REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-16689/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužiteljice SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, zastupana po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je Odluka o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla UR.BROJ: 511-19-18/2-121-487/2021 od 25.08.2021. koja je djelomično izmijenjena Odlukom MUP-a Klasa: 121-05/21-01/73, Ur broj: 511-01-157-21-2 od 18.10.2021., nedopuštena.

II./ Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je temeljem odluke Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke od dana 25.08.2021. broj: 511-19- 18/2-121-487/2021, a koju je tužitelj zaprimio dana 14.09.2021., pod točkom 1. tužitelju je priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa], koja će se za svaki pojedini mjesec isplatiti u visini 1/12 cijene godišnje karte javnog prijevoznika HŽ Točkom 2. pobijane odluke određeno je kako se ista primjenjuje od 01.09.2021. Točkom 3. pobijane odluke zaposlenica je obvezna o promjenama relacija putovanja izvijestiti ustrojstvenu jedinicu nadležnu za upravljanje ljudskim potencijalima. Prije podnošenja ove tužbe, tužitelj je poštom preporučeno s povratnicom tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava protiv pobijane odluke u roku propisanom člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu (NN br. 93/14, 127/17 i 98/19; dalje u tekstu ZOR). Navedeni zahtjev za zaštitu prava tuženik je zaprimio 30.09.2021. godine i nije u propisanom roku na isti odgovorio, stoga tužitelj u roku propisanom člankom 133. stavkom 2. ZOR-a podnosi ovu tužbu, obzirom da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, zajamčeno odredbama članka 53. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN br. 112/2017, 12/2018, 2/2019, 119/2019, 66/2020, dalje u tekstu: Kolektivni ugovor). Ističe kako mu pobijanom odlukom nije priznato pravo na naknadu troškova prijevoza s posla prema mjestu prebivališta - jer je točkom 1. pobijane odluke utvrđeno pravo tužitelja samo na naknadu troškova prijevoza na posao. Obzirom da prema članku 53. Kolektivnog ugovora državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza i s posla prema mjestu prebivališta, ukazuje se kako je u konkretnom slučaju tužitelju pobijanom odlukom povrijeđeno navedeno pravo. Kada bi se i uzelo u obzir da je tužitelju osigurano pravo na naknadu troškova prijevoza s posla (a što tužitelj osporava), ističe kako taj prijevoz ne bi bio organiziran. Sukladno odredbi članka 53. stavka 8. Kolektivnog ugovora pod organiziranim se javnim prijevozom smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji državnom službeniku i namješteniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Nadalje, člankom 53. stavkom 9. Kolektivnog ugovora propisano je kako redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da „...vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena državnog službenika i namještenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu državnog službenika i namještenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta...“. Tužitelj ističe kako u predmetnom slučaju nije ispunjen uvjet propisan člankom 53. stavkom 9. Kolektivnog ugovora, da bi se prijevoz opisan pod točkom 1. pobijane odluke mogao smatrati organiziranim javnim prijevozom. Tužitelj ističe kako je njegovo redovno radno vrijeme raspoređeno svaki dan od 06-14h ili 19-07h ili 18- 02h. Dakle, kada bi se i uzelo u obzir da je tužitelju osigurano pravo na naknadu troškova prijevoza s posla (a što je sporno), iz voznog reda javnog prijevoznika Hrvatske željeznice vidljivo je kako ne postoji odgovarajući javni prijevoz u smislu točke 1. pobijane odluke, a koji bi tužitelju omogućio povratak u mjesto prebivališta unutar 45 minuta nakon završetka radnog vremena. Naime, iz priloženog voznog reda vidljivo je kako nakon završetka tužiteljevog radnog vremena (a kada isto završava u 02:00h) sa željezničke postaje u Sesvetama ne polazi vlak koji bi mu osigurao povratak u mjesto prebivališta, jer „posljednji“ vlak sa željezničke postaje u Sesvetama polazi u 23:42h. Tužitelj stoga ukazuje na niz istovjetnih relevantnih tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (od kojih je najrecentnije Tumačenje broj 10/53 od 21. ožujka 2018.), a prema kojima „u slučaju kada javni prijevoz nije organiziran tj. ne omogućuje redoviti dolazak na posao i odlazak s posla u smislu odredbe članka 53. stavka 9. Kolektivnog ugovora, službeniku i namješteniku naknada troškova prijevoza isplaćuje se prema stavku 12. istog članka odnosno kuna po kilometru.“ Slijedom navedenog, nisu ispunjeni uvjeti propisani člankom 53. stavkom 9. Kolektivnog ugovora da bi se javni prijevoz mogao smatrati organiziranim, jer isti ne osigurava redoviti povratak s posla. Tužitelj nadalje ističe da je pobijana odluka neprovediva i iz sljedećih razloga. Temeljem pobijane odluke tužitelj bi bio prisiljen neživotno i nelogično za dolazak na posao svakodnevno koristiti javni prijevoz u trajanju od 45 minuta do 1h, bez obzira što istom od mjesta prebivališta do mjesta rada udaljenost iznosi 12 kilometara, što u naravi predstavlja vožnju automobilom do najviše 20 minuta. Zbog navedenog bi nesumnjivo došlo do umanjenja i radne koncentracije i gomilanja umora, te bi izazvalo trajan negativan efekt pri obavljanju radnih zadaća. Osim toga, ukazuje se i kako u zoni željezničke postaje [adresa] ne postoji odgovarajući parking za osobni automobil, zbog čega postoji i opravdana opasnost od štete koja bi mu mogla nastati uslijed neodgovarajućeg zbrinjavanja automobila. Nadalje, tužitelj ističe kako je pobijana odluka donesena tijekom kalendarske godine, bez ikakvog pisanog izjašnjenja tužitelja, iako je člankom 53. stavkom 15. Kolektivnog ugovora propisano da se o načinu korištenja prava na naknadu predmetnih troškova odlučuje na temelju pisanog izjašnjenja službenika i to na početku kalendarske godine. Obzirom na navedeno, svojevoljna odluka donesena od strane tuženika bez izjašnjenja tužitelja usred kalendarske godine protivna je izričitim odredbama Kolektivnog ugovora. Nadalje, pobijanom odlukom ni na koji način nije poništena, ukinuta ili stavljena izvan snage prijašnja odluka o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla u odnosu na tužitelja (kojom mu je priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini 1kn/1km) zbog čega nisu ispunjene niti formalne pretpostavke za donošenje pobijane odluke, odnosno ako pobijana odluka i proizvodi pravne učinke, takvi učinci postoje usporedno s učincima prijašnjih i nadalje važećih odluka. Stoga tužbenim zahtjevom preciziranim u tužbi i ispravljenim na ročištu 19.3.2025. zahtijeva da sud utvrdi da je Odluka o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla UR.BROJ: 511-19-18/2-121-487/2021 od 25.08.2021. koja je djelomično izmijenjena Odlukom MUP-a Klasa: 121-05/21-01/73, Ur broj: 511-01-157-21-2 od 18.10.2021., nedopuštena, uz naknadu parničnog troška sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba preuranjena s obzirom na činjenicu da se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu članka 186.a Zakona o parničnom postupku, te predlaže tužbu odbaciti. Podredno, ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda, s obzirom da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa], odnosno na području nadležnosti Općinskog suda u Sesvetama. Po dostavi detaljnijeg očitovanja od strane resornog ministarstva tužena će se podrobnije očitovati na navode iz tužbe. Radi navedenog, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Odluku tuženika od 25.8.2021. (list 6 spisa) i od 18.10.2021. (list 59-62 spisa), Zahtjev za zaštitu prava i povratnicu (list 7-11 spisa), vozni red vlakova (list 12-15, 63-72, 87-90, 102-104, 124-126, 140- 151 spisa), izvadak iz KU za državne službenike i namještenike (list 16-24 spisa), sudsku praksu (list 29-32, 36-46, 76, 94-101, 154-192 spisa), evidenciju o radnom vremenu (list 77-86, 109-121 spisa), Dopis IX. PP Zagreb (list 152 spisa), saslušana je tužiteljica (list 131 spisa), te je tužiteljica dopunski saslušana (list 137-138 spisa), te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju u spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Sud je proveo sve po strankama predložene dokaze, a na ročištu 10.9.2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu pa sukladno prijedlozima stranaka u postupku nisu izvođeni daljnji dokazi te je sud zaključio glavnu raspravu.

6. Ocjenjujući provedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi da je Odluka o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla UR.BROJ: 511-19-18/2-121- 487/2021 od 25.08.2021. koja je djelomično izmijenjena Odlukom MUP-a Klasa: 121- 05/21-01/73, Ur broj: 511-01-157-21-2 od 18.10.2021., nedopuštena.

8. Protiv pobijane odluke od 25.08.2021. za koju tužiteljica tvrdi da je zaprimila dana 14.09.2021., a tuženik nije ni tvrdio ni dokazao suprotno, tužiteljica navodi da je preporučenom poštanskom pošiljkom podnijela zahtjev za zaštitu prava dana 28.9.2021., a što također tuženik nije osporavao, te je tuženik isti zaprimio dana 30.09.2021., što je vidljivo iz povratnice u spisu, te na isti nije odgovorio, pa je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu dana 29.10.2021., čime je tužiteljica postupila u zakonskim rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu, dalje: ZR (Narodne novine broj: 93/14, 127/17. i 98/19. i 151/22), a tuženik niti nije tvrdio niti dokazao suprotno.

9. Prema čl. 186.a st. 7. ZPP-a odredbe prethodnih stavaka ovoga članka koje propisuju obvezu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu prije tužbe, ne primjenjuju se u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu. Kako je u konkretnom slučaju posebnim zakonom tj. čl. 133. ZR-a propisana obveza podnošenja zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu prije tužbe, a što je tužiteljica i učinila, to u konkretnom slučaju, suprotno navodima tuženika, tužiteljica nije trebala podnositi zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu sukladno čl. 186.a ZPP-a.

10. U odnosu na istaknuti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, valja reći da.

- prema čl. 65. ZPP-a ako je u sporu iz radnog odnosa tužitelj radnik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženika, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao odnosno sud na čijem bi si području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos

- prema čl. 48. st. 3. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u [adresa].

- prema čl. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine broj: 67/2018, 21/22) Općinski radni sud u Zagrebu postupat će u radnim predmetima za područje općina: Bedenica, Bistra, Brckovljani, Brdovec, Dubrava, Dubravica, Farkaševac, Gradec, Jakovlje, Klinča Sela, Krašić, Luka, Marija Gorica, Pisarovina, Preseka, Pušća, Rakovec, Rugvica, Stupnik i Žumberak, gradova: [adresa] i [adresa] te gradskih četvrti Grada Zagreba: Brezovica, Črnomerec, Donja Dubrava, Donji grad, Gornja Dubrava, Gornji grad – Medveščak, Maksimir, Novi Zagreb – istok, Novi Zagreb – zapad, Peščenica – Žitnjak, Podsljeme, Podsused – Vrapče, Sesvete, Stenjevec, Trešnjevka

– sjever, Trešnjevka – jug i Trnje.

Kako se u ovom predmetu radi o radnom sporu između radnika i poslodavca RH, te kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa], to je po ocjeni ovog suda za postupanje u ovom predmetnu mjesno nadležan ovaj sud.

11. Tuženik je tek u podnesku od 6.6.2023. naveo da je pobijana odluka tuženika upravni akt o kojem se odlučuje u upravnom postupku. Međutim, odredbom čl. 17. st. 2. ZPP-a propisano je da se u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Kako je tuženik navedeni prigovor iznio tek nakon što se je već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (u podnesku od 28.3.2022. detaljno osporava tužbeni zahtjev i navodi razloge za to), to se sud više nije mogao proglasiti stvarno nenadležnim sukladno čl. 17. ZPP-a. Podredno, valja dodati da je predmet ovoga spora Odluka koja ne spada u jednu od taksativno navedenih odluka iz članka 63. stavka 1. Zakona o državnim službenicima koje predstavljaju upravnu stvar („Narodne novine“ broj: 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15, 61/17, 70/19, 98/19, dalje u tekstu: ZDS), a to su rješenja o prijemu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje te prestanku državne službe, što znači da se u odnosu na istu vodi redovan postupak pred sudom koji je nadležan za radne sporove u smislu odredbe stavka 2. toga članka.

12. Iz Odluke o pravu na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla od 25.08.2021. koja je djelomično izmijenjena Odlukom od 18.10.2021. tužiteljici je priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla na relaciji [adresa]

- Sesvete, koja će se za svaki pojedini mjesec isplatiti u visini 1/12 cijene godišnje karte javnog prijevoznika HŽ, te se ista primjenjuje od 01.09.2021. Odlukom od 18.10.2021. je djelomično izmijenjena navedena Odluka tako da umjesto „na relaciji [adresa] – [adresa], treba pisati „na relaciji [adresa] (željeznička postaja) – Sesvete (željeznička postaja) i obratno“, te je odlučeno da s danom primjene odluke od 18.10.2021. prestaje primjena odluke od 13.11.2019.

13. Naknada troškova prijevoza je propisana člankom 53. Kolektivnog ugovorom za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 112/2017, 12/2018, 2/2019, 119/2019, 66/2020, dalje u tekstu: KU) te je istim određeno: (1) Državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

(2) Uvjet iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na državne službenike i namještenike koji imaju tjelesno oštećenje od 100%, odnosno tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta od najmanje 60%, a koje je utvrđeno rješenjem nadležnog tijela. (3) Državnim službenicima i namještenicima s navršenih 61 godinu, ako im je udaljenosti od njihovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada manja od dva kilometra, poslodavac će naknaditi troškove prijevoza za kupljenu godišnju kartu ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte, samo gdje takav prijevoz postoji.

(4) Prebivalište odnosno boravište državnog službenika i namještenika u smislu ovoga članka je prebivalište, odnosno boravište državnog službenika i namještenika, sukladno Zakonu o prebivalištu.

(5) Ako je udaljenost od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada veća od 100 km, pravo na naknadu troškova prijevoza za udaljenost veću od 100 km, u skladu s ovim člankom, utvrđuje nadležni ministar posebnom odlukom.

(6) Ako u roku od 90 dana od dana uredno zaprimljenog zahtjeva, nadležni ministar ne donese odluku, smatrat će se da državni službenik i namještenik ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u skladu sa ovim člankom.

(7) Ako je od prebivališta odnosno boravišta državnog službenika i namještenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, državni službenik i namještenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

(8) Pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji državnom službeniku i namještenik omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla.

(9) Redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena državnog službenika i namještenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu državnog službenika i namještenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.

(10) U slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg državni službenik i namještenik ne koristi, ostvarit će pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

(11) Ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada organiziran javni prijevoz iz stavka 8. i 9. ovoga članka od više prijevoznika, a koji prometuju na toj relaciji, naknada troškova prijevoza će se isplaćivati u onoj visini koja je povoljnija za poslodavca.

(12) Ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza državnog službenika i namještenika u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. (13) Ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se:

– za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kada organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru,

– za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

(14) Udaljenost se u smislu ovoga članka utvrđuje prema planeru Hrvatskoga autokluba na temelju kartografske podloge Google Maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. ovoga članka, kao pješačka ruta.

(15) O načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, službenik i namještenik se treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja toga prava, ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta službenika i namještenika.

(16) Službeniku i namješteniku se naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. (17) Ako službenik i namještenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora mu se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

(18) Ako službenik i namještenik koristi godišnju kartu, poslodavac ima pravo tražiti njezin povrat u slučaju predvidljive duže odsutnosti, kao što su korištenje prava prema posebnom propisu, dugotrajno bolovanje i plaćeni dopust (u trajanju od preko 30 dana) te u slučaju neplaćenog dopusta.

14. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlen kod tuženika u Policijskoj upravi Zagrebačkoj, Policijska postaja Sesvete, te da tužiteljica ima prebivalište u [adresa].

15. Iz iskaza tužiteljice kojeg je sud prihvatio kao istinit budući je jasan i logičan, proizlazi da ista živi u [adresa], a mjesto rada joj je u Sesvetama, te je pobijana odluka poslodavca prema kojoj dobiva 1/12 cijene godišnje karte za HŽ, neprovediva i nepravilna, jer je za nju putovanje vlakom nemoguće. Naime, tijekom 2021. uglavnom je radila jedan tjedan ujutro, a jedan tjedan popodne i to je bilo do 22 ili 23 sata, a nekada je to i duže, te bi nakon toga pješke odlazila iz postaje na vlak, za što joj treba oko 10-tak minuta, te tada više nije bilo vlaka za [adresa]. Također, radila je u smjenama, te je često radila vikendom, noću i prekovremeno. Tijekom 2022. je otišla na bolovanje zbog trudnoće, te zatim na porodiljni, a sada radi skraćeno radno vrijeme jer ima dijete sa poteškoćama u razvoju, te joj je radno vrijeme svaki dan drugačije, tako da nekada radi ujutro, nekada popodne, nekada po noći, nekada radi 4 sata na dan, nekada 10 sati na dan, dakle, uvijek je drugačije.

16. Iz voznog reda HŽ-a od 29.10.2021. proizlazi da zadnji vlak iz Sesveta za [adresa] kreće u 23,42 sati, a prvi jutarnji u 4,53 sati, te iz voznog reda HŽ-a od 1.9.2023. proizlazi da zadnji vlak iz Sesveta za [adresa] kreće u 23,40 sati, a prvi jutarnji u 4,58 sati. Iz voznog reda HŽ-a od 6.6.2024. proizlazi da zadnji vlak iz Sesveta za [adresa] kreće u 23,35 sati, a prvi jutarnji u 4,58 sati. Iz voznog reda HŽ-a od 17.5.2025. proizlazi da zadnji vlak iz Sesveta za [adresa] kreće u 23,00 sati, a prvi jutarnji u 5,16 sati. Nadalje, iz voznog reda HŽ-a proizlazi da je zadnji vlak iz Sesveta za [adresa] kretao na dan 15.5.2025. u 23,00 sati.

17. Tuženik navodi da je tužiteljica uglavnom radila u smjenama od 6 do 14 ili od 14 do 22 sati, te je drugačije radila u prekovremenom radu, te navodi da je tužiteljica u određenom periodu bila na bolovanju, godišnjem odmoru, na rodiljnom dopustu, te je jedno vrijeme radila u skraćenom radnom vremenu. Nadalje, tuženik navodi (list 152 spisa) da je tužiteljica radila prekovremeno 19.9.2021. od 10 do 22 sata i i 30.10.2021. od 8 do 14 sati.

18. Tuženik je dostavio evidenciju rada za tužiteljicu za razdoblje od rujna 2021. do travnja 2022. iz koje proizlazi da je tužiteljica uglavnom radila od 6,00 do 14,00 sati ili od 14 do 22 sata, dok je na dan 17.9.2021. radila do 24,00 sata, a na dan 18.9.2021. do 02,00 sati. Nadalje, tuženik je dostavio evidenciju rada za razdoblje od prosinca 2023. do siječnja 2024. tijekom kojeg je tužiteljica uglavnom bila na bolovanju ili na godišnjem odmoru. Nadalje, tuženik je dostavio evidenciju rada od veljače 2024. do travnja 2024. tijekom kojeg je tužiteljica uglavnom radila od 7,00 do 11,00 ili od 11,00 do 15,00 sati

19. Kako iz evidencije tuženika nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica na dan 17.9.2021. radila do 24,00 sata, a na dan 18.9.2021. do 02,00 sati, a iz dostavljenog voznog reda HŽ-a proizlazi da je zadnji vlak iz Sesveta za [adresa] kretao oko 23,40 sati, to nedvojbeno tužiteljica na isti nije stizala pa u te dane nije imala organizirani prijevoz s posla. Također, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da kada radi u popodnevnoj smjeni, ona nekada mora ostati na poslu zbog potrebe posla do 23 sata ili duže, te joj treba 10-ak minuta da dođe do željezničkog kolodvora, te tada ona ne stigne na zadnji vlak, koji prema voznom redu HŽ-a kreće iz Sesveta prema [adresa] oko 23,40 sati odnosno oko 12,30 sati ili oko 23 sata, ovisno o vremenskom periodu pa u te dane nije imala organizirani prijevoz s posla.

20. Slijedom navedenog, kako tužiteljica nije imala svaki dan organiziranim javnim prijevozom u smislu čl. 53. st. 9. KU, to je odlukom poslodavca neosnovano odlučeno da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte troškove prijevoza, koji su predviđeni za slučaj kada radnik ima organizirani javni prijevoz kojeg ne koristi sukladno čl. 53. st. 10. KU. Dakle, kako je pobijana odluka poslodavca protivna čl. 53. KU, to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev kao u izreci presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Tako je tužiteljici priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to jednokratnu nagradu za prvostupanjski postupak po Tbr. 7/2 - 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 500,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 625,00 eura. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. rujna 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu, u pet primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. spis