Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-831/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Biljani Mikulić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Artur Fišbah i Biljana Mikulić u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-484/2023-35 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća 18. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-484/2023-35 od 26. ožujka 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetni dijelovi odredaba čl. 2. i čl. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 18. rujna 2007. sklopljenog između prednika tužiteljice JŽ i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek u kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF (švicarski franak). Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 3.579,75 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

2. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.965,48 eur sa zateznom kamatom.

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova odredaba čl. 2. i 3. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između prednika stranaka 18. rujna 2007., zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 3.579,75 eur sa zateznom kamatom zbog ništetnosti te ugovorne odredbe.

8. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su prednici stranaka 18. rujna 2007. sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je predniku tužiteljice za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe odobren kredit u protuvrijednosti iznosa od 18.000,00 CHF, da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. Sporno je jesu li dijelovi spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ništetni, da li tužiteljici slijedom toga pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sporna je visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

10. Prvostupanjski sud je u provedenom dokaznom postupku, ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice, uvidom u predmetni ugovor o kreditu, te uvidom u ostalu dokumentaciju u spisu, u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u bitnom utvrdio da je tužiteljica zajedno sa pok. suprugom predmetni kredit uzela radi kupnje osobnog vozila u autokući Opel u Osijeku, da su od strane autokuće bili upućeni u banku prednika tuženika (Slavonska banka d.d. u Osijeku), da im je u banci kredit u CHF predočen kao najpovoljniji i najstabilniji, da se prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kao i prilikom njegova sklapanja o pojedinačnim ugovornim odredbama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nije pregovaralo. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, da su tužiteljica, odnosno njezin suprug dokazali da imaju svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 93/03 – dalje ZZP/03) koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio na snazi. Kroz primjenu odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03, a s obzirom na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da je prednik tuženika kao kreditor propustio obavijestiti tužiteljicu, odnosno njezina prednika o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, već je naprotiv, takav kredit predstavio kao najpovoljniji, da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno nije pregovaralo, sud je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, i stoga ništetnoj, koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te je, pritom imajući u vidu pravne učinke presuda donesenih u kolektivom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u kojem sporu je također sudjelovao i prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., kao tuženik, zaključio je da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Slijedom toga zaključio je da tužiteljica ima pravo na isplatu (vraćanje) preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Visinu tužbenog zahtjeva utvrdio je uvidom u dokumentaciju u spisu te na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 3.579,75 eur, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice u toj visini prihvatio sa zateznom kamatom u tijeku od dana uplate tuženiku svakog pojedinog anuiteta do isplate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, zauzimajući stajalište da se tuženik ugovarajući nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

12. Pritom je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja, utvrđujući da je predmetna tužba podnesena 9. siječnja 2023., da rok zastare iznosi pet godina i počinje teći od dana pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, od 14. lipnja 2018., slijedom čega da zastara nije nastupila.

13. Zbog tih razloga je zahtjeve tužiteljice prihvatio kao osnovane, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

15. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio zahtjev tužiteljice su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

16. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjeve tužiteljice prihvatio kao osnovane, a žalbenim navodima tuženika pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kao i pravilnost u primjeni materijalnog prava nisu ničim dovedeni u sumnju.

17. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud u obrazloženju naveo samo općenite i paušalne navode iz "sličnih postupaka tj. spora potrošač", a da je istovremeno odbio izvesti konkretne dokazne prijedloge kojima je tuženik namjeravao dokazati navode o neosnovanosti tužbe, nisu osnovani, jer suprotno proizlazi iz stanja u spisu, budući da je tuženik tijekom postupka u podnesku od 1. prosinca 2023. izričito odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem njegovog zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora, dok prema stanju u spisu tuženik druge dokazne prijedloge u odnosu na pravnu osnovu tužbe nije predlagao.

18. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu, kao i saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku pri čemu je, pravilno, stranački iskaz tužiteljice prihvatio kao vjerodostojan, raspravio o spornom pitanju ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kroz primjenu mjerodavnih odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03 koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi dok nisu točni žalbeni navodi da je sud o pravnoj osnovi tužbe raspravio isključivo imajući u vidu pravni učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača, jer to ne proizlazi iz obrazloženja presude.

19. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud o ništetnosti sporne ugovorne odredbe raspravio samo kroz primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu, već je u ovom predmetu u kojem tužiteljica ostvaruje individualni restitucijski zahtjev, radi raspravljanja o osnovanosti tog zahtjeva, proveo individualne dokaze koje je tužiteljica predložila (saslušanje tužiteljice, uvid u ugovor o kreditu) te je kroz ocjenu tih dokaza i kroz primjenu mjerodavnih odredbi čl. 81., 82. i 84. ZZP/03 zaključio o ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o suprotnom, jer je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da tužiteljici i njezinom suprugu prilikom sklapanja predmetnog ugovora, u banci prednika tuženika nije bilo omogućeno pregovaranje o ugovornim odredbama pa tako ni o spornoj o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu proizlazi da je predniku tužiteljice u banci prednika tuženika tada jedino predočeno da se radi o najpovoljnijem i najsigurnijem kreditu u CHF. Iz izloženog jasno slijedi da je prednik tuženika propustio na jasan način informirati tužiteljicu (njenog prednika) o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, pa se stoga i prema ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i odnosima stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, i stoga o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), što je sve sud jasno obrazložio u pobijanoj presudi.

21. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, a žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

22. Visina tužbenog zahtjeva pravilno je utvrđena na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja te uvidom u dokumentaciju u spisu u iznosu od 3.579,75 eur pri čemu je tužiteljici pravilno u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata u tijeku od uplate predniku tuženika svakog pojedinog anuiteta do isplate, budući da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a, dok u odnosu na tužiteljičino novčano potraživanje, rok zastare iznosi pet godina i počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, od 14. lipnja 2018., slijedom čega, budući da je tužba podnesena 9. siječnja 2023. zastara nije nastupila.

24. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

25. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška donijeta u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da u konkretnom slučaju za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi Tarifa/22, budući da je prvostupanjski sud pravilno o naknadi parničnog troška odlučio primjenom Tarife/23 ("Narodne novine" broj 138/23) koja je stupila na snagu 26. studenog 2023. te je prema tome bila u primjeni u vrijeme donošenja pobijane presude.

27. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe na tužbu s obzirom na okolnost da je pobijana presuda utemeljena na presudi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, treba reći da je Zakonom o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23), prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. potrošač kao tužitelj u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja pristojbe. Međutim, prema stanju u spisu tužiteljica je istovremeno s podnošenjem tužbe platila sudsku pristojbu na tužbu, pa je u takvim okolnostima prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužiteljici kao parnični trošak priznao i trošak plaćene sudske pristojbe koju je u obvezi platiti tuženik koji je izgubio spor.

28. Slijedom obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić