Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-307/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić iz Zagreba, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8001/2021-29 od 12. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8001/2021-29 od 12. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 528-50-3149309 od 17. studenoga 2005. koji glasi: „ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“, a točkom II. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. istog ugovora koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“. Točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 1.880,35 EURA zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose određene u toj točki izreke, te troškove parničnog postupka u iznosu od 2.368,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženici dosudi troškove parničnog postupka, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke te odredbe kojim je određena otplata kredita vezana za valutu u CHF, kao i restitucijski zahtjev koji proizlazi iz ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su stranke 17. studenoga 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50-3149309 kojim je tuženica stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.750,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci,

- da se radilo o stambenom kreditu za adaptaciju stana u kojem živi s obitelji, a kredit je u cijelosti otplaćen,

- da je predmetni Ugovor o kreditu sastavila tuženica odnosno da se radi o tipskom ugovoru na sadržaj kojih odredbi tužiteljica nije mogla utjecati,

- da se tužiteljica u postupku pozvala na učinke odluka iz kolektivnog spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem su donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, kao i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojem je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka DG tužiteljica preplatila kredit zbog promjene tečaja CHF u iznosu od 1.880,35 EUR (14.167,48 kn),

iz čega zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora te valutna klauzula u CHF ništetne pa je na temelju čl. 1111. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) tuženica obvezna vratiti stečeno bez osnove u skladu sa zahtjevom iz osnove preplaćene tečajne razlike za CHF u iznosu sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

7. U žalbi tuženica ističe da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojim je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci tuženice jer je dio tužbenog zahtjeva za isplatu koji se odnosi na preplaćeni iznos na temelju ništetne promjenjive kamatne stope tužiteljica povukla tijekom postupka, pa tuženica smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Tuženica napominje da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno da isto nije uopće utvrđivao, a to stoga što se prvostupanjski sud poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i obveza potrošača, dok nije utvrdio okolnosti pojedinačnog pregovaranja u konkretnom slučaju. Nadalje, tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 - dalje: ZPP) time što sud nije obrazložio svoj stav o tome da tužiteljica u predmetnom Ugovoru o kreditu ima status potrošača. Tuženica prigovara i na primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ jer je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. Osporava visinu dosuđenog iznosa iz razloga što sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1277/2022 od 8. ožujka 2023. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica vidi u odluci prvostupanjskog suda povodom prigovora zastare te se protivi stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, dok u pogledu dosuđenih zateznih kamata tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije obrazložena ocjena da je tuženica nepoštena stjecatelj. Tuženica prigovara i odluci o troškovima postupka jer sud prilikom donošenja istog nije uzeo u obzir da je tužiteljica djelomično povukla tužbu odnosno nije primijenio čl. 154. st. 2. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu iz razloga istaknutih u žalbi, ovaj sud je ocijenio da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, a niti preostale bitne povrede na koje sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti te je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim, neproturječnim i dostatnim razlozima o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo.

9. Suprotno tvrdnjama tuženice, činjenicom da je tužiteljica povukla kondemnatorni zahtjev s osnove ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu, nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnim te odredbe ugovora primjenom čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), koji se s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora primjenjuje u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Takvo stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

10. Odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora od strane banke nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a obzirom da ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da se u postupku sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, odnosno da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja spornih ugovornih odredbi u pogledu njihove konačne novčane ugovorne obveze, te da je potrošač uz takvu punu obaviještenost ipak pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je tada na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnom potrošačkom sporu provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Takvo je stajalište izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.

11. Obzirom da tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi u predugovornoj fazi sklapanja ugovora nije predlagala saslušanje svjedoka - djelatnika banke koji je u toj fazi sudjelovao, time da je tužiteljica jasno iskazala da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi istaknutih zahtjevima pod točkom I. i II. izreke pobijane presude pravilno utemeljio na utvrđenjima presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača jer tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak na predmetni Ugovor o kreditu te nije osnovan žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da sud nije utvrdio status potrošača tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu. Naime, tužiteljica već u tužbi, a i kasnije u iskazu, ističe svoj status potrošača, navodeći da je predmetni ugovor o kreditu sklopila u svrhu adaptacije stana te tada nije bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva. Točno tuženica navodi da se status potrošača tužiteljice ne presumira, međutim, tijekom postupka ista niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

13. Na konkretan pravni odnos ne primjenjuje se Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a kako to pravilno ističe tuženica, stoga što je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka ugovoren 17. studenoga 2005., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije. Međutim, kako prvostupanjski sud svoju odluku ne temelji na toj Direktivi pa spominjanje iste nije utjecalo na pravilnost i zakonitost odluke valja istači da je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, što tuženica u konkretnom predmetu nije dokazala.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice prema kojima je sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativnu tečajnu razliku. Naime, prema stajalištu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. (kojom je promijenjeno stajalište iz odluke Rev-1277/2022 od 8. ožujka 2023.) u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, gdje tuženica samo ističe da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF prilikom isplate bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita.

15. Argumenti kojima tuženica osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare ne mogu se prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Neosnovano tuženica prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavila tuženica i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost tužiteljici uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog dana nakon dana kada su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženice), a na takav način je svoju odluku obrazložio i prvostupanjski sud.

16. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da je prvostupanjski sud, suprotno navodima tuženice, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.

17. Imajući u vidu da je tužiteljica u konkretnom slučaju postavila deklaratorne i kondemnatorne zahtjeve, da je uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, dok je povukla dio tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva za koji nije bilo posebnih troškova, a i u istoj je bodovnoj visini konačno postavljeni tužbeni zahtjev sa početnim (istaknutim u tužbi), ovaj sud ocjenjuje, obzirom da tuženica ističe prigovor u svezi odluke o troškovima postupka samo u odnosu na činjenicu da joj sud nije dosudio dio troškova nakon djelomičnog povlačenja tužbe, da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo donoseći odluku o troškovima postupka pa su žalbene tvrdnje tuženice neosnovane. Stoga je i pobijanu odluku o troškovima sadržanu u točki III. izreke pobijane presude primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo potvrditi.

18. Obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

U Varaždinu 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun