Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3430/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Travaš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Hajnal, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude i protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-471/19-35 od 23. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-471/19-35 od 23. lipnja 2022. u pobijanim točkama I., II., III., IV., V., VI. i VII. te u dijelu točke VIII. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.632,51 euro sa zakonskom zateznom kamatom od 23. lipnja 2022. do isplate.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-471/19-35 od 23. lipnja 2022. u dijelu točke VIII. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 127,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23. lipnja 2022. do isplate na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u tom iznosu odbija.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, poslovni broj P-471/19-35 od 23. lipnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđenje ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o [broj kredita], od dana 02. studenog 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje pod brojem OU- 437/06, dana 02. studenog 2006., koji glasi: "u skladu s važećim odlukama Banke."

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa kamata iznos od 1.046,59 EUR1 / 7.885,53 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o [broj kredita], od dana 02. studenog 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje pod brojem OU-437/06, dana 02. studenog 2006., koji glasi: "69.000,00 CHF (šezdesetdevettisućaCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj".

- u točki IV. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o [broj kredita], od dana 02. studenog 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz Županje pod brojem OU-437/06, dana 02. studenog 2006. godine, koji glasi: "375,73 CHF (tristosedamdesetpetCHFisedamdesettri/100)", te "obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

- u točki V. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 8.328,06 EUR1 / 62.747,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,

- u točki VI. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 1.154,26 kn, zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos naveden u izreci,

- u točki VII. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 1.053,10 CHF / 10.532,58 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos naveden u izreci,

- u točki VIII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.759,92 EUR1 / 20.794,62 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 23. lipnja 2023. do isplate, dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 3.141,55 EUR.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

- u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji za postupanje u ovom predmetu,

- u točki II. izreke dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva povišenjem istoga na način kako je to tužitelj učinio svojim podneskom od 17. studenog 2021.

2. Protiv ove presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 439,49 eura.

2.1. Iako tuženik u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) uzeo da tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu i to u točkama I., II., III., IV., V., VI. i VII. te u dijelu točke VIII. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.759,92 eura te prvostupanjsko rješenje u cijelosti.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 2. studenog 2006. i to u dijelu ugovornih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 8.), te u dijelu ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl. 2. i čl. 7.) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 1.046,59 eura na ime preplaćenih iznosa kamate i iznosa od 8.328,06 eura na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

4. Između stranaka nije sporno:

- da su 2. studenoga 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopile ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit od 69.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 2)

- da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati i to na način da iznos od 69.00,00 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a

- da je čl. 8. ugovorena redovna kamata od 4,300% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je kreditom ugovoren rok otplate 300 mjeseci,

- da je temeljem Ugovora o kreditu i prvotnog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,300% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 375,73 CHF u protuvrijednosti kuna,

- da su zbog promjene kamatne stope i zbog povišenja tečaja CHF u odnosu na kunu mjesečni anuiteti značajno porasli,

5. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača ,

- da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi, niti je imala mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora,

- da pretplata uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita iznosi 8.328,06 eura pretplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 1.046,59 eura.

6. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP, ocijenio da se o pojedinačnim ugovornim odredbama o promjeni stope ugovorene kamate i kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te je pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO) i odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03), prihvatio tužbeni zahtjev (točka I., II., III., IV. i V. izreke).

6.1. Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prijeboja od 18. ožujka 2020., prvostupanjski sud je isti ocijenio neosnovanim, jer se tužiteljica protivila tom prigovoru ističući prigovor zastare koji je sud ocijenio osnovanim za tražbine koje su dospjele do 18. ožujka 2015. U odnosu na tuženikovu tražbinu u odnosu na „negativnu razliku“ kada je tečaj bio niži od tečaja u vrijeme zaključenja ugovora, sud je ocijenio da plaćanjem takvih anuiteta tužitelj nije stekao ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio, pa je odlučio kao u točkama VI. i VII. izreke.

6.2. U točki VIII. izreke sud je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP odlučio o troškovima postupka.

7. Prvostupanjski sud je u točki I. izreke rješenja odbio prigovor mjesne nenadležnosti ocjenjujući da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi te podredno primjenom čl. 59. ZPP polazeći od utvrđenja da je predmetni ugovor zaključen u poslovnici tuženika u Županji, a da se radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

7.1. U točki II. izreke sud je dopustio preinaku tužbe kao u podnesku od 17. studenoga 2021. na temelju čl. 190. st. 2. ZPP.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, a djelomično osnovano u pogledu odluke o troškovima postupka sadržanoj u točki VIII. izreke prvostupanjske presude.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Neosnovano tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te suprotno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. ZPP.

12. Neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu iz članka 338. ZPP obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Iz spisa je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

13. Tuženik u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP (pogrešno navodeći st. 7.) ZPP naglašava potrebu da se u ovom postupku razmotri postoje li okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imala kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke, pa ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. ZPP u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijestiti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

13.1. Razmatrajući izneseno ovaj sud prijedlog tuženika za koji sam navodi da je podnesen uvjetno (eventualno) nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje, obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije, a citirane procesno-pravne odredbe ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, pa se stoga po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeću. Međutim, neovisno o iznesenom, valja reći da kod predsjednika ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

14. Tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud tužiteljev status potrošača utvrdio samo na temelju uvida u predmetni ugovor o kreditu, jer iz stanja spisa proizlazi da je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je upravo iskazivao da je predmetni kredit podigao radi adaptacije obiteljske kuće koju tužitelj koristi za život sa svojom obitelji što ukazuje da je ugovor sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je neosnovan istaknuti žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

15.1. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Revt- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici.

15.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

15.3. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 17. svibnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku dokazati da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15.4. Stoga, obzirom na to da pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

16. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16.1. Stoga, imajući u vidu navedeno, da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci banke utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. svibnja 2019., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

17. Prema čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

18. Pravilno je određen tijek početka zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, obzirom je nesporno da je u odnosu na valutnu klauzulu tužena banka postupala nepošteno, pa dakle tužitelj prema članku 1115. ZOO, ima pravo na naknadu i zateznih kamata od dana stjecanja.

19. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Kako manje plaćeni anuiteti proizlaze zbog negativne tečajne razlike CHF, a plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila to ne postoji ni obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe jer tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, dok je s druge strane, kako tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice, osnovan je prigovor zastare budući je od prvog dospjelog anuiteta do anuiteta dospjelog do 18. ožujka 2015. i postavljanja prigovora radi prebijanja u odgovoru na tužbu 18. ožujka 2020. nastupila zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti. Stoga je pravilno odlučio kao u točkama VI. i VII. izreke prvostupanjske presude.

20. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP ukazujući na pogrešnu odluku o mjesnoj nadležnosti u ovoj pravnoj stvari, osporavajući takvim navodima prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

21. U ovoj pravnoj stvari valja poći od toga da predmetnom potrošačkom ugovoru između stranaka u ovom postupku ugovorena nadležnost suda u Rijeci te da se radi o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi, budući živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.

21.1. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98), treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Rijeci.

22. Tužiteljica ima prebivalište u [adresa] 10. svibnja 2019. Općinskom sudu u Vinkovcima, kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim je dodana odredba čl. 19.l. st. 1. koja glasi: (1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

22.1. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

22.2. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju, u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

23. Polazeći od sadržaja citirane odredbe čl. 1. ZPK, taj zakon uređuje materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na ugovoru o potrošačkom kreditu.

23.1. Međutim, citirani čl. 19.l. st. 1. ZPK je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti. Svako drugo tumačenje u primjeni odredbe čl. 19.l. st. 1. ZPK kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010. kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.

23.2. Kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa], imala je pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi potrošačkog ugovora o kreditu te je svoje pravo iscrpila podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Vinkovcima, kao mjesno nadležnom prema njezinom prebivalištu, a sukladno čl.19.l. st. 1. ZPK.

24. Tuženik u žalbi, osporavajući odluku o troškovima postupka sadržanu u točki VIII. izreke, ističe da je u konkretnom slučaju tužiteljica djelomično povukla tužbu s kojim djelomičnim povlačenjem se tuženik suglasio te je u podnesku od 31. ožujka 2022. zatražio naknadu troška za radnje poduzete do 17. studenoga 2021.

24.1. Na takve navode valja odgovoriti da prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Revx-254/2014 od 10. prosinca 2014., s kojim shvaćanjem je suglasan i ovaj sud, u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva.

24.2. Kako u konkretnom slučaju tuženiku u vezi djelomičnog povlačenja tužbe nisu nastali posebni troškovi te su i neznatni u odnosu na vrijednost predmeta spora, to slijedom navedenog tuženik nema pravo na naknadu zatraženog troška nakon djelomičnog povlačenja tužbe te su njegovi žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani.

25. Međutim, tuženik u žalbi osnovano osporava dosuđeni trošak tužiteljici u visini pristojbe na presudu

25.1. Naime, Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23 – dalje: ZID ZSP) stupio je na snagu 20. svibnja 2023., a prema kojem je izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018) te su prema toj odredbi od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa«.

25.2. U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda je dostavljena punomoćniku tužiteljice 22. studenoga 2023., a prema odredbi čl.4.toč.4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018, 51/2023), obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za sudske odluke kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke.

25.3. S obzirom na to da je obveza plaćanja pristojbe na prvostupanjsku presudu nastala nakon stupanja na snagu ZID ZSP, dakle tužiteljica je u trenutku dostave prvostupanjske presude od 22. studenoga 2023. bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na tu presudu, osnovano tuženik osporava dosuđeni trošak tužiteljici u iznosu od 46,45 eura za sudsku pristojbu na presudu.

26. Stoga je slijedom navedenog na temelju čl.368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke VIII. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.632,51 eura, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 127,41 eura i u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbiti (točke I. i II. izreke presude).

27. Na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

28. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe (točka II. izreke rješenja).

U Zagrebu, 16. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić