Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž- 363/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Darku Samardžiji, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Golovrški i Darko Samardžija iz Nove Gradiške, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-347/2021-19 od 17. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-347/2021-19 od 17. siječnja 2023. potvrđuje u točkama I, II i V izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj ugovora 3214904167/08, kreditna partija: 7104385971 sklopljenoga 17. studenog 2008. između tužiteljice AU, kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, a u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je otplata anuiteta vezana za srednji tečaj CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta (točka I izreke).

1.1. Tuženik je obvezan ispatiti tužiteljici iznos od 3.949,64 eur/29.758,59 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II izreke).

1.2. Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim bi se naložilo tuženiku Zagrebačkoj banki d.d., da tužiteljici AU, po osnovi preplaćenih kamata isplati iznos od 21.562, 56 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka III izreke).

1.3. Utvrđeno je da je povučen tužbeni zahtjev (pravilno tužba) u dijelu kojim bi se utvrdila ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj ugovora 3214904167/08, kreditna partija: 7104385971 sklopljenoga 17.studenoga 2008. između tužiteljice AU, kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (točka IV izreke).

1.4. Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 617,38 eur/4.651,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja 17. siječnja 2023. do isplate (točka V izreke).

2. Protiv citirane presude u točkama I, II i V izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 344. čl. 345. ZPP-a, jer da prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem prije donošenja presude, niti posebnim rješenjem u okviru pobijane odluke odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti, budući da je u sadržaju obrazloženja pobijane presude sud prvog stupnja odlučio o navedenom prigovoru tuženika, koji je pravilno odbio kao neosnovan, utvrđenjem da je odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. studenoga 2008., a kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu, ništetna.

5.1. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07,125/07,– dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.2.Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

5.3. Identične odredbe sadrže i čl. 49. st. 1. i čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).

5.4. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba se smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.5. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

5.6. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 16. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Zagrebu, u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i [adresa] (udaljenost [adresa] u jednom pravcu iznosi 145 km), bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa].

5.7.Stoga se u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 102. st. 1. toga Zakona.

5.8.S obzirom na navedeno, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilno je odlučio i o prigovoru mjesne nenadležnosti. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u [adresa], te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

6. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. i čl. 8. ZPP-a, budući da pobijana presuda ima uvod, izreku i obrazloženje, a u obrazloženju presude sumarno su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijele i dokazi koje su predložile, sud je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Pri tome je odlučujući koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjenja apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

8. Nije počinjena ni neka druga apsolutna bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U ovoj žalbenoj fazi postupka prijeporan je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj ugovora 3214904167/08, kreditna partija: 7104385971 sklopljenoga dana 17. studenog 2008. između stranaka, a u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da je otplata anuiteta vezana za srednji tečaj CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta, te zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.949,64 eur/29.758,59 kn s kamatama.

10. Sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev ocijenivši da tužiteljica ima pravo na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan.

11. Cijeneći prethodno navedene činjenice, kao i sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud zaključuje da se ista temelji na jednostranoj odluci banke na štetu potrošača, pa imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pozivom na čl. 96. i 97. ZZP/07, čl. 118. ZZP/14, te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO), utvrđuje ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je izazvala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača.

12. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužiteljica na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila iznos od 3.949,64 eur/29.758,59 kn, pa na temelju čl. 1115. ZOO-a zauzima stav da joj pripada pravo na povrat tog iznosa, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

13. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

14. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje pitanje je sud prvog stupnja riješio i na individualnoj razini ovog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138.a ZZP/07 te čl. 502.c ZPP-a. Da je tome tako proizlazi i iz navoda odgovora na tužbu tuženika u kojima je istaknuo da je vodio računa o informacijama koje su mu dostupne, a da neočekivani rast švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute nitko nije mogao predvidjeti, čime ponavlja navode iz postupka vođenog po prethodno citiranoj kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. Pritom, tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da bi o navedenoj odredbi/odredbama pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom, što više, tijekom postupka odustao je od saslušanja u svojstvu svjedoka svoje djelatnice ŽU na navedene okolnosti (list 207 spisa). Stoga, tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije ni informirao tužiteljicu. K tome, za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile su ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je tuženik o tome obavijestio tužiteljicu, a da tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ne tvrdi da bi joj dao takve obavijesti.

15. Imajući u vidu odredbe ZZP/07 u glavi XI kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

16. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPPa odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 14. lipnja 2021. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

17. S obzirom na izloženo te direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, ništetna je odredba predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

18. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Stoga je pravilno sud prvog stupnja izrazio pravno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

18.1. Pritom se neosnovano žalbenim navodom osporava da tužiteljica ne bi imala status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07, budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit ugovorila radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, da u to vrijeme, a ni u vrijeme kada je saslušana u svojstvu stranke nije bila vlasnica obrta, niti se bavila nekom poduzetničkom aktivnošću, a da tuženik nije dokazao suprotno.

19. S obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

20. Također ni tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno zakonu, točnije odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, pri čemu je visina sporne razlike utvrđena prema početnom anuitetu.

21. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez istih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

22. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, za odgovoriti je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu tj. glavnicu kredita vezanu uz valutu CHF pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 14. lipnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

24. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zastoj tijeka zateznih kamata za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 53/20.) te Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne Novine“ broj: 83/2020.), budući da je predmetnim odredbama zakonski uređen samo zastoj tijeka zateznih kamata na novčane tražbine koje su prisilno naplaćivane u ovršnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, a što ovdje nije slučaj.

25. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi, tako i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je za istaknuti da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na dosuđeni trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, budući da na navedeni trošak ima pravo prema Tbr. 9. t. 3. Tarife.

26. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

27. U preostalom dijelu (točke III i IV izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović