- 1 -              Rev 445/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 445/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-752/2020-2 od 9. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-740/2016-27 od 12. ožujka 2020., u sjednici održanoj 12. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-752/2020-2 od 9. veljače 2021. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-740/2016-27 od 12. ožujka 2020., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćene razlike plaće i dodataka na plaću iznos od 25.503,19 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečno iznosa do isplate i u visini kako je to utvrđeno točkom I. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor iznos od 3.163,14 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečno iznosa do isplate i u visini kako je to utvrđeno točkom II. izreke te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 13.812,50 kn sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2020. do isplate (točka III. izreke),  dok je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržani u dosuđenim bruto iznosima plaće odnosno naknade za godišnji odmor (točka IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u točkama I., II. i III. izreke, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 4106/2021-2 od 7. rujna 2022., dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„- trebaju li se ostvareni prekovremeni sati rada umanjiti za slobodne dane koji su nesporno iskorišteni iako za takve dane nije doneseno posebno rješenje o korištenju?

- na kome je teret dokazivanja po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani vidljivi iz dostavljenih evidencija o radu?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je protiv navedene presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu ili samo drugostupanjsku presudu  i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjevi tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od prosinca 2011. do siječnja 2014. i naknade plaće za manje isplaćenu plaću i to s osnova ostvarenog prekovremenog rada, rada na terenu, subotom, nedjeljom, noću i blagdanom za razdoblje od rujna 2011. do 30. travnja 2014., koje tužitelj temelji na odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02,175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13 - dalje: ZSOS/13), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/09), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 118/09 - dalje: Pravilnik/09), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 140/02 i 68/11) i Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 54/14).

 

8. Prema sadržaju pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena proizlazi da je sporan način utvrđivanja nesporno iskorištenih slobodnih dana u situaciji kada o tomu nije doneseno posebno rješenje i u svezi s tim na komu je teret dokaza po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani vidljivi iz evidencija o radu.

 

9. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem Zapovjedništva u K.;

- da je tužitelj u spornom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, subotom i nedjeljom;

- da se na temelju dostavljene dokumentacije nije moglo utvrditi po kojoj osnovi je tužitelj koristio slobodne dane, jer tuženica nije dostavila rješenje o preraspodjeli radnog vremena tužitelja za utuženo razdoblje, a koja rješenja predstavljaju jedini dokument koji bi dao točan odgovor o razmjeni prekovremenih sati za slobodne dane za utuženo razdoblje;

- da je teret dokaza u vezi korištenja slobodnih dana na tuženici;

- da je sud, zbog propusta tuženice da dostavi točan podatak po kojoj su osnovi korišteni slobodni dani te u nedostatku rješenja o preraspodjeli radnog vremena za utuženo razdoblje, prihvatio izračun vještaka prema varijanti u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane;

- da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelju za prekovremeni rad subotom i nedjeljom trebalo isplatiti ukupan iznos od 25.503,19 kn, a za naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznos od 3.163,14 kn.

 

10. Drugostupanjski sud odbija žalbu tuženice i prihvaćajući utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja, potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

11. Prema odredbi čl. 169. st. 1. ZSOS/02 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a prema odredbi čl. 97. st. 5. ZSOS/02 djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, a st. 6. citiranog članka da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

 

12. Prema odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR), poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR-u, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

13. Tuženica u reviziji navodi da iz dokumentacije koju je priložila tijekom postupka, nedvojbeno proizlazi da je vodila preciznu evidenciju radnog vremena u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom iskazane pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža- STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova, te da su tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje je potpisivao i na njih nije nikada iznio primjedbe, niti je tužitelj u upravnom postupku prije podnošenja tužbe osporio evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, te smatra da sud nije mogao ne uzeti u obzir slobodne dane, koje je tuženica dokazala evidencijama o radu tužitelja.

 

13.1. U skladu sa iznijetim tuženica nadalje smatra da tužitelj, na kojem je teret dokaza spornih činjenica u ovom postupku, imajući u vidu da je tužena postupala u skladu s odredbama čl. 4. st. 1. i 2. ZR/9, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14 i vodila evidenciju radnog vremena trebao dokazati da je slobodne dane dobio po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi preraspodjele radnog vremena za odrađeni prekovremeni rad (čl. 219. i 221.a ZPP-a).

 

14. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužitelj prema evidencijama radnog vremena koristio slobodne dane po osnovi dežurstva ili straže (koji oblici rada na temelju čl. V. i VIII. Odluke/09 ne predstavljaju prekovremeni rad), ali i po drugim osnovama, pa kraj takve, iako u postupku ocjenjenom manjkave, pisane evidencije, sudovi su dužni pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni kako prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.) tako i slobodni dani koji su tužitelju odobravani po više osnova. Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupaka iznosio primjedbe, i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbu na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena. Ovo stoga, jer je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni. To je ujedno i odgovor na postavljena pitanja.

 

16. Tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, a to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi nesporno iskorišteni, jer uz naprijed navedena utvrđenja, i evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.

 

17. Kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

 

18. Budući je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji o pogrešno obračunatom prekovremenom radu, odnosno pogrešno vođenoj evidenciji radnog vremena, pogrešno su nižestupanjski sudovi s obzirom na navedeno primijenili materijalno pravo kada su u navedenim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim u cijelosti.

 

19. Slijedom iznesenog, budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni dokaza sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu u dovoljnoj mjeri raspravili, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

20. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 12. rujna 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.