Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-1141/2024-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draganu MIhjoč odvjetniku iz Splita, protiv tuženika HP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Gracin & Šego odvjetnicima iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3574/2021 od 24. svibnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika HP, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3574/2021 od 24. svibnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda od 25. srpnja 2025.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke proglašena je nedopuštenom pljenidba i prijenos po zahtjevu tuženika kao ovrhovoditelja za izravnu naplatu, podnesen Financijskoj agenciji temeljem ovršne odluke – presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž Zk-81/2019 od 10. travnja 2019., radi prisilne naplate troškova postupka u iznosu od 12.205,45 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke utvrđeno je da je predmetna novčana tražbina tuženika prema tužitelju prestala postojati tužiteljevom izjavom o prijeboju od 29.5.2019., točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.700,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda ispravljena je citirana presuda u točki I. izreke glede visine tražbine, kao i u točki III. izreke glede oznake parničnih stranaka.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6. Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da je temeljem pravomoćne i ovršne presude poslovni broj Gž Zk 81/2019 od 10. travnja 2019., kojom je preinačena presuda poslovni broj P 3393/2017 od 6. studenog 2018., Financijskog agenciji 30. svibnja 2019. ovdje tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv ovdje tužitelja kao ovršenika zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine; da je temeljem te presude ovdje tužitelj kao tuženik u obvezi da ovdje tuženiku kao tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.205,45 eur,

-da je 27. lipnja 2019. Općinski sud u Splitu zaprimio prijedlog ovdje tužitelja kao ovršenika radi donošenja rješenja kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim, da je u tom prijedlogu istaknuo da je predmetna tražbina prestala postojati izjavom o prijeboju, danom od strane ovdje tužitelja kao ovršenika 29. svibnja 2019., temeljem čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima, pa je svoj prijedlog utemeljio na čl. 50. st.1. t. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona,

-da je Zaključkom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr 1119/2019 od 31. srpnja 2019. upućen ovdje tužitelj kao ovršenik da u roku od 15 dana pokrene parnični postupak protiv ovrhovoditelja radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa,

-da je presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P 656/2008 od 28. lipnja 2010., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 2167/2011 od 23. siječnja 2015., naloženo ovdje tuženiku kao tužitelju da naknadi ovdje tužitelju kao tuženiku parnični trošak u iznosu od 48.158,47 eur,

-da je izjavom od 29. svibnja 2019. tužitelj stavio tuženiku svoju tražbinu iz pravomoćne presude poslovni broj P 656/2008 u prijeboj s tražbinom tuženika temeljem presude poslovni broj Gž Zk 81/2019, koju je izjavu dostavio odvjetnici ABC 30. svibnja 2019., a izravno tuženiku 25. rujna 2019.,

-da je istog dana u 14,46 sati Financijska agencija od odvjetnice tuženika dobila Zahtjev za izravnu naplatu tražbine ovdje tuženika prema ovdje tužitelju.

8.1.Polazeći od takvih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik imao saznanja o postojanju i sadržaju izjave tužitelja o prijeboju prije nego je Financijskoj agenciji podnio Zahtjev za izravnu naplatu i da je na tu Izjavu reagirao podnošenjem spomenutog Zahtjeva.

Shodno tome, uz uvažavanje čl. 195. i 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje. ZOO-a), stav je suda da je u konkretnom slučaju prijeboj nastao 25. rujna 2019. s učinkom od kada su ispunjene pretpostavke za to u smislu čl. 196. ZOO-a, što da je susret tražbina.

Pri tome, interni odnos tuženika i njegove punomoćnice, prvostupanjski sud smatra irelevantnim za obveze tuženika prema tužitelju, budući da su parnične stranke te koje imaju međusobne obveze na plaćanje parničnih troškova prema sadržaju predmetnih ovršnih isprava. Ujedno sud cijeni činjenicu da je punomoćnika tuženika dopisom od 19. lipnja 2019. izvijestila tužitelja da tražbina na ime parničnih troškova iz postupka koji se vodio pod poslovnim brojem P 3393/2017 pripada njoj, što međutim sud prvog stupnja ne tumači kao obavijest tužitelju u smislu čl. 82. ZOO-a koja bi mogla utjecati na prijeboj, napose obzirom na to da je u Zahtjevu za izravnu naplatu kao vjerovnik naveden tuženik, a njegova punomoćnica kao osoba kojoj bi se tražbina trebala navodno ustupiti.

8.2.Osim toga, činjenica da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo ovršni postupak radi naplate tražbine od 48.158,47 eur, prema ocjeni suda prvog stupnja ne znači da je tražbina tuženika nije prestala Izjavom o prijeboju. U svezi toga se dodaje da je prijeboj nastao po čl. 196. ZOO-a, a da pitanje da li je i u kojem iznosu tražbina tužitelja prema tuženiku prestala da to može biti odlučno u ovršnim postupcima koji se vode. U svezi toga, sud prvog stupnja uvažava i to da iz Zahtjeva za izravnu naplatu od 20. svibnja 2019. i prijedloga za ovrhu od 24. svibnja 2019. u predmetu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru Ovr-1733/22 proizlazi da su ti postupci pokrenuti prije izjave o prijeboju, bez koje prijeboj nije mogao niti nastati, te da iz sadržaja spisa Ovr-1733/22 i obavijesti Financijske agencije proizlazi da do 1. kolovoza 2022. ovdje tužitelj nije naplatio ništa od svoje tražbine, dok je tuženik svoju (ovdje spornu) tražbinu od tužitelja naplatio.

Budući da je prijebojem s tužiteljevom tuženikova tražbina, kao manja i kasnije dospjela, u cijelosti prestala postojati po čl. 196. ZOO-a, to prvostupanjski sud zaključuje da je ovrha te iste tražbine bila nedopušten, pa udovoljava tužbenim zahtjevima tužitelja i odlučuje kao u točkama I. i II. izreke.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.Obzirom na prednje izloženo, neutemeljenim ponajprije smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da je tužitelj upućen u parnicu iz razloga propisanog čl. 50. st.1. t.7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012 i dr., dalje: OZ-a), odnosno zbog promašene aktivne ili nedostatka pasivne legitimacije, a da je prvostupanjski sud protuzakonito udovoljio tužbenim zahtjevima tužitelja iako da isti nisu temeljeni na spomenutoj odredbi OZ-a.

Protivno takvom stavu tuženika, skreće se istome pažnja da u izreci Zaključka nije izrijekom navedena ni jedna odredba OZ-a, temeljem koje je tužitelj upućen u parnicu. Nadalje, da je iz obrazloženja tog Zaključka pored ostalog razvidno da je tužitelj predmetni prijedlog za proglašenje nedopuštenom izravne naplate utemeljio na čl. 50. st.1. t. 7., 9. i 10. OZ-a, uz činjeničnu tvrdnju da je tražbina ovdje tuženika prestala postojati prijebojem.

Slijedom toga, prema uvjerenju ovog suda, u konkretnoj pravnoj situaciji nema govora o tome da bi prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti zahtjeva pobliže navedenih u točkama I. i II. izreke utemeljio na čl. 50. st.1. t.7. OZ-a.

10.1.Nije u pravu tuženik kada zaključuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je došlo do prijeboja međusobnih tražbina parničnih stranaka 30. svibnja 2019., ukazujući na to da je osobno tuženik tužiteljevu izjavu o prijeboju zaprimio u rujnu 2019., a da odvjetnica ABC nije bila ovlaštena za primanje pismena tuženika.

Protivnom ovim tvrdnjama tuženika, ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o prijeboju međusobnih tražbina parničnih stranaka sa 30. svibnjem 2019. To iz razloga jer činjenica da je tuženik kao ovrhovoditelj upravo 30. svibnja 2019. po svojoj punomoćnici odvjetnici ABC pokrenuo kod FINA-e Zahtjev za izravnu naplatu svoje ranije navedene tražbine prema ovdje tužitelju kao ovršeniku, a da je sukladno stanju u spisu, istog dana imenovana odvjetnica zaprimila Izjavu o prijeboju tužitelja, a predmet kojeg prijeboja su upravo novčane tražbine parničnih stranaka na ime parničnih troškova, prema prosudbi ovog suda upravu ukazuje na zaključak da je u konkretnim okolnostima odvjetnica ABC bila ovlaštena zaprimiti predmetnu Izjavu o prijeboju. Drugim riječima istu je angažirao ovdje tuženik kao punomoćnicu u postupku radi naplate svoje tražbine, koju je tužitelj navedenom Izjavom stavio u prijeboj sa svojom tražbinom, pri čemu se nesporno radilo o novčanim odnosno istovrsnim tražbinama.

10.2.Shodno prednjem, nije prihvatljiva tvrdnja da odvjetnica ABC u ovoj pravnoj situaciji nije bila ovlaštena primiti tužiteljevu Izjavu o prijeboju, kao ni da je prijeboj međusobnih tražbina obzirom na tu Izjavu mogao nastati najranije 25. rujna 2019., odnosno tek kad je tuženik osobno zaprimio Izjavu.

Posljedično tome, pravilnim se nameće stajalište prvostupanjskog suda da su tražbine stranaka srele 30. svibnja 2019.

11.1.Vezano za žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ističe da tužitelj nije imao pravni interes za vođenje ove parnice jer da je ovrha po Zahtjevu za izravnu naplatu ovdje tuženika kao ovrhovoditelja dovršena, upirući pri tome na čl. 56. st.1. OZ-a, valja reći da su i ti navodi pravno neutemeljeni.

Rukovodeći se sadržajem čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a, odnosno razrađujući procesne pretpostavke pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite, proizlazi da pravo na tu zaštitu postoji:

-kad je posebnim propisom predviđeno – bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi za pokretanje parnice, bilo da ovlašćuje sud da se odredi osoba za pokretanje parnice – u kojem slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes,

-kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa,

-kad tužitelj „ima neki“ – dakle bilo koji pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđivanje, kada je tužitelj dužan da, u nedostatku pretpostavke o postojanju, učini vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa.

11.2.Iz prethodno navedenog razvidno je da je tužitelj Zaključkom suda prvog stupnja bio upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, što znači da je isti oslobođen dokazivanja konkretnog pravnog interesa na pokretanje ove parnice. Ujedno je za istaknuti da ni jednom odredbom OZ-a, nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe, odnosno pljenidbe i prijenosa postaje neosnovan, a time ni da bi takva tužba bila nedopuštena. Protivno tome, iz čl. 62. st.1. t.4. OZ-a, jasno proizlazi da se parnica radi utvrđivanja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe.

U prilog pravilnosti iznesenog stajališta, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1012/2020.

12.Isto tako neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tuženika kojima pobija pravilnost odluke prvostupanjskog suda sadržane u točki II. izreke presude, zbog nepostojanja pravnog interesa tužitelja za postavljanje ovakvog zahtjeva. Naime, suprotno tumačenju tuženika, sagledavajući sve prethodno navedeno, a napose razlog na kojem je tužitelj temeljio svoj zahtjev za proglašenje nedopuštenom pljenidbe po Zahtjevu tuženika za izravnu naplatu, kao i sadržaj Zaključka kojim je tužitelj upućen u parnicu, ovaj sud smatra da u konkretnoj pravnoj situaciji, zahtjev sadržan u točki II. izreke predstavlja prethodno pitanje u odnosu na zahtjev sadržan u točki I. izreke presude, posljedično čemu da je tužitelj ipak imao pravni interes za postavljanje i tog drugog zahtjeva, a nastavno tome i sud prvog stupnja ovlast da o istome meritorno odluči.

13.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku.

14.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci, 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejkovć