Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-134/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Maji Skorić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Čistoća, Zagreb, Radnička cesta 82, OIB: 85584865987, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Povrv-2026/2023-38 od dana 17. prosinca 2024. godine, dana 17. rujna 2025. godine
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Povrv-2026/2023-38 od dana 17. prosinca 2024. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:
"I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mladena Ježeka u Zagrebu poslovni broj Ovrv-25219/2019 od 21. lipnja 2019. kojim je naloženo tuženiku SJ isplatiti tužitelju Zagrebački holding d.o.o., podružnica Čistoća u roku od 8 dana iznos od 58,59 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:
- na iznos od 9,00 EUR od 16. kolovoza 2018.,
- na iznos od 10,15 EUR od 16. rujna 2018.,
- na iznos od 10,15 EUR od 16. listopada 2018.,
- na iznos od 10,15 EUR od 16. studenog 2018.,
- na iznos od 9,00 EUR od 16. prosinca 2018. i
- na iznos od 10,15 EUR od 16. siječnja 2019. pa do isplate, te se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.
II. Odbija se zahtjev tužitelja Zagrebački holding d.o.o., podružnica Čistoća radi naknade troška parničnog postupka kao neosnovan."
2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima, te obveže tuženika na naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je tražbina tužitelja s osnova naknade za komunalne usluge odvoza otpada i to temeljem računa dospjelih u razdoblju od srpnja do prosinca 2018. za objekt na adresi [adresa], u vlasništvu tuženika, koji je u postupku osporavao količinu predanog otpada, te posljedično tome visinu utuženog potraživanja radi nepravilnog obračuna.
6. U ovom postupku (koji je pred sudom započeo dana 3. rujna 2019. godine) primjenjuju se pravila u sporu male vrijednosti, te je odredbom članka 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) propisano da se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. tog Zakona, pa stoga prigovori koje tužitelj ističe u okviru žalbenog razloga bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi članka 8. ZPP ne mogu biti predmet razmatranja u ovom žalbenom postupku.
7. Iz razloga presude, proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio:
- da je na prijedlog tužitelja javni bilježnik Mladen Ježek iz Zagreba donio rješenje o ovrsi, poslovni broj Ovrv-25219/2019 od 21. ožujka 2019. godine na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga od 7. lipnja 2019. godine kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 441,48 kuna sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedinačni iznos od dana dospijeća pa do isplate, kako je opisano u točki I. izreke presude,
- da je tuženik protiv navedenog rješenja o ovrsi pravodobno podnio prigovor, te je rješenjem tog suda, poslovni broj Povrv-4676/2019-2 od 14. listopada 2019. godine stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a tuženik prigovorom da osporava osnovu i visinu potraživanja te ističe kako je tužitelj dužan korisniku usluge obračunavati uslugu razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju pri čemu je kriterij količine otpada i broj pražnjenja spremnika sukladan odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, te ističe da živi sam pa da je količina otpada i odvoz sukladno tome minimalna,
- da je neosnovan prigovor zastare, jer obzirom da je tužitelj podnio ovršni prijedlog javnom bilježniku 17. lipnja 2019. godine, a najstariji utuženi račun dospijeva 15. kolovoza 2018. godine, da nije istekao jednogodišnji rok iz članka 232. stavak 1. točka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisan za ovu vrstu tražbine,
- da je u matičnim evidencijama tužitelja kao vlasnik predmetne nekretnine na adresi [adresa], evidentiran upravo tuženik pa je isti, sukladno članku 30. stavku 5. tada mjerodavnog Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13, 73/ 17, 14/19 i 98/19, dalje: ZOGO) u obvezi podmirenja naknade za izvršenu uslugu prikupljanja i odvoza otpada,
- da je iz preslika utuženih računa utvrđeno da je tužitelj izvršio obračun na način da je množio zaduženi volumen spremnika (80 litara) sa devet (za razdoblje kolovoz, rujan, listopad i prosinac 2018.), odnosno osam (za razdoblje srpanj i studeni 2018.) odvoza otpada sa jediničnom cijenom (0,09622 kn/l),
- da predmetni računi i izvadak iz poslovnih knjiga (list 3 spisa) predstavljaju vjerodostojne isprave prema članku 31. Ovršnog zakona („Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje: OZ), međutim da iste ne predstavljaju javne isprave sukladno članku 230. ZPP, pa stoga s obzirom da tuženik osporava obračun tužitelja, time što osporava da je tužitelj izvršio uslugu u količini koju naplaćuje obzirom da živi sam, da je na tužitelju teret dokaza da je izvršio uslugu u onoj količini za koju naplaćuje naknadu prema utuženim računima,
- da je iz matičnih evidencija – podacima o naknadama (list 24 spisa) utvrđeno da je tužitelj kao dane odvoza otpada u odnosu na predmetni objekt označio srijedu i subotu, međutim da iz istog nije moguće utvrditi za koje razdoblje je tužitelj označio navedene dane kao dane odvoza otpada, tj. nije vidljivo da se navedeni podaci odnose upravo na utuženo razdoblje, a istim izvatkom da je naznačen pregled broja odvoza, volumena i cijene za razdoblje nakon utuženja u periodu od rujna 2020. pa do siječnja 2021. godine.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da je tuženik koristio uslugu tužitelja u onom broju odvoza otpada u utuženom razdoblju za koje usluge ga tužitelj tereti, a koju činjenicu je u smislu članka 219. stavka 1. ZPP dužan dokazati tužitelj, jer nije dostavio isprave iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženiku odvezao otpad u onom broju i količini za koji ga tereti u utuženom razdoblju, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP odbio tužbeni zahtjev stoga što tužitelj nije dokazao visinu potraživanja.
9. U pravu je tužitelj kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP, zbog koje se ne može ispitati, a to stoga jer su razlozi presude proturječni.
10. Naime, tužitelj je visinu tražbine dokazivao temeljem izvoda iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, te temeljem računa – koji predstavljaju vjerodostojne isprave, a kriteriji obračuna su u utuženom razdoblju bili propisani odredbom članka 33. stavak 2. ZOGO i Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17), te je kriterij obračuna cijene usluge odvoza otpada mogao biti ne samo količina otpada i broj pražnjenja spremnika, već i volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika.
11. Odredbom članka 33. stavak 1. ZOGO propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela "onečišćivač plaća", ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge sukladno odredbama ovoga Zakona, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, a stavkom 2. istog članka da je Davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odluci iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona.
12. Iz podataka spisa predmeta i razloga presude proizlazi da je tužitelj obrazložio način izračuna cijene u podnesku od 1. ožujka 2021. godine navodeći da je ista obračunata prema volumenu spremnika otpada i broju pražnjenja spremnika, uz dostavu Odluke grada Zagreba o javnoj usluzi prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i dozvoljenog prikupljanja otpada papira, metala, stakla, plastike i tekstila, te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada u gradu Zagrebu, donesenu dana 3. srpnja 2014. godine, Općih uvjeta poslovanja sa korisnicima od dana 28. studenog 2014. godine, te Cjenik javne usluge prijevoza i zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada društva od dana 19. veljače 2015. godine.
13. Nadalje, kako iz razloga presude proizlazi da tuženik osporava visinu tražbine osporavajući količinu predanog otpada, navodeći da živi sam, te da mu je "količina otpada i odvoz sukladno tome minimalan" (a kako to ističe u prigovoru na rješenje o ovrsi, sada odgovoru na tužbu) smatrajući da bi trebalo u spornom razdoblju cijenu obračunati u odnosu na stvarnu količinu predanog otpada, a ne osporava volumen spremnika i obavljanje usluge odvoženja otpada, kao ni kontinuirano odlaganje otpada iz svog domaćinstva – to su razlozi presude u kojima se navodi da tužitelj nije dokazao da je vršio uslugu u onom broju odvoza otpada u utuženom razdoblju za koje tereti tuženika, proturječni, jer kod naprijed navedenog prigovora tuženika, tužitelj nije ni trebao dokazivati činjenicu koja nije sporna među strankama, slijedom čega je, pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
14. Naposljetku, potrebno je također imati u vidu da bi, i u okolnostima kada tuženik ističe prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sve da je tuženik u ovom postupku tvrdio da mu usluga odvoza otpada nije isporučena (a proizlazilo bi da ne tvrdi, već ističe da je zbog količine otpada kojeg proizvodi kao samac i odvoz minimalan), teret dokaza bio na tuženiku.
15. U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud otkloniti ostvarenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se referira tužitelj, u tom pravcu ponovo će izvesti sve već izvedene dokaze, da bi pravilnom ocjenom istih mogao o zahtjevu tužbe donijeti novu i na zakonu utemeljenu odliku.
16. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP.
U Šibeniku, 17. rujna 2025. godine
S U D A C
Maja Skorić
