REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-211/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, u pravnoj stvari tužitelja OĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, radi v.p.s. 3.875,40 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 24. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tužene, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju, OĆ [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 3.875,40 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3208001708 sklopljenom na dan 4. prosinca 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

56,95 EUR od 15.06. 2012. pa do isplate

100,48 EUR od 15.07. 2012. pa do isplate

99,55 EUR od 15.08. 2012. pa do isplate

91,28 EUR od 15.09. 2012. pa do isplate

98,41 EUR od 15.10. 2012. pa do isplate

101,73 EUR od 15.11. 2012. pa do isplate

99,52 EUR od 15.12. 2012. pa do isplate

96,88 EUR od 15.01. 2013. pa do isplate

95,97 EUR od 15.02. 2013. pa do isplate

95,02 EUR od 15.03. 2013. pa do isplate

101,61 EUR od 15.04. 2013. pa do isplate

91,92 EUR od 15.05. 2013. pa do isplate

90,34 EUR od 15.06. 2013. pa do isplate

91,29 EUR od 15.07. 2013. pa do isplate

90,29 EUR od 15.08. 2013. pa do isplate

93,83 EUR od 15.09. 2013. pa do isplate

96,13 EUR od 15.10. 2013. pa do isplate

97,25 EUR od 15.11. 2013. pa do isplate

101,24 EUR od 15.12. 2013. pa do isplate

97,21 EUR od 15.01. 2014. pa do isplate

95,23 EUR od 15.02. 2014. pa do isplate

97,55 EUR od 15.03. 2014. pa do isplate

95,53 EUR od 15.04. 2014. pa do isplate

92,63 EUR od 15.05. 2014. pa do isplate

93,25 EUR od 15.06. 2014. pa do isplate

95,32 EUR od 15.07. 2014. pa do isplate

96,98 EUR od 15.08. 2014. pa do isplate

97,40 EUR od 15.09. 2014. pa do isplate

99,17 EUR od 15.10. 2014. pa do isplate

101,71 EUR od 15.11. 2014. pa do isplate

102,19 EUR od 15.12. 2014. pa do isplate

102,57 EUR od 15.01. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.02. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.03. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.04. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.05. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.06. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.07. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.08. 2015. pa do isplate

102,37 EUR od 15.09. 2015. pa do isplate

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju, Raguž Nikoli, 34000 [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 15. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

1,08 EUR od 15.05. 2009. pa do 15.01.2016

15,38 EUR od 15.06. 2009. pa do 15.01.2016

15,93 EUR od 15.07. 2009. pa do 15.01.2016

13,29 EUR od 15.08. 2009. pa do 15.01.2016

16,66 EUR od 15.09. 2009. pa do 15.01.2016

12,92 EUR od 15.10. 2009. pa do 15.01.2016

15,33 EUR od 15.11. 2009. pa do 15.01.2016

14,95 EUR od 15.12. 2009. pa do 15.01.2016

21,49 EUR od 15.01. 2010. pa do 15.01.2016

25,68 EUR od 15.02. 2010. pa do 15.01.2016

24,77 EUR od 15.03. 2010. pa do 15.01.2016

28,94 EUR od 15.04. 2010. pa do 15.01.2016

36,58 EUR od 15.05. 2010. pa do 15.01.2016

38,22 EUR od 15.06. 2010. pa do 15.01.2016

47,20 EUR od 15.07. 2010. pa do 15.01.2016

46,90 EUR od 15.08. 2010. pa do 15.01.2016

65,52 EUR od 15.09. 2010. pa do 15.01.2016

54,67 EUR od 15.10. 2010. pa do 15.01.2016

57,18 EUR od 15.11. 2010. pa do 15.01.2016

68,96 EUR od 15.12. 2010. pa do 15.01.2016

70,01 EUR od 15.01. 2011. pa do 15.01.2016

65,82 EUR od 15.02. 2011. pa do 15.01.2016

68,36 EUR od 15.03. 2011. pa do 15.01.2016

68,49 EUR od 15.04. 2011. pa do 15.01.2016

76,23 EUR od 15.05. 2011. pa do 15.01.2016

92,68 EUR od 15.06. 2011. pa do 15.01.2016

111,41 EUR od 15.07. 2011. pa do 15.01.2016

131,84 EUR od 15.08. 2011. pa do 15.01.2016

99,58 EUR od 15.09. 2011. pa do 15.01.2016

88,72 EUR od 15.10. 2011. pa do 15.01.2016

89,45 EUR od 15.11. 2011. pa do 15.01.2016

90,94 EUR od 15.12. 2011. pa do 15.01.2016

100,31 EUR od 15.01. 2012. pa do 15.01.2016

103,13 EUR od 15.02. 2012. pa do 15.01.2016

100,06 EUR od 15.03. 2012. pa do 15.01.2016

99,60 EUR od 15.04. 2012. pa do 15.01.2016

101,15 EUR od 15.05. 2012. pa do 15.01.2016

46,91 EUR od 15.06. 2012. pa do 15.01.2016

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju Raguž OĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. rujna 2025. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OĆ podnio je dana 2. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su stranke 4. prosinca 2000.godine zasnovale kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 3208001708, a to za odobreni kreditni iznos od 82.529,21 CHF.

1.1. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2.Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.3. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.4. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.7. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.8. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije.

1.9. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije.

1.10. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.11. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč.V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

1.12. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka Banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna Banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA- BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP BANKA HRVATSKA u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik SPLITSKA BANKA d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.13. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.14. Tužitelj ističe da je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.15. Tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.16. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.17. Zbog djelomične ništetnosti odnosne ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.18. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.

1.19. Međutim da, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.20. Tužitelj posebno napominje kako je prethodno ovom postupku tužitelj pokrenuo i parnični postupak pred Općinskim sudom u Požegi, poslovni broj P-198/2019, pozivajući se na učinke kolektivne tužbe prethodne identificirane u historijatu ove tužbe, kojim je zatražena zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji su proizlazili iz ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke. Kako je ovom tužbom dodatno zatražena i zaštita od nepoštenog postupanja tužene banke u odnosu na učinke koji proizlaze iz ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a čije negativne posljedice nisu otklonjene sklapanjem sporazuma o konverziji, to tužitelj predlaže da se parnični postupak koji je pokrenut ovom tužbom spoji na identificirani parnični postupak te da se oba zahtjeva objedinjeno rasprave. Predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 4.019,97 EUR sa z.z. kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 56) u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 2. lipnja 2018.

2.3. Navodi kako tužitelj nije dokazao da je vršio uplate koje sada potražuje te se stoga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

2.4. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Konkretni tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.5. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač. U čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedena je „kupnja stana“. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. pa niti u konačnici o kojoj se nekretnini i radi tako da nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Štoviše, nije apsolutno ništa rečeno o namjeni kredita. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.6. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 4.12.2006., Dodatak ugovora o kreditu od 16.1.2016., izračun konverzije na dan 30.9.2015., Obavijest tuženika tužitelju od 12.11.2015., infor. sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu tuženika, kupoprodajni ugovor zaključen između HĆ i tužitelja i MĆ kao kupaca, otplatne rate, promete po kreditu. Izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje Borisa Belunjaka – stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane računovodstva i financija od 10.2.2025. (list br. 143-172) i saslušan je tužitelj na ročištu za glavnu raspravu 24. srpnja 2025. (list 243-246 spisa).

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 4. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 82.529,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 15. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, aktivna legitimacija, je li tužitelj imao svojstvo potrošača, kao i je li tužitelj obeštećen sklapanjem konverzije Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica osnove i visine tužbenog zahtjeva kao i ništetnosti konverzije ugovora o kreditu, sud je proveo naprijed navedene dokaze.

7.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

7.2. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

7.3. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

7.4. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

7.5. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 4. prosinca 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 82.529,21 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 25 godina.

7.6. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

7.7. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7.8. Iz iskaza tužitelja, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je digao kredit 2006. godine u iznosu od tadašnjih 450.000,00 kuna, odnosno oko 82.000,00 CHF u Zagrebačkoj banci. Digao je namjenski kredit u svrhu kupnje stana u kojem stanu i dan danas stanuje s obitelji. Stan je koristio isključivo za vlastite potrebe, nije imao nikada obrt niti udio u trgovačkom društvu. U vrijeme kada je dizao kredit u Zagrebačkoj banci nije bilo niti kunskih kredita, niti u EUR nego su davali isključivo kredite u CHF. Obzirom da je bio klijent Zagrebačke banke najpraktičnije rješenje mu je bilo dići kredit u Zagrebačkoj banci, te se nije posebno interesirao za uvjete kreditiranja u drugim bankama. Prilikom sklapanja ugovora nisu ga u banci upozorili da uopće postoji rizik kod sklapanje ugovora u CHF, te ga nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što je to činio u odnosu na EUR, a on u tom trenutku nije imao takvu spoznaju. Znao je da je ugovorena valutna klauzula međutim njemu, kao fizičkoj osobi, bilo je bitno da zna koliko iznosi rata, da ju može otplaćivati obzirom na prihode koje je imao i vrijeme trajanja ugovora i to je zapravo bio sav sadržaj komunikacije između njega i banke. U vrijeme dok je dizao kredit uopće nije bilo rasprave o postojećim ugovorima u CHF, čak je bilo govora da su to stabilni krediti, jer je CHF bio stabilan unazad više godina. Sjeća se da je nakon zaključenja ugovora došlo do drastičnog povećanja anuiteta u odnosu na početne anuitete koje plaćanje mu je bilo otežano. Povećanje rata nije odgovaralo njegovim mogućnostima i očekivanjima, te ne bi niti sklopio takav ugovor, a vjerojatno mu ne bi bio odobren kredit u tom iznosu s obzirom na njegove prihode. Konverziju je shvatio kao odgovor države u pokušaju rješavanja nastale situacije od strane banaka koje su povećavale anuitete uslijed povećanja tečaja i kamatne stope. U trenutku sklapanja ugovora o konverziji nije znao da bi bile ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nije mislio da je obeštećen konverzijom ali je smatrao da je to svedeno na neku razumnu mjeru. Kada su pokrenute tužbe radi obeštećenja, angažirao je financijskog savjetnika radi utvrđenja da li je obeštećen konverzijom ili ne, kako bi mogao donijeti odluku o utuženju. Kada je sklapao ugovor o konverziji nije smatrao da je potrebno angažirati financijskog stručnjaka. Smatrao je da se radi o radnji koju je učinila država u svrhu rješavanja te problematike i da su banke postupale u dobroj mjeri temeljem donesenog Zakona o konverziji. Primao je plaću u Zagrebačkoj banci, a prije toga nije dizao kredite, niti poslije toga. Dobio je pripremljen sadržaj ugovora, ugovor je pročitao i shvatio je ono osnovno što mu je bilo bitno, a to je iznos rate i vrijeme otplate. Mislio je da mu ne treba ništa posebno objašnjavati. Banka je dostavila ugovore Javnom bilježniku gdje je ugovor solemniziran. Kod bilježnika ugovor nije čitan niti je upozoren na bilo kakve posljedice sklapanja ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bilo opcija sklapanja ugovora u nekoj drugoj valuti. Siguran je da mu je predložena opcija sklapanja ugovora u CHF kao najpovoljnija. U teoriji je znao da rata može rasti i padati uslijed valutnog utjecaja, ali nije mogao očekivati da će rate toliko porasti i zbog promjene valute i kamatne stope. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i nije tražio nikakve izmjene jer mu je odgovarala rata. Sporazum o konverziji je pročitao i u razini njegove mogućnosti spoznaje bile su mu jasne odredbe o konverziji. Po struci je pravnik. Nije imao primjedbi na obračun o konverziji, a on je otplaćivao rate kredita. Na upit da li je bio svjestan da je konverzijom osnovni ugovor pretvoren u kredit u EUR odnosno da je bio izjednačen s korisnicima kredita koji su isti digli u EUR, istakao je da zna da je ugovor nastavljen u EUR ali i ne da bi bio izjednačen kao da je od prvog trenutka sklopio ugovor u EUR.

7.9. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) proizlazi da je namjena kredita kupnja stana. Temeljem toga, nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe, a kreditor je sukladno čl. 23 E imao pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita.

7.10. Imajući u vidu iskaz tužitelja kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, a iz kojeg proizlazi da tuženik nije tužitelja informirao o rizicima fluktuacije tečaja CHF, odnosno da isti nije bio upoznat s načinom određivanja novčane obveze, ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je ništetna odredba o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF (čl.1. Ugovora) te je time osnovan zahtjev tužitelja za isplatom razlike anuiteta zbog valutnog utjecaja.

7.11. Naime, tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu vezano za EUR, budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

7.12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

7.13. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

7.14. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

8. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

9. Sud nalazi dakle da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

9.1. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužiteljica u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogao znati za ništetnost sporne odredbe, a koja je utvrđena tek Odlukom Trgovačkog suda br.P- 1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu, koja Odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

10. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

11. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje ni stranke nisu imale primjedbe. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 10. veljače 2025. (list br. 141-170) proizlazi da sve ukupne razlike do visine ukupno plaćenih anuiteta zbog valutnog utjecaja uz isključenje utjecaja promjene redovne kamatne stope umanjene za preplatu po konverziji iznose 3.875,40 EUR.

12. Tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 11. ožujka 2025. (list br. 178-180) uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupan iznos od 3.875,40 EUR sa z.z. kamatom na pojedinačne iznose pobliže označene u točki I izreke presude te potražuje isplatu z.z. kamate na iznose obuhvaćene u Sporazumu o konverziji od 15. siječnja 2016., a tekućim na iznose navedene u točki II izreke presude.

13. Tuženik se podneskom od 11. srpnja 2025. (list br. 236) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva te je istakao prigovor zastare na sve preinačene iznose ukoliko sud dopusti preinaku.

14. Sud je na ročištu glavne rasprave od 24. srpnja 2025. godine dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, a prigovor zastare po preinačenom tužbenom zahtjevu ocjenjuje kao neosnovan. Tužitelj nije povećao tužbeni zahtjev odnosno preinačeni iznosi su manji od prvotno utuženih iznosa tako da je već podnošenjem tužbe prekinuta zastara.

15. Prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan.

15.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15.2. Tužitelj je podnio tužbu 2. lipnja 2023. dok je sudska odluka donesena u povodu kolektivne tužbe postala pravomoćna 14.6.2018., to nije nastupila zastara potraživanja.

16. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba reći da se takve uplate vrše u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih kao takve prihvaća, evidentira i iskoristi ih za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se, i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označen tužitelj, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, posebice jer iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je upravo on otplaćivao rate kredita.

17. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelju u cijelosti, odlučivši kao pod točkom I i II izreke presude.

17.1. Naime, kako je tužitelj preplatio iznose navedene u točki II izreke presude to ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od preplate pojedinačnih iznosa pa do sklapanja ugovora o konverziji, te je sud prihvatio u cijelosti i točku II tužbenog zahtjeva.

17.2. Napominje se da je sud tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

18. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. ZPP- a. Zahtjev je osnovan u cijelosti te je tužitelju dosuđen traženi iznos troška.

18.1. Sud je priznao tužitelju nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 12.12.2023., u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 14.2.2024. u uiznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 11.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 19.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 24.7.2025. u uiznosu od 200,00 EUR. Ukupno troškovi na ime zastupanja s PDV_om iznose 1.500,00 EUR.

Troškovi vještačenja iznose 398,17 EUR tako da je sud dosudio tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.898,17 EUR.

19. Slijedom svega naprijed obrazloženog valjalo je odlučiti kao u toč. I do III izreke ove presude.

U Požegi 18. rujna 2025.

Sudac

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik u Požegi

2. OD Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII