Poslovni broj: P-211/2021-43
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Hanžeković i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave dana 17. rujna 2025.,
p r e s u d i o je
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMӒRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove iznos od 380,14 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
- na iznos od 0,01 € počevši od 01.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,01 € počevši od 01.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,01 € počevši od 01.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,01 € počevši od 01.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,01 € počevši od 01.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,10 € počevši od 01.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,08 € počevši od 01.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,06 € počevši od 01.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,04 € počevši od 01.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,01 € počevši od 01.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,00 € počevši od 01.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,97 € počevši od 01.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,95 € počevši od 01.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,94 € počevši od 01.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,91 € počevši od 01.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,89 € počevši od 01.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,86 € počevši od 01.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,84 € počevši od 01.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,82 € počevši od 01.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,79 € počevši od 01.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,77 € počevši od 01.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,74 € počevši od 01.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,72 € počevši od 01.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,68 € počevši od 01.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,68 € počevši od 01.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,66 € počevši od 01.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,66 € počevši od 01.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,65 € počevši od 01.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,64 € počevši od 01.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,63 € počevši od 01.05.2011. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se kako nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 2.388,53 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:
EUR 9,69 počevši od 02.06.2011. pa do isplate,
EUR 9,67 počevši od 02.07.2011. pa do isplate,
EUR 9,65 počevši od 02.08.2011. pa do isplate,
EUR 9,64 počevši od 02.09.2011. pa do isplate,
EUR 9,63 počevši od 02.10.2011. pa do isplate,
EUR 27,19 počevši od 02.11.2011. pa do isplate,
EUR 27,14 počevši od 02.12.2011. pa do isplate,
EUR 27,10 počevši od 02.01.2012. pa do isplate,
EUR 27,05 počevši od 02.02.2012. pa do isplate,
EUR 27,00 počevši od 02.03.2012. pa do isplate,
EUR 26,95 počevši od 02.04.2012. pa do isplate,
EUR 26,90 počevši od 02.05.2012. pa do isplate,
EUR 26,85 počevši od 02.06.2012. pa do isplate,
EUR 26,79 počevši od 02.07.2012. pa do isplate,
EUR 26,75 počevši od 02.08.2012. pa do isplate,
EUR 26,69 počevši od 02.09.2012. pa do isplate,
EUR 26,64 počevši od 02.10.2012. pa do isplate,
EUR 26,59 počevši od 02.11.2012. pa do isplate,
EUR 26,54 počevši od 02.12.2012. pa do isplate,
EUR 26,48 počevši od 02.01.2013. pa do isplate,
EUR 26,42 počevši od 02.02.2013. pa do isplate,
EUR 26,37 počevši od 02.03.2013. pa do isplate,
EUR 26,31 počevši od 02.04.2013. pa do isplate,
EUR 26,26 počevši od 02.05.2013. pa do isplate,
EUR 26,20 počevši od 02.06.2013. pa do isplate,
EUR 26,14 počevši od 02.07.2013. pa do isplate,
EUR 26,08 počevši od 02.08.2013. pa do isplate,
EUR 26,02 počevši od 02.09.2013. pa do isplate,
EUR 25,96 počevši od 02.10.2013. pa do isplate,
EUR 25,90 počevši od 02.11.2013. pa do isplate,
EUR 25,85 počevši od 02.12.2013. pa do isplate,
EUR 25,78 počevši od 02.01.2014. pa do isplate,
EUR 83,54 počevši od 02.02.2014. pa do isplate,
EUR 83,31 počevši od 02.03.2014. pa do isplate,
EUR 83,07 počevši od 02.04.2014. pa do isplate,
EUR 82,84 počevši od 02.05.2014. pa do isplate,
EUR 82,60 počevši od 02.06.2014. pa do isplate,
EUR 82,36 počevši od 02.07.2014. pa do isplate,
EUR 82,11 počevši od 02.08.2014. pa do isplate,
EUR 81,87 počevši od 02.09.2014. pa do isplate,
EUR 81,62 počevši od 02.10.2014. pa do isplate,
EUR 81,38 počevši od 02.11.2014. pa do isplate,
EUR 81,13 počevši od 02.12.2014. pa do isplate,
EUR 80,87 počevši od 02.01.2015. pa do isplate,
EUR 80,61 počevši od 02.02.2015. pa do isplate,
EUR 80,36 počevši od 02.03.2015. pa do isplate,
EUR 80,09 počevši od 02.04.2015. pa do isplate,
EUR 79,84 počevši od 02.05.2015. pa do isplate,
EUR 79,58 počevši od 02.06.2015. pa do isplate,
EUR 79,31 počevši od 02.07.2015. pa do isplate,
EUR 79,04 počevši od 02.08.2015. pa do isplate,
EUR 78,77 počevši od 02.09.2015. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 3.053,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 17. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi i podnesku od 25. listopada 2023. navodi kako je s tuženikom dana 14.08.2008. godine zaključio Ugovor o kreditu, broj 51400607-51040611 na iznos od 112.900,00 CHF. Predmetni Ugovor da sadrži odredbu o promjenjivosti kamatne stope koja tuženiku omogućuje jednostranu promjenu kamatne stope, a radi da se o članku 8. st. 2. Početno ugovorena kamatna stopa iznosi 5,050%. Navedena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama da je ništetna jer se o istoj pojedinačno pregovaralo. Naime navedena ugovorna odredba da omogućuje tuženiku promjenu ugovorne kamate isključivo o njegovoj volji, a da pri tom nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, čime da je stavljena u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika i čime da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu, tužitelja. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je među ostalim da je: tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede da traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". U citiranom dijelu, označena da je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.
Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom potražuje isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništene odrede iz čl. 8 toč.2 u visini od koju će odrediti po dostavi podatak od tuženika jer da tuženik iste do podnošenja tužbe nije htio dostaviti pa postavlja stupnjevitu tužbu po čl. 186 b st. 3 ZPP-a
Tužitelj je konačno precizirala dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 6. lipnja 2025. te na ime preplaćenih iznosa kamata potražuje iznos od 380,14 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama na način pobliže opisan u točki I izreke ove odluke.
U odgovoru na tužbu i svim podnescima tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je tužitelj trebao postaviti određen tužbeni zahtjev pa neka ga sud pozove da to učini po čl. 109 st. 1 ZPP-a. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.
Tuženik u podnesku od 02.01.2024. postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje za razdoblje od studenog 2011 do rujna 2015 od tužitelja iznos od 43.012,86 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja Tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na isplatu kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 30. travnja 2025. tuženik je precizirao prigovor radi prijeboja pobliže opisan u točki II. izreke ove presude.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin d.o.o.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim, dok je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan.
Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu .
Prvotno se valja osvrnuti na prigovor tuženika kako nije bilo razloga za podnošenjem tzv. stupnjevite tužbe odnosno manifestacijskog zahtjeva.
Spisu prileži zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije koji je tuženiku upućen 5. lipnja 2019., tuženik je dostavu dokumentacije datirao s datumom 18. lipnja 2019., a tužitelj zaprimio tek 24. lipnja 2019., dakle nakon što je tužitelj zbog zastare potraživanje tužbu morao podnijeti do 14. lipnja 2019., (podnio ju je 12. lipnja 2019.) stoga kako tuženik do utuženja tužitelju nije dostavio traženu dokumentaciju osnovano je tužiteljevo podnošenje tzv. stupnjevite tužbe po čl. 186 b st. 3 ZPP-a. Nadalje tužitelj po primitku dokumentacije tijekom ovog postupka nije postavio određen tužbeni zahtjev, čemu se tuženik protivno i tražio odbacivanje tužbe, a tužitelj se pravdao nedovoljnim stručnim znanjem da isto precizira. Nadalje stav je ovoga suda da je tužitelj tek po provođenju dokaza financijskim vještačenjem mogao postaviti određen tužbeni zahtjev , jer tužitelj, a niti njegov punomoćnik ne raspolažu stručnim znanjem za postavljanjem takvog zahtjeva te je bilo nužno provođenje takvog vještačenja pa je neosnovan prigovor neurednosti tužbe.
Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 14. kolovoza 2008. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 112.900,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 3. Ugovora) kupovina nekretnine, te da je čl.8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,050 % godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 6 obvezao predmetni kredit otplatiti u 240 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 5,05% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 27.01.2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 54,818,24 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, također je i utvrđen preplata od 25.881,14 kn čl.5.3 Aneksa.
Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.
Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelj ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu i iskaz tužitelja da je predmetni namjenski kredit podignut za gradnju obiteljske kuće, koja je sagrađena na adresi gdje i danas živi, kuća se koristi isključivo za osobne potrebe, dakle jasno je kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti, a suprotno tome tuženik nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno u konkretnom slučaju utvrđen je manjak. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.
U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).
Odredbom čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi iz čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,05 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,05 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.
Tužitelji u iskazu navodi kako mu nije pojašnjeno kako i na koji način se vrši promjena kamatne stope odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste, nije mogao utjecati na sadržaj ugovora.
Tuženik nije predlagao saslušanje službenika banke koji je pregovarao s tužiteljem.
Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.
Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju.
U odnosu na pisani iskaz JČ sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljicom te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. 14.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019.
Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora, iznosi 380,14 eur. Manje plaćena kamata iznosi 2.388,53 EUR. Zakonska zatezna kamata obračunata sa svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamate stope do 30.09.2015. iznosi 263,40 EUR. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene kamatne stope utvrđene ovim vještačenjem. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od 3.146,68 EUR.
Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka već je sukladno istom precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 6. lipnja 2025.
Tuženik također nije iznio primjedbe na matematički izračun vještaka te je precizirao prigovor radi prijeboja podneskom od 14. veljače 2025.
Sud nalaz i mišljenje vještaka Marimar-fin d.o.o. u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 380,14 EUR pa je valjalo odlučiti kao u točki I izreke ove odluke.
Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.
Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.
Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužiteljici vještak utvrdila nalazom i mišljenjem.
U odnosu na navod tuženika, iako smatra kako nije ništena odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, pa tako tuženik ništa nije stekao bez osnove, da ukoliko je sud drugog mišljenja da bi kod donošenja odluke o visini tražbine koje bi tužitelju pripadala zbog stečenog bez osnove primjenom ništetne odredbe o kamatnoj stopi trebalo uzeti u obzir i preplatu koja je tužitelju priznata u konverziji, čemu se tužitelj protivi, valja navesti kako se u ovom postupka utvrdila preplata po osnovi promjenjive kamatne stope, a kada je tužitelju priznata preplata konverzijom u visini od 3.146,68 EUR u istoj nije nigdje navedeno da se isti odnosi i koliko se odnosi na preplatu radi promjenjive kamatne stope, a koliko na preplatu po osnovi valute CHF, stoga je ovaj sud mišljenja kako tužitelju pripada navedeni iznos preplate zbog primjene ništene odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope u cijelosti bez ikakvih umanjenja.
U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini 2.388,53 EUR s osnova razlike u kamati od kojih se veći dio odnosi na period od 1.1.2014 do 30.09.2015. a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope od 5.05 % valja navesti kako je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga navedena tražbina tuženika nije osnovana pa je u odnosu na navedeni prigovor odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 21.09.2023., 25.10.2023., 09.01.2024., 06.06.2025., svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima dana 16.10.2023., 15.01.2024., 04.04.2024., 05.05.2025 i 11.06.2025. svaki u visini od po 100,00 bodova (Tbr 9 toč.1), za sastav podnesak do 25.04.25 u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč.2), za sastav podnesak od 11.10.2023. u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč.4), za pristup na ročište 11.03.2020. u visini od 25 bodova (Tbr. 9 toč.5) vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 53,09 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi 3.053,09 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Tužitelju ne pripadaju troškovi sa sastav žalbe na rješenje o mjesnoj nenadležnosti jer s istom nije uspio niti zatraženi troškovi za sastav podnesaka od 17.03.21., 24.03.2021., 19.10.2021., 18.08.2022. i pristup na ročište 13.12.2021. kao i sudske pristojbe vezano za prijedlog za ponavljanje postupka jer nije uspio niti s tim pravnim lijekom. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podnesak od 31.01.2024. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje.
Slijedom svega navedeno odlučeno je u točki III. izreke ove presude.
U Rijeci 17. rujna 2025.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
