dakle, temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva odredba jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati.
2.1. Tuženik ukazuje i na to kako se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja unatoč višekratnoj provjeri od strane službenik banke i javnog bilježnika, iz čega se može razumno zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako i za postupanje poslovno sposobnog suugovaratelja, a banka zbog specifičnosti usluge ne može pregovarati sa svakim potrošačem o pojedinačnim odredbama ugovora, no iz tog razloga nudi veći broj usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara. Smatra da je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s tada važećim pozitivnim propisima i načelima hrvatskog pravnog poretka, a konačno ističe i prigovor zastare.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 9012359015 od 23. ožujka 2007. (list 10-18 spisa), plan otplate (list 19-20 spisa), obavijest o konačnoj otplati kredita broj 9012359015 od 14. travnja 2014. (list 21 spisa), račun br. 4603- 07100070 od 23. ožujka 2007. (list 22 spisa), kupoprodajni ugovor br. 059/2007 od 13. veljače 2007. (list 23 spisa), potvrda o zaprimljenom prigovoru (list 24 spisa), e-mail tuženika od 30. lipnja 2023. (list 31-32 spisa), knjigovodstvena kartica (list 33-47 spisa), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 2. lipnja 2025. (list 104-114 spisa) te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 15. travnja 2025.
4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti tih odredaba.
6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između prvotužitelja kao korisnika kredita, drugotužiteljice kao solidarnog dužnika i tuženika 23. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012359015 koji je 23. ožujka 2007. solemniziran kod Javnog bilježnika Zvjezdane Rauš Klier u [adresa] pod br. OV- 3723/07, a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 25.059,34 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5.10% godišnja, promjenjiva, a u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.
7. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije te je li tužitelj bio savjestan u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.
8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
13. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužitelj ne može neposredno pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/22) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
15. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku
– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.
16. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, prvotužitelj navodi u stranačkom iskazu da je Ugovor sa tuženikom sklopljen 2007. u svrhu kupnje automobila kojeg je kupio u auto kući u [adresa]. Kada je došao u auto kuću oni su ga poslali u Privrednu banku Zagreb d.d. kako bi ishodio kredit za kupnju automobila. U banci su mu rekli da kredit ide uz valutnu klauzulu u CHF. Preuzeo je kredit i s njim je otišao kod javnog bilježnika. Predmetni automobil koristio je isključivo u obiteljske svrhe. Rate kredita su mu ustezali mjesečno sa njegovog računa. U banci mu nije ponuđen kredit u bilo kojoj drugoj valuti niti ga je itko u banci upozorio da bi rate mogle biti drugačije odnosno da bi mogle rasti u odnosu na iznos rate koji je bio naveden u otplatnom planu. U banci su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljniji. Nije se informirao u drugim bankama vezano za ishođenje kredita budući da su ga u auto kući poslali u poslovnicu Privredne banke Zagreb. Prije potpisivanja i solemnizacije ugovora pročitao je one stavke koje su ga interesirale i to iznos rate, vrijeme otplate i njegove osobne podatke i tada mu je bilo jasno ono što ga je interesiralo. Kada je potpisivao predmetni ugovor nije znao što znači pojam "valutna klauzula", već je taj termin kasnije čuo više puta na televiziji. Prije potpisivanja tog ugovora o kreditu nije imao nikada kredit u bilo kojoj drugoj valuti. Drugotužiteljica je u svojem iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu prvi put vidjela kod javnog bilježnika kada je isti potpisala u svojstvu solidarnog dužnika, a prije toga je bila sa tužiteljem u banci. Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije pročitala. Ona ne zna što znači termin "valutna klauzula", a budući da nikada prije predmetnog kredita nije niti u jednoj drugoj banci uzimala kredite.
16.1. Tužiteljeve iskaze sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da su iskazivali realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nisu postupali s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njihovih iskaza, tužitelji nisu dobili nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njihova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.
17. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
18. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelji, koje sud smatra "prosječnim potrošačima" s obzirom da na svoju struku očigledno nemaju potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nisu bili informirani o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelji utječu na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita odnosno solidarnog dužnika i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
19. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
20. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 9. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina za ovdje predmetnu tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
21. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz [adresa] koja je u svom nalazu i mišljenju od 2. lipnja 2025. izvršila izračun preplate koji je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 3.848,03 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
21.1. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.
21.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelji su se podneskom od 10. lipnja 2025. očitovali na nalaz i mišljenje vještakinje na način da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje te su uskladili svoj tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka, potražujući iznos pretplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.848,03 EUR, pa je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.
21.3. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 3.849,76 EUR, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 3.848,03 EUR. Predmetno smanjenje tužbenog zahtjeva po svom karakteru predstavlja povlačenje dijela tužbe, o kojem povlačenju se tuženik nije posebno očitovao, nego se je upustio u daljnje raspravljanje, čime je iskazao prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe, te je sud sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.
22. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 220,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. u svezi Tbr. 40. Tarife, sastava podnesaka od 1. rujna 2023., 9. studenoga 2023. i 10. lipnja 2025. u zatraženom iznosu od po 220,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 40. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 16. siječnja 2025., 15. travnja 2025. i 29. kolovoza 2025. u iznosima od po 220,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 40.Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.540,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 385,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR.
22.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31. siječnja 2024. kojim se očitovao na podnesak tuženika koji mu je, međutim, dostavljen samo radi znanja, budući da je bitne navode iz ovog podneska tužitelj mogao iznijeti na slijedećem ročištu za koje mu je trošak u cijelosti priznati, zbog čega trošak ovdje navedenog podneska sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.
22.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.225,00 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.
23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Ivanec, 18. rujna 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.
Dostaviti:
1. Tužitelj, po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici iz Varaždina,
2. Tuženik, po punomoćniku Miroslavu Leko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri d. o. o. iz Zagreba
