Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-783/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-858/2024-7 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-858/2024-7 od 31. ožujka 2025.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 1. ožujka 2007., potvrđenog po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi 2. ožujka 2007. pod brojem OV-4404/07 u dijelu odredbe koji glasi: „3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“ .

2. Točkom II. izreke tuženici je naloženo da tužitelju isplati iznos od 364,20 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom III. izreke tuženici je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 700,00 eur sa zateznom kamatom, dok je točkom IV. izreke u cijelosti odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

4. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora 1. ožujka 2007. u dijelu odredbe u odnosu na tzv. "ulaznu naknadu" koja odredba glasi: "3,30 posto od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…", te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 364,20 eur, koji je tužitelj platio tuženici.

8. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke 1. ožujka 2007. sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.202,51 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, da je čl. 3. predmetnog ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od jednokratno 3,30 posto od ukupnog iznosa kredita, da je tuženica 16. ožujka 2007. tužitelju naplatila naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 2.744,04 kn, odnosno sada 364,20 eur.

9. Sporno je da li je navedena ugovorna odredba ništetna, ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog novčanog iznosa koji je platio tuženici, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

10. Ocjenom izvedenih dokaza, i to uvidom u predmetni ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju u spisu, te ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužitelju predmetni kredit odobren radi kupnje vozila za osobne potrebe, da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio u auto kući koja ga je uputila na banku tuženice radi sklapanja ugovora o kreditu, gdje mu je rečeno da može podići krediti jedino u valuti CHF, da je narednog dana kada je došao u banku, ugovor bio pripremljen za potpisivanje kojom prilikom su službenici banke rekli da mora platiti naknadu, no, nije mu rečeno o kojoj je naknadi riječi i na što se ta naknada odnosi, a na tužiteljevo pitanje zašto mora platiti tu naknadu odgovoreno mu je da to "svi moraju platiti".

11. Sud je također utvrdio da je tužitelj iskazao da mu nije bio poznat iznos naknade koji mora platiti, nije mu rečeno koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade.

12. Prvostupanjski sud je stranački iskaz tužitelja ocijenio kao vjerodostojan te je ocjenom izvedenih dokaza ocijenio da je tužitelj od strane djelatnika banke tuženice bio informiran o obvezi plaćanja naknade, međutim, da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, da o naknadi nije mogao pregovarati niti mu je to omogućeno, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Sud je zaključio da navedena ugovorna odredba nije razumljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine, da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru, te stoga i o unaprijed sastavljenoj spornoj ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo.

13. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 87. istog zakonskog propisa prvostupanjski sud je zaključio da se radi o nišetnoj ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženice o kojoj se uopće nije unaprijed pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, te da tuženica u postupku nije dokazala da naknada za obradu kredita koju je naplatila od tužitelja u iznosu od 364,20 eur odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te je stoga primjenom odredbi čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) zaključio o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, te da tužitelj ima pravo na povrat plaćenog iznosa po osnovi tzv. ulazne naknade u iznosu od 364,20 eura koji je platio tuženici. Na dosuđeni iznos prvostupanjski sud je tužitelju dosudio zatezne kamate od kada je tuženica stekla taj iznos pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a cijeneći da je tuženica nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj odredbi ugovora se nije pregovaralo.

14. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio kao neosnovan prigovora zastare u odnosu na zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe pozivom na odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev također ocijenio neosnovanim prigovor zastare, zaključujući da rok zastare u konkretnom slučaju jest pet godina, a da zastara u konkretnom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti pobijane presude pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., pa je zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

16. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

17. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava budući da je i prema stajalištu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

18. Odgovarajući na žalbene navode tuženice treba reći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je odredbom čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. st. 1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

20. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije utvrdio status tužitelja kao potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj predmetni kredit ugovorio radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe te je pravilno zaključio da je ugovor sklopio u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03.

23. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

24. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je razmatrao praksu Suda EU i donio presudu u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

25. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

26. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

27. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

28. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

29. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić