Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-311/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković&Partneri d.o.o iz Zagreba, protiv tuženika ON iz [adresa], s boravištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1660/2021 od 19. prosinca 2022., 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje dosuđujući dio presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1660/2021 od 19. prosinca 2022. pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženika izjavljena protiv točke I. i odbijajućeg dijela pod točkom II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1660/2021 od 19. prosinca 2022. kao nedopuštena.

II. Prihvaća se žalba tužitelja, dok se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1660/2021 od 19. prosinca 2022. potvrđuje pod točkom III. izreke i nalaže tuženiku da pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 16.344,50 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom isplati tužitelju na ime parničnog troška i daljnji iznos od 414,76 EURA (3.125,00 kn) s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 48,38 EURA u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Lade Škaričić-Sinčić poslovni broj Ovro-19421/15 od 18. rujna 2015. dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 49.096,61 kn/6.516,24 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2015. pa do isplate, dok je za više zatraženih 3.178,90 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev odbijen. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.344,50 kn/2.169,29 EURA sa zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj od 19. prosinca 2022. pa do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku III. izreke pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, dok tuženik pobija presudu iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, pa tužitelj predlaže da ovaj sud istu usvoji te odluku o troškovima postupka preinači sukladno žalbenim navodima, te naloži tuženiku da tužitelju naknadi i trošak žalbe, a podredno da ukine rješenje o troškovima te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik predlaže da se pobijana presuda „poništi“ u cijelosti te da mu se dosude troškovi postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik osporava žalbene navode istog bez prijedloga o postupanju s žalbom.

4. Žalba tužitelja je osnovana dok je žalba tuženika djelomično neosnovana a djelomično nedopuštena.

5. Nesporno je da su stranke sklopile 18. listopada 2008. Ugovor o univerzalnom paketu – računu 1 ZA SVE, a da su nakon toga 18. srpnja 2013. sklopile Ugovor o usluzi banke 1 ZA SVE kojim je u članku 2. ugovoreno da banka otvara i vodi bankarske račune za korisnika i to tekući kunski račun, dok da je tuženik dana 14. srpnja 2014. pristupio u poslovne prostorije tuženika, te predao zaposlenici tuženika podnesak pod nazivom Obavijest o raskidu svih ugovornih obveza, koji primitak je zaposlenica tužitelja potvrdila svojim potpisom.

6. Kako je među strankama sporna osnova i visina potraživanja tužitelja, aktivna legitimacija tužitelja, je li predmetno dugovanje predstavlja bračnu stečevinu, je li tuženik s tužiteljem zaključio ugovor o kreditu, te je istaknut prigovor litispendencije, prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 12. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, dalje: ZPK) zaključio da je dopušteno prekoračenje po tekućem računu oblik ugovora o kreditu, te da je sukladno stavku 4. istog članka u slučaju umanjenja ili ukidanja dopuštenog prekoračenja po tekućem računu vjerovnik dužan o istom obavijestiti potrošača na ugovoreni način najmanje 30 dana prije dana efektivnog umanjenja ili ukidanja dopuštenog prekoračenja. Osim toga sud je pozivom na odredbu čl. 12. st. 5. ZPK-a utvrdio da je vjerovnik dužan omogućiti potrošaču, protiv kojeg nije pokrenuo postupak prisilne naplate, bez njegova zahtjeva i bez ikakvog dopunskog troška otplatu iznosa za koji je prethodno dopušteno prekoračenje umanjeno ili iznosa ukinutog prethodno dopuštenog prekoračenja u 12 mjesečnih obroka i primjenom kamatne stope koja je važeća za dopušteno prekoračenje po tekućem računu, s time da sud navodi da ukoliko potrošaču nije omogućena navedena otplata iznosa za koji je prekoračenje umanjeno ili iznosa ukinutog prethodno dopuštenog prekoračenja da nije dužan prihvatiti smanjenje odnosno ukidanje odobrenog prekoračenja po tekućem računu.

7. Nadalje sud obrazlaže da je u čl. 8. navedenog Ugovora o usluzi 1 ZA SVE od 18. srpnja 2013. navedeno da ako su banka i korisnik kredita prije potpisivanja ovog ugovora sklopili bilo kakav ugovor kojim se uređuje otvaranje i korištenje bilo kojeg bankarskog računa ili usluge koja se ugovara ovim ugovorom, da će se ugovorni odnos vezan za već otvaran bankarski račun ili uslugu od dana sklapanja navedenog ugovora urediti tim ugovorom koji će u cijelosti zamijeniti već ranije sklopljeni ugovor o bankarskom računu ili usluzi, pa je u odnosu na predmetni tekući kunski račun ugovor od 18. srpnja 2013. zamijenio ranije navedeni ugovor od 18. listopada 2008.

8. Kako se prema mišljenju prvostupanjskog suda potpisavši predmetni ugovor tuženik obvezao da će pokriti sav dug i platiti kamate, naknade i troškove pa je sukladno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) dužan to i napraviti, a tužitelj je sukladno odredbi čl. 65. st. 2. istog Zakona ovlašten od tuženika tražiti pokriće svih dugova te naplatiti kamatu, troškove i naknade, pregledom izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja utvrđeno da je tužitelj tuženiku odobrio tri kredita i to na iznos od 44.896,61 kn, 14.600,00 kn te 4.200,00 kn te da je 16. prosinca 2014. izvršena isplata kredita radi podmirenja duga odnosno prijenos na račun broj 3218097610 u iznosu od 44.896,61 kn, da je dana 1. travnja 2014. izvršen pripis zatezne kamate po dospijeću u iznosu od 1.564,61 kn te 17. lipnja 2015. u iznosu od 1.136,57 kn a da je dana 17. lipnja 2015. izvršen prijenos dospjelog glavnog duga na sporni dug u iznosu od 44.896,61 kn, dok je dana 1. srpnja 2015. izvršen pripis zatezne kamate u iznosu od 206,65 kn te 1. listopada 2015. u iznosu od 1.068,35 kn.

9. Analizirajući vještački nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud je utvrdio da je evidentno da je dopušteno prekoračenje po tekućem računu tuženika broj 3218097610 od 1. siječnja 2013. do 10. srpnja 2013. 18.800,00 kn, a od 1. srpnja 2013. do 9. kolovoza 2013. 14.600,00 kn, te da je nakon 9. kolovoza 2013. odnosno nakon ukidanja dozvoljenog prekoračenja saldo duga kontinuirano bio negativan tj. da je korisnik kredita kontinuirano koristio više sredstava nego što mu je banka dozvoljavala pa je tužitelj u dva navrata 6. srpnja 2014. na iznos 4.200,00 kn te dana 7. kolovoza 2014. na iznos od 14.600,00 odobrila tuženiku kredit za zatvaranje obveze po tekućem računu, tako da je saldo duga smanjen na iznos od -6.612,76 kn. Isto tako utvrđeno je da je tuženik nakon djelomičnog saniranja negativnog salda po tekućem računu tijekom srpnja i kolovoza 2014. nastavio i dalje teretiti tekući račun tako da je saldo tekućeg računa na dan 16. prosinca 2014. morao biti saniran odobrenjem kredita od 44.896,61 kn, slijedom čega je negativni saldo po tekućem računu tuženika saniran odobrenjem tri kredita nove glavnice od 63.698,61 kn koju tuženik nije podmirio.

10. Kako je tijekom postupka tužitelj istaknuto da je ustupio društvo SVEA Ekonomi potraživanje na temelju partije 7245903766 te je za taj iznos umanjio tužbeni zahtjev vještak je u svom nalazu naveo da je ukupni dug u odnosu na glavnicu na dan 17. lipnja 2015. 49.096,61 kn, koji zaključak sud prihvaća, odbivši pritom prigovor tuženika da je njegova supruga solidarno odgovorna za njegove dugove kao i istaknuti prigovor aktivne legitimacije istaknut od strane tuženika. Osim toga sud smatra da nije osnovan ni istaknuti prigovor litispendencije jer je pregledom spisa Povrv-27/22 i 28/22 razvidno da je tužitelj u tim postupcima SVEA Ekonomi, dok u predmetu broj Povrv-165/15 parnica ne teče jer je tužba povučena, a uvidom u spis broj P-1195/19 sud je utvrdio da se radi o protutužbi koju je tuženik podnio radi isplate iznosa od 8.917,00 kn.

11. U odnosu na sporno pitanje duga koji je nastao nakon 14. srpnja 2014. kada je tuženik predao tužitelju pisani zahtjev za raskidom ugovora sud se pozvao na odredbu čl. 212. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, cijeneći da je tekući račun tuženika otvoren na neodređeno vrijeme, odnosno nije utvrđen rok njegova trajanja, pa da se isti sukladno odredbi čl. 1013. ZOO-a može raskinuti uz otkazni rok od 15 dana, navodeći da tužitelj ima pravo na obračun ugovorene kamate za razdoblje prije raskida računajući od dana dospijeća duga ali i za vrijeme otkaznog roka, dakle do 29. srpnja 2014.

12. Kako je tijekom postupka utvrđeno da su nakon raskida ugovora 11. rujna 2014. naplaćeni troškovi EC/MC kartice u iznosu od 28.483,42 kn te da je 1. listopada 2014. izvršen pripis redovne kamate u iznosu od 168,87 kn te u iznosu od 265,38 kn, kao i da je 16. prosinca 2014. izvršena uplata iznosa od 44.896,61 kn, te 16. prosinca 2014. pripis kamate u iznosu od 1.302,71 kn, čime je račun sveden na 0,00 kn a nakon 14. srpnja 2014. nisu evidentirana podizanja gotovine s bankomata, sud zaključuje da se raskidom ugovora tuženik nije oslobodio obveze platiti tužitelju novčanu svotu u visini prekoračenja (platiti ono što je banka platila za račun tuženika) do dana raskida ugovora zajedno s ugovorenom kamatom.

13. Stoga je sud utvrdio da dug tuženika u konkretnom slučaju iznosi 49.096,61 kn pa je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja dok je za više zatraženih 3.178,90 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

14. U žalbi tužitelj ističe da je prilikom odlučivanja o trošku sud propustio odlučiti o trošku pristupa na ročištu 4. lipnja 2019. i 14. ožujka 2022. te o trošku predujma za dopunsko vještačenje u iznosu od 1.000,00 kn. Isto tako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je za pristup ročištima održanim 19. travnja 2016., 18. ožujka 2019. i 14. travnja 2022. utvrdio visinu nagrade u iznosu od 50% iako se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari. Osim toga smatra da je u svezi odluke o troškovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

15. Tuženik u žalbi tvrdi da sud nije izvršio priklop spisa prvostupanjskog suda broj Povrv-165/2015, Povrv-27/2022, Povrv-28/2022 i P-1195/2011 te da nije izvršio računovodstveno vještačenje da bi se razjasnilo na koji način i kada je nastao dug obzirom na istaknuti prigovor zastare, niti da je pojasnio sa čijeg je računovodstvenog konta navodno njemu isplaćen dug koji nikada nije isplaćen, a niti je dobio bilo kakav novac. Smatra stoga da se u konkretnom slučaju radi o bitnoj povredi Zakona o parničnom postupku te da sud nije mogao utemeljiti svoju odluku na navodnim činjenicama i dokazima o kojima njemu nije dana mogućnost da se izjasni ili da raspravlja o istom što je protivno čl. 7. st. 3. ZPP-a. Tvrdi da je nelogično objašnjenje prvostupanjskog suda o iznosu usvojenog tužbenog zahtjeva sukladno vještačkom nalazu vještaka Ante Blaževića koji uopće nije razjasnio kako se moglo po računu trošiti više nego što je bilo na istom i kako se mogao napraviti nekakav kredit nakon rezanja kartica i raskida ugovora. Ponavlja istaknuti prigovor litispedencije te ukazuje da je tijekom postupka utvrđeno da su naplaćeni troškovi EC/MC kartice u iznosu od 28.483,42 kn na dan 11. rujna 2014. a da je nejasno kada su ti troškovi nastali, tko je napravio te troškove i je li nastupila zastara pa da je zbog toga došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zaključno ne osporavajući da je potpisao s bankom ugovor koji je naprijed naveden a obzirom da je sporno poslovanje banke i uskraćivanje prava na uvid na transakcije koje nisu učinjene a tvrdeći da je banka prilikom pisanog dopisa o raskidu isti prihvatila i priznala da dug ne postoji, tuženik tvrdi da nije moguće da pet mjeseci nakon raskida ugovora tužitelj odobrava kredite koje on nije tražio i poziva se na ZPK koji isključivo važi ako su stranke u ugovornom odnosu, slijedom čega smatra da tužitelj nije dokazao pravni temelj kako su nastali troškovi nakon otkaza ugovora.

16. Prije svega valja istači da je žalba tuženika izjavljena protiv točke I. pobijane presude i u odnosu na odbijajući dio točke II. izreke nedopuštena sukladno odredbi čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) obzirom da navedene odluke idu u korist tuženika, pa isti nema pravni interes za podnošenje žalbe u tom dijelu, slijedom čega je istu sukladno odredbi čl. 367. st. 1. ZPP-a u tom dijelu valjalo odbaciti.

17. Nadalje, ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, valja istači da ovaj sud smatra da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a na koju sadržajno ukazuju i tužitelj i tuženik, jer ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga, potpuno pogrešno tvrdi tuženik da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 7. st. 3. istog Zakona navodeći da mu je onemogućeno raspravljanje o činjenicama iz naprijed navedenih predmeta "Povrv" Općinskog suda u Splitu iako iz stanja spisa proizlazi da su isti predmeti priklopljeni predmetnom spisu, te je u iste sud izvršio uvid, pa se tuženik tijekom trajanja postupka mogao izjasniti i raspravljati o činjenicama koje je sud utvrdio provođenjem tog dokaza. Nadalje primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

18. Kako preostalim opširnim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju zaključke prvostupanjskog suda, koje prihvaća i ovaj sud jer je tužitelj dokazao da je tuženik po navedenom tekućem računu bio u nedopuštenom prekoračenju zbog čega mu je sukladno čl. 12. st. 5. ZPK-a omogućeno tražbinu po tekućem računu otplatiti u 12 mjesečnih obroka i primjenom kamatne stope koja je važeća po dopuštenom prekoračenju po tekućem računu, obzirom da mu je zbog negativnog salda ukinuto dopušteno prekoračenje, slijedom čega mu je sporni dug zatvoren odobrenjem tri kredita u iznosu od 44.896,61 kn, 14.600,00 kn te 4.200,00 kn, koje iznose sukladno provedenim dokazima tuženik nije podmirio, niti to osporava u žalbi, tvrdeći pogrešno da nema nikakav dug niti da je tražio bilo kakav kredit kod tuženika.

19. Osim toga neosnovan je ponovljeni prigovor tuženika o spornoj aktivnoj legitimaciji tužitelja kao i o solidarnoj otplati duga u odnosu na njegovu bivšu suprugu koja je bila opunomoćena na navedeni tekući račun, dok iz stanja spisa a posebno u odnosu na iznose po EC/MC kartici za koje tuženik tvrdi da su u zastari, valja istači da je tužitelj dokazao da se isti dug odnosi na razdoblje od početka 2013. do 16. prosinca 2014. kada je tužitelj sukladno odobrenom ugovoru o kreditu zatvorio negativni saldo po navedenoj kartici, slijedom čega se i istaknuti paušalni prigovor tuženika u pogledu zastare ocjenjuje neosnovan sve primjenom odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a cijeneći da je postupak u ovoj pravnoj stvari počeo 2. studenog 2015.

20. Osim toga obzirom da je vještak u svom vještačkom nalazu smanjio iznos tražbine za dio duga kojeg je tužitelj ustupio društvu SVEA Ekonomi neosnovan je istaknuti prigovor litispendencije kojeg ponavlja tuženik tijekom postupka.

21. Cijeneći da tuženik tijekom postupka ističe paušalne prigovore koje ničim ne potkrjepljuje, tvrdeći pritom da je tužitelj krivotvorio dokumentaciju o spornom dugu te ponavljajući da nije tražio nikakav kredit, već da je raskinuo ugovor s tužiteljem, koji je dokazao tijekom postupka da je temeljem navedenih ugovora o kreditu zatvorio nedopuštena prekoračenja po tekućem računu za dug koji je nastao prije pravnih posljedica raskida ugovora, svi žalbeni navodi tuženika ocjenjuju se neosnovanim.

22. Stoga je valjalo odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujećem dijelu točke II. izreke.

23. Ispitujući odluku o troškovima postupka prije svega valja istači da pogrešno smatra tužitelj da je prvostupanjski sud istom trebao priznati na ime troškova postupak iznos predujma za dopunsko vještačenje u iznosu od 1.000,00 kn, obzirom da iz stanja spisa proizlazi da isto vještačenje nije provedeno pa trošak tužitelju nije nastao (provjerom u e-Spisu je utvrđeno je da je sud tužitelju vratio navedeni trošak).

24. Međutim, točni su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužitelju za trošak pristupa na ročišta od 19. travnja 2016., 18. ožujka 2019. i 26. travnja 2022. priznao trošak temeljem Tbr. 9. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), iako se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, pa tužitelju valja priznati za svako ročište trošak temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Isto tako sud pogrešno nije dosudio tužitelju zatraženi trošak pristupa ročištu 4. lipnja 2019. i 14. ožujka 2022. iako je taj trošak tužitelju nastao sve primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, dok je tužitelju pogrešno priznat trošak sastava podneska od 30. svibnja 2019. i 24. rujna 2019. za svaku radnju po 1.000,00 kn temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife iako je za isti trošak tužitelju valjalo priznati trošak po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, pa je ukupni trošak kojeg je valjalo priznati tužitelju 19.469,50 kn/2.584,05 EURA.

25. Kako je tužitelju na ime troška dosuđeno 16.344,50 kn/2.169,29 EURA valjalo je odbijanjem žalbe tuženika primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke, a sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP- a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja valjalo je istom dosuditi pored navedenog troška i daljnji trošak u iznosu od 414,76 EURA sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke pa do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

26. Cijeneći da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom u omjeru od 77,77% u tom omjeru valja mu priznati trošak žalbe, obzirom na vrijednost pobijanog dijela (4.500,00 kn), sve primjenom Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 42. Tarife pa je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju i trošak žalbe u iznosu od 48,38 EURA u roku od 15 dana.

U Varaždinu 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun