Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1768/2021-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1995/2019-28 od 16. srpnja 2021., na sjednici vijeća 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1995/2019-28 od 16. srpnja 2021. u dosuđujućem dijelu točke I. izreke te u točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.699,05 kn/ 1.950,90 eura[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa s dospijećem kako je to pobliže navedeno izrekom te presude, dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 338,09 kn/44,87 eura. Točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.957,32 kn/ 1.056,12 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.125,00 kn/ 1.874,71 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući dosuđujući dio, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik u žalbi navodi da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen te da sud prvog stupnja pogrešno tumači sadržaj sporazuma o konverziji i njegove pravne učinke kao i odredbe ZID ZPK („Narodne novine" 102/15). Tvrdi da navedeni Sporazum o konverziji ima značaj novog pravnog posla kojim su tužitelj i tuženik uredili svoj pravni odnos nastao temeljem Ugovora o kreditu. Svrha konverzije kredita da je bila trajno i konačno, voljom ugovornih strana riješiti ugovorni odnos banke i potrošača te da je sklapanjem sporazuma o konverziji onemogućeno potrošaču ostvarenje zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove. Prihvaćanjem izračuna konverzije potrošači da su se doveli u položaj koji su imali korisnici kredita u eurima te da neosnovano potražuju još povoljnije uvjete. Ističe da je ZID ZPK specijalni propis donesen sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019. Smatra da nije ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i navodi da je kod sklapanja osnovnog ugovora poštivana zakonska regulativa budući da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, a da je donošenjem presude došlo do dvostrukog obeštećenja tužitelja.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Tuženik u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak u ovom sporu te da utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet.

8. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

9. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

11. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12. Osim toga tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveza i da bi unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to tuženik ne dokazuje.

13. Nadalje, neosnovano tuženik ukazuje u žalbi da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, pri čemu ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

14. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,25 % godišnje, a ugovoreno je da se korisnik kredita „obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita“. I prema ocjeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamatama nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

15. Razmatrajući jesu li spomenute odredbe nepoštene potrebno je imati na umu da su prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl. 270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

16. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03-dalje:ZZP/03) važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u glavi 10 (čl. 81. –čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

17. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

20. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

21. Nadalje, protivno navodima žalitelja, postupanjem po odredbi čl. 19. b., 19. st. 6. ZID ZPK i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen jer se tim Sporazumom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje preplaćenih kamata za ranije razdoblje.

22. Sud prvog stupnja je pravilno primjenom odredbi ZZP/03, ZOO i ZID ZPK, zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje. Ništetnost nastupa po samom zakonu i tvrdnja tuženika da bi stranke Sporazumom o konverziji istu otklonile protivna je prisilnom propisu iz odredbe čl. 326. ZOO-a. Sklapanje Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora čime nova pravna osnova nije nastala neposredno na temelju zakona, već proizlazi iz ugovornog odnosa (pravno stajalište VS RH iz Gos-1/2019). Međutim, to ne znači kako smatra tuženik da bi se tužitelj kao potrošač na neki način "odrekao" ili izgubio pravo na obeštećenje time što je sklopio Sporazum o konverziji s ciljem da prekine situacije dužničke krize nastale nepoštenom praksom tuženika kao kreditne institucije. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da postupanjem po odredbi čl. 19. b. kao i odredbi čl. 19. s. t. 6. ZID ZPK odnosno činjenicom sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj nije u potpunosti obeštećen budući da se citiranim zakonom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma a ne i pitanje preplaćenih kamata za ranije razdoblje. Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u isti nisu uračunate sve tužiteljeve preplate budući da to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je izračunao da tužitelju pripada pravo na daljnju razliku u iznosu od 14.699,05 kn i u iznosu od 7.957,32 kn na ime manje priznatog umanjenja preostale glavnice.

23. Pogrešno se poziva žalitelj na rješidbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. ,te posljedično tome na odredbu čl. 502.n st. 1. ZPP-a jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u tom pogledu u obrazloženju, između ostalog, naveo:"...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Također, u obrazloženju gornjeg rješenja navedeno je da se i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

24. S obzirom da je vještačenjem utvrđena pripadajuća daljnja razlika u navedenim iznosima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju.

25. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

26. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

27. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

28. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom odbijajućem dijelu točke I. izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović