REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-10102/2024

Zagreb

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. VS i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.) i dr., odlučujući o žalbama tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave varaždinske, Policijske postaje Novi Marof i okr. VS, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 27. rujna 2024., broj: Pp-1066/2024-26, u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaćaju se žalbe tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave varaždinske, Policijske postaje Novi Marof i okr. VS, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na okr. ĆS za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (oslobađajući dio pobijane presude) i u odnosu na okr. VS za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te se predmet u tim dijelovima dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 27. rujna 2024., broj: Pp-1066/2024-26, okr. VS, okr. US, okr. OS i okr. TS su proglašeni krivima da su, na način činjenično opisan u osuđujućem dijelu izreke prvostupanjske presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, svakome, izrečena novčana kazna 100,00 eura, koju su dužni platiti u roku 60 dana od pravomoćnosti presude uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno je da je svaki okrivljenik obvezan naknaditi 26,00 eura.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. OS je oslobođen optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.)

2. Protiv oslobađajućeg dijela te presude, tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Žalbu je podnio i okr. VS, putem branitelja iz OD Horvat & Zebec & Bajsić Bogović zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe odnosno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalbe su osnovane.

U odnosu na žalbu tužitelja

4. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da pobijanom presudom, u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prvostupanjski sud nije odlučio o jednom dijelu optužbe, čime, iako se to u žalbi izrijekom ne navodi, očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 8. Prekršajnog zakona.

5. Naime, okr. ĆS je optužbom, osim prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, stavljen na teret i prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja obitelji za koji je, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa optužbe, tužitelj tvrdio da je počinjen dvjema radnjama – onom počinjenom u 21,10 sati putem telefona te onom počinjenom u 21,20 sati odlaskom do kuće na adresi [adresa].

6. Dakle, optužba je u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koncipirana kao jedno produljeno djelo koje se sastoji od dvije radnje, a prvostupanjski sud je oslobađajuću odluku donio samo u odnosu na jednu radnju. Takvom odlukom, prvostupanjski sud zanemaruje da, sukladno odredbi čl. 185. st. 5. Prekršajnog zakona, ako je okrivljenik oslobođen optužbe izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen. Znači, okrivljenik se može osloboditi optužbe samo za ono što je i kako je optuženo, bez ikakvih izmjena ni u činjeničnom opisu niti u pravnoj kvalifikaciji djela. Kod donošenja oslobađajuće presude prvostupanjski sud nema ovlasti učiniti bilo kakvu izmjenu optužbe. To je ovlašten, pa i dužan, učiniti jedino kod donošenja osuđujuće presude, uz ograničenje da se time okrivljenik ne proglašava krivim za neki drugi prekršaj od onoga koji mu je stavljen na teret ili da se ne proglašava krivim za nešto više od onoga što mu je optužnim aktom stavljeno na teret.

7. Slijedom navedenog, u pravu je tužitelj kada u žalbi ističe da prvostupanjski sud u oslobađajućoj odluci nije donio nikakvu odluku u odnosu na radnju koja se događala na adresi [adresa], a što nesumnjivo znači da nije riješio predmet optužbe i da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 8. Prekršajnog zakona. Iz navedenih razloga, pobijanu presudu je trebalo ukinuti u oslobađajućem dijelu i u tom dijelu predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odnosu na žalbu okr. VS

8. Razmotrivši navode žalbe okr. VS, ovaj sud je utvrdio da okrivljenik osnovano pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Okr. VS se optužbom stavljalo na teret, a tako je i proglašen krivim, da je prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira počinio na način da je na javnom mjestu (neposredno ispred Opće bolnice Varaždin) vikao na okr. US, pri čemu su navedene i riječi koje joj je uputio, te da je vrijeđao HS, također uz navođenje riječi koje je uputio HS.

10. Odredbom čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira je propisano: „Tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 2.000,00 eura ili kaznom zatvora do 30 dana“.

11. Iz citirane zakonske odredbe jasno je i nedvojbeno da se predmetni prekršaj, kada je riječ o verbalnoj komunikaciji, može počiniti samo svađom ili vikanjem (pri čemu, naravno, dolaze u obzir i sinonimi ovih riječi npr. buka, galama, graja…), a i životno je logično da se javnost ne može uznemiriti verbalnim napadom, a da se pritom ne radi o intenzitetu koji odgovara vikanju ili svađi (uključujući i sinonime). Stoga, za ispunjenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u situacijama kada je modus operandi verbalna komunikacija, a o tome se radi u ovom prekršajnom predmetu, odlučna je činjenica da se radi o takvom intenzitetu verbalne komunikacije koja je ekvivalent vikanju ili svađi (uključujući i sinonime) i ta činjenica, kao jedan od konstitutivnih elemenata, mora biti navedena u činjeničnom opisu. Ovo iz razloga što je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja.

12. Sukladno prethodno navedenom, nejasno je kako prvostupanjski sud smatra da je okr. VS ostvario obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira radnjom vrijeđanja HS. Za ostvarenje obilježja ovog prekršaja nije dovoljno utvrđenje da je okrivljenik nekog vrijeđao ako to nije bilo izgovoreno takvim intenzitetom koji se može poistovjetiti s vikom ili svađom, a to se okr. VS ni ne stavlja na teret u odnosu na njegovu komunikaciju prema HS. Stoga, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je ovaj dio optužbe razmatrao s puno premalo kritičnosti.

13. U odnosu na dio optužbe kojim se okr. VS stavlja na teret da je prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira počinio vikom na okr. US, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako odlučne činjenice prvostupanjski sud nalazi utvrđenim „na temelju samih obrana suokrivljenih, kao i iskaza saslušanih svjedoka i to HS, RS, BS i CS“ (odlomak 13. obrazloženja pobijane presude). Međutim, svjedokinja HS je u iskazu navela da je okr. VS „počeo vrijeđati US“ i da joj je „rekao“, svjedokinja RS je na izričit upit da li se sjeća da je njen suprug nešto vikao US ili HS odgovorila da se ne sjeća jer je dobila epileptičan napad, svjedok BS je u iskazu naveo da je „VS rekao“, a svjedokinja CS nije ništa iskazivala o događaju ispred Opće bolnice Varaždin jer nije ni bila prisutna. Dakle, iz iskaza navedenih svjedoka ne proizlazi da bi okr. VS vikao na okr. US kako mu se to optužbom stavlja na teret i kako ga je prvostupanjski sud proglasio krivim. Navedeno ponašanje okr. VS ne proizlazi ni iz iskaza svjedoka policijskog službenika DS koji je bio prisutan u jednom dijelu događaja ispred Opće bolnice Varaždin. Okr. VS tereti jedino okr. US, koja ne priznaje svoje inkriminirano ponašanje.

14. Kod takvog stanja stvari, ne mogu se prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda kojima se rukovodio pri donošenju zaključka da je okr. VS inkriminirane prilike narušio javni red i mir vikanjem na okr. US, jer odlučne činjenice nisu nedvojbeno utvrđene. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je olako i bez dovoljno kritičnosti analizirao provedene dokaze te je zanemario da je za osuđujuću presudu odlučne činjenice potrebno utvrditi s potpunom izvjesnošću i da se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana.

15. Slijedom navedenog, prvostupanjsku presudu je trebalo ukinuti u odnosu na okr. VS te predmet i u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje i odluku.

16. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. rujna 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. VS, branitelja okr. VS i tužitelja.