REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2998/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Gradišek, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Gradsko stambeno gospodarstvo Velika Gorica d.o.o., Velika Gorica, Ulica kneza Ljudevita Posavskog 45, OIB 15860024937, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Mar, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Suvlasnika stambene zgrade [adresa] iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Vlado Rebić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3292/2024-2 od 1. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2211/2021 od 15. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovom mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 14. stavkom 2 i čl. 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija).

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je predložio ovome sudu da ga odbaci ili odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

4.1. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pitanja koja glase:

„1. S obzirom na njegovu ulogu određenu člankom 44., 45., 93. Zakona o vlasništvu te člankom 30. Zakona o energetskoj učinkovitosti, kao i definiciju upravitelja iznesenu u čl. 4. istog, može li upravitelj stambene zgrade biti smatran i tretiran kao naručitelj određenih radova i usluga koje imaju biti izvedene na određenoj stambenoj zgradi?

2. Je li pri suđenju nužno ugovornu ulogu potpisnika nekog ugovora tumačiti u skladu sa zakonskim odredbama koje uređuju svrhu, funkciju i ovlasti takvog potpisnika?

3. Povezano s prethodnim, je li sud dužan ulogu trgovačkog društva upravitelja stambenim zgradama, koje je stavilo svoj (su)potpis na ugovor o izvođenju radova energetske obnove određene stambene zgrade, tumačiti u skladu sa zakonskim odredbama o ulozi i ovlastima upravitelja iz Zakona o vlasništvu te iz Zakona o energetskoj učinkovitosti?

4. Odrede li suvlasnici stambene zgrade, svojom odlukom donesenom u vezi s člankom 30. stavkom 3. Zakona o energetskoj učinkovitosti (NN 127/14), više osoba kao ovlaštenike za sklapanje ugovora u ime i za račun suvlasničke zajednice, moraju li te osobe sklopiti i supotpisati ugovor skupno ili je to tek mogućnost pa ugovor u ime i za račun suvlasnika može valjano potpisati i sklopiti samo jedna od ovlaštenih osoba?

5. Povezano s prethodnim, (su)potpišu li u sklopu procesa energetske obnove neki ugovor sve osobe koje su za takvu radnju određene odlukom suvlasnika donesenom u vezi s člankom 30. stavkom 3. Zakona o energetskoj učinkovitosti (NN 127/14) – utječe li ta činjenica na njihovu pravnu kvalifikaciju kao potpisnika u ime i za račun suvlasnika?

6. Treba li članak 93. stavak 2. Zakona o vlasništvu tumačiti na način da on propisuje ovlast upravitelja stambenih zgrada voditi određene postupke u ime svih suvlasnika, za njihov račun, u interesu ostvarenja prava suvlasnika, ali isključivo na aktivnoj strani, ne i na pasivnoj strani?

7. Može li upravitelj stambenih zgrada biti pasivno legitimiran tj. osnovano utužen te odgovarati za potraživanje koje tužitelj ima prema klijentima upravitelja tj. prema suvlasnicima zgrade kojom upravitelj upravlja?

8. S obzirom na njegovu ulogu određenu člankom 44., 45., 93. Zakonom o vlasništvu te definicijom upravitelja i člankom 30. Zakona o energetskoj učinkovitosti, može li upravitelj stambenom zgradom biti pasivno legitimiran za eventualno potraživanje tužitelja s osnove odrađenih radova koji su naručeni i odrađeni za korist suvlasnika stambene zgrade?

9. Tko je dužnik u odnosu na vjerovnika potraživanja čiji temelj su usluge pružene/izvršene na/u stambenoj zgradi izgrađenoj na nekretnini u kojoj su uspostavljeni posebni dijelovi – suvlasnici posebnih dijelova te nekretnine ili upravitelj stambenom zgradom?

10. Tko se ima smatrati naručiteljem građevinskih radova i obveznikom plaćanja naknade za iste, u okolnostima kada se građevinski radovi imaju vršiti na višestambenoj zgradi izgrađenoj na nekretnini koja je u suvlasništvu vlasnika posebnih dijelova nekretnine (samostalnih uporabnih cjelina), a koji su suvlasnici imenovali upravitelja pravnu osobu kao svoga nalogodavca u skladu sa zakonskim obvezama?“.

5. Prijedlog za dopuštenje revizije je djelomično neosnovan, a djelomično nedopušten.

5.1. U prijedlogu naznačenim pitanjima tuženik problematizira može li ga se kao upravitelja stambene zgrade obvezati da izvođaču plati cijenu ugovorenih građevinskih radova ako su radovi izvedeni za stambenu zgradu koje je tuženik upravitelj. Izlažući razloge važnosti naznačenih pitanja tuženik se poziva na odluku ovoga suda Revt-243/2010-2 od 8. svibnja 2012., donesenu u predmetu u kojem je utvrđeno da je upravitelj stambene zgrade radove s izvođačem ugovorio u ime i za račun suvlasnika, a ne u svoje ime, te upravitelj zato nije obvezan na plaćanje radova. Iz toga zaključuje da ga u ovome sporu sudovi nisu mogli obvezati da plati naručene radove. Međutim, u ovome je postupku utvrđeno „… da je tuženik predmetni Ugovor o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova od 24. prosinca 2016. sklopio kao stranka tog ugovora (naručitelj) a ne kao zastupnik (drugog) naručitelja – suvlasnika stambene zgrade, te je on tim ugovorom, između ostalog, preuzeo obvezu isplatiti tužitelju cijenu izvedenih ugovorenih radova, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.“, kako je to navedeno u točki 5.2. obrazloženja drugostupanjske presude. Dakle, činjenična situacija u vezi s kojom je doneseno pravno shvaćanje u navedenoj odluci revizijskog suda nije podudarna onoj u ovome predmetu. Jednako je i s tuženikovim pozivanjem na odluku ovoga suda Rev x 521/2018-2 od 28. studenoga 2018., jer je ona donesena u predmetu u kojemu je predmet spora bio zahtjev oštećenika za isplatu od upravitelja zgrade koji oštećenik je štetu pretrpio uslijed tjelesne povrede nastale zbog neodržavanja zgrade, te je revizijski sud zauzeo pravno shvaćanje da u tome slučaju ne postoji odgovornost upravitelja zgrade prema oštećeniku kao trećoj osobi.

5.2. Zato naznačena pitanja nisu važna ni za odluku u sporu ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi te je na temelju članka 389.b stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke.

6.1. Nižestupanjske odluke sadrže jasne i neproturječne razloge utemeljene na utvrđenome činjeničnom stanju uz logično pozivanje na odgovarajuće materijalno pravo te se ni po čemu ne mogu smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim to da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnoga prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

6.2. Zato je na temelju članka 389.a stavak 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.

7. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka III. izreke) jer se, s obzirom na sadržaj toga podneska, ne radi o trošku potrebnome za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).

Zagreb, 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek