1                            Poslovni broj: I Kž-19/2023-9

Poslovni broj: I Kž-19/2023-9

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke,u kaznenom postupku protiv optuženog S. K., zbog kaznenih djela iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog S. K., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-22/2022-36 od 24. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika S. K. i zamjenika branitelja A. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. K. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi S. K. proglašen je krivim da je pod točkom 1. počinio dva kaznena djela protiv života i tijela, ubojstvo u pokušaju, opisana u članku 110. u vezi članka 34. stavak 1. i 3. KZ/11., kažnjivo po članku 110. KZ/11., radnjama pod točkom 2. kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, nasilje u obitelji, označeno i kažnjivo po članku 179.a KZ/11., te radnjama pod točkom 3. dva kaznena djela protiv osobne slobode, prijetnje, opisana u članku 139. stavak 3. u svezi sa stavkom 2. KZ/11., kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11., te mu je za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz točkom 1. počinjeno na štetu K. R., po članku 110. u vezi članka 34. stavak 1. i 3. i članka 50. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, za kazneno djelo ubojstvo u pokušaju iz točke 1., počinjeno na štetu D. K., po članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. i 3. i članka 50. stavak 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, za kazneno djelo nasilje u obitelji iz točke 2., počinjeno na štetu M. K., po članku 179.a. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za svako kazneno djelo prijetnje iz točke 3., počinjena na štetu M. K., po članku 139. stavak 3. KZ/11., kazne zatvora u trajanju od po 7 (sedam) mjeseci, pa je temeljem istih zakonskih propisa, a uz primjenu članka 51. stavak 2. KZ/11., optuženi S. K. za počinjena kaznena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, računajući od trenutka lišenja slobode dana 9. veljače 2022., pa nadalje.

 

1.1.Temeljem članka 69. KZ/11., optuženom S. K. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22; dalje: ZKP/08.) optuženi S. K. dužan je na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. podmiriti iznos od 10.265,00 kn (deset tisuća dvjesto šezdeset pet kuna/1.362,39 eura (tisuću tristo šezdeset dva eura i trideset devet centi), s naslova troškova ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08., platiti paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kn (dvije tisuće kuna)/265,44 eura (dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset četiri centa), dok će o visini nagrade i nužnih izdataka braniteljice po službenoj dužnosti iz članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP/08., sud donijeti posebnu odluku, sve u roku od 15 (petnaest) dana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženom S. K. povise pojedinačne kazne zatvora i potom mu izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbu i dopunu žalbe podnio je optuženi S. K., po branitelju V. M., odvjetniku iz O. „M. i partneri“ j.t.d. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, povrede kaznenog zakona iz  članka 469. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08,  te zbog odluke o kazni iz članka 471. ZKP/08, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu optuženika i „…ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku, odnosno preinači presudu i optuženog oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz točke 1. izreke ili ex offo u zakonskoj oznaci za kazneno djelo pod toč.1. (kazneno djelo iz članka 215. st.1. u vezi s čl.34. st.3 KZ/11.) i toč. 2. izreke.“

 

3. Odgovor na žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu podnio je optuženi S. K. po branitelju V. M. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetništva odbije kao neosnovana. U žalbi i u odgovoru na žalbi optuženik je zatražio da se njega i njegovog branitelja izvijesti o sjednici drugostupanjskog suda.

 

4. Postupajući prema zahtjevu branitelja, o sjednici su obaviješteni  optuženi S. K. te njegov branitelj V. M., kao i državni odvjetnik, a sjednica je održana u nazočnosti optuženog S. K. putem video linka, te zamjenika njegovog branitelja A. K., odvjetnika iz O. „M. i partneri“ j.t.d. iz Z., a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika,  sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

7. Optuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, pa potom tu žalbenu osnovu pobliže sadržajno isprepliće sa drugim žalbenim osnovama, uz tvrdnju da " …presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati da u točki 1. izreke sud pogrešno navodi da je djelo kažnjivo po članku 110. KZ/11. iako je optuženika proglasio krivim da je počinio kazneno djelo u čl. 110. u vezi čl. 34. st 1. i 3. KZ/11., a kod izricanja kazne optuženiku utvrđivao kazne po čl.110. u vezi čl. 34. st 1. i 3. i čl. 50. st.2. KZ/11. …te da je u zakonskom opisu kaznenog djela pokušaja ubojstva korištena formulacija i starog KZ/97., a ne iz KZ/11. ….pa postoji proturječje u izreci … da nema razloga o odlučnim činjenicama i postoji proturječje u pogledu odlučne činjenice o ubrojivosti optuženika…jer da osobi kojoj je utvrđeno da je smanjeno ubrojiv,ubrojivost je nedvojbeno dovedena u pitanje….dok sud obrazlaže da optuženikova ubrojivost nije dovedena u pitanje…. ", dok u pogledu točke 2. izreke nalazi da je počinjen i daljnji vid te bitne povrede koje se ogleda u tome što je prvostupanjski sud u proturječju u odnosu na odlučnu činjenicu o krivnji i ubrojivosti optuženika, budući iz činjeničnog supstrata točke 2. izreke proizlazi da je djelo počinio „pristajući na to“, što bi ukazivalo na neizravnu namjeru, dok iz obrazloženja presude proizlazi da je optuženik „sva djela počinio s izravnom namjerom“.

 

7.1. Suprotno tome, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da pobijana presuda nije razumljiva i da „…presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati…“, a niti u tome da su navodi iz obrazloženja o ubrojivosti optuženika u proturječnosti, budući da nema takvih proturječnosti niti u izreci, a niti u obrazloženju koji bi opravdali utvrđenje bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

7.2. Što se tiče žalbenih navoda u pogledu zakonskog opisa i primjene formulacije zakonskog opisa iz „starog KZ/97“, ista nije takve prirode zbog čega se presuda ne može ispitati. Naime, ne postoje bitne razlike u tekstu zakonskog opisa iz KZ/97. i iz KZ/11. koje bi se na bilo koji način reflektirale na zakonsku kvalifikaciju činjenično opisanog postupanja optuženika iz točke 1. izreke za koje se tereti, a radi se o kaznenom djelu koje nije dovršeno, već je ostalo u pokušaju. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi da bi zbog primjene formulacije zakonskog opisa iz „starog KZ/97“ bila počinjena citirana bitna povreda. 

 

7.3. Nadalje, nije ostvarena citirana bitna povreda u izreci presude niti zbog toga što je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim da je pod točkom 1. počinio kaznena djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. st 1. i 3. KZ/11., a potom naveo da je to djelo kažnjivo po članku 110. KZ/11. te optuženiku za ta djela utvrdio kazne po čl.110. u vezi čl. 34. st 1. i 3. i čl. 50. st.2. KZ/11., budući je prvostupanjski sud u svemu postupio po zakonu te primijenio i naveo zakonske propise upravo onako kako je i propisano, a sve u skladu sa utvrđenjem, da je  optuženik počinio kaznena djela u pokušaju neprikladnim sredstvom ( čl. 110. u vezi čl. 34. st 1. i 3. KZ/11.), a što je sudu dalo mogućnosti za utvrđivanje kazni ispod zakonski propisanog minimuma za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11., primjenom odredbi o ublažavanju kazne ispod granica najmanje kazne koja se može izreći ublažavanjem, a to je upravo na temelju čl.110. u vezi čl. 34. st 1. i 3. i čl. 50. st.2. KZ/11.

 

7.4. Isto tako nije ostvarena bitna povreda  u niti u pogledu točke 2. izreke. Naime, točno je da je u činjeničnom supstratu točke 2. doista sadržana sintagma „pristajući na to“, kao što je točno i to da je u obrazloženju  navedeno da je to djelo počinjeno s izravnom namjerom. Međutim, prije svega treba reći da se kazneno djelo iz članka 179 a KZ/11. može počiniti isključivo s namjerom, te da kod istog nema nehaja. Budući da iz činjeničnog supstrata točke 2. proizlazi da je optuženik bio svjestan svojeg ponašanja prema supruzi „…iako svjestan da time vrijeđa dostojanstvo svoje supruge M. K., i kod nje izaziva osjećaj bezvrijednosti i dugotrajne neugode…“, a potom iza zareza (istina vrlo nespretno) navedeno „pristajući na to, …u alkoholiziranom stanju imenovanu svakodnevno psihički maltretira…“, tada je posve jasno da je u točki 2. opisana namjera i svijest optuženika koja je bila prisutna na strani optuženika, kada je ju je maltretirao i ponižavao, a da li optuženik takvog djela posljedicu hoće ili samo na nju pristaje, posve je irelevantno za opstojnost tog kaznenog djela, zbog čega prvostupanjski sud nije došao u proturječnost  izreke i obrazloženja, kako to pogrešno smatra optuženik.

 

7.5. Nisu osnovane niti daljnje  tvrdnje optuženika kako je ostvaren još jedan vid citirane bitne povrede zbog toga što „… nema razloga o odlučnim činjenicama i postoji proturječje u pogledu odlučne činjenice o ubrojivosti optuženika…jer da osobi kojoj je utvrđeno da je smanjeno ubrojiv, ubrojivost je nedvojbeno dovedena u pitanje….dok sud obrazlaže da  optuženikova ubrojivost nije dovedena u pitanje….“. Naime, nije sporno  da je vještačenjem utvrđeno da je „…u vrijeme inkriminiranog događaja od 9. veljače 2022., kod opt. S. K. izmjerena koncentracija alkohola od 2,05 g/kg, u kojem stanju su njegove sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja kao i vladanja vlastitom voljom bile pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti, pa je time njegova ubrojivost bila smanjena, ali ne bitno…“, što ukazuje na ispravan zaključak suda da „…optuženikova ubrojivost nije dovedena u pitanje, kao niti svijest o protupravnosti, te ne postoje ispričavajući razlozi…“, (ubrojivost smanjena, ali ne bitno), pa nije točno, kao što proizlazi iz prethodnog, da „… nema razloga o odlučnim činjenicama i da postoji proturječje u pogledu odlučne činjenice o ubrojivosti optuženika…“, zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi optuženika, niti  u ovom dijelu.

 

7.6. Stoga, kao što je već istaknuto, kada obrazlaže bitnu povredu, žalitelj zapravo istu isprepliće sa drugim žalbenim osnovama i u suštini sadržajno osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, te ističe posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da se iz činjeničnog supstrata opisanog u točki 1. radi o kaznenom djelu iz članka 215. stavak 1. KZ/11. , a ne pokušaju ubojstva. Međutim,  to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, ne znači da se radi o  počinjenoj bitnoj povredi, već se radi o prigovorima  činjenične naravi, o čemu će više riječi biti u nastavku ove odluke, kao i u pogledu žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona.

 

7.7. Dakle, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva žalitelj, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je utvrdio  da nije ostvarena ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Nadalje, optuženik u žalbi navodi i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona (povreda iz članka 469. stavak 1. i 4. ZKP/08.). Iz sadržaja žalbe razvidno je da cilja na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da bi se u točki 1. radilo o kaznenom djelu iz članka 215.st.1. KZ/11. ili „…prijetnje (konkludentnim radnjama, držanje upaljača u ruci)…“. Naime, optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud, ne na osnovu onih činjenica koje je utvrdio, nego na temelju onog činjeničnog stanja koje je po shvaćanju optuženika trebao izvesti iz provedenih dokaza, morao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti, tvrdeći i nadalje, da na strani optuženika nije bilo svijesti za ubojstvo, pa  da zbog toga u radnjama optuženika nisu ostvarena sva obilježja ni kaznenog djela pokušaja ubojstva. Sukladno tome, predlaže da se preinači prvostupanjska presuda i optuženika oslobodi, odnosno eventualno osudi za djelo iz članka 215.st.1. KZ/11., „…ukoliko sud uopće nađe da postoji odgovornost optuženika, iako po mišljenju žalitelja takva odgovornost ne postoji….“. U prilog tome poziva se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) iz presude I Kž-834/06-5 od 20 rujna 2007.

 

8.1. No, suprotno takvim tvrdnjama, time nije počinjena povreda kaznenog zakona, jer se kazneni zakon primjenjuje na ono činjenično stanje koje utvrdi sud, a ne na ono za koje žalitelj, po svojoj subjektivnoj ocjeni, smatra da je trebalo biti utvrđeno. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, niti u smislu žalbenih prigovora, a niti su počinjene bilo kakve povrede kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Pri tome valja istaći da pozivanje optuženika na gore citiranu odluku VSRH-a je bespredmetno, jer se ne radi,  niti o istoj procesnoj situaciji, a niti o istom ili sličnom činjeničnom supstratu.

 

9. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik osporava ispravnost utvrđenih činjenica, a prvenstveno kritizira analizu i ocjenu iskaza sina oštećenika D. K., a potom i iskaze ostalih svjedoka, oštećenih kćerke i supruge,kao i iskaz snahe te nudi vlastitu analizu i ocjenu kako tih dokaza, tako i ostalih izvedenih dokaza, te iz njih sugerira zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude, a koji korespondiraju njegovoj obrani. Istodobno, iako uvodno tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, za to ne daje nikakav argument niti navodi koja to odlučna činjenica nije utvrđena i koji je to dokaz trebalo provesti radi njenog utvrđivanja.

 

9.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, izvevši sve raspoložive dokaze, iste, kao i obranu optuženika, detaljno i savjesno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.

 

10. Tako, optuženik smatra da na opisani način nije počinio, niti je mogao počiniti  kaznena djela pokušaja ubojstva prema sinu i kćerci neprikladnim sredstvom, niti je unaprijed imao stvorenu namjeru da ih liši života,  a niti je počinio nasilje u obitelji i prijetnje prema supruzi, kao bliskoj osobi,ponavljajući svoju obranu kako je znao da u boci  ima malo plina i da neće eksplodirati  te nadalje tvrdeći da prema svojoj supruzi nije bio fizički nasilan, a niti joj je ozbiljno prijetio, jer da je slijed događaja bio posve različit u odnosu na ono što je utvrdio prvostupanjski sud.

 

10.1. Nadalje, a u pogledu krivnje, optuženik smatra kako je trebalo dovesti u vezu sve izvedene dokaze te iste ocijeniti u odnosu na njegovu obranu, s tvrdnjom da je prvostupanjski sud to propustio učiniti te ističući pri tom, kako je očevid obavljen drugi dan nakon kritičnog događaja iz točke 1., te da to upućuje na izmjenu mjesta događaja i posljedično tome na nevjerodostojnost iskaza sina D. K. i rezultate očevida. Smatra, čak i kada bi se prihvatilo da je optuženik povezan sa svim događajima, da kod optuženika nije postojala namjera da ubije sina i kćerku, ponavljajući svoju obranu kako je to već prethodno navedeno. Optuženi smatra da se prvostupanjski sud opredijelio za utvrđenje tijeka događaja kombinacijom iskaza oštećenih, kćerke, sina, supruge i snahe, bez materijalnih dokaza da je doista tako bilo, ponavljajući kako je zanemarena njegova obrana.

 

10.1.1. Razmotrivši prethodno navedene žalbene tvrdnje optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaze oštećenih sina D. K., kćerke K. R. i njegove supruge M. K., kao i svjedoka Lj. K., snahe optuženika i svjedoka M. Ž., pri čemu ih je dovoljno analizirao, kako same za sebe, tako i u međusobnom odnosu s drugim dokazima.   Naročito je to vidljivo  iz analize i ocjene dokaza o provedenom očevidu i provedenom vještačenju, a potom je sve kritički ocijenjeno i u odnosu na obranu optuženika. Stoga je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su iskazi oštećenih,  kćerke, sina, snahe  i supruge optuženog vjerodostojni, sukladni i podudarni u bitnim okolnostima, kako u pogledu dinamike inkriminiranih događaja, tako i  u načinu na koji je optuženik postupao u vrijeme kritičnih događaja opisanih u izreci presude,dok je obrana optuženika s pravom ocijenjena nevjerodostojnom i usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

 

10.2. Dakle, u odnosu na kaznena djela opisana u točki 1. izreke, nije bilo sporno da je optuženi S. K. kritičnog dana 9. veljače 2022., u jednom trenutku uzeo nož i s istim prerezao gumeno crijevo plinske boce, kojim je bila spojena na peć, tako da je plin počeo istjecati iz boce u prostor, te da su se u to vrijeme, u prostoriji  gdje je to učinio, nalazili optuženikova kćerka K. R. i optuženikov sin D. K., zajedno sa optuženikom, budući tako iskazuju sin i kćerka, a potvrđuje i sam optuženik u svojoj obrani.

 

10.3. Osim suglasnih iskaza kćerke i sina o tome što i kako se dogodilo u prostoriji, isto proizlazi i iz zapisnika o očevidu od 10. veljače 2022., te iz fotodokumentacije s očevida. Što se tiče dijela obrane optuženika i njegove tvrdnje kako je on znao, kad je razrezao crijevo plinske boce, da je ista bezopasna i da ne može eksplodirati, prvostupanjski sud je s pravom  ocijenio, kao obranu iskonstruiranu u cilju otklanjanja kaznene odgovornosti, pogotovo kada se ima u vidu i proturječnost njegove obrane, najprije, kako je „…rezanje cijevi plinske boce bila njegova  reakcija na napad sina i kćerke…“,o čemu nema baš nikakvih dokaza, a  naknadno „… kako je on znao koliko plina ima u boci… a crijevo prerezao kako bi se sin morao sagnuti i zatvoriti bocu…a on to iskoristiti te preskočiti preko sina  i potom pobjeći kroz prozor…“. Osim toga, takva obrana optuženika posve je u suprotnosti sa iskazima sina, kćerke , supruge i snahe o tijeku događaja, a čije iskaze je sud s pravom ocijenio kao vjerodostojne, iskrene i suvisle.

 

10.4. Tako iz iskaza supruge M. K. proizlazi da je na katu kuće, gdje je tada bila,  „…čula da je suprug S. vikao da će ih sve poubijati….a kasnije je od djece saznala da je sin spriječio supruga S. K. dići kuću u zrak…“.  Iz iskaza D. K., sina optuženika, proizlazi da je on kritične zgode stajao u kuhinji kod malog stolića uz stup od šanka, a sestra negdje iza njega, da im je otac u više navrata  rekao da će ih ubiti te da mu je sestra u jednom trenutku viknula „…da pazi da bude nešto napravio…“, a otac je tada prišao plinskoj boci i nožem prerezao  crijevo koje je bilo spojeno na štednjak, nije ništa govorio, nož  stavio na stol, stajao  pokraj i čekao da plin iscuri…“, ali  kada je D. osjetio miris plina te vidio da otac potom u ruci drži nešto malo bijelo, pomislio je da bi to mogao biti upaljač, primio je oca za tu ruku, pri čemu je ocu to nešto bijelo ispalo iz ruke, nakon čega je posjeo oca i odmah zatvorio plinsku bocu, jer je  plin jako "šuštao" te otvorio prozore i vrata. Smatra da je otac, koji je tada bio alkoholiziran, bio jako nervozan i ljut, budući ga je sin spriječio u bijegu, a htio je pobjeći jer je prethodno čuo da je sestra  pozvala  policiju zbog „njegovog divljanja“ i izrečenih prijetnji„… da će ih sve ubiti…“. Takav slijed događaja u bitnome je istovjetno opisala i kćerka optuženika K. R. u svom iskazu.

 

10.5. Optuženik je kritične zgode bio pod utjecajem alkohola od 2,05 g/kg, te je sam naveo kako je moguće da je on vikao sinu i kćerci (a prethodno i supruzi) „…da će ih ubiti, postreljati ili tako nešto slično…“. Svjedok M. Ž. naveo je da je on susjed optuženog S. K., te se sjeća da je kritičnog dana bio kod S. koji je pod "šusom", odnosno pod utjecajem alkohola, a kad si on popije, baš i ne zna za sebe. Zbog toga što ga je zatekao u tom stanju pomislio je da bi se moglo nešto dogoditi između optuženika i njegove supruge i da bi moglo doći do svađe, zbog čega je odmah otišao kući, pa ne zna što se dalje događalo.

 

10.6. Optuženik u žalbi problematizira zapisnik o očevidu PU koprivničko-križevačke, PP K. od 10. veljače 2022., kojom prilikom je na stolu u prostoriji dnevnog boravka zatečen PVC upaljač bijele boje sa otisnutim crvenim znakom u obliku slova K unutar kvadrata s jedne strane istog, a koji upaljač je fotografiran te prigovora zaključku prvostupanjskog suda o tome da se ti dokazi prihvaćaju. Smatra, da to što je očevid obavljen drugi dan, ukazuje kako je izmijenjeno mjesto događaja, budući je upaljač pronađen na stolu, što ne odgovara iskazu sina D. K., koji je isti upaljač prepoznao (kao onaj koji je njegov otac držao u ruci nakon što je prerezao cijev plinske a boce), jer je po iskazu sina, upaljač pao na pod, nakon što mu je isti izbio iz ruke, a policija ga je pronašla na stolu.

 

11. No, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su žrtve,  supruga, sin i kćerka vjerodostojno iskazivali te da je  sin vjerno opisao trenutak kada je vidio kako otac u ruci drži „nešto malo bijelo što mu je izbio iz ruke“ te shvatio da se radi o upaljaču, kojeg je policija pronašla za vrijeme očevida na stolu, prihvaća se objektivan zaključak suda da se radi o vjerodostojnom iskazu, kao i zakonito provedenom očevidu za vrijeme kojeg je pronađen upaljač, kao sredstvo koje je optuženik očito mislio upotrijebiti, pri čemu je posve irelevantno da li je upaljač ostao na mjestu gdje je pao ili ga je netko podigao i stavio na stol. Stoga su  neosnovani žalbeni navodi optuženika, budući se u istima ponavlja njegova obrana i ustraje u tezi kako je znao da boca neće eksplodirati i da nikome neće nauditi, a što je prvostupanjski s pravom otklonio, kako je prethodno već analizirano.

 

11.1. U pogledu žalbenih prigovora optuženika o „…posve pogrešnom utvrđenju prvostupanjskog suda o tome da bi optuženik pod točkom 1. počinio terećena kaznena djela pokušaja ubojstva prema sinu i kćerci neprikladnim sredstvom…“, valja istaći da niti u tome optuženik nije u pravu. Naime, prvostupanjski sud je svoja utvrđenja o tome i izvedene zaključke zasnovao ne samo na vjerodostojnim iskazima sina i kćerke, već i na provedenom vještačenju po vještaku za tehnička vještačenja F. B., iz službe za traseološka vještačenja u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V., Z.,a iz kojeg vještačenja proizlazi, da imajući u vidu malu količinu plina koja se nalazila u boci i dimenzije prostora u kojoj se boca nalazila, ne bi došlo do stvaranja eksplozivne smjese plina i zraka, no ukoliko bi došlo do djelovanja otvorenog plamena ili iskre u neposrednoj blizini istjecanja plina, došlo bi do aktiviranja smjese plina i zraka i do male eksplozije popraćene požarom, u kojoj situaciji može doći i do malih opeklina na nezaštićenim dijelovima tijela osobe koja se nalazi u blizini te smjese, a što ovisi o mjestu gdje se ta osoba nalazi, tj. da li će udarni val zahvatiti tu osobu ili ne.

 

11.2. Stoga je ispravan zaključak prvostupanjskog da je optuženik kritične zgode počinio kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. i 3. KZ/11., da se radi pokušaju kaznenog djela neprikladnim sredstvom, kod kojeg je opt. S. K., postupao iz grube nerazumnosti (točka 23. prvostupanjske presude), pa se optuženik upućuje na to šire obrazloženje, radi nepotrebnog ponavljanja.

 

12. Nadalje, optuženik je ustrajan i u ponavljanju tvrdnji kako nije počinio djelo nasilja u obitelji u odnosu na suprugu M. K., niti joj je ozbiljno prijetio da će ju ubiti, a niti je tjerao iz kuće. No, niti u tome optuženik  nije u pravu. Naime, pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz žrtve M. K., za koju nalazi da je iskazivala iskreno o tome kako ju je njen suprug cijeli život na neki način ponižavao i maltretirao, pogotovo psihički, govoreći joj da je govno, gadura, da nema nikakve škole, da je glupa, a uz to i ljubomoran te pod utjecajem alkohola znao piti tablete "Kamagra-100" (radi se o tabletama za potenciju) nakon čega se znao seksualno iživljavati nad njom, a o čemu ranije nije govorila jer joj je bilo neugodno i bojala se optuženika.

 

12.1. Isto tako, iz iskaza sina, kćerke i snahe jasno proizlazi na koji način i koliko dugo je optuženik psihički maltretirao i ponižavao svoju suprugu, a naročito u posljednje dvije godine. Tako je kćerka iskazala da joj se majka znala više puta potužiti i žaliti na oca da ju  je u inkriminiranom razdoblju od početka prosinca 2021. do kraja siječnja 2022., gotovo svakodnevno, pod utjecajem alkohola vrijeđao, tjerao iz kuće i prijetio da će ju ubiti te joj se mama znala potužiti da ju naziva gadurom, kurvom, zlom, te da joj predbacuje da nekoga ima. Isto je potvrdio i sin D. K., koji živi na katu kuće, te njegova supruga  Lj. K., snaha optuženika, koji su suglasno iskazivali o tome da je optuženik osoba sklona alkoholu te da je u zadnje vrijeme, često, gotovo svakodnevno pod utjecajem alkohola nasilno se ponašao prema svojoj supruzi M. K., vrijeđao ju i tjerao iz kuće, a tijekom prosinca 2021. čak i nasrtao na svoju suprugu M., zbog čega ih je ista dozivala u pomoć, jer optuženi i M. K. žive u prizemlju.

 

12.2. Stoga je prvostupanjski sud s pravom našao nedvojbeno utvrđenim da je optuženi u kritičnom razdoblju opisanog u točki 2. izreke, u stanju alkoholiziranosti imenovanu svakodnevno psihički maltretirao, vrijeđajući je i govoreći joj da je gadura i govno te tjerao van iz obiteljske kuće, te svjestan da time vrijeđa njeno dostojanstvo i kod nje izaziva osjećaj bezvrijednosti i dugotrajne neugode , što svakako predstavlja teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji i dovođenje člana obitelji u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo. Osim toga, posve je logično te životno, da takvo višegodišnje vrijeđanje i ponižavanje dovodi svaku prosječnu osobu u stanje dugotrajne neugode i izaziva osjećaj bezvrijednosti, što se oštećenoj M. K. i dogodilo.

 

12.3. Optuženik je na opisani način u potpunosti ostvario sva bitna subjektivna i objektivna  obilježja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji, iz članka 179.a KZ/1., za koje ga je prvostupanjski sud  s pravom proglasio krivim.

 

13. U pogledu prijetnji koje je optuženik uputio svojoj supruzi M. K., jasno je i  nedvosmisleno govorila oštećena, rekavši kako joj se optuženi dana 5. veljače 2022. grozio da će ju ubiti, kojom prilikom ju je jednom rukom uhvatio za vrat, a drugom za njenu ruku, stisnuo je svoju ruku na njenom vratu, pri tome joj rekavši da ju neće jako stisnuti, pa neće imati dokaze. Iskazala je i o događaju i prijetnjama od 9. veljače 2022., kada joj je pred kćerkom i snahom govorio da će ju ubiti i tjerao ju van iz kuće. Navode oštećene M. K., u bitnome su potvrdili i svjedoci.

 

13.1. Tako je kćerka K. R. iskazala da joj je poznato što se dogodilo 5. veljače 2022. kada joj se mama požalila da ju je tata počeo fizički napadati i da joj je potrgao majicu te da ju je uhvatio za vrat, dok je od brata saznala da je mama završila na Hitnoj. Kada je došla na Hitnu mama joj je ispričala da je tata opet bio pijan, da ju je tjerao iz kuće i govorio da će ju ubiti, da joj je pozlilo. Iz bolnice je majku odvela sebi te je kod nje bila 4 dana.   Dana 9. veljače 2022. oko 11 sati dovezla  je majku kući, da bi ju majka nazvala oko 15 sati i tražila da ponovno dođe i pomogne joj, jer da ju tata opet tjera iz kuće, pa je doista odmah otišla. Došavši, zatekla je oca koji je bio alkoholiziran i agresivan te je u jednom trenutku rekao da će ih sve postreljati, misleći na mamu, brata i nju. Snaha Lj. K. je iskazala da je tog dana došla nešto ranije s posla, kada je na ulici, tj. ispred kuće zatekla svekrvu M. K. koja joj je rekla da ju opt. ponovno napada i da joj prijeti. Takvi napadi od strane opt. na njenu svekrvu su u zadnje vrijeme bili česti, radi čega je njena svekrva bila jako uznemirena i u strahu.

 

13.2. Takve ozbiljne prijetnje objektivno su prikladne da kod svakoga izazovu osjećaj ugroženosti i straha za vlastiti život, što se kod žrtve M. K. i dogodilo, budući je posve vjerno opisala  kako se ustrašila i uznemirila zbog takvih prijetnji te u oba navrata pozvala svoju kćerku i sina da dođu i da ju zaštite, a zbog čega su i sin i kćerka i snaha pozivali policiju, pa je prvostupanjski sud s pravom proglasio optuženika krivim i za ta kaznena djela iz članka 139. stavak 3. KZ/11.

 

14. Iako žalitelj tvrdi da nije mogao biti svjestan posljedica i da nije postojala njegova namjera da ubije sina i kćerku, niti da je ponižavao suprugu i prijetio joj, jer je bio pod utjecajem alkohola i da boluje od epilepsije, iz provedenog  psihijatrijskog vještačenja opt. S. K. po vještacima iz Klinike za psihijatriju V., psihijatrici I. T. L. te psihologu R. K., proizlazi drugačije. Vještaci su utvrdili da je opt. osoba koja je alkohol počela konzumirati u adolescenciji, prvo povremeno nakon posla, a zatim i na radnom mjestu te da boluje od epilepsije više od trideset godina, pa da su ispunjeni dijagnostički kriteriji za dijagnozu Sindroma ovisnosti o alkoholu i Psihoorganskog sindroma i epilepsije. U testovima ličnosti dobiveni rezultat ukazuje na narcisoidnost, latentnu agresivnost, niži prag tolerancije frustracije, mogućnost impulzivnih i pretjeranih emocionalnih reakcija, nedostatak odgovornosti, površnu afektivnost, nedostatak empatije, projektivnost, rigidnost, pretjeranu interpersonalnu osjetljivost, poteškoće u socijalnom funkcioniranju, smanjenu kritičnost. U vrijeme inkriminiranog događaja od 9. veljače 2022., kod opt. S. K. je izmjerena koncentracija alkohola od 2,05 g/kg, u kojem stanju su njegove sposobnosti shvaćanja vlastitog postupanja kao i vladanja vlastitom voljom bile pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti, pa je time njegova ubrojivost bila smanjena, ali ne bitno, a što se odnosi na sva kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik bio svjestan da su njegova djela zabranjena i da je bio svjestan posljedica svojih postupaka. Iz njegovih radnji i upravljanja njima proizlazi kako optuženik nije bio izvan realiteta, jer su njegove radnje, kada je prerezao crijevo plinske boce, a potom uzeo i upaljač,  bile s očitim ciljem da sina i kćer liši života, kao što je bio i svjestan svojih postupaka prema supruzi kada ju je vrijeđao i ponižavao, te joj govorio da će ju ubiti.

 

14.1. Dakle, optuženik je, in tempore criminis, mogao shvatiti značenje svog djelovanja i upravljati svojim postupcima, te iako su te sposobnosti bile smanjene, ali ne bitno,optuženik je bio svjestan posljedica i postupao s izravnom namjerom, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

15. Stoga, nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno, utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a zbog čega žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja nije osnovana.

 

16. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni navodeći da su olakotne okolnosti, koje je prvostupanjski sud utvrdio na strani optuženika precijenjene, dok nisu ocijenjene nikakve otegotne okolnosti, iako se optuženik u stanje smanjene ubrojivosti, ali ne bitno, doveo samoskrivljeno, konzumacijom alkohola, te da sud nije uzeo obzir dugogodišnju brutalnost i agresivnost postupanja optuženika prema bliskim osobama, supruzi i djeci, pa stoga smatra da su odabrane pojedinačne kazne, a potom i jedinstvena kazna preniske te predlaže da se optuženiku izreknu veće pojedinačne kazne te optuženika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

16.1. Suprotno tome, optuženik u žalbi zbog odluke o kazni, tvrdi da na strani optuženika nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakotne okolnosti da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, da je neosuđivana osoba, te njegovu dob (… godine) i loše zdravstveno stanje, zbog čega  smatra da je izrečena kazna prestroga, pa predlaže  „…istu presudu preinačiti oslobođenjem od optužbe za kazneno djelo iz točke 1. optužbe…“.

 

17. Razmotrivši tako suprotstavljene žalbene navode državnog odvjetnika i optuženika, a ne umanjujući niti obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, te otegotne okolnosti koje apostrofira žalba državnog odvjetnika, koji se zalaže za to da se optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, ovaj drugostupanjski sud smatra da su to okolnosti koje su već obuhvaćene ocjenom prvostupanjskog suda o okolnostima počinjenih kaznenih djela, a s druge strane, prvostupanjski sud je uzeo u obzir kao olakotno da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, njegovu neosuđivanost,životnu dob i činjenicu da je kazneno djelo iz točke 1. ostalo u pokušaju te da se radi o neprikladnom sredstvu, a to se upravo apostrofira u žalbi optuženika.

 

18. Naime, odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito, treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

18.1. U skladu s navedenim, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve one okolnosti koje su, sukladno članku 47. stavku 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pa je tako kao olakotne okolnosti s pravom cijenio da je da je u vrijeme počinjenja djela optuženik bio smanjeno ubrojiv te da je kazneno i prekršajno neosuđivan, kao  i njegovu dob i ukupno zdravstveno stanje, uz uvažavanje okolnosti da je djelo iz točke 1. ostalo u pokušaju i počinjeno iz grube nerazumnosti, neprikladnim sredstvom, kada se počinitelj može osloboditi kazne ili  blaže kazniti, pri čemu se sud nije dužan držati granica propisanih u članku 49. stavku 1. KZ/11.

 

18.2. Kada se prethodno utvrđene olakotne okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, težinom počinjenih djela i okolnostima pod kojima su počinjena, a uz posebnu primjenu odredbi o ublažavanju kazne za pokušaj ubojstva neprikladnim sredstvom, pravilno je sud prvog stupnja optuženom utvrdio pojedinačne kazne primjenom odredbi o ublažavanju kazne ispod granica najmanje kazne koja se može izreći ublažavanjem, u trajanju od po 9 mjeseci za svako, te za nasilje u obitelji u trajanju od 1 godine, a za prijetnje od po 7 mjeseci za svako, a potom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2(dvije) godine i 4 (četiri ) mjeseca, u koju je optuženiku uračunato vrijeme provedeno od uhićenja i u istražnom zatvoru.

 

19. Stoga, niti stroža kazna za koju se zalaže državni odvjetnik, a niti blaža kazna za koju se u žalbi zalaže optuženik, u konkretnoj situaciji ne bi bila primjerena naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima. Upravo izrečena kazna i po ocjeni suda drugog stupnja, može ostvariti svrhu kažnjavanja te u dovoljnoj mjeri utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale da ubuduće ne čine kaznena djela, njome će se utjecati na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će se pojačati povjerenje građana u pravni poredak, koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Ova kazna istovremeno sadrži i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje je optuženik, kao počinitelj ovih kaznenih djela, prouzrokovao oštećenima,kao članovima obitelji, ali i društvu u cjelini i njome će se u potpunosti ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije, pa se i po ocjeni ovog suda, doista radi o kazni koja je primjerena svim naprijed navedenim i od strane suda prvog stupnja utvrđenim okolnostima, te će ista u cijelosti ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11.

 

20. Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženog zbog odluke o kazni nisu osnovane.

 

20.1. Sukladno provedenom psihijatrijskom vještačenju pravilno je prvostupanjski optuženiku temeljem čl. 69. KZ/11, opt. S. K. je izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, obzirom je do počinjenja kaznenih djela došlo pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o alkoholu i postoji opasnost da će opt. zbog te ovisnosti ponovo počiniti kazneno djelo, dovršiti pokušano kazneno djelo ili počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a ista će trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena.

 

20.2. Kako je opt. S. K. oglašen krivim, prvostupanjski sud ga je temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 pravilno obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka.

 

23. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci.

 

 

 

Zagreb,12. rujna 2023.