Poslovni broj: Gž-3258/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Rešetaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rešetar & Partneri d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Dražicu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7120/2022-19 od 19. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se uvažavaju žalbe tužitelja i tuženika, pa se preinačuju točka I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 7120/2022-19 od 19. lipnja 2024. tako da iste sada glase:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 51.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. siječnja 2018. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2024. po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana."

II. Djelomično se odbijaju žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane pa se potvrđuju točke III., IV. i V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7120/2022-19 od 19. lipnja 2024. kojima je odlučeno o troškovima postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 51.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2022. do isplate na način kako je to specificirano pod točkom I. izreke, dok je točkom II. izreke zahtjev tužitelja u ostalom dijelu kojim zahtijeva od suda naložiti tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 51.500,00 eura od 1. siječnja 2018. do 29. prosinca 2022. odbijen kao neosnovan.

1.1. Odlukom o trošku sadržanoj u toj presudi pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.842,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 19. lipnja 2024. do isplate, dok je točkom IV. izreke zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u ostalom iznosu od 2.562,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19. lipnja 2024. do isplate odbijen kao neosnovan. Točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude žale se obje stranke. Tužitelj je pobija u dijelu izreke pod točkom II. kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 51.500,00 eura od 1. siječnja 2018. do 29. prosinca 2022., kao i u dijelu pod točkom IV. izreke kojim tužitelju nisu dosuđeni svi troškovi postupka, zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, dok tuženik navedenu presudu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i tuženiku dosude troškovi postupka.

2.1. Obje stranke zatražile su naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. U odgovoru na žalbu tužitelj je žalbu tuženika osporio i predložio je odbiti kao neosnovanu.

2.3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok je žalba tuženika neosnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5. Predmet ovoga spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 51.500,00 eura za kojeg tužitelj navodi da ga je pozajmio tuženiku, a kojeg tuženik nakon dospijeća obveze 31. prosinca 2017. nije vratio.

6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi:

- da iz ugovora kojeg su 31. svibnja 2012. zaključili tužitelj, kao vjerovnik, i tuženik, kao dužnik, proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da, slijedom pozajmice tužitelja, tuženik ima novčanu obvezu prema tužitelju u iznosu kunske protuvrijednosti od 61.500,00 eura prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka na dan plaćanja i koji dug se obvezuje podmiriti tužitelju najkasnije do 31. prosinca 2013., odnosno da će se predmetno dugovanje uračunati u cijenu nekretnine - stana na III. katu S13, pov. 74,55 m2, uz pripadajuće spremište i garažu, sve u novoizgrađenoj stambeno-poslovnoj zgradi upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao [katastarska čestica], u naravi kuća pop. br. i dvorište u [adresa] (sada [adresa]), a ukupna cijena stana da će se obračunati prema troškovima izgradnje, odnosno da će pretpostavljena cijena iznositi 1.800,00 eura/m2, time da ukoliko iz bilo kojih razloga ne dođe do izgradnje nove stambeno-poslovne zgrade, tuženik ostaje u novčanoj obvezi prema tužitelju,

- da je tim ugovorom utvrđeno da iznos od 61.500,00 eura predstavlja ukupan iznos svih dotadašnjih pozajmica tužitelja prema tuženiku, te da sve potvrde izdane temeljem ranijih pozajmica tužitelja tuženiku danom potpisivanja tog ugovora prestaju važiti, te ih zamjenjuje taj ugovor, a tužitelj na osnovi potvrda o ranijim pozajmicama nije ovlašten zahtijevati isplatu od tuženika, nego samo temeljem tog ugovora

- da iz ugovora od 29. prosinca 2016., proizlazi da su stranke suglasno utvrdile da tuženik ima novčanu obvezu prema tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.500,00 eura prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka na dan plaćanja te da se tuženik obvezao navedeni dug vratiti tužitelju najkasnije 21. prosinca 2017., te da sve potvrde izdane temeljem ranijih pozajmica tužitelja tuženiku danom potpisivanja tog ugovora prestaju važiti, te ih zamjenjuje taj ugovor,

- da iz iskaza svjedokinje VBĆ, tužiteljeve supruge proizlazi da je tužitelj tuženiku pozajmio 61.500,00 eura radi izgradnje zgrade, a da se tuženik obvezao na povrat tog zajma, odnosno na kompenzaciju u vidu stana, te da je tuženik vratio iznos od 10.000,00 eura, međutim da o tome nema neposrednih saznanja već da je o svemu saznala iz razgovora sa tužiteljem,

- da iz iskaza svjedoka FB, EB, BB i ĐB proizlazi da znaju za poslovne odnose između stranaka, ali da nemaju nikakvih (pa ni posrednih) saznanja o predmetnom obveznom odnosu između stranaka,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je od tužitelja pozajmio 14.000,00 eura, a nakon toga vratio iznos od 10.000,00 eura, da iznos od 61.500,00 eura koji se spominje u ugovoru predstavlja akontaciju za budući stan u zgradi u [adresa] koju je namjeravao graditi s firmom ..., ali ju nije uspio sagraditi, ali taj iznos novca da mu tužitelj nikada nije predao već se isti odnosio na njegove obveze prema tužitelju za obavljene usluge dok je bio direktor u tvrtci [obrt] i koji iznos mu je sukcesivno vraćao svake godine do konačne isplate 2022. godine. Nadalje iz iskaza tuženika proizlazi da je ugovor iz 2012. godine prije potpisivanja pročitao, ali da nije siguran da je na ugovoru iz 2016. godine njegov potpis, te da je dug u potpunosti vratio ali da nije tražio da mu tužitelj izda priznanice za primljene uplate, nakon čega je iskazao da mu zapravo nije isplatio novac, već je dug vratio kompenzacijski iako se ne sjeća kakvim je uslugama taj dug kompenzirao.

7. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud primjenjujući odredbe članka 499. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom ugovorenog iznosa od 51.500,000 eura u cijelosti osnovan. Međutim, prvostupanjski je sud primjenjujući odredbu članka 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj: 96/03., 140/05., 132/06., 150/08, 92/09, 133/09., 153/09. i 145/10., 76/13. u daljnjem tekstu: ZODP) utvrdio da se u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a, radi o ništetnom ugovoru, jer navedenom odredbom nije bila propisana mogućnost plaćanja u stranoj valuti pri sklapanju ugovora o zajmu između rezidenata.

7.1. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud primjenjujući odredbu članka 1115. ZOO-a prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 51.500,00 eura, jer je tuženik od primljenih 61.000,00 eura vratio tužitelju 10.000,00 eura, te je procjenjujući obvezu tuženika glede plaćanja zateznih kamata prema odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove utvrdio da tužitelju pripada kamata od dana podnošenja zahtjeva, jer se s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o zajmu tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od dana primitka zajma.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u pogledu postojanja obveze tuženika na vraćanje predmetnog dugovanja kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tuženik drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom dijela izvedenih dokaza navedena utvrđenja prvostupanjskog suda nije doveo u sumnju. Međutim, utvrđenja prvostupanjskog suda u svezi ništetnosti predmetnog ugovora o zajmu ovaj sud ne prihvaća kao zakonita i pravilna iz razloga koji slijede u obrazloženju ove presude.

9. Pravilno je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud utvrdio vjerodostojnost pisanih ugovora kojima je tužitelj dokazao postojanje dugovanja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.500,00 eura, pri čemu nije uzeo u obzir svjedočenje saslušanih svjedoka, kao ni tvrdnje tuženika o usmenim dogovorima, kompenzacijama ili povratu duga, o čemu je u obrazloženju osporene presude dao dovoljno jasne i potpune razloge te je iste potkrijepio izvedenim dokazima, a napominje se da niti jedan svjedok nije potvrdio vraćanje toga iznosa, dok pisani ugovori izričito potvrđuju obvezu tuženika.

9.1. Iz iskaza svjedoka BB i TB koje je predložio tuženik, kao i iz iskaza svjedoka koje je predložio tužitelj, FB i IB, proizlazi da nemaju neposrednih saznanja o predmetnom zajmu između stranaka, već da su svoja saznanja crpili iz općih razgovora i dojmova, da nisu prisustvovali predaji novca, nisu sudjelovali u dogovorima o zajmu, niti su vidjeli bilo kakvu potvrdu o vraćanju predmetnog duga, pa prema odredbi članka 8. ZPP-a, ne mogu predstavljati neposredni dokaz o vraćanju predmetnog duga, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da ti iskazi nisu dostatni da bi se osporio pisani trag obveze.

10. Nasuprot iskazima svjedoka i tuženika, u spisu se nalaze tri ključna pisana dokumenta - potvrda od 4. veljače 2011., Ugovor od 31. svibnja 2012. i Ugovor od 29. prosinca 2016., s tim što su posljednjim ugovorom stranke nedvojbeno utvrdile da tuženik tužitelju duguje kunsku protuvrijednost iznosa od 51.500,00 eura i da se obvezuje taj iznos vratiti najkasnije do 21. prosinca 2017. Predmetni ugovor je potpisan od obje ugovorne strane, te je njegova autentičnost i sadržaj potvrđena iskazima stranaka, dok nijedan drugi izvedeni dokaz ne osporava valjanost ili istinitost tog dokumenta.

11. Prvostupanjski sud je, ocjenjujući sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da vraćanje duga nije dokazano, te da dug i nadalje postoji jer se obveza vraćanja temelji na pisanom ugovoru, a tuženik nije ponudio nikakve vjerodostojne dokaze o ispunjenju obveze u vidu potvrda o uplati ili priznanica, pa je pravilno zaključeno da dug i dalje postoji, te da je tuženik i dalje dužan utuženu isplatu.

12. Ostali žalbeni navodi tuženika su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća ovaj sud, što se ponovno ističe.

13. Međutim, a u pogledu utvrđenja prvostupanjskog suda da bi predmetni ugovor o zajmu bio ništetan jer je sklopljen protivno tada važećim odredbama ZODP-a, kojima je bila propisana zabrana plaćanja i naplata u stranim novčanim sredstvima, osim u slučajevima propisanim zakonom i Odlukom Hrvatske narodne banke ("Narodne novine", broj: 111/15) pa da bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od trenutka podnošenja tužbe sudu, ističe se da su predmetni ugovori o zajmu, kako onaj iz 2012. godine, tako i ugovor iz 2016. godine u suštini kunski ugovori sklopljeni s deviznom klauzulom, koji ne potpadaju pod regulativu ZODP-a, a što je jasno razvidno iz članka 1. kojim je ugovoreno da dužnik ima novčanu obvezu prema vjerovniku u kunskoj protuvrijednosti iznosa u eurima, zbog čega ovo utvrđenje prvostupanjskog suda nije pravilno. Dakle, ne radi se plaćanju i naplati u stranim novčanim sredstvima za koje je bila potrebna posebna dozvola, jer se iznos zajma vraća u domaćoj valuti, odnosno u kunama, ali se visina duga u trenutku povrata određuje prema vrijednosti eura i strana valuta služi samo kao obračunska jedinica radi očuvanja vrijednosti novca.

13.1. Slijedom navedenog, a u svezi sa žalbenim prigovorom tužitelja kojim se osporava prvostupanjska odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata ističe se da je isti osnovan jer tuženik u konkretnom slučaju tuženik duguje kamatu od trenutka dospijeća u skladu s odredbom članka 29. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze dužan, pored glavnice platiti i zatezne kamate od dana dospjelosti pa do isplate, pa kako je ugovorom o zajmu od 29. prosinca 2016. bilo dogovoreno da će se dug vratiti najkasnije do 31. prosinca 2017., obveza tuženika je dospjela 1. siječnja 2018. zbog čega je tužitelju trebalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu koja na dosuđeni iznos kunske protuvrijednosti od 51.500,00 eura teče od 1. siječnja 2018. kako je to tužbenim zahtjevom i zatraženo.

13.2. Budući da je prvostupanjski sud pobijanom odlukom naložio isplatu u eurima, bez kunske protuvrijednosti, a kako je to ugovoreno, to je u tom dijelu odluku trebalo preinačiti.

14. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se pravilno temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. ), kao i odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a, s time što je tuženik posebnim žalbenim navodima i ne pobija, dok tužitelj neosnovano prigovara odluci o trošku u dijelu kojim mu nije priznat i daljnji trošak u iznosu od 2.562,16 eura jer isti i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda tužitelju ne pripada iz razloga koje je u obrazloženju naveo i prvostupanjski sud. Tako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju ne pripada naknada za sastav podneska kojim obavještava sud u izvršenoj uplati sudske pristojbe za tužbu jer obveza plaćanja pristojbe postoji od trenutka podnošenja tužbe sudu i tužitelj je o izvršenoj uplati bio dužan obavijestiti sud neovisno o trenutku plaćanja pristojbene obveze pa se ne radi o trošku koji treba pasti na teret tuženika. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud obrazložio razloge odbijanja zahtjeva tužitelja za naknadom troškova koje je imao punomoćnik tužitelja a odnose se na putne troškove i troškove izbivanja iz kancelarije jer je tužitelj samoinicijativno odabrao da ga u sporu na sudu u Zagrebu zastupa punomoćnik koji ima poslovno sjedište u [adresa], a što je njegovo pravo, premda je imao mogućnost angažirati opunomoćenika u osobi odvjetnika koji ima ured u sjedištu suda (Zagreb). Stoga je pravilno ocijenio prvostupanjski sud kako zatraženi trošak u tom dijelu ne može teretiti tuženika, već taj trošak punomoćnik može naplatiti od svoje stranke, pa je pravilno u tom dijelu tužitelju zatraženi trošak odbijen.

15. Tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, pa nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora.

16. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke

U Splitu 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić