Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-877/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-109/2025 od 11. srpnja 2025., 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-109/2025 od 11. srpnja 2025. u točki I. i V. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja RK kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u točki III. izreke te u točki VI. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 10.673,38 EUR (deset tisuća šest stotina sedamdeset tri eura trideset osam centi).

III. Preinačuje se navedena presuda u točki II. i IV. izreke te u točki VI. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja RK za naknadom parničnog troška u iznosu od 10.103,04 EUR(deset tisuća stotinu tri eura četiri centa) i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju RK isplati iznos od 18.315,82 EUR (osamnaest tisuća tri stotine petnaest eura osamdeset dva centa), sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 398,17 EUR (ožujak 2012.) od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (travanj 2012.) od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (svibanj 2012.) od 30. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 398,17 EUR (lipanj 2012.) od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (srpanj 2012.) od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (kolovoz 2012.) od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (rujan 2012.) od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (listopad 2012.) od 30. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (studeni 2012.) od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (prosinac 2012.) od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (siječanj 2013.) od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (veljača 2013.) od 30ž1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (ožujak 2013.) od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (travanj 2013.) od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (svibanj 2013.) od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (lipanj 2013.) od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (srpanj 2013.) od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (kolovoz 2013.) od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (rujan 2013.) od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (listopad 2013.) od 30. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (studeni 2013.) od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (prosinac 2013.) od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (siječanj 2014.) od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (veljača 2014.) od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (ožujak 2014.) od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (travanj 2014.) od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (svibanj 2014.) od 30. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 398,17 EUR (lipanj 2014.) od 31. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (srpanj 2014.) od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (kolovoz 2014.) od 30. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (rujan 2014.) od 31. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (listopad 2014.) od 30. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (studeni 2014.) od 31. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (prosinac 2014.) od 31. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (siječanj 2015.) od 28. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (veljača 2015.) od 31. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (ožujak 2015.) od 30. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (travanj 2015.) od 31. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (svibanj 2015.) od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (lipanj 2015.) od 31. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (srpanj 2015.) od 31. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (kolovoz 2015.) od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (rujan 2015.) od 31. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (listopad 2015.) od 30. studenoga 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (studeni 2015.) od 31. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 398,17 EUR (prosinac 2015.) od 31. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja se od 30. travnja 2012. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju RK naknadi trošak postupka u iznosu od 10.103,04 EUR (deset tisuća stotinu tri eura četiri centa) sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadom parničnog troška u iznosu od 240,00 EUR (dvije stotine četrdeset eura).

IV. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju RK naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 743,67 EUR (sedam stotina četrdeset tri eura šezdeset sedam centi), u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja RK za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 353,04 EUR (tri stotine pedeset tri eura četiri centa).

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužitelja RK u dijelu u kojem je izjavljena protiv točke I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen njegov zahtjev za isplatom iznosa od 13.537,78 EUR (trinaest tisuća pet stotina trideset sedam eura sedamdeset osam centi) sa zateznom kamatom od 29. veljače 2016. do isplate te u točki V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana isplati tužitelju iznos od 13.537,78 EUR, sa zateznom kamatom koja se računa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja teče

- na iznos od 398,17 Eura (siječanj 2016.) od 29. 2.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (veljače 2016.) od 31.03.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (ožujak 2016.) od 30.04.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (travanj 2016.) od 31.05.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (svibanj 2016.), od 30.06.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (lipanj 2016.) od 31.07.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (srpanj 2016.) od 31.08.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (kolovoz 2016.) od 30.09.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (rujan 2016.) od 31.10.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (listopad 2016.) od 30.11.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (studeni 2016.) od 31.12.2016. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (prosinac 2016.) od 31.01.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (siječanj 2017.) od 28.02.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (veljača 2017.) od 31.03.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (ožujak 2017.) od 30.04.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (travanj 2017.) od 31.05.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (svibanj 2017.) od 30.06.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (lipanj 2017.) od 31.07.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (srpanj 2017.) od 31.08.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (kolovoz 2017.) od 30.09.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (rujan 2017.) od 31.10.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (listopad 2017.) od 30.11.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (studeni 2017.) od 31.12.2017. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (prosinac 2017.) od 31.01.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (siječanj 2018.) od 28.02.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (veljača 2018.) od 31.03.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (ožujak 2018.) od 30.04.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (travanj 2018.) od 31.05.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (svibanj 2018.) od 30.06.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (lipanj 2018.) od 31.07.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (srpanj 2018.) od 31.08.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (kolovoz 2018.) od 30.09.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (rujan 2018.) od 31.10.2018. do isplate;

- na iznos od 398,17 Eura (listopad 2018.) od 30.11.2018. do isplate.

II. U preostalom se dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev na naknadu imovinske štete.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 3.981,68 EUR, uvećano za zateznu kamatu koja teče od dana 14.04.2021. kao dana utuženja pa do isplate, a koja se do 31.12.2022. računa prema stopi koja je propisana sukladno članku 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za 8 postotnih poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena."

IV. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 240,00 EUR.

V. U preostalom se dijelu odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.”

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude i odluke o trošku (točka I. i IV. izreke) tuženik je izjavio žalbu, navodeći da presudu pobija iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao darovanjem, da je stoga pristao steći nekretninu opterećenu navedenim pravom i da mu ne pripada pravo na naknada štete, čime ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje ističe da se tužitelj tek trenutkom upisa smatra vlasnikom nekretnine te ustraje u tvrdnji da nije postojao temelj za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom s ĆK te da nije dostavljen ugovor o najmu koji je s njim zaključen, niti presuda koja isti zamjenjuje.

3. Tužitelj je izjavio žalbu protiv navedene presude, navodeći da istu pobija u cijelosti, iz svih žalbenih razloga. U žalbi ističe da je stav suda o zastari tražbine u razdoblju od ožujka 2012. do prosinca 2015. suprotan sada već ustaljenoj praksi hrvatskih sudova proizašloj iz odluke USRH broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023., prema kojoj je zastara počela teći nakon proteka roka od šest mjeseci od ''stabilizacije'' sudske prakse odnosno nakon što je Vrhovni sud u rješenju Rev- 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske, dakle od 19. lipnja 2019. Također navodi da je činjenica što nije mogao raspolagati svojom imovinom u tužitelju budila veliku frustraciju i stres, da je godinama trpio duševne boli te da mu pripada i pravo na naknadu neimovinske štete. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.096,63 EUR.

3.1. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženice i zahtijeva naknadu troškova sastavljanja tog podneska i sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 1.426,52 EUR.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženice neosnovana.

5. Donošenjem prvostupanjske presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju sadržajno u žalbi ističe tužitelj, tvrdnjom da sud uopće nije obrazložio razloge zbog kojih smatra da tužitelj nema pravo na naknadu zbog povrede prava osobnosti. Međutim, nije nađeno da bi bila ostvarena navedena bitna povreda jer presuda sadrži valjane i potrebne razloge o kojima ovisi osnovanost tog tužbenog zahtjeva i može se ispitati, a nije stoga došlo ni do povrede prava na pristup sudu. Iako tuženica navodi da žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navode u čemu bi se navedene povrede konkretno sastojale pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije mogla biti ispitana.

6. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik stana u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac,

- da je tužitelj predmetni stan stekao 2014. godine, darovanjem od oca, ČK i da je na temelju tog ugovora upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi,

- da je prednik tužitelja, ČK, zaključio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s HK, kao najmoprimcem, kojim je ugovoreno da će pored najmoprimca stan koristiti i ĆK, sin zaštićenog najmoprimca,

- da je tužitelj od zaštićenog najmoprimca ostvarivao mjesečni iznos zaštićene najamnine u iznosu 137,00 kn,

- da su HK i ĆK predmetni stan koristili do studenoga 2018. kada je umro ĆK, dok je HK preminula 2008.,

- da je predmetni stan površine oko 51 m2,

- da se cijena najma stana sukladnih karakteristika u utuženom razdoblju kretala između 10,00 i 14,00 EUR/m2,

- da je predmetna tužba podnijeta 8. siječnja 2019.

6.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je Europski sud za ljudska prava u presudi Statileo protiv Hrvatske zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuje naknadu materijalne štete koja se sastoji od razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu. Stoga je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadom štete koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primio za stan u njegovom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana na tržištu. Budući da tužitelj zahtjeva mjesečno iznos naknade od 398,17 EUR (7,81 EUR/m2), koji nije protivan navedenim dokazima pribavljenima na tu okolnost, obvezao je tuženicu na isplatu iznosa od 13.537,78 EUR za razdoblje od siječnja 2016. do listopada 2018.

6.2. Međutim, budući da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), odbio je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (za razdoblje od ožujka 2012. do prosinca 2015.).

7. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna.

8. U odnosu na žalbene navode tuženice da uz tužbu nije dostavljen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nakon smrti HK, sklopljen između tadašnjeg vlasnika stana i LK, treba reći da je ĆK naveden u ugovoru o najmu predmetnog stana kao osoba koja s najmoprimcem koristi stan (str. 16-19 i 151. spisa) te da su nakon smrti njegove majke HK, koja je u vrijeme smrti imala sklopljen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, na njega prešla prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana (čl. 38. st. 1. ZNS). Budući da se položaj najmoprimca stjecao već po samom zakonu, propust najmoprimca da zatraži sklapanje ugovora o najmu stana (čl. 33. st. 2. ZNS-a) nije imao za posljedicu prestanak na temelju zakona nastalog najamnog odnosa, budući da takva posljedica zakonom nije ni predviđena (Rev-2349/15 od 16. siječnja 2018., Rev-124/06-2 od 29. ožujka 2006., Rev-320/10-2 od 8. rujna 2011., Rev-889/10-2 od 20. travnja 2011).

8.1. Tuženica u žalbi ističe da tužitelj nema pravo na naknadu štete jer je pravnim poslom stekao stan opterećen predmetnim najamno pravnim odnosom. U odnosu na navedeno, prije svega treba ukazati na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. u kojoj se, između ostaloga, navodi:

"Vlasnici stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci podvrgnuti su sveobuhvatnim ograničenima u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine (v. §§ 117. i 143. Statileo protiv Hrvatske), i to bez naknade i uz dodatne financijske i druge terete, što je neprihvatljivo sa stajališta članka 50. Ustava kojim je propisano:

»Članak 50.

Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.«

Prema članku 1. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/1. – ispravak pročišćenog teksta) vlasništvo je jedno i ne postoji više vrsta prava vlasništva, a time ni više »kategorija« vlasnika...

Članci 48., 50. i 52. Ustava i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju štite vlasništvo to jest imovinu onih koji udovoljavaju pretpostavkama prava na mirno uživanje prava vlasništva, a to su, prije svega, vlasnici te, nakon njih, osobe koje mogu osnovano tvrditi da postoji njihovo legitimno očekivanje učinkovitog uživanja prava vlasništva. Od zaštite su, dakle, isključeni slučajevi kada postoji «nada» u priznanje prava vlasništva ili «uvjetni zahtjev» koji otpada u slučaju neispunjenja uvjeta.

Slijedom toga i osporene odredbe ZoNS-a štite vlasništvo kao takvo i nositelje prava vlasništva ma tko god oni bili, pa u tom smislu nije relevantno je li vlasnik »izvorni« ili »nakupac«. Istodobno, ZoNS ne štiti (u aspektu prava vlasništva) one koji nemaju pravo vlasništva niti njegovo stjecanje mogu legitimno očekivati. To su u ovom slučaju sve kategorije korisnika stanova (zaštićenih najmoprimaca) u vlasništvu različitih subjekata, a svima im je zajedničko obilježje da plaćaju zaštićenu najamninu. Navedeno se odnosi i na osobe koje to nisu u punom pravnom smislu riječi, jer nisu sklopile ugovor o najmu stana, već im je zakonom samo priznat pravni položaj zaštićenih najmoprimaca.”

8.2. Osim toga, 2. travnja 2024. stupio je na snagu Zakon o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. (''Narodne novine'' broj 36/24 – dalje: ZNIPESLJP ).

8.3. Prema čl. 4. st. 1. t. 13. ZNIPESLJP, ovlaštenik prava na solidarnu naknadu je fizička osoba ili pravna osoba koja je vlasnik stana u kojem je stanovao bivši nositelj stanarskog prava kojemu su priznata prava i obveze zaštićenog najmoprimca ako na stanu i dalje postoji pretvorbeni teret zaštićenog najma po osnovi bivšeg stanarskog prava (pravni kontinuitet sljedništva nositelja bivšeg stanarskog prava i nositelja prava na zaštićeni najam po osnovi bivšeg stanarskog prava), ako ispunjava pretpostavke propisane ovim Zakonom.

8.4. Prema t. 25. navedenog članka, vlasnik stana je fizička osoba ili pravna osoba čije je pravo vlasništva na stanu upisano u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora, a prekomjerno je ograničeno zbog pretvorbe bivšeg stanarskog prava na tom stanu u zaštićeni najam na temelju Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'', broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje: ZNS), ili više vlasnika u statusu suvlasnika upisanih u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora odnosno njihovi pravni sljednici.

8.5. Odredbom čl. 50. st. 2. t. 3. ZNIPESLJP nadalje je propisano da vlasnik stana ima pravo na solidarnu naknadu zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva na stanu uzrokovanog zaštićenim najmom i ako je, između ostaloga, vlasnik stana to svojstvo stekao nakon što je na snagu stupio ZNS, a u stanu neprekidno stanuje bivši nositelj stanarskog prava odnosno zaštićeni najmoprimac i to od dana stjecanja vlasništva do 1. siječnja 2025., otkad se vlasniku za najam stana mora isplaćivati prosječna najamnina sukladno članku 19. ovoga Zakona.

8.6. Prema tome, iz svih navedenih odredbi proizlazi da pravo na predmetnu naknadu imaju svi nositelji prava vlasništva na nekretninama koje koriste zaštićeni najmoprimci, neovisno o vremenu i načinu njihova stjecanja.

9. U odnosu na žalbene navode tuženice da tužitelju ne pripada naknada štete za razdoblje prije nego što je stekao vlasništvo predmetnog stana te da je u ovom slučaju odlučna činjenica uknjižbe prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige jer je konstitutivna za stjecanje tog prava, treba reći da je to točno, međutim da je u ovom slučaju tužitelj u spis dostavio ugovor o ustupu od 19. prosinca 2023. (list 227-229 spisa), kojim dokazuje da je raniji vlasnik na njega prenio sva prava i potraživanja koja je imao i koja ima prema tuženiku po osnovi prekomjernog ograničenja prava vlasništva na predmetnom stanu (čl. 80. st. 1. ZOO).

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odlučiti kao u točki

I. izreke ove drugostupanjske presude.

10. Međutim, u pravu je tužitelj kada, u odnosu na odluku o zastari predmetne tražbine, u žalbi ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023., prema kojem je zastara tek počela teći protekom roka od šest mjeseci od donošenja odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., dakle od 19. lipnja 2019.

10.1. Osim toga, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd- 3149/2022-3 od 24. rujna 2024., dopuštena je revizija tužitelja u odnosu na pravno pitanje: "Koji zastarni rok se primjenjuje u postupcima radi isplate razlike primjerene (tržišne) i zaštićene najamnine po zahtjevu vlasnika stana koji se nalazi u sustavu zaštićenog najma protiv Republike Hrvatske, i od kada počinje teći zastara potraživanja?" uz obrazloženje da je potrebno preispitati praksu toga suda zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Europskog suda za ljudska prava Arambašin protiv Hrvatske (zahtjev br. 48981/17 i 49727/17, presuda od 23. lipnja 2022.) te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023.

10.2. Budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. siječnja 2019. te da u tom trenutku rok propisan čl. 230. st. 1. ZOO još uvijek nije počeo teći, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i naložiti tuženici da tužitelju naknadi i preostali iznos od 18.315,82 EUR, sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, tekućom na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, kako je navedeno u točki III/1. izreke ove drugostupanjske presude.

11. U ostalom dijelu žalba tužitelja je neosnovana. Naime, točno je da vlasnici stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci imaju pravo, osim prava na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu (Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018). Međutim, u ovom slučaju prvostupanjski je sud pravilno zaključio da okolnost što je u određenom razdoblju u predmetnom stanu živio zaštićeni najmoprimac s članovima svoje obitelji, sama po sebi ne predstavlja dovoljan razlog za povredu prava osobnosti žalitelja, a da iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi njegovo pravo osobnosti bilo povrijeđeno. Tužitelj u žalbi navodi da je činjenica što nije mogao raspolagati svojom imovinom u njemu budila veliku frustraciju i stres te da je postupanje države u njemu izazvalo osjećaj nepravde, poniženosti i ljutnje. Međutim, ništa od navedenog tužitelj u svom iskazu nije naveo, a što bi ukazivalo na zaključak da je zbog činjenice što mu je stan bio nedostupan i dan trećim osobama na korištenje za minimalnu najamninu, trpio i duševne boli koje bi opravdavale dosudu neimovinske štete.

11.1. Stoga je, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

12. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužitelj je u konačnici u postupku uspio u omjeru od 89%, a tuženica u omjeru od 11% pa mu je nakon umanjenja navedenih postotaka (čl. 154. st. 2. ZPP), dosuđen trošak postupka u omjeru od 78%.

12.1 S obzirom na VPS od 30.658,97 EUR / 231.000,00 kn, tužitelju su kao opravdani dosuđeni troškovi sastavljanja zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe i podnesaka od 18. ožujka 2019. i 7. svibnja 2020. u iznosima od po 500,00 EUR (tbr.

7/1, tbr. 8/1 i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa).

12.2. Nakon povišenja tužbenog zahtjeva na iznos od 35.835,28 EUR (čl. 154. st. 2. ZPP), tužitelju je za sastavljanje podnesaka od 14. travnja 2021. i 28. travnja 2023. dosuđen trošak u iznosima od po 1.000,00 EUR (tbr. 8/1 Tarife).

12.3. Za zastupanje na ročištima 3. ožujka 2022., 31. siječnja 2022., 25. travnja 2024., 13. rujna 2024., 28. listopada 2024. i 26. svibnja 2025. tužitelju pripadaju iznosi od po 1.000,00 EUR (tbr. 9/1 Tarife).

12.4. Tužitelju nije dosuđen trošak sastavljanje podnesaka od 22. studenoga 2021., 29. prosinca 2022., 12. prosinca 2023. i 11. travnja 2025. jer je navode iz tih podnesaka mogao iznijeti na ročištima na kojima je bio prisutan i za koje mu je dosuđen trošak. Nije mu dosuđen ni trošak pristupa na dva ročišta za objavu presude jer na navedena ročišta nije pristupio, kao ni trošak sudske pristojbe za tužbu jer iz stanja spisa ne proizlazi da je navedenu pristojbu platio.

12.5. Navedeni trošak, u ukupnom iznosu od 10.000,00 EUR, nakon uvećanja za 25% PDV-a, iznosi 12.500,00 EUR, a nakon umanjenja razmjerno uspjehu u sporu 9.750,00 EUR. S troškovima plaćenih sudskih pristojbi za presudu u iznosu od 353,04 EUR (list 273 spisa), sveukupni trošak kojega je tuženica dužna naknaditi tužitelju iznosi 10.103,04 EUR, sa zatraženom zateznom kamatom, u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 151. st. 3. ZPP (točka III/2. izreke ove presude), dok je njegov zahtjev u preostalom iznosu od 10.673,38 EUR (do zatraženog iznosa od 20.776,42 EUR) neosnovan (točka II. izreke ove presude).

12.6. Tuženica nema pravo na naknadu parničnog troška pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti i u dijelu kojim je prihvaćen njezin zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 240,00 EUR (točka III/3. izreke).

13. Tužitelj je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 82% pa mu je razmjerno tome, a s obzirom na vrijednost predmeta spora u ovom stadiju postupka od 22.297,50 EUR, dosuđen trošak sastavljanja žalbe u zatraženom iznosu od 390,63 EUR (tbr. 10/1, tbr. 46. i tbr, 54. Tarife, u vezi s čl. 2. st. 1. ZPP), kao i trošak plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 353,04 EUR ili ukupno 743,67 EUR, na temelju čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 1. i 2. ZPP (točka IV. izreke ove presude), dok je u preostalom iznosu od 353,04 EUR (do zatraženog iznosa od 1.096,71 EUR) njegov zahtjev neosnovan (točka V. izreke).

14. Tužitelj nema pravni interes pobijati navedenu presudu u točki I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen njegov zahtjev za isplatom iznosa od 13.537,78 EUR sa zateznom kamatom od 29. veljače 2016. do isplate te u točki V. izreke, budući da je u tom dijelu uspio u sporu pa je njegovu žalbu u tom dijelu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sukladno s odredbom čl. 367. st. 1., u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos