REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] O 5
Poslovni broj: Us I-124/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja OĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Gjergj Lekaj (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik Rijeci, Dolac 8/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba BĐ, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 17. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/24-20/807, URBROJ: 511-01-204-24-6 od 29. studenoga 2024., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-02/24-20/807, URBROJ: 511-01- 204-24-6 od 29. studenoga 2024. odbijen je zahtjev tužitelja (državljanina treće zemlje – Republike Kosovo), podnesen 2. listopada 2023., za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa]. Tuženik, u bitnome, obrazlaže da je tužitelj u pet godina do dana podnošenja zahtjeva iz Republike Hrvatske izbivao 544 dana, tj. više od 10 mjeseci ukupno, zbog čega ne ispunjava pretpostavku neprekinutoga petogodišnjeg zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj, u smislu odredbi članka 150. stavaka 1. i 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/20, 114/22 i 151/22).
2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i obrazlaže razloge zbog kojih je izbivao iz Republike Hrvatske, uključujući izbivanja za vrijeme epidemije bolesti COVID-19, smatrajući te razloge opravdanima. Dodaje da činjenično stanje u upravnom postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno, niti je pravilno primijenjen članak 150. Zakona o strancima. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen).
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Zakonom o strancima i na njemu utemeljenim podzakonskim propisima nisu određeni opravdani razlozi izbivanja iz Republike Hrvatske. U vrijeme epidemije bolesti COVID-19 tužitelj je, u svojstvu stranca kojem je odobren privremeni boravak (dozvola za boravak i rad) mogao ulaziti u Hrvatsku uz primjenu epidemioloških mjera. Tuženik se poziva i na upravnosudsku praksu za koju smatra da ide u prilog njegovoj argumentaciji. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 10. rujna 2025., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Prema članku 150. stavku 1. Zakona o strancima, dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Odredbom stavka 2. toga članka propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u [adresa] i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci. A contrario, ako je državljanin treće zemlje u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od deset mjeseci ukupno ili jednokratno više od šest mjeseci, smatra se da nije neprekidno boravio u [adresa], čime ujedno ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje dugotrajnog boravišta.
7. Kriteriji sadržani u odredbi članka 150. stavka 2. Zakona o strancima sukladni su članku 4. stavku 3. odlomku 1. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem (u nastavku teksta: Direktiva), prenesene u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima. Direktiva ima posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz članak 288. stavak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije). Dosljednom primjenom odredbe članka 150. stavka 2. Zakona o strancima nesporno se ostvaruje i cilj konkretne norme europskog prava, koja, između ostalog, ističe važnost kriterija zbiljskoga neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u odnosnom slučaju takva vrsta i stupanj zbiljske veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem.
8. I europsko i nacionalno zakonodavstvo u predmetima ove vrste imperativnim (striktnim) odredbama naglašavaju, između ostalog, kumulativnu pretpostavku fakticiteta boravka (uključujući kriterij razdoblja podnošenja zahtjeva), bez obzira na razloge izbivanja tijekom mjerodavnog razdoblja. Bez stvarnog boravka dovoljnog trajanja u državi članici nema dovoljne zbiljske veze s državom članicom. Stoga u ovome sporu nije bilo potrebno utvrđivati (ne)opravdanost tužiteljeva izbivanja iz Republike Hrvatske.
9. Mogućnost zakonodavnog normiranja povoljnijeg načina izračuna izbivanja s državnog područja (članak 4. stavak 3. odlomci 2. i 3. Direktive) ostavljena je regulacijskoj procjeni svake države članice Unije, te u ovom predmetu nije primjenjiva.
10. Nesporno je da je tužitelj u navedenome petogodišnjem razdoblju iz Republike Hrvatske izbivao višekratno duže od deset mjeseci. Ova je činjenica dovoljna za zaključak da tužitelj ne ispunjava kumulativnu pretpostavku neprekinutoga petogodišnjeg zakonitog boravka u Hrvatskoj. U tom pogledu osporavanim rješenjem tuženika tužitelj nije stavljen u nepovoljniji položaj od drugih stranaka u usporedivoj situaciji. Vrlo rijetke iznimke uvažavanja razloga izbivanja stranca iz Republike Hrvatske razvijene u upravnosudskoj praksi odnose se na poslovna izbivanja povezana sa svrhom odobrenog boravka (rad u konkretnom razdoblju).
11. Tuženik je, dakle, pravilno odbio predmetni zahtjev tužitelja, slijedom utvrđenja da tužitelj ne ispunjava kumulativnu pretpostavku neprekidnosti boravka nužnu za odobrenje dugotrajnog boravišta propisanu odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima, vezano uz stavak 2. toga članka.
12. Ishod ovoga spora nije zapreka za legalni boravak tužitelja u Republici Hrvatskoj putem privremenog boravka ili drugih propisanih instituta. Također, bez obzira na ishod ovoga spora, tužitelj može tuženiku podnijeti novi zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta (primjerice, u razdoblju u kojem u odnosu na njega više ne bude postojala zapreka iz članka 150. stavak 2. Zakona o strancima). O takvome bi zahtjevu bio vođen novi (zasebni) upravni postupak. Ovom presudom nije prejudiciran ishod odlučivanja o takvome možebitnom zahtjevu. Uzgred, novi (važeći) tekst Zakon o strancima u pogledu tretiranja izbivanja državljana trećih zemalja iz Republike Hrvatske za stranke je donekle povoljniji (članak 150. stavak 3. i 4. Zakona o strancima, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 40/25).
13. Sukladno prethodnom, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
U Rijeci 17. rujna 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetniku Gjergju Lekaju, Rijeka, Dolac 8/III
- Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za strance i međunarodnu zaštitu, Službi za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33
