Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1117/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice HF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nadi Cipetić odvjetnici iz Zagreba, kao pravne slijednice i nasljednice iza pok. MF iz [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, OIB: 52634238587, radi utvrđenja prava vlasništva ,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj:P-2807/2019-12 od 30. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj:P-2807/2019-12 od 30. listopada 2020.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je pravni prednik tužiteljice MF stekao pravo vlasništva dosjelošću na novoformiranoj katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 387 m2 na kojoj je izgrađena kuća u [adresa] površine 131 m2 s dvorištem površine 256 m2 formiranu geodetskim elaboratom RN.broj 169/2017 od 13. travnja 2017., koji je izradio "Geodetski projekti" d.o.o. iz Velike Gorice pod brojem 169/2017, ovjerenog od strane Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, klasa 932-06/17-02/2370, Ur.broj: 251-15-02/2-17-5 i Ur.br.251- 15-02/2-17-6 od 29. rujna 2017. godine, a koji je izdao potvrdu klasa: 930-01/2018- 01/16, Ur.broj: 251-15-02/2-2018-2 od 18. listopada 2018. da navedeni prijavni list iz tog elaborata ne podliježe ponovnoj potvrdi jer nema rok valjanosti, što je tuženik Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na novoformiranoj katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] provedbom navedenog elaborata u zemljišnim knjigama za korist tužitelja te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu da na temelju ove presude provede uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na tužiteljevo ime nakon njene pravomoćnosti. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.215,74 eur/9.160,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.,96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19 dalje ZPP).

3. Sadržajem žalbe u bitnome smatra da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću s obzirom na činjenicu da je nekretnina bila u društvenom vlasništvu.

4. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

5. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi žalbenim navodima tuženika ukazujući da spornu nekretnina u dugogodišnjem posjedu tužitelja pa kako smatraju da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo predlažu odbiti žalbu tuženika.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na novoformiranoj katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 387 m2 na kojoj je izgrađena kuća u [adresa] površine 131 m2 s dvorištem površine 256 m2 formiranu geodetskim elaboratom RN.broj 169/2017 od 13. travnja 2017., koji je izradio "Geodetski projekti" d.o.o. iz Velike Gorice pod brojem 169/2017, ovjerenog od strane Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, klasa 932-06/17-02/2370, Ur.broj: 251-15- 02/2-17-5 i Ur.br.251-15-02/2-17-6 od 29. rujna 2017

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je katastarska čestica broj [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 387 m2 na kojoj je izgrađena kuća u [adresa] površine 131 m2 s dvorištem površine 256 m2 formirana geodetskim elaboratom RN.broj 169/2017 od 13. travnja 2017., koji je izradio "Geodetski projekti" d.o.o. iz Velike Gorice pod brojem 169/2017, ovjerenog od strane Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, klasa 932-06/17-02/2370, Ur.broj: 251-15- 02/2-17-5 i Ur.br.251-15-02/2-17-6 od 29. rujna 2017. godine,

- da je ista formirana od kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi uknjižene kao društveno vlasništvo te javno dobro-vode,

- da je rješenjem Ministarstva poljoprivrede od 11. srpnja 2016. utvrđen prestanak statusa javnog vodnog dobra za kč. br. [katastarska čestica],

- da je tužitelj u posjed prijepora stupio 1975. na temelju Ugovora o kupoprodaji od 23. svibnja 1975. sklopljenog s VF temeljem kojeg je izvršen pravovaljan prijenos prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta što utvrđuje iz sadržaja isprave o sklopljenom Ugovoru te uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu posl.br. P-10253/77-11 od 6. ožujka 1979.

- da iskaza saslušanih svjedoka i iskaza tužitelja koje u cijelosti vjerodostojnim prihvaća proizlazi da je tužitelj u istinitom i poštenom posjedu prijepora te da je tužitelj po stupanju u posjed 1975. na prijepornoj nekretnini sagradio kuću od kada se kontinuirano nalazi u posjedu prijepora.

9. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja, ocjenom iskaza saslušanih svjedoka kojima u cijelosti poklanja vjeru te iskaza tužitelja prvostupanjski sud prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja te zaključuje da je tužitelj na prijepornoj nekretnini stekao pravo vlasništva dosjelošću u smislu odredbe čl. 159.st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje ZV) na temelju kvalificiranog posjeda, koji rok dosjelosti , sada za nekretninu u vlasništvu Republike Hrvatske za zakonitog, istinitog i poštenog posjednika nekretnine iznosi 20 godina, koji rok dosjelosti je za takvog posjednika bio propisan i odredbom čl. 28. ranije važećeg Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima. ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90., "Narodne novine" br. 53/91., 91/96.). Zaključuje prvostupanjski sud da se u rok dosjedanja može računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. neovisno je li nekretnina bila društveno vlasništvo ili ne pa kako je računajući od sklapanja Ugovora od 23. svibnja 1975. od kada je tužitelj stupio u posjed prijepora dvadesetogodišnji rok dosjelosti istekao 23. svibnja 1995. zaključuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te odlučuje kao u točki I. izreke.

10. Nadalje obrazlaže prvostupanjski sud da se Zakon o vodama objavljen 1995. ("Narodne novine" br. 107/95., 150/05., 153/09.) stupio na pravnu snagu 1. siječnja 1996. pa da se njegove odredbe ne mogu primjenjivati retroaktivno pa zaključuje da tužitelj osnovano u odnosu na Republiku Hrvatsku zahtjeva utvrđenje prava vlasništva na novoformiranoj katastarskoj čestici kč. br. [katastarska čestica], kuća broj 1, i dvorište ukupne površine 387 m2 koja je sukladno geodetskom elaboratu potvrđenom od Gradskog ureda za katastar i geodetske poslova od 18. listopada 2018. nastaje cijepanjem kč. br. [katastarska čestica] površine 707 m2, pa pozivom na odredbu čl. 161.st.1.t.3. Zakona o prostornom uređenju ( "Narodne novine" br. 153/13., 65/17., 114/18., 39/19) kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te odlučuje kao u izreci prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi za istaći je, a sve suprotno žalbenim navodima tuženika da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/- dalje: ZPP) na koju upire tuženik u žalbi.

12. Isto tako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

13. Iako se je prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja pogrešno pozvao na odredbu čl. 159. st. 2. i 3. ZV-a umjesto ispravno na sadržaj odredbe čl. 159.st.4. ZV-a pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo bi jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. Naime prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su - samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina (članak 159. stavak 2. ZV-a), dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina (članak 159. stavak 3. ZV-a), a, odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

15. Prema odredbi čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, s time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Identično je u bitnom bilo uređeno i čl. 30. st. 1. i 2. ZOVO-a.

16. Isto tako prema čl. 18. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim je posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

17. Prema odredbi čl. 18.st.5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, pri čemu tužena tijekom postupka tu predmjevu nije oborila iako je na njoj bio teret dokaza o protivnom niti sadržajem žalbe iznosi razloge zbog kojih utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda o poštenju posjeda tužitelja na prijepornoj nekretnini ne bi bio pravilan.

18. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja istaći da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću na novoformiranoj kč. br. [katastarska čestica] nastalu cijepanjem kč. br. [katastarska čestica] u odnosu na koju nekretninu je pravilno utvrdio da je tužitelj pošteni posjednik iste u koji posjed je stupio 1975. temeljem Ugovora sklopljenim s pravnim prednikom VF kojim je ovaj na tužitelja prenio pravo korištenja u to vrijeme neizgrađenog građevinskog zemljišta.

19. Pravilno je prvostupanjski sud, u cijelosti prihvaćajući kao vjerodostojne iskaze u postupku saslušanih svjedoka te iskaz tužitelja iz kojeg prema stanju spisa proizlazi, da je prije nego što je temeljem sklopljenog Ugovora iz 1975. uveden u posjed, u posjedu prijepora nalazio još njegov prednika VF, u razdoblju od 25 do 30 godina, navode kojeg tuženik tijekom postupka nije doveo u sumnju, niti je protivno dokazao, pravilno, temeljem dosjelosti, utvrdio tužitelja stvarnim vlasnikom prijeporne nekretnine te je pravilno kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev.

20. Naime, prema odredbi čl.159. stavak 4. ZV-a na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina. Kako se u vrijeme potrebnu za dosjelost prema odredbi čl. 160.st.2. ZV-a uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao pošteni samostalni posjednici to je evidentno da je tužitelj računajući i posjed svog prednika u samostalno poštenom posjed nekretnine do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari ( tužba podnesena 1998.) nalazi u razdoblju dužem od 40 godina potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa je tužitelj do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari na prijeporu u smislu odredbe čl. 159.st.4. ZV-a stekao pravo vlasništva dosjelošću.

21. Na žalbene navode tuženika da je prijeporna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva te da se na istoj nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću valja istaći da je u vrijeme podnošenja tužbe 1998. još uvijek bila na pravnoj snazi odredba čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999.

22. Ovdje treba ukazati i na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava u predmetima H protiv [adresa] i M protiv Republike Hrvatske. U odlukama tog suda izraženo je shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno (a radi se o odluci Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. kojom je ukinut čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana), ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. U konkretnom slučaju je kao posljedica ukidanja propisa, članka 388. st. 4. ZV-a, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. Također je izneseno stajalište da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

23. U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je u razdoblju od stupanja tužitelja u posjed prijepora računajući i posjed njegova prednika do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999. proteklo razdoblje od četrdeset godina kontinuiranog posjedovanja prijepora pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni privatni interes treće osobe.

24. Stoga je pravilno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te pravilno utvrdio da je tužitelj stvarni vlasnik prijepora.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da je predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo i to javno dobro vode, pa da bi rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću mogao početi teći tek nakon što je rješenje Ministarstva poljoprivrede o prestanku statusa javnog dobra postalo izvršno, tj. konkretno od 15. srpnja 2016. pa ubuduće valja istaći da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da prijeporna nekretnina u naravi predstavlja kuću i dvorište sagrađeno po tužitelju koja se koristi za stanovanje, koja je prije izgradnje predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište u posjedu CF koje je tužitelj stekao temeljem Ugovora sklopljenim s istim.

26. Obzirom na ovo, sama okolnost što je navedeno zemljište bilo upisano u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo- javno dobro, ne znači da se doista i stvarno radilo o javnom dobru, kad se isto faktično kako to proizlazi iz stanja spisa nije koristilo kao javno dobro pa time niti stvarno predstavljalo javno dobro. U konačnosti da prijeporno zemljište faktično nije predstavljalo javno vodno dobro upućuje i sama činjenica donošenja rješenja nadležnog Ministarstva od 16. lipnja 2016. ( list 50) iz obrazloženja kojeg proizlazi da kč. br. [katastarska čestica] u naravi ne predstavlja vodno dobro te nije u funkciji vodnog gospodarstva, nije u sustavu održavanja Hrvatskih voda te prema prostorno planskoj dokumentaciji nije predviđena za gradnju vodnih građevina. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi rok za stjecanje prava vlasništva za tužitelja mogao početi teći tek od izvršnosti rješenja Ministarstva poljoprivrede tj. 15. srpnja 2016.

27. Stoga je prvostupanjski sud pravilno kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

28. Kako je tužitelj uspio u sporu pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a naložio tuženiku koji je izgubio parnicu naknaditi tužitelju prouzročeni trošak postupka.

29. Slijedom naprijed iznijetog primjenom odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a žalbu tužene kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi i odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković