1              Poslovni broj: I Kž-83/2023-12

Poslovni broj: I Kž-83/2023-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. Š., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 1. točka 5. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 155/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog E. Š., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj K-3/2022-148 od 28. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2023., u prisustvu javnom dijelu sjednice optuženog E. Š. te branitelja optuženika, odvjetnika G. M. i V. R.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11., opisanog pod točkom 2. te presude i zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, omogućavanjem trošenja droga iz članka 191. stavak 1. KZ/11., opisanog pod točkom 5. presude, te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u odluci o kazni na način, da se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo pod točkom 1. iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo pod točkom 3. iz članka 153. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 4. iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine te za kazneno djelo pod točkom 6. iz članka 153. stavak 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se E. Š. uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina u koju kaznu se optuženiku, na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. siječnja do 2. ožujka 2021. te od 8. studenog 2021. pa nadalje.

 

III Žalba državnog odvjetnika u preostalom dijelu te žalbe optuženog E. Š. i oštećene M. L., odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi E. Š. proglašen je krivim da je pod točkama 1. i 4. počinio kaznena djela protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točke 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11., a djelima opisanim pod točkama 3. i 6., silovanje iz članka 153. stavak 1. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo pod točkom 1. iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11., a po članku 154. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo pod točkom 3. iz članka 153. stavak 1. KZ/11. po istom zakonskom propisu, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 4. iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11. po članku 154. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine te za kazneno djelo pod točkom 6. iz članka 153. stavak 1. KZ/11. po istom zakonskom propisu, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa je potom E. Š. uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženom E. Š. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. siječnja do 2. ožujka 2021. te od 8. studenog 2021. pa nadalje.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08), optuženi E. Š. je dužan snositi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od troškova vještaka i to prof. dr. sc. I. R. G. psihijatra u iznosu od 4.464,00 kune, 592,47 eura, prof. I. T., psihologa u iznosu od 4.464,00 kune, 592,47 eura, izv. prof. dr. sc. S. A. u iznosu od 21.408,25 kuna, 2.841,36 eura, tumača D. Š. u iznosu od 660,00 kuna, 87,60 eura i D. S. u iznosu od 2.987,65, 396,53 eura, svjedoka u ukupnom iznosu od 1.524,00 kune, 202,26 eura i paušalne svote u iznosu od 2.500,00 kuna, 331,81 euro.

 

1.3. Na temelju članka 73. KZ/11. optuženom E. Š. izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja žrtvi M. L. u trajanju od 5 (pet) godina dužem od izrečene kazne zatvora.

 

1.4 Istom presudom optuženi E. Š. na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. oslobođen je od optužbe da bi pod točkom 2. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11. i za djelo pod točkom 5., kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, omogućavanjem trošenja droga iz članka 191. stavak 1. KZ/11.

 

1.5. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. utvrđeno je da u oslobađajućem dijelu presude nisu nastali posebni troškovi kaznenog postupka.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na osuđujući dio, zbog odluke o kazni i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženom E. Š. povise pojedinačne kazne zatvora i potom mu izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju te da ga se obveže na snošenje troškova punomoćnika oštećene i na ukupne troškove vještačenja iz prethodnog postupka i na raspravi, kao i na veći iznos paušalnog troška, a u odnosu na oslobađajući dio državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se presuda u tom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

 

2.1. Žalbu je podnio optuženi E. Š. osobno te po braniteljima G. M. i B. B., odvjetnicima u R. te po braniteljici V. R., odvjetnici u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu optuženika i "…ukine prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem, odnosno preinači pobijanu presudu u osuđujućem dijelu i optuženog oslobodi od svih optužbi i troškova postupka". Budući se žalbe optuženika međusobno dopunjuju, odlučiti će se kao o jednoj žalbi. Optuženik je u žalbi zatražio da se njega i njegove branitelje obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća. Branitelj optuženika, B. B., odvjetnik u R., pisanim podneskom otkazao je punomoć optuženiku prije održavanja drugostupanjske sjednice.

 

2.2. Žalbu je podnijela i oštećena M. L. po punomoćniku V. V., odvjetniku u R., zbog odluke o troškovima postupka i u odnosu na imovinskopravni zahtjev, s prijedlogom "…da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu i preinači presudu u smjeru žalbenih navoda, podredno, ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje…". U žalbi je zatraženo da se punomoćnika oštećene obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

3. Odgovor na žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci podnio je optuženi E. Š. u osobnoj žalbi s prijedlogom da se žalba državnog odvjetništva odbije u cijelosti kao neosnovana.

 

4. Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženika i punomoćnika oštećene, o sjednici su obaviješteni optuženi E. Š. te njegovi branitelji kao i punomoćnik oštećene i državni odvjetnik, a sjednica je održana u nazočnosti optuženog E. Š. putem video linka, te njegovih branitelja G. M. i V. R., a u odsutnosti uredno obaviještenih punomoćnika oštećene i državnog odvjetnika, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalbe optuženika i oštećene nisu osnovane.

 

U odnosu na oslobađajući dio (točka I izreke ove odluke):

 

7. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se za sada ne mogu prihvatiti kao pravilni zaključci prvostupanjskog suda da nije dokazano da je optuženi E. Š. počinio kaznena djela pod točkom 2. presude, kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11. i kazneno djelo pod točkom 5., kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, omogućavanjem trošenja droga iz članka 191. stavak 1. KZ/11.

 

7.1. Pravilno uočava državni odvjetnik da je prvostupanjski sud kod takvih zaključaka nedovoljno cijenio određene okolnosti i činjenice koje proizlaze iz ukupno izvedenih dokaza i koje za sada ne opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda.

 

7.2. Tako se u žalbi ukazuje na pogrešne zaključke suda u vezi točke 2., a u pogledu vremena izvršenja kaznenog djela (u veljači i ožujku 2020.), te u pogledu stava suda, da bi se u tom slučaju radilo o više spolnih odnosa. Žalitelj smatra da je posve jasno, iz činjeničnog opisa točke 2. presude, da se radi o optuženju za jedan događaj i to onako kako ga opisuje oštećenica, koja se nije mogla točno sjetiti da li je to bilo u veljači ili ožujku. Osim toga, smatra, da utvrđenje točnog vremena izvršenja kaznenog djela, tijekom događanja u stanu optuženog Š., koji je koristio u Nj., nije odlučna okolnost, kako za postojanje predmetnog kaznenog djela, tako niti u kontekstu obrane optuženika. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prigovori žalbe tužitelja u tom pravcu, za sada, su osnovani.

 

7.3. Isto tako, žalbom se pravilno upire na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi invalidnost T. C. i korištenje invalidskih kolica utjecalo na njegovu spolnu moć, budući da svjedok T. C. apsolutno nije spomenuo da bi to stanje utjecalo na njegovu spolnu moć. Uz navedeno, drugostupanjski sud je uočio i to kako postoje proturječnosti u iskazima svjedoka T. C. i P. S. (P.). Tako je svjedok T. C. na raspravi tvrdio "…da tog čovjeka ne poznaje…", dok iz iskaza svjedoka P. S. (P.) proizlazi da su se on i "…T. C....zapravo upoznali preko odvjetnika u Nj.…", iz čega bi proizlazilo da se ipak poznaju od prije, jer su se upoznali u Nj., a sreli na sudu u RH.

 

7.4. Nadalje, pravilno se u žalbi državnog odvjetnika ukazuje na, za sada, pogrešne zaključke suda i u pogledu točke 5. presude. U pravu je državni odvjetnik kada navodi da za postojanje kaznenog djela omogućavanjem trošenja droga iz članka 191. stavak 1. KZ/11. apsolutno nije bitno koliko zdrav i sportski život navodno vodi optuženik, a u odnosu na iskaz oštećene koja je posve uvjerljivo i okolnosno opisala zbog čega je i kada konzumirala kokain u kući i na jahti optuženika. Istina,ona sama potvrđuje da se i ranije susrela sa drogom i da joj je optuženik govorio da joj to ne treba te da nije sigurna i ne zna tko joj je nabavljao kokain. No, unatoč prethodno iskazanom, potvrdila je, kako je kokain tražila od optuženika, da bi lakše podnosila spolne odnose, koje nije željela s njim i trećim osobama, kao i to da je u kući optuženika i na njegovoj jahti isti i dobila i to iz razloga, što mu je otvoreno rekla, da omamljena, lakše podnosi spolne odnose s njim i trećim osobama. Osim toga, sud zanemaruje, da je i prema iskazu optuženika i prema iskazu žrtve M. L., optuženik bio taj koji je imao novaca i koji ju je, u biti, financirao u svemu.

 

7.5. Stoga se, za sada, ne mogu prihvatiti kao pravilna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja su bila temelj za zaključak da nije dokazano da bi optuženi E. Š. počinio kaznena djela, pod točkom 2. presude, kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 5. u vezi članka 153. stavak 1. KZ/11. i kazneno djelo pod točkom 5., kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, omogućavanjem trošenja droga iz članka 191. stavak 1. KZ/11., pa je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu u odnosu na oslobađajući dio, te u tom dijelu vratiti predmet na ponovno suđenje, kao što je i odlučeno pod točkom I izreke ove odluke.

 

7.6. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno izvesti sve do sada izvedene dokaze, koje će potom kritički i savjesno analizirati i logički ocijeniti, vodeći računa o cjelokupnom ponašanju optuženika, te ponovno ocijeniti iskaze svjedoka T. C. i P. S. (P.), pri čemu će razjasniti i imati u vidu i razdoblje kada je oštećena bila kod optuženika u Nj., a u odnosu na vrijeme i događaj u kući optuženika te razjasniti da li je susret oštećene sa T. C. bio kada je bio sam ili je tada "sa T. bio i P." te detaljnije razjasniti pitanje, tko je oštećenoj nabavljao i omogućio trošenje droge kokain, bilo u Nj., bilo na jahti na R., odnosno da li je istu drogu donosila sa sobom ili je istu nalazila kod optuženika, pripremljenu za nju, a nakon čega će donijeti novu presudu, koju će valjano obrazložiti, u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08.

 

U odnosu na osuđujući dio, odluku o kazni i troškovima postupka (točke II i III izreke ove odluke):

 

8. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., uz tvrdnju "…da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza…da nema razloga o odlučnim činjenicama kojim oblikom krivnje je djelo počinjeno…da postoji proturječnost izreke i obrazloženja…da je izreka nerazumljiva i proturječna razlozima…", pa presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako, a u okviru ove bitne povrede, optuženik ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo razloge "…koji je zakon primijenio i zašto…", a u odnosu na inkriminirano razdoblje "…od studenog 2019. do polovine travnja 2020.", jer da su izmjene i dopune KZ/11., a u odnosu na kazneno djelo iz članka 154. stavak 1. točka 5. KZ/11., stupile na snagu 1.1.2020., pa je "novi zakon" teži za optuženika, budući je u istom povećan zakonski minimum zaprijećene kazne sa 1 na 3 godine.

 

8.1. Nadalje, optuženik ističe i bitnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., jer da pisani otpravak presude nije identičan zapisniku o objavi presude (različiti datumi, na zapisniku o objavi 28.12.2022., a u pisanom otpravku presude 28.11.2022.), da je postupljeno protivno odredbi članka 456. stavak1. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud objavio presudu nakon proteka roka od 3 dana, kao i to, da sukladno članku 412. stavak 2. ZKP/08. rješenje o istražnom zatvoru nije uneseno u zapisnik o raspravi, niti je objavljeno te da je prvostupanjski sud propustio na pravilan način primijeniti odredbu članka 9. stavak 1. ZKP/08., jer nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje terete optuženika i koje mu idu korist.

 

9. Suprotno tome, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nije razumljiva i da "…presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati…", budući da nema takvih proturječnosti niti u izreci, a niti u obrazloženju koji bi opravdali utvrđenje bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Inače, uočeno je, kada optuženik obrazlaže bitne povrede, zapravo iste isprepliće i sa drugim žalbenim osnovama i u suštini sadržajno osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, te ističe posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da iz činjeničnih supstrata opisanih u točkama 1. i 4.  ne proizlazi da se radi o kvalificiranom kaznenom djelu iz članka 154. stavak 1. točka 5. KZ/11., pri čemu da je "…primijenjen teži zakon za optuženika…". Međutim, to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te da nije primijenjen "blaži zakon", pa iste ne prihvaća, ne znači da se radi o počinjenoj bitnoj povredi, već se radi o prigovorima činjenične naravi, kako u pogledu žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona, tako i u pogledu žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti više riječi u nastavku ove odluke.

 

9.1. Isto tako, a suprotno žalbenim navodima, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. Naime, iako je optuženik u pravu da je na zapisniku o objavi presude naznačen datum 28.12.2022., a u pisanom otpravku presude navedeno da je sud "dana 28.11. 2022. izrekao, javno objavio i presudio", ne radi se o takvoj povredi koja bi utjecala ili mogla utjecati na presudu. Tako je uvidom u spis posve jasno i razvidno da je rasprava okončana 22.11.2022., te da je na zapisniku sa rasprave odlučeno "da će se presuda objaviti u roku od tri dana, što su stranke primile na znanje". Dakle, to što je na zaglavlju zapisnika o objavi presude naznačen datum 28.12.2022., po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi se o očitoj omašci, budući da je na dnu tog istog zapisnika naveden datum 28.11.2022., a odmah iza tog zapisnika slijedi i rješenje o produljenju istražnog zatvora od 28.11.2022., a iz kojeg proizlazi da je isto doneseno "nakon donošenja nepravomoćne presude", pa se ne radi o ostvarenju citirane bitne povrede koja bi utjecala ili je mogla utjecati na presudu.

 

9.2. Što se tiče prigovora da je presuda donesena i objavljena izvan roka od 3 dana, niti u tome optuženik nije u pravu. Naime, kao prvo radi se o instrunktivnom roku, a s druge strane u taj rok ne ulaze neradni dani. Uvidom u kalendar iz 2022. posve jasno proizlazi da je 22.11. bio utorak, dok je objava bila u ponedjeljak 28.11. 2022., dakle nakon proteka vikenda, koji je za sud neradni, pa se ni u ovom slučaju ne radi o takvoj povredi koja bi utjecala ili mogla utjecati na presudu.

 

9.3. U pogledu prigovora kako rješenje o istražnom zatvoru nije objavljeno, posve je irelevantno, budući da je to rješenje bilo samostalno te je žalitelj protiv istog imao pravo žalbe i to mogao isticati u žalbi na rješenje, a ne u žalbi na presudu. U pogledu prigovora da je sud postupio protivno članku 9. ZKP/08., valja istaći da se ti prigovori, kao što je već prethodno rečeno, isprepliću i sa drugim žalbenim osnovama i u suštini sadržajno osporavaju činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke.

 

10. Dakle, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva žalitelj, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da nije ostvarena ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

11. Nadalje, optuženik u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, smatrajući da je došlo do povrede pasivnog personaliteta iz odredbe članka 15. u vezi članka 18. KZ/11., budući sud nije proveo nikakve dokaze, niti odlučio o prijedlogu obrane da se provjeri da li su kaznena djela za koja se tereti optuženik, a koja su počinjena i na području SR Nj., kažnjiva i po zakonu te države, odnosno koja je sankcija propisana te da li je nastupila zastara kaznenog progona po zakonu Nj. Daljnju povredu kaznenog zakona (što je već istaknuto) optuženik nalazi u primjeni članka 154. stavak 1. točke 5. KZ/11. i to za kaznena djela iz točke 1. i 4. presude, za koja je optuženik proglašen krivim, smatrajući da iz činjeničnog opisa ne proizlaze zakonska obilježja terećenog kaznenog djela. Pri tome žalba optuženika naročito upire na to, kako sudjelovanje više osoba u seksualnim odnosima sa oštećenom, ne znači da su ispunjena zakonska obilježja tog kaznenog djela, budući da iz zakonskog opisa tog djela proizlazi "…da se djelo može počiniti samo zajedno s jednim ili više počinitelja….a ne sudionika…. pa da je za postojanje kvalificiranog oblika nužno da svi počinitelji postupaju s namjerom….želeći počinjenje takvog djela…", očito aludirajući, da počinitelj ujedno mora biti "i suoptuženik i supočinitelj".

 

11.1. U odnosu na prigovor optuženika "…o povredi pasivnog personaliteta…", valja istaći da optuženik niti u tome nije u pravu. Osim što je prvostupanjski sud o tome iznio svoj stav i razloge (točka 29.22. prvostupanjske presude), izostankom provjere od strane prvostupanjskog suda o tome "… da li su kaznena djela za koja se tereti optuženik, a koja su počinjena i na području SR Nj., kažnjiva i po zakonu te države, odnosno, koja je sankcija propisana i da li je nastupila zastara kaznenog postupka po zakonu Nj....", nije počinjena takva povreda kaznenog zakona, koja se ne može otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku.

 

11.2. Stoga, a radi otklanjanja svake dvojbe optuženika u ovom kaznenom predmetu, (te eventualno budućih sličnih dvojbi), Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalitelju skreće pozornost, da su u Kaznenom zakoniku Savezne Republike Njemačke seksualni delikti propisani u § 177. "Seksualni napad; spolna prisila; silovanje". U opisima kaznenih djela protiv spolne slobode nalazi se i kazneno djelo silovanja. Ovo djelo prema zakonskom opisu ima tri modaliteta počinjenja, nasiljem, prijetnjom, izravnom opasnošću za tijelo ili život i iskorištavanjem položaja u kojem je žrtva bespomoćno prepuštena djelovanju počinitelja. Ovaj potonji oblik ne podrazumijeva primjenu sile i prijetnje u užem smislu riječi, već one slučajeve kada je posrijedi spolni odnos protiv volje žrtve. Kazne koje su propisane za različite modalitete počinjenja tog kaznenog djela kreću se, za najblaže oblike od 6 mjeseci do 5 godina, dok se u odnosu na teže oblike kreću od 1 do 10 godina, a za kvalificirane oblike propisane su kazne od najmanje 3 godine (očito, kao i u RH!). Uza sve prethodno navedeno, potrebno je istaći i to da se kazneno djelo silovanja (kvalificiranog oblika), za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje 3 godine, nalazi navedeno i u Europskom uhidbenom nalogu (dalje: EUN), a što znači da se protiv osobe za koju postoji osnovana sumnja za počinjenje takvog kaznenog djela može tražiti prikupljanje dokaza na području države gdje je počinjeno, odnosno izdati EUN i tražiti izručenje takve osobe radi vođenja kaznenog postupka, kada su posljedice istog nastale na štetu osobe čiji je državljanin oštećena osoba, a što se upravo dogodilo u ovom konkretnom slučaju.

 

11.3. Dakle, slijedom prethodno navedenog, nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika kako je došlo do povrede "pasivnog personaliteta" te da bi na taj način bila počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženog E. Š. Osim navedenog, potrebno je istaći i to, da je prema § 177. stavku 3. Kaznenog zakonika SR Njemačke i pokušaj kaznenog djela silovanja kažnjiv, dok je rok zastare propisan u § 78 stavku 3., pa zastara nastupa, dvadeset godina za djela za koja je propisana najviša kazna zatvora preko deset godina, deset godina za djela za koja je propisana najviša kazna zatvora od pet godina do deset godina, pet godina za djela za koja je propisana najviša kazna zatvora od jedne godine do pet godina, iz čega jasno proizlazi kako u ovom kaznenom predmetu nije nastupila zastara, niti prema Kaznenom zakoniku SR Njemačke.

 

11.4. Što se tiče daljnjih žalbenih navoda o povredi kaznenog zakona, koju optuženik nalazi u "…pogrešnoj primjeni članka 154. stavak 1. točke 5. KZ/11.…jer da…više sudionika u spolnim odnosima sa oštećenom nisu ujedno bili i počinitelji…", optuženiku se prvenstveno skreće pozornost, da takvo polemiziranje o pojmu počinitelja, nije osnovano, jer ne samo da je proizvoljno, već je i netočno.

 

11.5. Naime, Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Kaznenog odjela VSRH od 4. travnja 1991., na koje se poziva žalitelj, ne ukazuje na istu činjeničnu i pravnu situaciju, kao što je u ovom predmetu, pa stoga niti ne opravdava prethodnu tvrdnju žalitelja. Što se tiče žalbenih navoda po pitanju sudioništva, a u slučajevima kada više osoba sudjeluje u silovanju, istina je, da je to izazivalo podijeljena mišljenja u pravnoj teoriji. Tako je, u prošlosti, postojalo stajalište prof. Z. "da su seksualni delikti vlastoručna kaznena djela usmjerena na zadovoljenje seksualnog nagona te da samo ona osoba koja vrši spolni odnošaj može biti počinitelj". Međutim, danas, ipak prevladava mišljenje,"… kako svaka osoba… neovisno čini li to, da bi sam izvršio ili da bi netko drugi izvršio spolni odnošaj ili s njime izjednačenu radnju i na taj način bitno doprinosi počinjenju silovanja, da je pri tome nebitan njegov interes ili htijenje djela kao svojeg…“ (T., D...., Posebni dio...).

 

11.6. Stoga se u ovom kontekstu žalitelju skreće pozornost, da "počinitelj" ne mora nužno biti "suoptuženik ili supočinitelj" u isto vrijeme i u istom postupku, a kako to, očito, pogrešno smatra žalitelj. Naime, počiniteljstvo je u širem smislu, svako sudjelovanje više osoba u počinjenju kaznenoga djela, dok se ostvarenje kriminalnih djelatnosti u svakom konkretnom slučaju utvrđuje u odnosu na onu osobu koja je optužena i čije su radnje u uzročnoj vezi s počinjenjem kaznenoga djela, kao što je ovdje slučaj sa optuženikom.

 

11.7. Slijedom prethodno navedenog, nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome u stvari pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

11.8. Ovdje se treba još osvrnuti i na žalbene navode u pogledu primjene KZ/11.-19. te istaći, da je ovaj zakon pravilno primijenjen prema optuženiku, budući se optuženik u točki 1. tereti za razdoblje "…od studenog 2019. do travnja 2020.,…", pa kako je V Novela KZ/11.-19. ("Narodne novine" broj: 126/19.) stupila na snagu 1. siječnja 2020., neosnovani su žalbeni navodi kako je prema optuženiku trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi prije izmjena.

 

12. Nadalje, nije u pravu optuženik niti kada se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (ustvari samo pogrešno, jer za nepotpuno niti ne navodi razloge). Naime, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba te na ocjeni svih izvedenih dokaza, isti su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na tako izvedenim dokazima.

 

12.1. Optuženi E. Š. pokušava dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, ukazujući pri tome na nevjerodostojnost iskaza oštećene M. L. te njenu iskonstruiranost i iskrivljenost stvarnih činjenica. Tako smatra, da okolnost, što je više osoba oštećenoj M. L. savjetovalo da prekine vezu sa optuženikom, ukoliko je on doista tako loš prema njoj, a ona to nije učinila, da se time potvrđuje istinitost njegove obrane, kako je upravo oštećena M. L., svojim postupcima i upornim dolascima kod optuženika pokazala, da sve što je radila, da je to činila dobrovoljno i na vlastitu inicijativu. Isto tako ističe, da postoji nesuglasje između iskaza oštećenice, njene majke i većine svjedoka, pa da je sud propustio s više kritičnosti cijeniti sve provedene dokaze, što je dovelo do pogrešnog i neutemeljenog zaključka prvostupanjskog suda, da je optuženik počinio kaznena djela stavljena mu na teret.

 

12.2. Suprotno ovim tvrdnjama, bezuspješno optuženi E. Š. pokušava dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, budući nema takvih proturječja, niti između iskaza oštećene M. L. i iskaza njene majke Lj. L., niti između iskaza oštećene i svjedoka M. N., B. H. i A. L., a niti postoje takova nesuglasja, kako između iskaza oštećenice i svjedokinje J. T., tako niti iskaza svjedoka P. S. i M. T. T., koji su, zajedno sa optuženikom ostvarili seksualne odnose sa oštećenom, a koja bi mogla dovesti do drugačije ocjene svih tih dokaza, različitih od onih koje je iznio prvostupanjski sud.

 

12.3. Glede kaznenih djela iz točke 1., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude oštećenica M. L. u dovoljnoj mjeri je okolnosno, dosljedno i obzirom na vrstu djela, njenu životnu dob te bolest, na uvjerljiv način opisala okolnosti u kojima su ista počinjena. U bitnome, iz njenog iskaza proizlazi da je optuženika upoznala u osmom mjesecu 2019. kada je imala … godina, a već na početku njihova odnosa, u 12. mjesecu 2019., dignuo je ruku na nju u Nj. U to je vrijeme i pobijedila na natjecanju za …., pa su se počeli družiti, odlaziti na večere, a onda je to krenulo u ljubavni odnos. Tada je bila u Z., u …. razredu srednje škole, a vikendima je često odlazila kod optuženika u Nj., što je optuženik financirao. Kada je spoznala da je oboljela od multiple skleroze, u izlječenju joj u velikoj mjeri pomogao optuženik, financirajući i liječnike i lijekove u Nj. Sjeća se, da je optuženik već na početku njihovog ljubavnog odnosa spominjao kako ga pali da imaju odnos u kojem je više muškaraca i jedna žena te da mu je ona, već tada, rekla da to ne želi i da to nije nikada probala. Iako su znali dogovorno gledati film u kojem je bio odnos više muškaraca i jedne žene, da mu je opet ponovila, da to mogu samo gledati, ali ne i raditi. Ne zna točno mjesec i dan kada se to dogodilo, ali kada je optuženik doveo u svoj stan u Nj. prijatelja P., počeo joj je govoriti da želi da njih troje imaju odnos, a na njeno negodovanje, da joj je rekao "…da mu ne kvari volju…" i tako je to krenulo, jer je osjećala da nema drugi izbor, ako želi biti s njim, pa je htjela da to što prije završi. Iako se nije opirala (uzela je kokain), optuženik je znao, da što se tiče ovakvog odnosa u troje, da se njeno mišljenje nikad nije mijenjalo, niti se njena želja za tim promijenila. Budući joj je optuženik više puta rekao "…da ako neće biti tako, da neće biti nikako…", ona se, iako bez svog dobrovoljnog pristanka, upustila u te odnose, jer mu nije "željela kvariti volju",  pa kada je P. došao, da su optuženik i P. nad njom su izvršili oralni, vaginalni i analni odnos. Ne zna da li je P. znao da ona to ne želi, ali kako je P. bio prisutan, kada su se ona i optuženik svađali prije tog odnosa, smatra, da je P., koji istina ne govori hrvatski, itekako mogao zaključiti da je svađa bila oko toga kako ona to ne želi. Potvrdila je da su se ona i optuženik stalno svađali i mirili, vrijeđali, imali ljubomorne ispade, kao i to, da je točno, da bi se ona i nakon žestokih svađa, pa čak i vrijeđanja, vraćala njemu, kada god bi ju on ponovno pozvao i obećao da će biti ubuduće dobar i da se više neće svađati, jer je bila zaljubljena u njega i sve bi napravila samo da bude s njim. Sjeća se da joj je negdje u 2. ili 3. mjesecu 2020., počeo prijetiti da će objaviti njezine slike koje mu je slala, da će neke slike staviti na plakat i polijepiti po R., ako nešto ne bi napravila što je on od nje tražio. Te i takve prijetnje uglavnom su počele nakon onog prvog odnosa s P., iako se ona u vezi takvih odnosa sve više i više bunila. Takvih odnosa u troje s P. bilo je tri ili četiri puta.

 

12.4. Isto tako, sjeća se jedne situacije kada se trebala pomiriti s E. te stigla avionom, a kada je sletjela on ju je dočekao s P. rekavši joj "da ima poklon za nju",da je tada shvatila da je P. bio taj poklon. Kada su sjeli u auto, ona je sjela naprijed, a P. na sjedalo iza nje, da bi E. tijekom vožnje zatražio da se ona prebaci iza kod P. i tražio da imaju odnos. Kako je ona već negodovala zato što je E. došao s P., još više se usprotivila kada je u autu zatražio da ima odnos sa P., da bi joj optuženik tada rekao "… da će ju izbaciti na cestu, ako neće, pa neka se vrati kući kako zna, ako mu i nadalje bude kvarila volju". Stoga se desio taj odnos između nje i P., koji je trajao možda dvije minute, jer je bio oralni odnos, nakon čega je opet negodovala prema optuženiku. Svaki puta kada bi optuženik osjetio da se ona miče od njega ili da ju gubi, postao bi dobar, zvao ju i pokazivao osjećaje. Tada je mislila i vjerovala, da će to prestati i da će mu dosaditi ovi odnosi s više muškaraca. No, to se nije dogodilo, već je na kraju došlo i do spolnog odnosa između nje, optuženika i M. na R., na E. jahti. Imala je odnos istodobno s obojicom, a radilo se o oralnom, vaginalnom i analnom spolnom odnosu. Više nije bilo pitanja, da li ona to želi ili ne želi, bilo ju je strah, jer je govorio "kako će biti gadno ako mu kvari volju i da će vidjeti", pa nije imala izbora. Tako je jednom, a kada je optuženik tražio da ona, M. i on imaju spolni odnos, a ona odbila, on upalio jahtu te vozeći prema uvali, pokupio njene stvari u crnu vreću, a kada su došli 20 do 30 metara od obale, rekao joj je da će ju ili on baciti ili neka ide sama, pa je plivala sa svojim stvarima do obale, dok se on smijao i snimao te vikao: "Gledajte kako ….. pliva!", što su čuli i drugi, jer je sve to bilo ispred jednog kafića. Iako niti jednom nije pristajala na ovakve odnose u troje, nije imala izbor, niti u Nj. gdje nikoga ne poznaje, a niti na jahti usred ničeg, zbog čega je i postupala po traženju optuženika. Istina je i to, da je bila zaljubljena u E., kao i to da je konzumirala kokain i da je pod utjecajem kokaina imala spolne odnose sa optuženikom i ovim drugim muškarcima, jer ih je u takvom stanju lakše podnosila, te da, iako takve odnose nije željela, sve je to radila, zato što "E. nije htjela kvariti volju!".

 

12.5. Sve te događaje najprije je opisala svjedokinji A. L., koja je pak pred sudom takav prikaz događaja potvrdila, jer je s M. bila svakodnevno u kontaktu, osobno ili preko telefona, a iz njene priče, nekad je sve bilo divno i krasno, a nekad je plakala, jer se nešto dogodilo. Sjeća se kako joj je pričala da je jednom bila izbačena s broda od strane E., a jednom ju je zvala da dođe po nju, jer je ostala nasred ceste, bez prijevoza, dok su joj stvari ostale kod E. Zatim, kako je jednom došla u Nj., ali da ju E. nije primio i nije znala kako će nazad, zbog čega je popila previše tableta …, nakon čega ju je odvela na hitnu, kao i to da je stupila u seksualne odnose s više muškaraca, jer ju je E. na to prisiljavao. Svakodnevno joj je pričala što rade u toj vezi, oni bi se dva dana pomirili, pa bi se dva dana posvađali, a po njenoj procjeni ta veza je trajala nekih godinu i pol. Zaključila je kako je M. ekstremno voljela E., bila je ekstremno zaljubljena i to je sve bilo ekstremno, iako je i M. znala napraviti probleme, ako ne bi bilo po njenom. M. je to sve doživljavala jako ozbiljno i sigurno je da se već vidjela s njim u braku. Kada je M. više puta spomenula spolne odnose s više osoba, nikada nije uspjela procijeniti da li je ona na to pristala. S obzirom na sve spoznaje, ona joj je savjetovala da se makne od njega i iz tog odnosa, ali čim bi ju E. nazvao M. bi opet bila s njim. Taj odnos utjecao je na njezino zdravstveno i psihičko stanje, kao i na manjak samopouzdanja. Nakon što ju je zbog popijenih lijekova odvela na hitnu, M. je odvezena u Psihijatrijsku bolnicu preko noći na promatranje. O svemu tome par puta je razgovarala i s M. majkom koja joj je rekla da bi i ona željela da se ta veza prekine, jer da to nije dobro niti za M., a niti za E.

 

12.6. Gotovo identično proizlazi i iz iskaza svjedoka B. H. koji je govorio o svom druženju s M. L. koja mu je puno pričala na "dnevnoj razini" o odnosima između nje i optuženika i o njenoj zaluđenosti optuženikom. Poznato mu je da je između njih bilo puno svađa, bilo je perioda kad je bilo super, a onda perioda kada su se svađali. Jednom ga je M. nazvala iz Nj. i plakala te rekla da je sama na aerodromu pa mu nije bilo jasno kako se ona najprije javlja kako ide za Nj. i sve je super, a onda se javlja i plače da je sama na aerodromu. Kad god je između njih bila neka svađa, bez obzira tko ju je uzrokovao, svaki njen potez bio je trčanje za E., bila je u stanju, kada bi se posvađali i kada joj se E. nije javljao na poruke i pozive, sjesti na avion i otići u Nj., što znači da je bila u stanju napraviti sve da dođe do njega. Na raspravi je iskazao da mu je M. spomenula da je imala seksualni odnos s optuženikom i još nekim, ali ne i da bi bila na to primorana. Ipak, kada je suočen sa svojim prethodnim iskazom, da mu je M. rekla da je bila primorana imati seksualne odnose s E. i drugim muškarcima, njegovim prijateljima, istovremeno, da ga je M. tada nazvala i da je zbog toga bila uznemirena i izbezumljena. Od nje je saznao da su se takvi seksualni odnosi sa E. i njegovim prijateljima događali na R. i u Nj., ali kako je od toga svega prošlo dvije godine, da više stvarno ne zna detalje, a niti je više u kontaktu, a niti u dobrim odnosima s M.

 

12.7. Najzad, da oštećenica nije imala s optuženicima dobrovoljne odnose, već da je to radila na traženje optuženika i u okolnostima pobliže opisanim pod točkom 1., 3. i 4., potvrdili su i njezina majke Lj. L. te svjedokinje M. N., i J. T., koje su iskazivale o tome kako su "…E., P. i M. imali s njom spolne odnose i to oralno, vaginalno i rektalno…". Majka oštećenice, Lj. L., potvrdila je da je njena kćerka s optuženikom započela vezu 2019., da je veza bila dosta destruktivna, da je bilo tu ružnih riječi i svađa, maltretiranja, bacanja u more. Nije joj poznato da li je u Nj. bilo kakvih neželjenih spolnih odnosa, ali joj je poznato da su na brodu optuženika bile neke kombinacije s više partnera, da joj je M. rekla da je optuženik inzistirao da ona bude s njim i s još nekim. M. je bila zaljubljena u njega i zbog toga je na neke stvari pristajala. J. T. joj se obratila i rekla neka se M. makne od tog društva.

 

12.8. Svjedokinja M. N. iskazala je, da joj je oštećenica spominjala da je s optuženikom imala seksualne odnose, a nekada i odnose u troje, ali da joj nije rekla da ju je Š. na to prisiljavao. Međutim, kada joj je predočen raniji iskaz gdje je iskazala kako joj je M. rekla da su ti seksualni odnosi uključivali E. i još jednog muškarca te da joj je E. rekao da to mora, a ispričala joj je i to, kako joj je E. prijetio da će njene gole snimke poslati drugim dečkima ako ne bude radila što on hoće.

 

12.9. Isto tako, da oštećena na odnose s optuženikom i više muškaraca nije pristajala, već da je morala to napraviti na traženje optuženika, proizlazi i iz iskaza svjedokinje J. T. koja je iskazala kako ju je za vrijeme ljeta na R., kada su na brodu optuženika boravili njen bivši suprug s njihovim djetetom, nazvala M. i tom prilikom ju je pitala u kakvim je odnosima sa svojim bivšim mužem i počela pričati o nasilju, kako je E. prisiljava da ima seks s njim i drugim muškarcima te da je u pitanju njen bivši muž. M. joj je rekla da je ona to morala napraviti i da je napravila, a radilo se o spolnim odnosima s optuženikom i njenim bivšim mužem M. T. T. Nju je to sve zabrinulo pa je nazvala M. mamu i rekla joj da to nije normalno što oni s njom rade, neka ide na policiju, jer da bi ona, da je njeno dijete u pitanju, cijelu gardu poslala na brod. Na raspravi je, ova svjedokinja iskazivala kako zapravo M. ne vjeruje, kako je to sve bilo na dobrovoljnoj bazi i kako joj je oštećenica rekla da će staviti optuženika u zatvor, što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao pogodovanje obrani optuženika i pogodovanje bivšem suprugu.

 

12.9.1. Okolnost da su potonji svjedoci, ispitani na raspravi, iskazivali nešto različito od ranijih iskaza, pa zato i nisu u cijelosti odgovarali na pitanja stranaka, a u odnosu na vrstu djela i okolnostima u kojima su počinjena, a zbog izmjena prilika u kojima sada žive i zbog narušenih odnosa između oštećene i njih, nakon svih događaja, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, tako djelomično izmijenjeni iskazi na raspravi ne izazivaju sumnju u vjerodostojnost njihovih prvih iskaza danih pred istražnim sucem, budući da izbjegavanje kazivanja o takvim događajima nije neuobičajena pojava, jer je općepoznato da kod svjedoka izazivaju ili nelagodu ili izbjegavanje svjedočenja o njima bliskim osobama, kao što je to slučaj kod svjedokinje T.

 

13. U odnosu na oštećenu M. L. provedeno je kombinirano vještačenje po stalnim sudskim vještacima, psihijatru i psihologu, iz čijih nalaza proizlazi da je oštećenica M. L. u stanju dati vjerodostojan iskaz, da kod oštećenice ne nalaze preosjetljivost u smislu pretjerane uvredljivosti i tendenciju osvetoljubivosti, što bi bila obilježja paranoidnih struktura ličnosti. Oštećenica je prema strukturi ličnosti osoba bazično niskog samopouzdanja te je u hijerarhiji motiva visokopozicionirana potreba za prihvaćanjem i pripadanjem, a s kojima se može povezati ostanak u vezi s optuženikom, unatoč tome što vezu smatra, kako ona , tako i bliske osobe oko nje, neadekvatnom. Njena pojačana ranjivost proizlazi prvenstveno iz strukture ličnosti, u vrijeme veze s optuženikom bila je socijalno izolirana, izgubila je emocionalnu i drugu potporu od strane obitelji i od prijatelja, pa je u svom funkcioniranju bila dodatno usmjerena na optuženika, što ju je moglo učiniti dodatno ranjivom, na eventualno zlostavljanje. U vrijeme veze s optuženikom liječila se od neurološke bolesti multiple skleroze koja je vjerojatno pojačala osjetljivost oštećenice. Optuženik ju je odveo na preglede kod neurologa u Nj. što je kod nje pobudilo osjećaj zahvalnosti prema optuženiku. Oštećenica opisuje događaj kao traumatsko iskustvo i tu se onda govori o njezinom doživljaju odnosno o tome što ona misli o tim događajima. Vještaci nisu našli kliničkih manifestacija odnosno simptoma posttraumatskog odgovora koji zahtijevaju određenu intervenciju u smislu farmakoterapije, psihoterapije i slično. Činjenica, da kod ljudi postoji tzv. psihološka elastičnost, pa kod osoba koje su bile izložene istom traumatskom događaju, grubo govoreći, samo oko četvrtine će razviti klinički značajne simptome. Napravljen je i upitnik koji je trebao identificirati sumnju na simuliranje, ali pri tome kod oštećenice nije postignuta takva vrijednosti koja bi ukazala na sumnju i na simulaciju, zbog čega su određene nedosljednosti, u nekim upitnicima, shvaćene kao nedostatak pažnje u odgovaranju ili jedna određena površnost, ali ne i svjesna potreba za simulacijom. Isto tako, kod oštećenice nisu utvrđeni simptomi koji bi zadovoljili kriterije za bilo koji od kliničkih entiteta. S obzirom da se radi o osobi mlade dobi, a sve dok se ne vidi tijek njenog psihičkog stanja, kroz neko buduće vrijeme, u pravilu se ne donose prerane odluke o dijagnozama. Zaključnog su mišljenja, da sve navedeno može ukazivati na razvoj poremećaja ličnosti, ali da treba imati u vidu da kod multiple skleroze, od koje boluje oštećena, u fazi pogoršanja te bolesti, vrlo često se, pored ostalog, mogu vidjeti i neke smetnje emocionalne prirode kao što su pojačana razdražljivost, pojačana emocionalnost, da se osoba rasplače te da je teoretski moguće, da osoba koja teži ljubavi i prihvaćanju, ne pokaže jasno negodovanje, prema za nju neprihvatljivim ili traumatičnim situacijama. S druge strane, ukoliko osoba percipira da dobiva ljubav i naklonost, mogla bi biti u stanju pretrpjeti bilo što.

 

13.1. Stoga, imajući u vidu provedeno vještačenje, a u odnosu na iskaz oštećene M. L. te iskaze prethodno navedenih svjedoka, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, proizvoljni su navodi žalbe optuženog E. Š., u kojima se nastoji osporiti utvrđenje pobijane presude tvrdnjom da je oštećenica M. L. svoj iskaz iskonstruirala zbog toga da mu se osveti, kao i tvrdnja, da je sudjelovala u "grupnom seksu", jer je to sama željela i u tome "uživala više, nego on". Za takvu tvrdnju u izvedenim dokazima nema uporišta, niti takvu tvrdnju opravdava okolnost da je tijekom postupka otklanjala odgovore na pojedina pitanja obrane i da nije bila u stanju ponoviti prikaz događaja detaljno, budući se takvo njeno iskazivanje u cijelosti upotpunjuje s provedenim vještačenjem o strukturi njene ličnosti. Isto tako ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice koju je pravilno donio prvostupanjski sud, doista ne dovodi u sumnju niti okolnost, da se prikazi događaja ne poklapaju baš u svim detaljima sa iskazima svjedoka, obzirom na okolnost da su svjedoci prenosili pred sudom ona saznanja koja su dobili od oštećene, a zbog proteka izvjesnog vremena od saznanja do iskazivanja pred istražnim sucem, a potom, zbog proteka daljnjeg vremena do davanja iskaza tijekom rasprave jasno je da je došlo do određenih odstupanja koja su otklonjena kontrolnim predočavanjem njihovih iskaza uz njihove odgovore, da su se ranije sigurno jasnije sjećali što im je govorila.

 

13.2. Zbog istih naprijed navedenih razloga, neosnovan je i prigovor u žalbi optuženika, u kojem iznosi da su spolni odnosi oštećenice sa optuženikom te P. i M. bili dobrovoljne naravi. Ovakav žalbeni prigovor nije osnovan, zato, jer iz iskaza oštećenice jasno proizlazi da spolni odnosi nisu bili takve, dobrovoljne naravi. Uostalom, oštećena i svi svjedoci potvrđuju da je činila sve da "E. ne kvari volju", a da se radi o takvoj strukturi ličnosti i osobi koja teži ljubavi i prihvaćanju, te ne pokaže jasno negodovanje prema za nju neprihvatljivim ili traumatičnim situacijama, pogotovo u onim situacijama kada percipira da dobiva ljubav i naklonost, zbog čega je u stanju pretrpjeti bilo što da tu ljubav i naklonost dobije, jasno proizlazi i potvrđuje se iz nalaza i mišljenja vještaka.

 

13.3. Nadalje, polemiziranje i elaboriranje u žalbi optuženika, a u pogledu "pristanka žrtve…tobožnjeg otpora ili ozbiljnog otpora žrtve…", uz citiranje niza odluka VSRH-a (unazad 15-tak i više godina) te ispreplitanjem ovih žalbenih navoda sa različitim žalbenim osnovama (kao bitne povrede koju nalazi u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama u pogledu oblika krivnje, odnosno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s tvrdnjom da se radilo o dobrovoljnim spolnim odnosima s više osoba (pristankom žrtve), posve je promašeno i neosnovano. Naime, nakon V Novele KZ/11.-19. kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članak 152. više ne egzistira kao samostalno kazneno djelo nego je inkorporirano u kazneno djelo silovanja iz članka 153. KZ/11.-19., pa je neupitno da je pravni kontinuitet između ranijeg kaznenog djela iz čl. 152. KZ/11 i novokoncipiranog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. KZ/11.-19. u potpunosti očuvan (bivše posebno kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka). Dakako, zbog brisanja kaznenog djela iz članka 152. bilo je neophodno izmijeniti i tekst kaznenog djela iz članka 154. KZ/11. koji definira teška kaznena djela protiv spolne slobode, odnosno kvalificirane oblike sada jedinstvenog osnovnog kaznenog djela silovanja. Dosljedno tome, optuženiku se skreće pozornost, da suvremeni koncept kaznenog djela silovanja počiva na tome da žrtva seksualni odnošaj ne želi, odnosno da nije dala pristanak. Prema novo zauzetim stajalištima, kako u pravnoj teoriji, tako i u novijoj sudskoj praksi, za oblik kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. KZ/11.-19. dovoljno je da žrtva spolni odnos ne želi (eventualni pristanak prije spolnog odnosa može povući i za vrijeme trajanja istog, pa se smatra da pristanka nema), dok je za oblik kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. KZ/11.-19. nepotrebno dokazivati i utvrđivati postojanje otpora žrtve, jer sama primjena sile ili prijetnje podrazumijeva da pristanka žrtve nema. Stoga, polemiziranje u žalbi o "…jačini otpora i prisili…" je posve promašeno, jer optuženiku nije niti stavljena na teret primjena sile, već djelo iz članka 153. stavka 1. KZ/11.-19., odnosno kvalificirani oblik iz članka 154. stavak 1. točka 5. KZ/11., bez pristanka.

 

13.4. S obzirom da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, već prethodno našao da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, da su zaključci logični, zakoniti i pravilni, to su, uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica (dakle i o obliku krivnje), čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima, zbog čega niti prethodno istaknuti žalbeni razlozi optuženika nisu osnovani.

 

13.5. Dakle, nije sporno da su se radnje koje se opisuju pod točkama 1., 3. i 4. izreke pobijane presude dogodile, jer to potvrđuju, kako optuženik, tako i oštećenica te saslušani svjedoci P. S. zvan P. i M. T. T., jer je oštećenica sudjelovala u tim spolnim odnosima sa optuženikom te P. S. i M. T. T. Sporne činjenice o tome da li je oštećenica M. L. u opisanim spolnim odnosima sudjelovala dobrovoljno ili se je to događalo bez njenog pristanka, odnosno po zahtjevima optuženika, kako je to činjenično opisano pod točkama 1., 3. i 4. pobijane presude, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u potpunosti su razjašnjene, a razlozi koje je dao prvostupanjski sud posve jasni, logični, zakoniti i pravilni. Stoga, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio obranu optuženika E. Š. kako je sve bilo na dobrovoljnoj bazi i na inicijativu oštećenice, budući je takova njegova obrana u suprotnosti s detaljnim iskazom oštećenice, čiji iskaz je ocijenjen vjerodostojnim te potkrijepljen svim drugim provedenim dokazima.

 

14. U odnosu na kazneno djelo iz točke 6. pobijane presude, optuženik također poriče izvršenje ovog kaznenog djela, tvrdeći da ga oštećenica M. L. lažno tereti da je s njom bez njenog pristanka izvršio spolni odnošaj, odnosno da ju je silovao, te da je na policiji sve iskonstruirala, kako bi mu se osvetila, jer nije s njom htio ozbiljnu vezu.

 

14.1. No, suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i međusobno ih povezujući, prihvatio iskaz oštećene M. L. i u odnosu na kazneno djelo silovanja, ocijenivši ga vjerodostojnim. Naime, prvostupanjski sud nije imao nikakvih razloga ne prihvatiti iskaz oštećene i svjedokinje M. L. kada je iskreno, objektivno i detaljno opisala susret i postupanje optuženog E. Š., počev od njegovog poziva da mu donese četkicu za zube i majicu "duksericu", pa do toga kada je ušla u kuću, a optuženik zatvorio vrata kuće, smijao se i rekao da idu prema sobi, a ona mu rekla da ne želi odnos, što on nije shvaćao ozbiljno, već joj rekao da će samo drkati, a potom ju počeo skidati i navlačiti. Kako je imala za 20 minuta razgovor za posao, skinula se sama, jer da bi on inače to sve strgnuo s nje i bacio na pod, ali iako je ostala u grudnjaku i gaćicama, opet mu je rekla da ne želi odnos. On je imao neku kremu s kojom je namazao spolovilo, ona je sjela na krevet, a on je onda legao cijelom svojom dužinom na nju i rukom joj odmaknuo gaćice. Rekla mu je da to ne radi, a on je ipak stavio svoje spolovilo unutra. To je kratko trajalo i bio je brzo gotov. Rekla mu je da treba novac da ide kupiti tabletu za dan poslije, jer je "svršio u nju", a on joj je rekao da dođe kod njega na brod da će joj on dati tu tabletu. Drugo jutro ga više nije vidjela, željela je samo da ode s R. da može ići prijaviti ovo zadnje što se desilo. O tome što joj se dogodilo ispričala je svojoj majci Lj. L. i prijateljici A. M., te je otišla na policiju i prijavila taj događaj.

 

14.2. Majka oštećene, Lj. L. potvrdila je kako je kulminacija svega bila u 10. mjesecu prošle godine kada joj je kćerka rekla da je bila silovana od strane optuženika. Sjeća se da je bila na putu, kada ju je kćerka nazvala jednu nedjelju i sva uznemirena joj je rekla da ide na policiju, da je odlučila dati izjavu o tome da je silovana od strane optuženika. Ukratko joj je ispričala da je došla kod optuženika na R., u kuću gdje je on živio, da ju je zaključao u sobu i da je došlo prisilno do tog čina.

 

14.3. Svjedokinja A. M. iskazala je kako je oštećenicu upoznala na početku osmogodišnje škole u bolnici u R., a nakon toga nisu se vidjele do kraja 2020. kada su se vidjele na izborima za … H. Kroz to vrijeme ona joj je spominjala par situacija s optuženikom, ali ništa detaljno i onda ju je u 10. ili 11. mjesecu prošle godine nazvala, te se sjeća da je M. glas bio preplašen i rekla joj je da ju je optuženik silovao. Pitala ju je gdje se nalazi i ona joj je rekla da je na R., na rivi, a svjedokinja je pritom čula glasove više ljudi.

 

14.4. Stoga su proizvoljni i neutemeljeni navodi žalbe optuženog E. Š. u kojima se nastoji osporiti utvrđenje pobijane presude, tvrdnjom da je oštećenica svoj iskaz i u odnosu na ovo djelo, iskonstruirala iz razloga da mu se osveti, jer optuženik zanemaruje činjenicu da je oštećena ubrzo nakon predmetnog događaja rekla svojoj majci, a potom i prijateljici da ju je optuženik silovao. Žalbene tvrdnje optuženika, da okolnost što oštećenica nije odmah prijavila silovanje te da je poziv prema svjedokinji A. M. bio proračunat i smišljen, a što sve po mišljenju optuženika ukazuje da je spolni odnošaj nje i optuženika bio dragovoljan, nisu osnovane. Naime, iako oštećenica nije odmah podnijela kaznenu prijavu, ona je osobama s kojima je bila bliska, kratko vrijeme nakon događaja rekla što joj se dogodilo. Njeno oklijevanje da taj događaj prijavi policiji (15-tak dana), razumljivo je s obzirom na ukupnost traume koju je kao žrtva proživjela u odnosu sa optuženikom. Osim toga, elaboriranje optuženika o vremenu poziva upućenog A. M. nedjeljom, posve je promašeno, jer iz podataka u spisu i policijskog izvješća proizlazi da je kaznena prijava za ovo djelo podnesena 30. listopada 2021. (subota), pa isto nije u proturječnosti iskazu ove svjedokinje, da je tog dana kada ju je nazvala oštećena, bila na fakultetu, uz napomenu da ova svjedokinja uopće nije mogla potvrditi točan dan tog poziva.

 

14.5. Zbog istih, naprijed navedenih razloga, neosnovan je i prigovor optuženika kako prvostupanjski sud nije s potrebnom kritičnošću cijenio iskaze njegove sestre Š. Š. te svjedokinja M. Š. Š. i E. Š., kao i nekolicine svjedoka bliskih optuženiku, da je oštećena M. L. nestabilna osoba, sklona svađi i ekscesima, osvetoljubiva i posesivna. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda te i takve činjenice nisu one odlučne činjenice u pogledu bića kaznenih djela za koja je terećen optuženik, a neke čak nisu niti sporne, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Naime, iz iskaza same oštećene proizlazi da su između nje i optuženika bile prisutne "česte i žestoke svađe…razilaženja i mirenja …bacanje stvari….fizički nasrtaji…", a o tome su svjedočili gotovo svi svjedoci, jer im je oštećena i o tome pričala. Uostalom, gotovo svi svjedoci, a pogotovo njena majka, smatraju da se radilo o "…toksičnoj i destruktivnoj vezi, punoj svađa, ružnih riječi, bacanja stvari u zidove, u more…". No, unatoč tome, iz provedenog vještačenja proizlazi, da vještaci kod oštećene nisu našli preosjetljivost, u smislu pretjerane uvredljivosti i tendenciju osvetoljubivosti, što bi bila obilježja paranoidnih struktura ličnosti, pa prigovori optuženika u tom smjeru nisu osnovani.

 

14.6. Isto tako, posve su nejasni i neutemeljeni prigovori optuženika kako "pojmovi snaga autoriteta, dobna razlika, ovisnost itd. ne postoje, a suđeni su", budući da je općepoznato da takvi pojmovi postoje, a ukoliko optuženik smjera na to da činjenično stanje niti u tom dijelu nije dobro utvrđeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda optuženik niti u tome nije u pravu.

 

14.7. Naime, iz ukupno provedenih dokaza, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, proizlazi da je optuženi E. Š. znao da je traženje spolnih odnosa s trećim osobama bilo protiv volje žrtve M. L. kao i to da ona boluje od neurološke dijagnoze multiple skleroze, da je u situacijama kada se nalazila kod njega u Nj. o njemu bila financijski ovisna. Tome u prilog govore i nesporne činjenice da joj je platio liječenje, osigurao lijekove, plaćao troškove putovanja avionom, vodio na ručkove i večere itd. Nesporno je i to da je između oštećene i optuženika bila dobna razlika od 20 godina, da je oštećena u velikoj mjeri ovisila o volji optuženika da ju primi i plati joj putovanje i boravak u Nj., da je između nje i optuženika bilo svađa, da je oštećena imala određenu ovisnost o kokainu (sam optuženik kaže "da je šmrkala ko štuka") te da je bilo i neposluha od strane oštećene, zbog čega bi dolazilo i do fizičkog nasilja, bacanja stvari i slično. Upravo sve navedeno opravdava utvrđenje suda iz točke 1. izreke, da je optuženi "vršenjem verbalnog, emocionalnog i fizičkog nasilja prema M. L., …. korištenjem okolnosti financijske ovisnosti, snage autoriteta zbog dobne razlike i njene mladosti, svjestan njene neurološke dijagnoze multiple skleroze…", počinio kazneno djelo pod okolnostima opisanim u točki 1. izreke. Nastavno na prethodno posve je nebitno što optuženik nije poslao niti jedan video zapis ili njene eksplicitne slike nekoj trećoj osobi, budući da je optužen i presuđen da joj je prijetio da će iste poslati trećim osobama i objaviti, o čemu je svjedočila sama oštećena, a potvrdila i svjedokinja N.

 

14.8. U pogledu žalbenih prigovora kako se prvostupanjski sud nije osvrnuo na sve provedene dokaze, niti ocijenio iskaze svih ispitanih svjedoka, a niti razmijenjenu telefonsku komunikaciju između oštećene i optuženika te oštećene i svjedokinja Š. i Š., a koje dokaze je prihvatio i proveo, valja istaći, da niti ti prigovori nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud je naveo sve dokaze koje proveo, kao i detaljno reproducirao iskaze svih ispitanih svjedoka i zabilježenu komunikaciju stranaka i svjedoka, ali se u analizi posve valjano i suvislo posvetio samo onim dokazima iz kojih je trebalo razjasniti one odlučne činjenice o kojima je ovisila odgovornost ili oslobođenje optuženika, pa se takva ocjena i analiza provedenih dokaza u cijelosti prihvaća i od strane ovog drugostupanjskog suda.

 

15. Toliko o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava u odnosu na optuženog E. Š. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjene su i odgovarajuće odredbe materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim za sva terećena kaznena djela, zbog čega nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnost, a podcijenio otegotne okolnosti u vidu upornosti, brojnosti, dugotrajnosti i bezobzirnosti počinjenja svakog od kaznenih djela, zanemarujući da se radilo o vrlo mladoj osobi u dobi od .., odnosno … godina, te osobi koja je kao žrtva bila pojačano osjetljiva zbog teške dijagnoze multiple skleroze, pa su i pojedinačne kazne i jedinstvena prenisko odmjerene, zbog čega predlaže optuženika značajno strože kazniti.

 

16.1. Optuženik smatra da je prestrogo kažnjen, pa iako ustraje u tvrdnji da uopće nije počinio kaznena djela i da ga treba osloboditi, smatra da mu je sud trebao izreći blažu kaznu.

 

17. Ispitujući izrečenu kaznu u svjetlu ovako suprotstavljenih stavova državnog odvjetnika i optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske zaključio je da opravdano državni odvjetnik prigovara visini izrečene jedinstvene kazne zatvora, dok su utvrđene olakotne okolnosti takve naravi i značaja da opravdavaju odmjeravanje kazne u visini najniže propisane kazne u okviru zakonskog minimuma za pojedina kaznena djela.

17.1. Stoga, a prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je našao da otegotne okolnosti doista opravdavaju izricanje više jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, kojom će se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, postići ciljevi specijalne i generalne prevencije iz članka 41. KZ/11., koja je primjerena svim okolnostima koje utječu na izbor vrste i mjere kazne, pa blaža kazna od izrečene za koju se zalaže optuženik ne bi ispunila svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

17.2. Osim toga, ovako izrečena jedinstvena kazna zatvora u potrebnoj mjeri izražava društvenu osudu prema ovakvim odioznim kaznenim djelima te jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Istovremeno, ovakva kazna utjecati će na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te će utjecati i na druge građane da se klone sličnih ponašanja i utjecati na shvaćanje da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje njihovih počinitelja pravedno.

 

17.3. U izrečenu kaznu zatvora je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru, a prema podacima koji se nalaze u spisu.

 

18. Nadalje, ispitujući izrečenu sigurnosnu mjeru zabrane približavanja žrtvi M. L., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio je da su se za njezino izricanje stekle sve zakonske i činjenične pretpostavke sukladno provedenom kombiniranom psihijatrijsko–psihologijskom vještačenju oštećene i njenoj strukturi ličnosti te s obzirom da se radi o više kaznenih djela protiv spolne slobode počinjenih u razdoblju od gotovo dvije godine, što upućuje na upornost i fokusiranost optuženika prema žrtvi, pa postoji opasnost, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud, da bi optuženik prema istoj osobi mogao ponovno počiniti neko od predmetnih kaznenih djela.

 

19. Što se tiče žalbe optuženika zbog odluke o troškovima postupka, valja istaći da je prvostupanjski sud pravilno, jer je optuženika proglasio krivim (članak 148. stavak 1. ZKP/08.), obvezao ga na plaćanje troškova kaznenog postupka kako u odnosu na troškove vještačenja, tako i na plaćanje paušalne svote, te ostalih troškova, a u odnosu na imovinske prilike optuženika.

 

19.1. U pogledu žalbenih navoda državnog odvjetnika, zbog odluke o troškovima postupka, ovaj drugostupanjski sud je našao da je odluka prvostupanjskog suda o troškovima kaznenog postupka koji se sastoje od paušalnog iznosa odmjerenog prema trajanju i složenosti kaznenog postupka te od troškova vještaka koji su proveli kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice M. L. te vještaka koji je proveo informatičko-telekomunikacijsko vještačenje, zatim od troškova tumača za njemački jezik i putnog troška svjedoka, u potpunosti pravilno odmjereni u iznosima navedenim u izreci pobijane presude.

 

19.2. U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i oštećene zbog odluke o troškovima punomoćnika oštećene, te u odnosu na žalbu oštećene o imovinskopravnom zahtjevu, s tvrdnjom da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o tome valja istaći da žalitelji nisu u pravu, budući iz podataka u spisu proizlazi da do okončanja postupka prvostupanjskom sudu nije predan niti troškovnik punomoćnika oštećene, niti specificirani imovinskopravni zahtjev, pa stoga prvostupanjski sud nije niti mogao o tome odlučivati. No, oštećena ni sada nije uskraćena u pravu da zatraži trošak u rokovima propisanim u članku 148. stavak 4. ZKP/08., dok imovinskopravni zahtjev može potraživati u parnici (članak 158. stavak 2. ZKP/08.).

 

20. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu, 12. rujna 2023.