REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-72/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog JA, zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2024. broj K- 853/2023-54 i presuda Županijskog suda u Zadru od 12. veljače 2025. broj Kž- 222/2025., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog JA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2024. broj K-853/2023-54, potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru od 12. veljače 2025. broj Kž-222/2025., JA proglašen je krivim zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, dok mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne zatvora na koju je osuđen ima izvršiti šest mjeseci, dok se preostali dio kazne od osam mjeseci neće izvršiti ako JA u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Osuđenik je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po branitelju, odvjetniku Zoranu Životiću, uvodno ističući da je razlog podnošenja zahtjeva „…činjenica da je prvostupanjski sud povrijedio pravo na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, a koji prigovor drugostupanjski sud paušalno, odnosno arbitrarno, otklanja, podvodeći istaknute žalbene prigovore pod razloge o odlučnim činjenicama danima po prvostupanjskom sudu, odnosno otklanja žalbene prigovore kao prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski i drugostupanjski sudovi počinili su povredu prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, s time da je drugostupanjski sud tu povredu počinio kroz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 487. st. 1. ZKP-a.“. U zahtjevu se predlaže ukinuti pravomoćnu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Temeljem odredbe čl. 518. st. 5. ZKP-a, predlaže se odgoda izvršenja pravomoćne presude.

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, smatrajući da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Razlozi zahtjeva sadržajno upućuju na zakonske osnove iz čl.517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP-a te iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl.487. st.1. ZKP-a.

6. Tako osuđenik navodi da je prilikom provođenja prvog ispitivanja kod državnog odvjetnika uslijed alkoholiziranosti bio raspravno nesposoban te da je prilikom provođenja te radnje morao imati branitelja. S obzirom na to da je ispitan u stanju raspravne nesposobnosti, smatra da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a.

6.1. Daljnju postupovnu povredu osuđenik nalazi u tome što je vještak psihijatar, prilikom vještačenja osuđenikove raspravne sposobnosti, samostalno izračunao i stupanj njegove alkoholiziranosti u vrijeme ispitivanja kod državnog odvjetnika. Budući da je, prema stavu osuđenika, to mogao samo vještak toksikolog, vještačenje osuđenikove raspravne sposobnosti je provedeno protivno odredbama čl. 308. -328. ZKP-a, što je opet dovelo do povrede odredaba čl. 468. st. 3. ZKP-a.

6.2. Budući da je, prema stavu osuđenika, njegov iskaz kod državnog odvjetnika jedini temelj osuđujuće presude, to mu je, u ukupnosti navedenih propusta, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno na njegovu štetu je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a.

6.3. Navedena povreda ostvarena je i time što je sud odbio prijedlog obrane za provođenje novog kombiniranog toksikološkog i psihijatrijskog vještačenja pa je osuđeniku povrijeđeno i pravo na jednakost oružja.

6.4. Nadalje se u zahtjevu ističe da su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj prvostupanjskoj presudi znatno proturječni iskazima svjedoka i sadržaju materijalne dokumentacije te onome što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza čime je na štetu osuđenika počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a. Budući da je presuda nerazumljiva te se ne može ispitati, to je na njegovu štetu postupanjem suda počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, jer da je na štetu osuđenika počinjena povreda prava na pravično suđenje. Budući da drugostupanjski sud istaknutu bitnu povredu relativizira te podvodi pod obrazloženje prvostupanjskog suda, ne očitovavši se detaljnije o navodima žalbenih prigovora ili žalbeni prigovor samo podvodi pod pogrešno utvrđeno činjenično stanja, to je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene razloge čime je počinio povredu odredbe čl. 487. st. 1. ZKP-a na štetu podnositelja. Zbog takvog obrazlaganja osuđenikovih žalbenih navoda, drugostupanjska je presuda i arbitrarna, što također predstavlja povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP-a.

7. Međutim, u svemu navedenom osuđenik nije u pravu.

7.1. Prije svega, vještačenje osuđenikove raspravne sposobnosti nije provedeno protivno zakonskim odredbama koje su uopćeno citiraju u zahtjevu (navedene su sve odredbe koje se tiču vještačenja bez specificiranja) pa nema govora niti o povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a. Naime, vještak psihijatar prilikom provođenja vještačenja nije uzeo u obzir samo osuđenikovu alkoholiziranost, nego je svoj zaključak o osuđenikovoj raspravnoj sposobnosti donio na temelju svih podataka sadržanih u spisu predmeta pa je tako razgledao i snimku ispitivanja osuđenika kod državnog odvjetnika i na temelju njegovog ponašanja te prilike utvrdio da je on tada bio raspravno sposoban. Pritom, zbog činjenice da je matematičkom operacijom prema unaprijed zadanim parametrima izračunao koliko je alkohola u krvi osuđenik mogao imati u vrijeme ispitivanja, a koji je izračun također utemeljen na podacima iz spisa predmeta koji su tumačeni u korist osuđenika, nije prekoračio nalog kojeg mu je sud zadao.

7.2. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je na temelju valjanog i zakonito provedenog vještačenja osuđenikove raspravne sposobnosti utvrđeno da je okrivljenik u vrijeme ispitivanja kod državnog odvjetnika bio sposoban dati svoju obranu, nije bilo zakonske obveze da u to vrijeme ima branitelja. Budući da se okrivljenik tada i izrijekom odrekao prava na branitelja, očito je taj njegov iskaz zakonit dokaz, kao i svi dokazi koji su proizašli iz tog iskaza.

8. Nije osnovan niti daljnji prigovor zahtjeva da je obrana optuženika pred državnim odvjetnikom isključivi temelj osuđujuće presude. Naime, osuđujuća presuda temelji se i na iskazima policijskih službenika koji su u vrijeme počinjenja djela došli na intervenciju te njihovim izvješćima o pruženoj intervenciji u povodu dojave, kao i medicinskoj dokumentaciji oštećenikovih ozljeda. Osim toga, sud je pomno raščlanio i iskaze oštećenika i njegove supruge (osuđenikove majke) te je dovođenjem u vezu tih iskaza s ostalim u tijeku postupka izvedenim dokazima utvrdio da verzija događaja kako ju je iznio oštećenik nije istinita jer se ne podudara niti s iskazima drugih svjedoka, a niti s materijalnom dokumentacijom. Prema tome, u postupku nisu počinjene povrede čl. 468. st. 3. ZKP-a, a posljedično niti povreda čl. 468. st. 2. ZKP-a, odnosno prava na pravično suđenje.

9. Do povrede prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a nije došlo niti zbog odbijanja dokaznog prijedloga da se provede kombinirano psihijatrijsko-toksikološko vještačenje. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.; dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. Premda je dokazni prijedlog bio dostatno obrazložen te unatoč činjenici što je njegovo provođenje odbijeno jer su okolnosti na koje je predložen taj dokazni prijedlog već dovoljno utvrđene na temelju svih do tada izvedenih dokaza, nije se radilo o dokaznom prijedlogu koji bi bio važan u kaznenom postupku na način da bi mogao značajno ojačati poziciju osuđenika u tijeku kaznenog postupka.

9.1. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način koji ju ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Vodeći računa o navedenom, kao i o odredbi čl. 418. st. 1. ZKP-a prema kojoj dokazivanje obuhvaća činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, ocjena je ovog suda da provođenjem kombiniranog psihijatrijsko- toksikološkog vještačenja na okolnost utvrđivanja osuđenikove raspravne sposobnosti prilikom prvog ispitivanja kod državnog odvjetnika, u odnosu na osuđenika ne bilo došlo do drugačijeg presuđenja. Naime, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP-a pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, premda je prvostupanjski sud odbio ovaj dokazni prijedlog, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne može se zaključivati o tome je li povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

9.2. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo dopunsko psihijatrijsko vještačenje koje je obrana predložila upravo na navedenu okolnost te je ispitan na raspravi vještak psihijatar, sud je taj dokaz pravilno vrednovao i na temelju sveobuhvatne ocjene svih provedenih dokaza dovedenih u vezu s psihijatrijskom vještačenjem utvrdio krivnju osuđenika, to je ocjena ovog suda da na taj način nije ugrožena ravnopravnost stranaka niti su, u cjelini gledano, narušeni principi pravičnosti postupka.

9.3. Nastavno tome, i drugostupanjski je sud jasnim i premda šturim, ali sasvim dostatnim i prihvatljivim argumentima, odgovorio na žalbene navode u odnosu na iznesene prigovore žalbe zbog bitne postupovne povrede. To što se je drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene navode referirao na prvostupanjsku presudu, ne znači automatski da je drugostupanjska presuda arbitrarna. Naime, prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kao takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Raščlanjujući obrazloženje prvostupanjske presude, vidljivo je da je taj sud vrlo opsežno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmetom žalbenog postupka. Kraj takve kvalitete prvostupanjske presude, koja u potpunosti obuhvaća ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je već prvostupanjski sud odgovorio na sporna pitanja. Naime, prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači ujedno da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode ili da je na njih „paušalno“ odgovorio, već pokazuje da se u žalbi ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to ovdje nije slučaj pa je i ovaj navod u osuđenikovom zahtjevu neosnovan.

9.4. Osim toga, kada odlučuje o žalbenim prigovorima, drugostupanjski sud nije strogo vezan zakonskim člankom kojeg žalitelj naznači, već je ovlašten žalbenu osnovu zbog koje je podnesena žalbu tumačiti kroz sadržaj žalbe te obrazlagati upravo onu osnovu na koju razlozi žalbe upućuju. Ovo pogotovo u situaciji kada je povreda zakonski pogrešno naznačena, a sadržaj upućuje na posve drugu žalbenu osnovu. Stoga okolnost da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio da osuđenik kroz bitne postupovne povrede zapravo pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, na koju je žalbenu osnovu i odgovorio, nikako ne znači da je drugostupanjska presuda arbitrarna.

9.5. Slijedom toga, u drugostupanjskom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-a, a niti do povrede odredbe čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP-a, na koju se povredu također upire u zahtjevu. Pokušaj osuđenika da ishodi preocjenu tako utvrđenih činjenica svodi se na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koju osnovu, u skladu s čl. 515. i čl. 517. ZKP/08., nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. U protivnom, radilo bi se o trećestupanjskom suđenju, što svakako nije smisao izvanrednih pravnih lijekova.

9.6. Niti bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, koju osuđenik također ističe u svojem zahtjevu, prema odredbi čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP-a nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka, dok se na manjkavost obrazloženja pravomoćne presude ovaj sud već referirao u prethodnim odlomcima.

9.7. Ovdje u konačnici treba navesti i to da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava, a koje je pravo sadržano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije, ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, kako je to već prethodno obrazloženo u ovoj presudi, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

10. Stoga, budući da nije utvrđeno da bi u pravomoćnoj presudi bile počinjene povrede na koje se upire u zahtjevu, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude. Zbog takve odluke nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP-a.

Zagreb, 18. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović