Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: P-743/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, u pravnoj stvari tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tužene ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti, isplate stečenog bez osnove, i dr., nakon javne i glavne rasprave zaključene 3. srpnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 17. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I „Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.208,80 EUR (slovima: jedanaesttisućadvijestotineosam eura osamdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 0,27 eura od 20.09.2006. godine

- na iznos od 13,64 eura od 01.11.2008. godine

- na iznos od 3,71 eura od 19.11.2008. godine

- na iznos od 15,59 eura od 30.01.2009. godine

- na iznos od 27,16 eura od 26.02.2009. godine

- na iznos od 11,63 eura od 17.03.2009. godine

- na iznos od 15,72 eura od 17.04.2009. godine

- na iznos od 14,91 eura od 22.05.2009. godine

- na iznos od 11,41 eura od 21.06.2009. godine

- na iznos od 11,74 eura od 19.07.2009. godine

- na iznos od 10,89 eura od 20.08.2009. godine

- na iznos od 11,49 eura od 22.09.2009. godine

- na iznos od 8,43 eura od 30.10.2009. godine

- na iznos od 13,28 eura od 28.11.2009. godine

- na iznos od 19,82 eura od 15.01.2010. godine

- na iznos od 22,65 eura od 09.02.2010. godine

- na iznos od 22,39 eura od 12.03.2010. godine

- na iznos od 29,93 eura od 10.04.2010. godine

- na iznos od 31,48 eura od 01.06.2010. godine

- na iznos od 52,39 eura od 30.06.2010. godine

- na iznos od 50,60 eura od 22.07.2010. godine

- na iznos od 54,70 eura od 20.08.2010. godine

- na iznos od 63,84 eura od 22.09.2010. godine

- na iznos od 52,10 eura od 01.11.2010. godine

- na iznos od 68,11 eura od 30.11.2010. godine

- na iznos od 80,47 eura od 18.12.2010. godine

- na iznos od 79,17 eura od 18.01.2011. godine

- na iznos od 73,46 eura od 17.02.2011. godine

- na iznos od 82,15 eura od 18.03.2011. godine

- na iznos od 75,50 eura od 22.04.2011. godine

- na iznos od 90,90 eura od 19.05.2011. godine

- na iznos od 103,52 eura od 17.06.2011. godine

- na iznos od 128,22 eura od 17.07.2011. godine

- na iznos od 135,90 eura od 30.08.2011. godine

- na iznos od 112,46 eura od 17.09.2011. godine

- na iznos od 100,32 eura od 18.10.2011. godine

- na iznos od 99,34 eura od 17.11.2011. godine

- na iznos od 108,43 eura od 29.12.2011. godine

- na iznos od 117,80 eura od 31.01.2012. godine

- na iznos od 118,89 eura od 25.02.2012. godine

- na iznos od 113,99 eura od 17.03.2012. godine

- na iznos od 117,39 eura od 28.04.2012. godine

- na iznos od 118,95 eura od 01.06.2012. godine

- na iznos od 118,60 eura od 16.06.2012. godine

- na iznos od 114,17 eura od 17.07.2012. godine

- na iznos od 112,89 eura od 17.08.2012. godine

- na iznos od 105,54 eura od 15.09.2012. godine

- na iznos od 112,61 eura od 16.10.2012. godine

- na iznos od 116,37 eura od 16.11.2012. godine

- na iznos od 113,58 eura od 15.12.2012. godine

- na iznos od 110,46 eura od 16.01.2013. godine

- na iznos od 109,63 eura od 16.02.2013. godine

- na iznos od 108,14 eura od 16.03.2013. godine

- na iznos od 115,73 eura od 16.04.2013. godine

- na iznos od 103,65 eura od 16.05.2013. godine

- na iznos od 103,01 eura od 15.06.2013. godine

- na iznos od 102,79 eura od 16.07.2013. godine

- na iznos od 103,86 eura od 15.08.2013. godine

- na iznos od 106,71 eura od 14.09.2013. godine

- na iznos od 109,38 eura od 16.10.2013. godine

- na iznos od 110,72 eura od 16.11.2013. godine

- na iznos od 115,92 eura od 14.12.2013. godine

- na iznos od 110,68 eura od 16.01.2014. godine

- na iznos od 104,22 eura od 15.02.2014. godine

- na iznos od 106,37 eura od 15.03.2014. godine

- na iznos od 104,34 eura od 16.04.2014. godine

- na iznos od 101,00 eura od 16.05.2014. godine

- na iznos od 101,29 eura od 14.06.2014. godine

- na iznos od 104,10 eura od 16.07.2014. godine

- na iznos od 105,81 eura od 15.08.2014. godine

- na iznos od 106,49 eura od 16.09.2014. godine

- na iznos od 108,53 eura od 16.10.2014. godine

- na iznos od 111,30 eura od 15.11.2014. godine

- na iznos od 112,01 eura od 16.12.2014. godine

- na iznos od 112,44 eura od 16.01.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 14.02.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.03.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.04.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.05.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.06.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.07.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.08.2015. godine

- na iznos od 112,22 eura od 02.09.2015. godine

- na iznos od 20,72 eura od 19.01.2008. godine

- na iznos od 20,51 eura od 23.02.2008. godine

- na iznos od 21,22 eura od 22.03.2008. godine

- na iznos od 20,87 eura od 18.04.2008. godine

- na iznos od 20,28 eura od 17.05.2008. godine

- na iznos od 20,50 eura od 17.07.2008. godine

- na iznos od 20,26 eura od 19.08.2008. godine

- na iznos od 20,14 eura od 24.08.2008. godine

- na iznos od 20,53 eura od 18.09.2008. godine

- na iznos od 22,14 eura od 01.11.2008. godine

- na iznos od 21,51 eura od 19.11.2008. godine

- na iznos od 20,76 eura od 18.12.2008. godine

- na iznos od 22,26 eura od 30.01.2009. godine

- na iznos od 22,99 eura od 26.02.2009. godine

- na iznos od 22,01 eura od 17.03.2009. godine

- na iznos od 36,32 eura od 17.04.2009. godine

- na iznos od 36,24 eura od 22.05.2009. godine

- na iznos od 35,88 eura od 21.06.2009. godine

- na iznos od 35,91 eura od 19.07.2009. godine

- na iznos od 35,82 eura od 20.08.2009. godine

- na iznos od 35,89 eura od 22.09.2009. godine

- na iznos od 35,57 eura od 30.10.2009. godine

- na iznos od 36,07 eura od 28.11.2009. godine

- na iznos od 36,74 eura od 15.01.2010. godine

- na iznos od 37,03 eura od 09.02.2010. godine

- na iznos od 37,00 eura od 12.03.2010. godine

- na iznos od 37,78 eura od 10.04.2010. godine

- na iznos od 37,94 eura od 01.06.2010. godine

- na iznos od 40,08 eura od 30.06.2010. godine

- na iznos od 39,90 eura od 22.07.2010. godine

- na iznos od 40,32 eura od 20.08.2010. godine

- na iznos od 41,26 eura od 22.09.2010. godine

- na iznos od 40,05 eura od 01.11.2010. godine

- na iznos od 30,60 eura od 30.11.2010. godine

- na iznos od 31,53 eura od 18.12.2010. godine

- na iznos od 31,43 eura od 18.01.2011. godine

- na iznos od 31,00 eura od 17.02.2011. godine

- na iznos od 31,66 eura od 18.03.2011. godine

- na iznos od 31,16 eura od 22.04.2011. godine

- na iznos od 32,32 eura od 19.05.2011. godine

- na iznos od 19,24 eura od 17.06.2011. godine

- na iznos od 20,32 eura od 17.07.2011. godine

- na iznos od 20,66 eura od 30.08.2011. godine

- na iznos od 19,64 eura od 17.09.2011. godine

- na iznos od 19,11 eura od 18.10.2011. godine

- na iznos od 3,33 eura od 17.11.2011. godine

- na iznos od 3,40 eura od 29.12.2011. godine

- na iznos od 3,47 eura od 31.01.2012. godine

- na iznos od 3,47 eura od 25.02.2012. godine

- na iznos od 3,44 eura od 17.03.2012. godine

- na iznos od 3,46 eura od 28.04.2012. godine

- na iznos od 3,48 eura od 01.06.2012. godine

- na iznos od 3,47 eura od 16.06.2012. godine

- na iznos od 3,44 eura od 17.07.2012. godine

- na iznos od 3,43 eura od 17.08.2012. godine

- na iznos od 3,37 eura od 15.09.2012. godine

- na iznos od 3,43 eura od 16.10.2012. godine

- na iznos od 3,46 eura od 16.11.2012. godine

- na iznos od 3,43 eura od 15.12.2012. godine

- na iznos od 3,41 eura od 16.01.2013. godine

- na iznos od 3,40 eura od 16.02.2013. godine

- na iznos od 3,39 eura od 16.03.2013. godine

- na iznos od 3,45 eura od 16.04.2013. godine

- na iznos od 3,36 eura od 16.05.2013. godine

- na iznos od 3,35 eura od 15.06.2013. godine

- na iznos od 3,35 eura od 16.07.2013. godine

- na iznos od 3,36 eura od 15.08.2013. godine

- na iznos od 3,38 eura od 14.09.2013. godine

- na iznos od 3,40 eura od 16.10.2013. godine

- na iznos od 3,41 eura od 16.11.2013. godine

- na iznos od 3,45 eura od 14.12.2013. godine

- na iznos od 3,41 eura od 16.01.2014. godine

- na iznos od 2.930,59 eura od 03.02.2016. godine pa do isplate

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.283,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 17. rujna 2025., kaodana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika koji glasi: "Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta i s osnove razlike u depozitu u iznosu od 25.769,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,33 kn od 02. 06. 2006. pa do isplate;

- 21,01 kn od 02. 07. 2006. pa do isplate;

- 24,74 kn od 02. 08. 2006. pa do isplate;

- 3,61 kn od 02. 09. 2006. pa do isplate;

- 10,51 kn od 02. 10. 2006. pa do isplate;

- 9,30 kn od 02. 11. 2006. pa do isplate;

- 19,10 kn od 02. 12. 2006. pa do isplate;

- 46,98 kn od 02. 01. 2007. pa do isplate;

- 65,72 kn od 02. 02. 2007. pa do isplate;

- 57,02 kn od 02. 03. 2007. pa do isplate;

- 62,10 kn od 02. 04. 2007. pa do isplate;

- 109,56 kn od 02. 05. 2007. pa do isplate;

- 121,21 kn od 02. 06. 2007. pa do isplate;

- 136,59 kn od 02. 07. 2007. pa do isplate;

- 136,48 kn od 02. 08. 2007. pa do isplate;

- 115,41 kn od 02. 09. 2007. pa do isplate;

- 146,76 kn od 02. 10. 2007. pa do isplate;

- 147,53 kn od 02. 11. 2007. pa do isplate;

- 125,53 kn od 02. 12. 2007. pa do isplate;

- 127,94 kn od 02. 01. 2008. pa do isplate;

- 85,91 kn od 02. 02. 2008. pa do isplate;

- 52,70 kn od 02. 03. 2008. pa do isplate;

- 19,89 kn od 02. 04. 2008. pa do isplate;

- 96,84 kn od 02. 05. 2008. pa do isplate;

- 118,21 kn od 02. 06. 2008. pa do isplate;

- 94,86 kn od 02. 07. 2008. pa do isplate;

- 141,40 kn od 02. 08. 2008. pa do isplate;

- 130,93 kn od 02. 09. 2008. pa do isplate;

- 84,98 kn od 02. 10. 2008. pa do isplate;

- 32,91 kn od 02. 12. 2008. pa do isplate;

- 23.421,94 kn od 02. 06. 2019. pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 31.7.2015. godine koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika koji glasi: "Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati koja iznosi 1.899,70 CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

CHF 96,12 od 02.02.2014. godine pa do isplate;

CHF 96,01 od 02.03.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,89 od 02.04.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,78 od 02.05.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,66 od 02.06.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,54 od 02.07.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,43 od 02.08.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,31 od 02.09.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,19 od 02.10.2014. godine pa do isplate;

CHF 95,07 od 02.11.2014. godine pa do isplate;

CHF 94,94 od 02.12.2014. godine pa do isplate;

CHF 94,81 od 02.01.2015. godine pa do isplate;

CHF 94,69 od 02.02.2015. godine pa do isplate;

CHF 94,57 od 02.03.2015. godine pa do isplate;

CHF 94,44 od 02.04.2015. godine pa do isplate;

CHF 94,31 od 02.05.2015. godine pa do isplate;

CHF 94,18 od 02.06.2015. godine pa do isplate;

CHF 94,05 od 02.07.2015. godine pa do isplate;

CHF 93,92 od 02.08.2015. godine pa do isplate;

CHF 93,79 od 02.09.2015. godine pa do isplate; po stopi koja se do 31.7.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 663,21 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio 11. lipnja 2019. godine tužbu u kojoj navodi da 22. svibnja 2006. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 51400607-5102995258, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz Bjelovara, P. Preradovića 8/1 dana 24. svibnja 2006. godine pod brojem OU-350/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 547,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, no radi podizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK, protekom vremena anuiteti su se povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 8. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,50 % godišnje. Tužitelj smatra kako je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Predmetni kredit je dana 02. veljače 2016. godine aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio manjak po istome kreditu u iznosu od 2.930,59 EUR zaključno s danom 02. veljače 2016. godine te tužitelj, obzirom tuženik unatoč provedenoj konverziji tužitelju nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, potražuje razliku daljnjih preplaćenih iznosa od ukupno uplaćenih naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do datuma 30. rujna 2015. godine po prvotnome otplatnome planu. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana sklapanja ugovora pa do dana 30. rujna 2015. godine u obvezi isplatiti novčani iznos od 75.489,16 kuna. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Posl. br: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske revizijskom presudom i rješenjem Posl.br.: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 20. ožujka 2018. godine revizijskom odlukom Posl.br.: Rev-2245/17 potvrdio je presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga sud je zauzeo stav i o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Posl. br: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakon o obveznim odnosima. Obzirom su pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Također, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jest de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s danom 30. rujna 2015. godine kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Ukoliko bi tuženik osporavao tužiteljev izračun potraživanja izvršen na temelju službene dokumentacije tuženika, tužitelj opreza radi predlaže i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju. Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud naloži isplata pretplaćenog iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na tečajnu razliku i razliku s osnove promjenjive kamatne stope, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog iznosa. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 31. srpnja 2019. godine tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru. Nadalje, opreza radi ističe da osporava u cijelosti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari jer se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, prema odredbama ZOO-a. U pogledu konverzije kredita smatra da su tim Aneksom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu. Tvrdi da su sukladno odredbi čl. 19. toč. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni do tada radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c. st. 1. toč. 3. istog Zakona pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit. Ukratko postupak konverzije proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice, definirana je kamatna stopa te kreiran novi otplatni plan za novi eurski kredit. Iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita preračunati su u eure po tečaju na dan uplate. U odgovoru se poziva na različita stajališta sudova u drugim državama, poziva se i na presudu Županijskih sudova RH. Tuženik prvenstveno smatra da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio informiran i obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik opširno u odgovoru daje teoretska stajališta u pogledu valutne klauzule i promjena kamatnih stopa, osporava da bi za tužitelja nastala bilo kakova šteta. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Potražuje trošak.

3. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer nije samo on vršio otplatu rata predmetnog kredita, jer je kredit u većoj mjeri otplaćen od strane sudužnika. Ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.347,06 kuna kada je bio tečaj CHF niži od početnog tečaja, ali i s osnove razlike potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati koja iznosi 23.421,94 kuna, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Također ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati i predlaže utvrditi da postoji tražbina s navedene osnove u iznosu od 1.899,70 CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ponovo ukazuje da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Spomenutim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

4. Tužitelj je podneskom od 14. lipnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev, odnosno isti uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da potražuje isplatu s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 11.208,80 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

5. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Aneks ugovora, Ugovor o kreditu, otplatni plan, pregled prometa, obavijesti /list 8-37/, sudska praksa, informacije o poslovanju s građanstvom banke tuženika, priopćenja /list 47-123/, pregled prometa, Ugovor, izvod prometa /list 136-154/, sudska praksa /list 160-179, 184-193, 210214-226/, obavijest o izračunu konverzije, izračun konverzije, obrazac za prihvat izračuna, letak s informacijama, analiza ključnih aktualnih pitanja, sudska praksa /list 243-297/, sudska praksa /list 306-324/, rješenje, izvodi iz informacijskog sustava za prijavu i odjavu turista /list 332-353/, sudska praska, nacrt konačnog prijedloga zakona /list 533-547/, sudska praska /list 568- 583/. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja Dejana Horvatića/607-608/ te je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za ekonomiju, računovodstvo i financije HS iz [adresa] nalaz/619- 642/ i iskaz /670/.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13,, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP) sud je utvrdio da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i ugovorene promjenjive kamatne stope, te utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102995258 od 22. 05. 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102995258 zaključen u Križevima 02.02.2016.

8. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je tuženik istaknuo prigovor zastare, činjenicu da je kredit konvertiran, prigovor da tužitelj nije potrošač, prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR, da li je osnovan prigovor zastare i prigovor prijeboja s osnova tzv. negativnih razlika.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102995258 od 22. 05. 2006. (list 12-15 spisa) proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.000,00 CHF, da je ugovoren Stambeni kredit za kupnju nekretnine, da je rok otplate kredita 30 godina, odnosno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 547,22 CHF, obračunatih po srednjem tečaju banke tuženika, na dan plaćanja, zatim da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,50% godišnje. Člankom 8. navedenog Ugovora propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora.

10. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102995258 od 2. veljače 2016.

/8-11/ proizlazi da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita se utvrđuje da će se temeljem ovog Aneksa promijeniti broj partije kredita te će ista glasiti 5114171469, otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutu CHF vezana uz valutu EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, primjenjuju se kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, da s osnova obveze iz osnovnog ugovora u CHF nedospjela glavnica kredita iznosi 88.454,73 CHF, da na dan naveden u zaglavlju Aneksa manjak uplaćenog iznosa iznosi 2.930,59 EUR, da od dana stupanja od na snagu Aneksa visina promjenjive kamatne stope iznosi zbroj šestomjesečnog EU RIBOR-a i 4,431 postotna boda godišnje zaokruženo na tri decimale, ali da se primjenjuje visina ugovorene kamatne stope od 3,23 % da obveza na dan potpisa Aneksa iznosi ukupno 59.779,49 EUR, da se utvrđuje iznos anuiteta koji je korisnik kredita obvezan otplaćivati za vrijeme važenja Aneksa u iznosu od 414,99 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, da je banka korisniku kredita i ostalim potpisnicima uručila novi otplatni plan, da svi instrumenti osiguranja sklopljeni odnosno izdani temeljem i u svezi s osnovnim ugovorom ostaju na snazi u cijelosti, da korisnik kredita i drugi potpisnici izričito prihvaćaju opće uvjete poslovanja banke tuženika.

11. Iz obavijesti o izračunu konverzije, izračuna konverzije, Obračuna, Obrasca za prihvat Izračuna konverzije, /36-43/ u bitnom proizlazi da glavnica isplaćenog kredita na dan 30. 09. 2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom iznosi 29.614,63 eura/ 43.115,19 CHF, da na dan 30.09.2015. glavnica kredita s vk u CHF iznosi 617.482,30 kuna i usporenog kredita s vk u EUR iznosi 456.241,73 kuna, da pretplata iznosi -2.558,95 eura, te iznos nove redovne obveze sa valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 547,22 eura.

12. Sadržaj ostalih isprava u spisu među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

13. Iz nalaza i mišljenja vještaka HS, dipl. oec. od 29. 09. 2022.

/65-621/, proizlazi da preplata tužitelja nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužitelj stvarno i plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 6.874,84 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita, a izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Preplata tužitelja nastala kao razlika između kamate koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih anuiteta temeljem uvećanih kamata iznosi ukupno 1.403,37 eura, a izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. godine kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 8.278,21 eura. Na svaki pojedinačni preplaćeni iznos po obje osnove (kamatna stopa i valutna klauzula) obračunava se zakonska zatezna kamata od dana plaćanja anuiteta zaključno do dana isplate. Zbroj tzv. negativnih razlika u tečaju - primjena nižeg tečaja CHF od onog koji je bio važeći na dan isplate kredita iznosi 302,31 € (za pojedina razdoblja od kolovoza 2006. do prosinca 2008. godine). Zbroj tzv. negativnih razlika zbog promjena kamatne stope - primjena niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi 997,19 € (razdoblja od veljače 2014. do rujna 2015. godine). Razlika u depozitu je iskazana kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen. Tužitelju je na dan isplate depozita isplaćeno 3.068,49 € više u odnosu na iznos koji bi bio isplaćen da se isti obračunao prema tečaju važećem na dan isplate kredita. Temeljem izvršenog uvida u Aneks ugovora o kreditu broj 5102995258 (novi broj 5114171469) od 02. veljače 2016. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), vještak potvrđuje kako je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama, a tuženik je sve iznose koje je primio od tužitelja po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te Aneksu ugovora o kreditu broj 5102995258 (novi broj 5114171469) od 02. veljače 2016. godine uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali prema mišljenju vještaka tužitelj provedbom konverzije nije obeštećen, odnosno tužitelju nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve kako je to utvrđeno u Nalazu i mišljenju.

14. Iz iskaza stalnog sudskog vještaka HS, dipl. oec. proizlazi je izračun depozita izvršen na način da je korišten srednji tečaj Erste banke, te se obvezuje dostavi ti ispravak izračuna u roku od 8 dana.

15. Na navedeno se na ročištu očitovao punomoćnik tuženika i naveo da povlači prigovor na nalaz i mišljenje vještaka u tom dijelu, iz razloga ekonomičnosti postupka, jer se radi o razlici od oko 40,00 eura.

16. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te jasno i nedvosmisleno, u skladu sa pravilima struke. Obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva prihvaćen je nalaz i mišljenje vještaka i dopuna izračuna vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve imajući u vidu da je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu, jer je sud stajališta kako učinak konverzije počinje danom 30.09.2015. i tada priznatom preplatom – onom koja je naznačena u Dodatku Ugovora o kreditu od 02.02.2016., jer je to važeći akt između tužitelja i tuženika i istu treba uzeti kao relevantnu u ovom postupku jer je dan provedbe obračuna konverzije 30.09.2015.

17. Tužitelj PS saslušan kao stranka iskazivao je:

"Ja sam primao plaću u Erste banci, zbog toga sam i u toj banci zatražio kredit za kupnju nekretnine, stan u zgradi u [adresa] na otoku Pagu, kamo sam se mislio preseliti i tamo živjeti. Ja sam u vrijeme sklapanja kredita radio u Rijeci u Pevexu u skladištu. Ja sam želio promijeniti posao i raditi u [adresa], ali se to izjalovilo, imao sam povredu na radu, morao sam se vratiti u Trojstvo, radilo se o dugotrajnom bolovanju uslijed rehabilitacije, a i sada trenutno radim u firmi Pevex kao pravnom slijedniku društva Pevec, dakle nisam mijenjao zaposlenje. Ja više nisam vlasnik predmetnog stana jer sam bio prisiljen ga prodati da bi zatvorio kredit, stan sam prodao negdje 2019. ili 2020. godine i kredit je u cijelosti zatvoren. Ja nisam ugovor pročitao u cijelosti, ali mi je isti isprezentiran od zaposlenika banke kao i od strane javnog bilježnika, meni je taj kredit kako mi je prezentiran odgovarao, nisam mogao pregovarati o pojedinim odredbama kredita, ponuđen mi je samo kredit vezan za CHF, meni je pojašnjeno u to vrijeme da je franak jako povoljna i sigurna valuta, nisam bio upozoren da tečaj CHF ne štiti HNB. Kada sam sklopio kredit rata kredita mi je bila oko 2.500,00 kuna, a rata mi je kredita narasla na više od 3.500,00 kuna, dakle više od moje plaće. Ja sam u to vrijeme živio sa roditeljima, dok je tvrtka Pevec propala i otišla u stečaj mi 6 mjeseci nismo primali plaću, ja sam se da bi podmirio kredit snalazio na različite načine, nije mi ponuđen moratorij otplate kredita, meni je kolega sa posla bio sudužnik i kako nisam mogao više otplaćivati rate kredita ja sam tražio način da ne opteretim njega, pa sam pitao u banci i tražio pomoć i onda mi je ponuđena konvertiranje kredita. Ja sam pročitao i taj ugovor kao i svaki, isti mi je prezentiran i pojašnjen od službenika banke, ne bi mi bilo rečeno da bi se ja potpisivanjem konverzije odrekao nekog svojeg prava npr. za naknadu štete i sl. Nakon konverzije mio se rata kredita smanjila, zbog čega mi se promijenio način života, poboljšao, bilo mi je puno lakše. Na posebno pitanje pun. tužitelja mogu reći da prilikom dogovora oko kredita nije mi službenik banke objasnio koji parametri utječu na tečaj CHF niti na promjenu promjenjive kamatne stope. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovaram da sam predmetnu nekretninu-stan u [adresa] iznajmljivao u periodu od 6-tog mjeseca 2009. godine do kraja te godine, a to je vilo vrijeme kada nisam mogao podmirivati kredit jer sam u firmi Pevec bio bez plaće. Poslije toga nisam iznajmljivao nekretninu. Poznato mi je da sam sa putničkom agencijom "Aurora Travel" d.o.o. sklopio ugovor o posredovanju o prodaji turističkih usluga od 18. lipnja 2016. godine, ali ne sjećam se točno do kada sam taj stan tim putem iznajmljivao. Ja sam kredit otplaćivao u pravilu sam, jedino u periodu dok nisam imao sredstava sam plaćao kredit na način da bi posudio novac od prijatelja, a kojim bi ja opet osobno plaćao uplatama na račun tuženika. "

18. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan, uvjerljiv i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

19. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

20. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

22. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost valutne klauzule sukladno odluci tuženika te odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a uslijed kojih je došlo do rasta valute, odnosno kamatne stope kredita, ništetne.

25. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te je ista odredba o valutnoj klauzuli korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Također, iako su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, iste nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

27. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Navedene odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja takve valutne klauzule, odnosno promjenjive kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate i valutne klauzule ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

29. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit po osnovi povećanja valute i povećanja promjenjive kamatne stope. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

30. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a sve navedeno proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka HS, dipl. oec.

31. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

32. Slijedom navedenog, obzirom je sud je našao ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102995258 od 22. 05. 2006. u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak CHF i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, to je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos s osnove preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) u iznosu od 8.278,21 eura.

33. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13.06.2014. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.

34. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, predmetnim Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tečaj valute, odnosno mijenjanje istog u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

35. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I izreke ove presude.

36. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102995258 od 22. 05. 2006. koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

37. Presudom suda EU C118/17 (slučaj P) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

38. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa Ugovora između tužitelja i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužitelj potpuno obeštećen, jer naime, ta konverzija nije od značaja za ovdje postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Aneksom Ugovora koji su potpisali tužitelj i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a niti ništetnost valutne klauzule vezane za CHF. Kako je i vidljivo iz samog Dodatka ugovora o kreditu istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope. Nadalje, sud je stajališta da sukladno nalazu i mišljenju vještaka HS, dipl. oec., tužitelj ima pravo na novčano potraživanje izvršene preplate nastale temeljem ništetnih odredbi ugovora.

39. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od sveukupno 8.278,21 eura, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

40. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021., te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj:Gž- 906/2021 od 13.09.2021.).

41. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor kako tužitelj nije potrošač prema Zakonu o zaštiti potrošača. Takav prigovor tuženika nije osnovan obzirom da se sukladno čl. 4 Zakona o zaštiti potrošača potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je tijekom postupka utvrđeno da je namjena predmetnog Ugovora o kreditu, bila kupnja nekretnine, stana u zgradi u [adresa], na otoku Pagu, kamo se je mislio preseliti iz Rijeke, gdje je do tada živio u iznajmljenom stanu, što se izjalovilo zbog povrede na radu a tužitelj u vrijeme ugovaranja i tijekom otplate kredita, nije bio vlasnik obrta, niti trgovačkog društva. Istina je da je tužitelj predmetnu nekretninu iznajmljivao u periodu od 6. mjeseca do kraja godine 2009. godine i nakon 2016. godine putem putničke agencije Aurora Travel d.o.o. do prodaje nekretnine 2019. godine, ali prema mišljenju suda isto ne utječe na njegov status potrošača, budući je isto obavljao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Također na status potrošača ne utječe ni činjenica da je predmetnu nekretninu prodao da bi zatvorio kredit tuženika.

42. Također, nije osnovan ni istaknuti prigovor radi prigovor radi prijeboja tražbine tuženika s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.347,06 kuna kada je bio tečaj CHF niži od početnog tečaja, niti prigovor radi prebijanja s osnove razlike potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati koja iznosi 23.421,94 kuna, kao niti s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati u iznosu od 1.899,70 CHF, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naime, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema mišljenju suda iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Ukoliko bi tuženik eventualno samoinicijativno snizio tečaj, znači da je dao potrošaču popust u određenom anuitetu, te takvo što nije bilo nepošteno, niti je u tužbi prigovarano na knjiženja anuiteta s popustom. Sud smatra da je potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju. Ovdje to nije slučaj jer u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a naročito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je niti sam sud ne može utvrditi. Ako je u određenom periodu otplate kredita banka primijenila niži tečaj(u odnosu na početni), ne postoji odgovornost potrošača tj. tužitelja. Tu nema protupravnosti na strani potrošača, niti nepoštenog stjecanja. Pravomoćno presuđenje iz kolektivnih presuda da je ništetna jednostrana promjenjivost kamatne stope i ugovaranje CHF valute, djeluje jednosmjerno u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja banaka (čl. 502 c Zakona o parničnom postupku), a ne u cilju zaštite banke, zbog čega je valjalo odbiti kao neosnovan izjavljeni prigovor radi prebijanja tužitelja u odnosu na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Iz navedenog je valjalo navedeni prigovor radi prebijanja odbiti kao neosnovan.

43. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi čl. 155. ZPP-a. Pri izračunu parničnog troška sud smatra da pri izračunu nagrade odvjetniku treba primijeniti odredbu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o odvjetničkom trošku, a ne odredbu koja je bila na snazi u vrijeme kada su odvjetničke radnje poduzete, pa tužitelj koji u ovoj parnici uspio u cijelosti, osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 24. rujna 2019. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 7. listopada 2019. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 14. travnja 2020. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 12. veljače 2022. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 22. rujna 2022. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 6. studenog 2024. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 13. lipnja 2025. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.8. t.1. i 54 OT), trošak sastava podnesaka od 16. rujna 2019. i 27. veljače 2025. svaki u vrijednosti 25 bodova (Tbr.8. t.4. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu 14. listopada 2019. (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 27. studenog 2020. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 6. veljače 2025. u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 3. srpnja 2025. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), što iznosi 2350 bodova x 2,00 EUR/bod, odnosno 4.700,00 eura, trošak PDV 25% u vrijednosti od 1.175 eura, dakle 5.875,00 eura, trošak knjigovodstvo- financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 158,54 eura, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 6.283,54 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 17. rujna 2025. godine pa do plateža.

44. Nije osnovan zahtjev tužitelja za trošak plaćanja sudske pristojbe na presudu iznosu od 158,54 eura, budući je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja iste. Također nije osnovan ni zatraženi putni trošak i trošak izbivanja iz ureda pun. tužitelja u ukupnom iznosu od 504,67 eura za 3 ročišta održana u stalnoj službi Križevcima, jer se radi o stalnoj službi istog suda, odnosno Općinskog suda u Bjelovaru, a u sjedištu Stalne službe postoji dovoljan broj ovlaštenih punomoćnika- odvjetnika za zastupanje tužitelja u ovom predmetu.

45. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 17. rujna 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte