Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-667/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni CŠ, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku, po objavi 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 sklopljen 21. prosinca 2006. između tužitelja i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek, Kapucinska 29 u članku 5. koji glasi:

,,lzmjena valutne klauzule vraćanja kredita vršit će se sukladno internim aktima Banke i koeficijentu konverzije, i to na dan izvršenja konverzije najviše jedanput godišnje.

Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule U slučaju otkaza ovog Ugovora za saldo, valutnu klauzulu i kamatnu stopu mjerodavan je isključivo samo izvadak iz poslovnih knjiga Banke, a sa čime je

Korisnik kredita u cijelosti suglasan."

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.186,25 eur (slovima: tri tisuće stotinu osamdeset šest eura dvadeset pet centi) kao razliku do punog iznosa preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena

- na iznos od 6,09 euro od 24.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,09 euro od 21.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,09 euro od 21.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,09 euro od 21.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,09 euro od 21.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,85 euro od 21.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 32,85 euro od 19.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 17.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 14.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 19.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 17.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 20.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 19.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 21.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 20.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 20.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 17.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 19.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 19.06.2010.pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 17.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 17.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,39 euro od 22.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,09 euro od 21.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,09 euro od 17.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,86 euro od 18.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,86 euro od 20.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 51,40 euro od 19.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,40 euro od 19.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,40 euro od 20.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,40 euro od 19.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,04 euro od 21.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,85 euro od 15.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,85 euro od 23.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,85 euro od 20.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 98,39 euro od 19.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 98,39 euro od 23.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 98,39 euro od 22.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 98,39 euro od 21.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 98,39 euro od 25.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 98,39 euro od 21.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 20,09 euro od 10.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 7,66 euro od 15.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 12,12 euro od 22.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 5,49 euro od 30.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 2,92 euro od 14.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 7,50 euro od 14.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,56 euro od 21.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 65,42 euro od 19.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,33 euro od 17.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 66,52 euro od 13.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 68,12 euro od 17.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,36 euro od 17.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,18 euro od 19.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,41 euro od 19.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,46 euro od 15.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 72,26 euro od 14.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,61 euro od 18.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 72,49 euro od 15.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 71,20 euro od 15.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 70,20 euro od 19.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 73,09 euro od 18.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,04 euro od 15.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,04 euro od 17.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 euro od 21.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 77,71 euro od 26.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 76,77 euro od 17.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 79,77 euro od 16.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 79,16 euro od 18.02.2015. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva koji glasi:

„ Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelju NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 27,37 eura.“

IV. Odbija se tužena sa zahtjevom da se utvrdi da postoji tražbina tužene prema tužitelju koja iznosi 37,18 eura.

V. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, naknaditi NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.229,49 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto dvadeset devet eura četrdeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki V. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 9. rujna 2022. navodi da je kao korisnik kredita 21. prosinca 2006. s prednikom tužene tada Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006 kojim se tužena obavezala staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren kao kredit za izgradnju obiteljske kuće. Kamata na kredit na dan sklapanja ugovora je ugovorena kao promjenjiva i iznosila je 4,65% godišnje. Tužitelj je u obvezi kredit vratiti u roku od 96 mjeseci tj. 8 godina. U članku 4. bilo je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora. Anuiteti su izraženi u CHF-valuti ugovora i plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Člankom 4. ugovorena je valutna klauzula u CHF, te je određeno da se računa po prodajnom tečaju kreditora. Odredba članka 4. ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, je temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula, bez da se istovremeno precizno stranku obavijesti o značaju vezivanja iznosa kredita isplaćenog u kunama uz promjenu tečaja CHF i odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.). Činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tužena određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom članka 4. ZOO-a, a povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe članka 247. ZOO-a, u smislu koje su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva visinu iste vezanu uz promjenu tečaja i kamatu. Obzirom je ugovor tužene standardni ugovor banke na koji tužitelj nije mogao utjecati, a u ugovoru tužena nije izričito utvrdila parametre promjene tečaja, niti za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tužena je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženoj, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tužene, protivna je odredbi članka 269. ZOO-a, pa je u smislu odredbe članka 270. ZOO-a, ugovor ništetan. Tužena je mijenjala visinu anuiteta i kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavila pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražila bilo kakvu suglasnost tužitelja. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženu, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, presudio odredbe Ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru o kreditu između tužitelja i tužene, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim. Tužena je u ugovoru o kreditu ugovorila i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorila valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica, CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.) i to članka 81. i članka 84. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba ugovora o kreditu koje je sklapala i tužena, a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tužena u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je tužena svojim postupanjem od njega stekla na osnovi ništetnih ugovornih odredbi značajan novčani iznos koji predstavlja razliku između onoga što je tužena zakonito mogla ugovoriti bez povrede prava potrošača i naplatiti i onoga što je ništetnim odredbama naplatila. Tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije u mogućnosti točno odrediti, odnosno postaviti određen tužbeni zahtjev jer ne raspolaže svim parametrima za izračun predmetne tražbine, niti ima za isto potrebno znanje, već je potrebno provesti financijsko vještačenje, pa tužbu postavlja u smislu odredbe članka 186. stavka 2. i 3. ZPP-a kao stupnjevitu, a određen zahtjev će postaviti nakon vještačenja. Stoga predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010466361/2006 od 21. prosinca 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB-14036333877 u članku 5. koji glasi:

„Izmjena valutne klauzule vraćanja kredita vršit će se sukladno internim aktima Banke i koeficijentu konverzije, i to na dan izvršenja konverzije najviše jedanput godišnje

Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule

U slučaju otkaza ovog Ugovora za saldo, valutnu klauzulu i kamatnu stopu mjerodavan je isključivo samo izvadak iz poslovnih knjiga Banke, a sa čime je

Korisnik kredita u cijelosti suglasan“

jer je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF iz članka 5. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati razliku do punog iznosa preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni (utvrđenog financijskim vještačenjem) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. U podnesku od 18. lipnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da u točki II. potražuje isplatu iznosa od 3.186,59 eur kao razliku do punog iznosa preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u članku 186. stavku 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. Stoga predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

Tužena ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Temeljem odredbe članka 226. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 21. prosinca 2006. Ukoliko, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tužene plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti je osnovan. Naime, za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, pa iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Presudi Rev- x 183/11-2 od 16. listopada 2013.).

Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati, dakle ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, pa obzirom više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tužene. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. U konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka.

Tužena izričito osporava da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, predmetne odredbe su valjane, a tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora: jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek 16. srpnja 2009., i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. Članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek 1. srpnja 2013. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba, a obzirom sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tužena upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može se smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. U individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Osobito je potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje upućuje i članak 83. ZZP’03, a navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi (presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od 3. rujna 2018., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odluka Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018., odluka Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017.).

Tužena tvrdi da valutna klauzula sadržana u članku 2. i 3. Ugovora o kreditu nije ništetna, i to iz razloga: ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Ugovaranje valutne klauzule nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka. Ugovaranjem valutne klauzule u konkretnom slučaju tužitelj i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tužene istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tužene, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. ZOO. Tužena ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od 4. listopada 2012. odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše članak 22. U tom smislu, tužena argumentira kako je i ovdje tužitelju zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Dakle, uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu jesu: mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive. Tužena ističe kako su u konkretnom slučaju ispunjeni svi navedeni uvjeti. Valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu, to iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Stajalište da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora prihvaćeno je u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017.) Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (članak 2. i 3.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sastavljen je u obliku solemnizirane privatne isprave što znači kako je tužitelj od strane javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Nadalje, zaposlenik tužene je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško je predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko eurizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Tužena je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodila i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF, objavljivala je članke u službenom glasilu „HYPO Times“ (Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“) koji su dostavljani izravno na adrese tuženičinih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. I Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno su radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita (npr. Bilten o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006. koji sadrži članak pod naslovom „Analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom.“; Članak objavljen u mediju 24 sata pod naslovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ 26. kolovoza 2006.; Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „NE UZIMAJTE KREDITE U ŠVICARSKIM FRANCIMA“ objavljen 20. srpnja 2005.; Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen 18. srpnja 2005.; Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen 25. kolovoza 2006.; Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen 9. srpnja 2005.; Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen 25. kolovoza 2006. Iz navedenog proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03 iz kojeg proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tužene odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016.). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. Primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. Tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu se kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Obzirom temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 3.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U ovom postupku ne može se valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu jer članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tužena nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sama tužena nema nikakvog utjecaja i koje nije mogla nikako predvidjeti. Tužena prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogla predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tužena, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Prema tome, tužena nije nikako mogla predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja, pa ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Pri donošenju meritorne odluke u ovom sporu ne može se zanemariti nepobitna činjenica kako je tužitelj temeljem Ugovora o kreditu pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene. Pogrešno je tvrditi da uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ona zapravo postaje fiksna. Bez obzira na pitanje ništetnosti kamatna stopa će uvijek biti promjenjiva obzirom su stranke tako ugovorile i to je bila njihova volja, a sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora niti mijenjati volju ugovornih strana. Navedeno je zaključio i Sud Europske unije u predmetu Banco Español de Crédito, SA protiv N Calderón Camino od 14. lipnja 2012., broj C-618/10. Tužena se protivi prijedlogu za izvođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem. Uzevši u obzir sve navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku; ili, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju da naknadi tuženoj troškove ovog postupka.

2.1. U podnesku od 6. svibnja 2024. tužena je predložila da se financijsko- knjigovodstveno vještačenje provede na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila na kunske kredite te da vještak u svom nalazu i mišljenju prikaže i tzv. „negativne razlike“, odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, te razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. U odnosu na tzv. „negativne razlike“, tužena ističe prigovor radi prijeboja, a koji iznos će specificirati nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

2.2. Na ročištu 6. ožujka 2025. tužena je istaknula prigovor radi prebijanja u iznosu 37,18 eura.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006 od 21. prosinca 2006. (stranica 9-15 spisa), otplatni plan (stranica 16-18 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 19 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 20-30 spisa), specifikaciju uplata (stranica 31-33 spisa), iskaz tužitelja (stranica 222 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 13. studenoga 2024. (stranica 227-233 spisa), dopunu nalaza i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog od 22. travnja 2025. (stranica 265-269 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije saslušana svjedokinja NŠP, budući je tužena u podnesku od 6. svibnja 2024. u stvari odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga, jer je predložila da se umjesto njenog usmenog saslušanja uzme u obzir njezina ovjerena izjava. Na ročištu 15. svibnja 2024. odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka koja je solemnizirala Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006 od 21. prosinca 2006. sklopljen između tužitelja i pravne prednice tužene, a na okolnost da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene u tečaju, budući javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imao takve zakonske ovlasti.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita] /2006 od 21. prosinca 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Slavonskom bankom d.d. Osijek.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 21. prosinca 2006. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za izgradnju obiteljske kuće,

- da je ugovoren rok otplate kredita 8 (osam) godina (članak 3.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmirivati u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 3.),

- da prva rata dospijeva do 1. ožujka 2007. (članak 3.),

- da je dospijeće svakog sljedećeg anuiteta svakog prvog dana u mjesecu (članak 3.),

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Ovaj sud je uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu utvrdio da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i osnovanost tuženičinog prigovora radi prebijanja.

9. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, da je namjena kredita stambeni za izgradnju obiteljske kuće, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita iskoristio za gradnju kuće, koja služi za stanovanje, kao i da kuću nije unio u obrt niti u imovinu društva. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a/03, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora.

10.2. Tužitelj NŠ je iskazao da je sklopio ugovor o kreditu, radilo se o stambenom kreditu i to sa tadašnjom Slavonskom bankom. Ne sjeća se točno kada je sklopio ugovor o kreditu. Otišao je u poslovnicu Slavonske banke i zatražio kredit, ponudili su mu kredit u CHF rekavši da je to najbolja opcija jer da je na isti kredit najniža kamata. Službenik koji je radio na kreditima s kojim je razgovarao u vezi kredita, nije mu rekao da može doći do promjene tečaja odnosno valute kredita, također nije mu nitko rekao koje okolnosti mogu utjecati na promjenu tečaja. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu. Kredit je sačinila banka i dan mu je da ga potpiše. Ono što mu je bilo kod kredita, najbitnije je bilo razdoblje otplate i rata koju u tom trenutku može otplaćivati. Početna rata mu je iznosila 1.100,00 kn da bi tijekom vremena narasla na 2.100,00 kn. Da je znao da će doći do takovog povećanja kredita ne bi sklopio ugovor o kreditu. Kredit je otplatio redovno prije otprilike 6 do 7 godina, kredit nije konvertiran. Na upit punom. tužene odgovorio je da je, prije potpisivanja pročitao i analizirao ugovor o kreditu i to one dijelove koji su njemu bili bitni a tiču se visine kamate i rate te roka otplate, ostale odredbe nije razumio. Napomenuo je i da je i prije ovog kredita podizao kredite i nije bilo takovog povećanja. Znao je da promjenjivost znači da može doći do nekih odstupanja ali ne na način kako je to došlo, odnosno banka učinila. Zna razliku između fiksne i promjenjiva kamatne stope. Javni bilježnik ga nije upoznao sa odredbama ugovora o kreditu. Prije sklapanja kreditnog ugovora je vršio plaćanje u stranoj valuti. Poznato mu je što znači pojam tečaj. Prije sklapanja ugovora o kreditu, ranije je sklopio ugovor o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Nije zatražio od banke promjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U banku je došao tražiti kredit i tamo su mu sugerirali da uzme kredit u CHF jer da je najpovoljniji u odnosu na najnižu kamatnu stopu. U tom trenutku banka je nudila i kreditu u EUR pod puno nepovoljnijim uvjetima, odnosno višoj kamatnoj stopi. Nije mu ponuđen kredit u kunama. Prije sklapanja ugovora o kreditu imao je deviznu štednju, nešto malo u tadašnjim njemačkim markama. Na upit suda odgovorio je da se obratio banci nakon što mu je počela rasti rata kredita, uz pitanje zašto ista raste, na što mu je odgovoreno da su takvi uvjeti i da oni ne mogu na to utjecati.

10.3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit u švicarskim francima prezentiran kao najpovoljniji, da mu nitko u banci nije rekao da može doći do promjene tečaja odnosno valute kredita, kao niti koje okolnosti mogu utjecati na promjenu tečaja, jer da mu je rečeno da može doći do promjene u tečaju, a time i do promjene u visini rate, takav kredit ne bi uzeo. Kredit je sačinila banka i dan mu je da ga potpiše te nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu. Iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu valutne klauzule. Pri tome ovaj sud napominje da je iz izjave koju je NŠP dala 24. kolovoza 2020., vidljivo da ista u vrijeme kad je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tužene, nije radila na poslovima kreditiranja na strani pravnog prednika tužene, odnosno nije s tužiteljem neposredno pregovarala pri zaključenju Ugovora o kreditu, već je u to vrijeme bila zaposlena na radnom mjestu regionalnog managera za poslovanje s građanstvom (Zagreb i centralna Hrvatska), dakle ista nema neposrednih saznanja o tome je li bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene. Jednako tako letci, članci koje je tužena objavljivala u novinskim člancima, nikako ne dokazuju da je u konkretnom slučaju tužitelju pojašnjeno sve što se tiče ugovaranja valutne klauzule. Suprotno stavu tužene, niti sam izbor valute u kojoj je tužitelj želio podići kredit ne predstavlja pojedinačno pregovaranje.

10.4. Test poštenosti te ugovorne odredabe proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

10.5. Slijedom iznijetog ovaj sud nalazi utvrđenim da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštena, time i ništetna. Pri tome ovaj sud napominje da se nije upuštao u razmatranje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu odnoseći se na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, budući tužitelj nije tražio povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10.6. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

11. Nije osnovan navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

12.1. Iz nalaza vještaka od 13. studenoga 2024. proizlazi:

- da je tijekom otplate kredita tečajna razlika na iznose realiziranih anuiteta u CHF po tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na isti anuitet primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, iznosila ukupno 3.176,44 EUR,

- da je negativna tečajna razlika tijekom otplate kredita iznosila ukupno 280,12 HRK, odnosno 37,18 EUR,

- da tečajna razlika tijekom otplate kredita, ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna tečajna razlika, kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita bio viši, iznosi ukupno 3.213,62 EUR.

12.2. Tužitelj je u podnesku od 3. ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplate po osnovi tečajne razlike potražuje ukupan iznos od 3.213,62 eura, time da nije uzimao u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

12.3. Tužena nije prigovarala samom matematičkom izračunu vještaka, ali je u podnesku od 14. ožujka 2025. dostavila simulirani izračun, a nastavno na očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka u kojem je iznijela prigovore isključivo pravne prirode. Ističe kako je simulirani izračun izradila kao provjeru nalaza i mišljenja vještaka te kako je ukupne uplate umanjila za iznos naplaćenih zateznih kamata (iznosi su vidljivi u pregledu prometa), jer smatra da isti nisu predmet vještačenja, a što vještak nije učinio. Smatra kako vještak treba umanjiti ukupne uplate za iznos naplaćenih zateznih kamata.

12.4. Radi otklanjanja prigovora tužene vještak je pozvan na izradu dopune nalaza i mišljenja, na način da se utvrdi zakonska zatezna kamata sadržana u svakom uplaćenom anuitetu počev od dospijeća pa do isplate svakog pojedinog anuiteta, a u slučaju kada su anuiteti plaćeni nakon dospijeća. Iz dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 22. travnja 2025. proizlazi da tečajna razlika tijekom otplate kredita, ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna tečajna razlika, kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita bio viši, te kada se plaćeni iznosi anuiteta koji su plaćeni sa zakašnjenjem umanje za iznos naplaćenih zateznih kamata, iznosi ukupno 3.186,59 EUR.

12.5. Tužitelj je potom u podnesku od 18. lipnja 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da na ime preplate po osnovi tečajne razlike potražuje ukupan iznos od 3.186,59 eura.

12.6. Tužena se nije očitovala na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka kao niti na uređeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 18. lipnja 2025.

13. Na ročištu 3. rujna 2024. je odbijen i prijedlog tužene za dopunom financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

14. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 37,18 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prijebijanja, ovaj sud je stajališta da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

14.1. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primio je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratio), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

14.2. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05). Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

15. U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu iz članka 186.b stavka 2. ZPP-a, a činjenica da ga je sud propustio pozvati da u određenom roku postavi tužbeni zahtjev, kako to nalaže odredba člana 186.b stavka 4. ZPP-a, ne predstavlja povredu, tim više što je tužitelj po primitku nalaza financijskog vještaka, podneskom od 3. ožujka 2025. odredio tužbeni zahtjev sukladno istom. Iako je sud na raspravnom zapisniku 12. rujna 2025. dopustio preinaku tužbe (obzirom je tužitelj prvotno naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 11.000,00 kn / 1.459,95 eura), valja reći da tužitelj podneskom od 3. ožujka 2025. u stvari nije preinačio tužbu. Jer uzmemo li u obzir sadržaj, svrhu i smisao instituta stupnjevite tužbe, tužitelj je tek podneskom od 3. ožujka 2025. uredio tužbu na način da je određeno postavio tužbeni zahtjev (točka II.), pa se ne može govoriti o preinaci u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP. Naime, podnošenjem stupnjevite tužbe tužbeni zahtjev nije postavljen na način da bi se moglo govoriti da je podneskom od 3. ožujka 2025. promijenjena njegova istovjetnosti, da je došlo do povećanja postojećeg odnosno isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

15.1. Nakon dopune nalaza i mišljenja tužitelj je podneskom od 18. lipnja 2025. uredio tužbeni zahtjev (točka II.) na način da je utužio iznos od 3.186,59 eura. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva (u odnosu na onaj od 3. ožujka 2025.) predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 27,03 eura, kojem povlačenju se tužena usprotivila u podnesku od 12. kolovoza 2025., pa je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 27,03 eura. Međutim, kako zbroj pojedinačnih mjesečnih utuženih iznosa ukupno daje iznos od 3.186,25 eura, umjesto utuženih 3.186,59 eura, to je tužitelju dosuđen iznos od 3.186,25 eura, dok je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 0,34 eura. Stoga je tužitelj odbijen za ukupan iznos od 27,37 eura.

16. Prigovor zastare istaknut po tuženoj nije osnovan. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 9. rujna 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Sud nije ocjenjivao osnovanost zastare u odnosu na promjenjivu kamatu, budući tužitelj u konačnici nije niti postavio zahtjev za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Kamata je dosuđena tužitelju sukladno postavljenom zahtjevu od dana uplate.

17.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Za odluku o parničnim troškovima mjerodavna odredba članka 154. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa), i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 15. svibnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 3. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 3. ožujka 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. ožujka 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu 1. travnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- sastav podneska od 18. lipnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 12. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 5. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 17. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 1.550,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 1.937,50 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 eura i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eur. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.229,49 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate.

18.1. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

19. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci.

U Osijeku 17. rujna 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu