Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-14/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 11. studenog 2024. broj P-396/2019-41, u sjednici vijeća 18. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu od 11. studenog 2024. broj P-396/2019-41:

- potvrđuje u izreci rješenja

- ukida pod toč. I. i II. izreke presude i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.561,61 EUR sa zateznom kamatom od 2. veljače 2019. do isplate, dok je pod toč, II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.173,15 EUR sa zateznom kamatom od 11. studenog 2024. do isplate. Izrekom rješenja je utvrđeno da se tužba u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 2.472,70 EUR sa zateznom kamatom smatra povučenom.

2. Navedenu presudu i rješenje u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice osnovana je u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka o kojima je sud odlučio u izreci presude, dok nije osnovana u dijelu pobijanog rješenja kojim je utvrđeno da se tužba smatra djelomično povučenom.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu novčanog iznosa isplaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjeni kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103437416 sklopljenog između majke tužiteljice i tuženice 26. veljače 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) u iznosu od 4.561,61 EUR sa zateznom kamatom od 2. veljače 2019. do isplate, kao i neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda o kojem je odlučeno raspravnim rješenjem, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je čl. 12. (ispravno čl. 16. pod naslovom „Zajedničke odredbe“) Ugovora o kreditu ugovoreno za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što znači da je ugovorena nadležnost Općinskog suda u Rijeci, da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženice u Podružnici u Karlovcu i da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], pa polazeći od čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. toč. 19. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), kao i čl. 49., čl. 50., čl. 97. toč. 19. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07), te primjenjujući Zaključak VSRH od 5. studenog 2020. broj Su-IV-308/2020 i cijeneći iskaz tužiteljice iz kojeg proizlazi da bi radi ostvarivanja svog prava morala putovati u [adresa] što bi iziskivalo dodatne financijske troškove putovanja i da je uslijed nezaposlenosti slabijih financijskih mogućnosti, da se o prorogacijskoj klauzuli između stranaka nije raspravljalo i da bi ona protivno načelu savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, sud je ocijenio čl. 12. (ispravno čl. 16.) Ugovora o kreditu nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom, te je svoju nadležnost utemeljio na čl. 59. ZPP, ali i na čl. 19. st. 1. (ispravno čl. 19.l) Zakona o potrošačkom kreditiranju prema prebivalištu tužiteljice pozivom na odluku VSRH od 11. prosinca 2019. broj Gr1- 143/2019

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje pravnoj prednici tužiteljice kao korisnici kredita novčani iznos od 28.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s otplatom u 108 mjesečnih anuiteta i ugovorenom kamatom od 8,250% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke, da je tijekom otplate kredita tuženica povisila kamatnu stopu i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK

- da je 21. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103437416 (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Revt-2221/2018, da je tužiteljica ovlaštena u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, ali i čl. 138.a ZZP/07, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14.)

- da tuženica nije predlagala provođenje personalnih dokaza radi utvrđenja da je prednica tužiteljice u vrijeme sklapanja ugovora znala i mogla znati za rizik promjene tečaja CHF i ugovaranja načina promjene kamatne stope da bi imala mogućnost procjene posljedica koje iz tog rizika proizlaze, odnosno da je tuženica odustala od saslušanja predloženih svjedokinja, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njezina majka podigla kredit da bi podmirila dugove jer je imala tešku financijsku situaciju, da joj je osobna bankarica ponudila kredit koji je vezan u valutnu klauzulu CHF kao jedinu vrstu kredita koji je mogla dobiti, te da nema saznanja jesu li njezinoj prednici objašnjeni rizici koji su vezani uz valutnu klauzulu CHF i način promjene kamatne stope

- da je prema nalazu vještaka konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, da je utvrđeno u tom postupku da nedospjela glavnica kredita iznosi 2.259,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da obveza korisnika kredita iz osnovnog ugovora o provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice iznosi 1.451,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti, da po provedenoj konverziji postoji preplata od 34.660,32 kn koja je utvrđena u čl. 5.3. Aneksa, dok je u čl. 7. Aneksa utvrđeno da taj iznos prelazi ukupan iznos uplata koje bi korisnica kredita trebala platiti prema novom otplatnom planu pa će više plaćeni iznos biti uplaćen na račun korisnika kredita i da je iznos od 34.660,32 kn tuženica isplatila tužiteljici

- da tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba nakon što je sklopila Aneks jer ima prema tuženici novčano potraživanje koje je predmetom tužbenog zahtjeva, a da potrošači u toj situaciji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti VSRH je izrazio pravno shvaćanje u odlukama od 12. veljače 2019. broj Rev-2868/2018-2 te od 26. svibnja 2018. broj Rev-18/2018

- da je u presudi Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. izraženo stajalište da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona proglašene ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dok je u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. izraženo shvaćanje da se potrošač sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom može odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 samo ako je dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i ako je znao čega se odriče

- da iz nalaza financijsko knjigovodstvenog vještaka iz DS d.o.o. u [adresa], koji je prema nalogu suda imao zadatak utvrditi koliko je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu i radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, utvrditi iznos koji je prilikom konverzije tuženica vratila tužiteljici kroz smanjenje anuiteta i izvršiti uračunavanje tog iznosa s potraživanjem tužiteljice primjenom čl. 171. i čl. 172. Zakona o obvezanim odnosima, kao i odgovoriti da li je s tim u vezi tuženica ispravno izračunala glavnicu prilikom konverzije, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa preplatila tuženici iznos od 743,98 CHF/4.316,99 kn, a po osnovi tečajne razlike iznos od 39.197,16 kn, pa je ukupna razlika po obje osnove 43.514,15 kn, da je u postupku konverzije tužiteljici priznata preplata u iznosu od 34.660,32 kn i da je po izvršenom prijeboju i uračunavanju priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužiteljice dug tuženice na dan 1. veljače 2019. u iznosu od 34.369,46 kn na ime glavnice duga, da su priznatom preplatom isplaćene sve obračunate zatezne kamate do 1. veljače 2019. te razlika glavnice do 16. kolovoza 2011. u iznosu od 29,54 kn pa je preostalo dugovanje od 318,94 kn te razlika glavnice od 16. kolovoza 2011. pa nadalje u iznosu od 34.369,46 kn, te da je tuženica preostalu glavnicu obračunala sukladno ZID ZPK/15 i da su pritom uzete u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila tijekom otplatnog razdoblja do provedene konverzije

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i tečaja CHF s obzirom da zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima za restitucijski zahtjev u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pa da rok zastare nije protekao do podnesene tužbe (29. svibnja 2019.)

- da je tužiteljica smanjila visinu tužbenog zahtjeva nakon vještačenja pa je sud uvažavajući pravno shvaćanje VSRH od 26. travnja 2021. broj Su-IV-16/2021-8 prema kojem je smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP, a da se tuženica u konkretnom slučaju nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe, utvrdio u izreci rješenja da se tužba za iznos od 2.472,70 EUR sa zateznom kamatom smatra povučenom,

na temelju čega sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenih ugovornih odredaba jer je tužiteljica po obje osnove (ništetnih odredaba Ugovora o kreditu) preplatila tuženici iznos od 4.561,61 EUR, a činjenica što je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15 sama po sebi ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredaba niti smanjiti stupanj zaštite koji uživaju potrošači, pa je navedeni iznos naloženo tuženici isplatiti tužiteljici pod toč. I. izreke presude.

6. Tuženica u žalbi prije svega podnosi zahtjev za eventualno izuzeće sudaca, navodeći da ukoliko postoji koja od okolnosti koja dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda na način da - a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili - b) ukoliko bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana) se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće suca u smislu čl. 73. u vezi čl. 71. st. 7. ZPP. Smatra da je sud propustio uzeti u obzir da su stranke 21. prosinca 2015. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Glavi IV.a ZID ZPK/15, pa citirajući odredbe čl. 19.b, c i e ZID ZPK/15 ukazuje da su cjelokupno plaćeni iznosi radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije. S tim u vezi ukazuje na odluku Suda Europske unije u predmetu C- 567/2020 kojom je odgovoreno da je aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 koji se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe, već da stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, radi čega je konverzija kredita iz CHF u EUR u konkretnom slučaju kao odraz primjene ZID ZPK/15 isključena od ispitivanja poštenosti, te su učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, kao i na odluku VSRH od 1. lipnja 2022. broj Revd 2021/2020 u kojoj je potvrđeno pravno shvaćanje da potrošači nakon provedene konverzije prema odredbama ZID ZPK/15 ne raspolažu valjanom pravnom osnovom za potraživanje razlike s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Nastavno ukazuje da je VSRH u odlukama broj Rev 1014/2018, Rev 522/2018 i Rev 893/2017 iznio shvaćanje da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača iz razloga što je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, te osporava primjenjivost presuda iz predmeta C-118/17 i C-452/18 u konkretnom slučaju o čemu se i VSRH izjasnio u odluci od 27. svibnja 2020. broj Rev-1042/2017. U vezi svega navedenog smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava i razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti, kao i odluku o troškovima postupka smatrajući da je prvostupanjski sud primijenio pogrešnu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te neosnovano priznao tužiteljici određene troškove.

7. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten, zbog čega je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP pod toč. I. izreke ovog rješenja (tako i VSRH u rješenju broj Rev-348/2024-2).

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica.

9. Nakon što je utvrdio sve relevantne činjenice o kojima ovisi ocjena poštenosti prorogacijske klauzule iz čl. 16. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge navedene pod toč. 5.3. do 5.23. obrazloženja na temelju kojih je otklonio prigovor mjesne nenadležnosti, te je izveo pravilan zaključak da se tužiteljica opredijelila za izberivu mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda sukladno čl. 59. ZPP, radi čega nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice (i prednice tužiteljice) u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i kao takve da su ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, a što je sud pravilno zaključio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu.

11.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti prednice tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice (odustala je od saslušanja svjedokinja ŽU i EU), to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da je njezinoj majci u konkretnom slučaju ponuđena samo ta vrsta kredita, dok ne navodi da bi dobila odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvode ikakav pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Aneks tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i da je ne obvezuje ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 8. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je izričito i potvrđeno nalazom vještaka.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

16.1. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču, a što je u konkretnom slučaju evidentno iz čl. 5.3. Aneksa u kojem je utvrđena preplata tužiteljice u iznosu od 34.660,32 kn, dok su se stranke u čl. 7. Aneksa sporazumjele da taj iznos prelazi ukupan iznos uplata koje bi korisnik kredita trebao uplatiti prema novom otplatnom planu iz čl. 9. Aneksa i da će tuženica taj iznos isplatiti korisniku kredita na osobni račun u roku od 60 dana od prihvata konverzije od strane korisnika kredita. Tužiteljica je potvrdila da joj je taj iznos tuženica isplatila.

17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) dok je preplaćeni iznos tužiteljici vraćen, pa stoga obračunati iznos s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je izvršen prijeboj i uračunavanje priznate preplate s potraživanjem tužiteljice s osnova plaćenog temeljem nepoštenih ugovornih odredaba i zatezne kamate na plaćene iznose koje su obračunate do 1. veljače 2019., s time da je prvostupanjski sud odredio nalog vještaku da izvrši uračunavanje potraživanja tužiteljice i isplaćenog iznosa s osnova preplate temeljem Aneksa, polazeći od pravnog stajališta - da tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem nepoštenih odredaba unatoč sklopljenom Aneksu.

19.1. Tužiteljica činjenično zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i zatezne kamate, dok prema stajalištu ovoga suda tužiteljica ima pravo na isplatu (samo) zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih anuiteta tuženici pa do 29. rujna 2015.

19.2. Iz nalaza vještaka nije moguće utvrditi na koje iznose je zatezna kamata obračunata, a isto tako s obzirom da su pravni učinci konverzije nastupili 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15 i da bi prema stajalištu ovoga suda tužiteljica imala pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog pojedinačnog novčanog iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredaba pa do 29. rujna 2015., to nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda (kao niti nalaz vještaka) prema kojem je kamata obračunata do 1. veljače 2019. Nakon nastupanja učinaka konverzije, prema stajalištu ovoga suda, plaćeni iznosi nalaze se u imovini tuženice na temelju valjane pravne osnove i nakon toga tuženica nema obvezu plaćanja zatezne kamate.

20. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 370. ZPP ukinuo presudu pod toč. I. izreke, a posljedično tome i u odluci o troškovima postupka pod toč. II. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu stajalište ovoga suda prema kojem tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu na plaćene iznose s osnove nepoštenih ugovornih odredaba obračunate od dana uplata pojedinačnih novčanih iznosa pa do 29. rujna 2015., a koju je ovlaštena zatražiti i u nominalnom iznosu, radi čega je nalaz vještaka potrebno dopuniti u tom dijelu, nakon čega je sud dužan donijeti novu odluku koju će obrazložiti sukladno čl. 338. st. 4. ZPP te odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

22. Kako tuženica sadržajno ne pobija rješenje kojim je utvrđeno da je povučena tužba u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 2.472,70 EUR sa zateznom kamatom, a da je rješenje doneseno pravilnom primjenom čl. 193. st. 2. ZPP uz uvažavanje pravnog shvaćanja VSRH od 26. travnja 2021. broj Su-IV-16/2021-8, to je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio izreku rješenja.

U Varaždinu 18. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek