Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1270/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Restović, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, koji zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1393/2020 od 7. lipnja 2024. i o žalbi tuženika protiv dopunske presude istoga suda poslovni broj P-1393/2020-36 od 10. travnja 2025., u sjednici održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane, pa se potvrđuju presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1393/2020 od 7. lipnja 2024. i dopunska presude istoga suda poslovni broj P-1393/2020-36 od 10. travnja 2025.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, a djelomično se odbija kao neosnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 1393/2020 od 7. lipnja 2024.. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim tužitelju nisu dosuđeni svi traženi troškovi postupka, tako da se sudi:

"Nalaže se tuženiku da naknaditi tužitelju i daljnje troškove parničnog postupka u iznosu 33,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 7. lipnja 2024. do isplate, i to uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 298,63 eura odbija kao neosnovan."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 6,88 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 6.906,82 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos, a sve kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke). Dopunskom presudom utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba točke 1. Ugovora o kreditu, broj 418-50-4011611 od 2. travnja 2007. sklopljenog između stranaka, kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, kao i odredba točke 7. istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoren način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (točka I. izreke). Također je tom dopunskom presudom utvrđeno da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba točke 2. Ugovora o kreditu, broj 418-50-4011611, od 2. travnja 2007., sklopljenog između stranaka, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u prvostupanjskoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.252,14 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 7. lipnja 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žale se obje stranke, dok tuženik žalbom pobija i dopunsku presudu.

2.1. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke, kojim mu nisu priznati svi zatraženi troškovi postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima.

2.2. Tuženik žalbom pobija navedene odluke u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinače na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

3.1. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju stranke jer je izreka pobijanih odluka jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima istih. Presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presuda i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost istih.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu broj 418-50-4011611 od 2. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u pogledu promjenjive kamatne stope i valute švicarski franak, te posljedično tome i zahtjev za isplatu na ime pretplate po tim ništetnim odredbama.

6. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 418-50-4011611 od 2. travnja 2007., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 35.356,90 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF, a za kupnju novoga vozila,

- da je tim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da je prema nalazu financijskog knjigovodstvenog vještaka Ante Beusa utvrđena razlika kamatne stope od one koja je bila početno ugovorena i tečajna razlika, tako da ukupno iznose 6.906,82 eura,

- da tužitelj potražuje navedeni iznos koje je utvrdio sudski vještak,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03.) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile „visokostručnu“ terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita,

- da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka, između ostalih i tuženika, proizlazi da su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome,

- da se osobe u posebnim parnicama mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu članka 502.c ZPP-a, kojom su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude, te da je sud u pojedinačnim sporovima vezan za utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava kada se osoba na njih poziva,

- da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz razloga što je pravna osnova potraživanja stjecanje bez osnove u kojem je zastrani rok pet godine,

- da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22 i 156/22.. – u daljnjem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa iz osnove promjenjive kamatne stope nije zastarjelo jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pa da zastara u odnosu na promjenjivu kamatu počinje teći od 14. lipnja 2014., kao što nije zastarjelo ni potraživanje u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule jer zastara da u odnosu za povrat po osnovi pretplate zbog valutne klauzule počinje teći od okončanja postupka podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. lipnja 2019., i kako se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz odredbe članka 225. ZOO-a, to je očito da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po obje osnove.

6.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud prihvatio je tužbene zahtjeve tužitelja tako što je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene i valutna klauzula, pa je obvezao tuženika da isplati tužitelju preplaćene iznose s osnove tih ništetnih odredaba prihvaćajući pritom nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan jer je zasnovan na dokumentaciji tuženika.

7. Prvostupanjski je sud i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno postupio kad je prihvatio kao osnovane zahtjeve tužitelja, s time što ni žalbenim navodima tuženik pravilnost pobijanih odluka nije doveo u sumnju.

7.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. – u daljnjem tekstu: ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

7.2. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod točke 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07. i to člancima 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.

7.3. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07. propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

9. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točke 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne i protivno žalbenim navodima tuženika na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo, tj. odredbu članka 1111. ZOO-a kada je tuženiku naloženo da tužitelju vrati utužene iznose sukladno izračunu vještaka na ime utvrđene razlike uz pripadajuću zateznu kamatu na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, i koja se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, jer je tuženik kao banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

11. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, s time što se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

12. Stoga je i ovaj sud stajališta da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje pobijanih odluka, kao i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi prigovora i dosuđenom počeku tijeka zakonskih zateznih kamata jer je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetne ugovorne odrebe, i to sa zakonskom zateznom kamatom od kada je primio novac iz razloga što se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj sukladno članku 1115. ZOO-a, što se ponovno navodi.

13. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a, kada je dopustio preinaku tužbe, ističe se, da je pravilno taj sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe u skladu s tom odredbom iz razloga što je tužitelj svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, a za navesti je, kako tužitelj ne raspolaže stručnim financijsko- knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

13.1. Ukazuje se da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da se protivio preinaci tužbe.

14. Inače, ostali žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni tim žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

15. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Neosnovno tuženik u žalbi tvrdi da tužitelju ne pripada nagrada za pristup na ročište na kojem je objavljena presuda, kada na temelju Tbr. 9. točke 3. Tarife, za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnica tužitelja pristupila na ročište za objavu presude 7. lipnja 2024. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom dosudio mu i trošak za ovu radnju.

15.1. Isto tako, neosnovano tuženik prigovara obračunu vrijednosti boda od 2,00 eura, a imajući u vidu da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 7. lipnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi navedena Tarifa. Stoga je u pogledu odluke o naknadi parničnog troška trebalo primijeniti tu Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i za sve radnje poduzete prije stupanja na snagu te Tarife, odnosno prije 25. studenoga 2023., i to prema vrijednosti boda od 2,00 eura u smislu Tbr. 52. i Tbr. 54. ove Tarife, a koju je vrijednost boda prvostupanjski sud i obračunao.

15.2. Međutim, osnovano tužitelj tvrdi da mu na ime troškova postupka pripada i daljnji trošak plaćen tijekom postupka na ime predujma troškova vještačenja u iznosu od 331,81 eura jer je ta radnja bila potrebna u ovoj parnici i prema kojem vještačenju je tužitelj konačno postavio svoj tužbeni zahtjev u odnosu na traženu visinu. Pritom se navodi da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova za privatno vještačenje koje je sačinjeno prije podnošenja tužbe, a što osnovano u žali tvrdi i tuženik u iznosu od 298,63 eura, a koje mu je iznos priznao prvostupanjski sud pobijanom odlukom. Kako je dakle, tužitelju pobijanom odlukom priznat iznos 298,63 eura na ime troška sačinjenog privatnog vještva, a kako mu nije priznat iznos od 331,81 eura (2.500,00 kuna) koji je platio tijekom postupka, to je ovaj sud cijenio činjenicu da mu je već dosuđen iznos od 298,63 eura (bez obzira što je navedeno da se odnosi za privatno vještvo), pa mu je priznat za plaćeni predujam troškova vještačenja i daljnji iznos od 33,18 eura (jer mu pripada pravo na cijeli iznos od 331.81 eura, što se ponovno ističe), zbog čega je tužitelju dosuđen i taj daljnji iznos, skupa sa zatraženim kamatama na temelju odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22.), u svezi s odredbama članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, dok je zahtjev za više traženi iznos troškova postupka odbijen.

15.3. Ukazuje se kako tužitelj u ovom slučaju kao potrošač prema odredbi članka 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/23.), nije bio u obvezi platiti sudsku pristojbu, jer je tom odredbom propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Tužitelju pripada i trošak za sastavljanje žalbe prema uspjehu u žalbenom postupku u iznosu od 6,88 eura prema Tbr. 10. točki 4. Tarife, dok tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje žalbe jer nije uspio sa svojom žalbom.

17. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 10. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča