Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2195/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Ćapin, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3808/2024 od 17. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3808/2024 od 17. srpnja 2025. u pobijanim točkama I., II., III. i IV izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.292,33 eura sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama.

II. U preostalom dijelu pod točkom V. izreke preinačuje se odluka o parničnom trošku tako da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 435,20 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredbe sadržane u članku 2. st.1. Ugovora o kreditu broj br. 418-50-3957538 od 8.3.2007. godine kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 8.3.2007. godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora pa članak 2.st.1. Ugovora o kreditu broj br. 418-50-3957538 od 8.3.2007. godine kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 8.3.2007. godine u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom i nepoštenom odredbe čl. 1. čl. 7. Ugovora o kreditu broj br. 418-50-3957538 od 8.3.2007. godine kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 8.3.2007. godine, kojim odredbama ugovora je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, te mjesečni anuiteti otplate glavnice vezani uz valutu švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 1.086,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31.12.2007. godine prema stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine prema stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine prema stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. godine do 30.12.2023. godine prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2024. godine do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, tekućom od dana dospijeća do isplate na niže navedene iznose:

- na iznos od 12,01 EUR od 30.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 11,91 EUR od 31.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 11,80 EUR od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,68 EUR od 29.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,57 EUR od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,46 EUR od 30.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,59 EUR od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,42 EUR od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,24 EUR od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,07 EUR od 31.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,89 EUR od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,72 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,54 EUR od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,36 EUR od 31.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 16,18 EUR od 31.01.2009 godine do isplate

- na iznos od 16,00 EUR od 28.02.2009 godine do isplate

- na iznos od 26,03 EUR od 31.03.2009 godine do isplate

- na iznos od 25,74 EUR od 30.04.2009 godine do isplate

- na iznos od 25,44 EUR od 31.05.2009 godine do isplate

- na iznos od 25,14 EUR od 30.06.2009 godine do isplate

- na iznos od 24,84 EUR od 31.07.2009 godine do isplate

- na iznos od 24,54 EUR od 31.08.2009 godine do isplate

- na iznos od 24,25 EUR od 30.09.2009 godine do isplate

- na iznos od 23,94 EUR od 31.10.2009 godine do isplate

- na iznos od 23,63 EUR od 30.11.2009 godine do isplate

- na iznos od 23,32 EUR od 31.12.2009 godine do isplate

- na iznos od 23,01 EUR od 31.01.2010 godine do isplate

- na iznos od 22,71 EUR od 28.02.2010 godine do isplate

- na iznos od 22,39 EUR od 31.03.2010 godine do isplate

- na iznos od 22,07 EUR od 30.04.2010 godine do isplate

- na iznos od 21,75 EUR od 31.05.2010 godine do isplate

- na iznos od 21,43 EUR od 30.06.2010 godine do isplate

- na iznos od 21,11 EUR od 31.07.2010 godine do isplate

- na iznos od 20,78 EUR od 31.08.2010 godine do isplate

- na iznos od 20,46 EUR od 30.09.2010 godine do isplate

- na iznos od 20,13 EUR od 31.10.2010 godine do isplate

- na iznos od 19,80 EUR od 30.11.2010 godine do isplate

- na iznos od 19,47 EUR od 31.12.2010 godine do isplate

- na iznos od 19,13 EUR od 31.01.2011 godine do isplate

- na iznos od 18,79 EUR od 28.02,2011 godine do isplate

- na iznos od 18,46 EUR od 31.03.2011 godine do isplate

- na iznos od 18,11 EUR od 30.04.2011 godine do isplate

- na iznos od 17,77 EUR od 31.05.2011 godine do isplate

- na iznos od 17,43 EUR od 30.06.2011 godine do isplate

- na iznos od 15,40 EUR od 31.07.2011 godine do isplate

- na iznos od 15,09 EUR od 31.08.2011 godine do isplate

- na iznos od 14,77 EUR od 30.09.2011 godine do isplate

- na iznos od 97,39 EUR od 31.10.2011 godine do isplate

- na iznos od 95,20 EUR od 30.11.2011 godine do isplate

- na iznos od 92,99 EUR od 31.12.2011 godine do isplate

- na iznos od 90,76 EUR od 31.01.2012 godine do isplate

- na iznos od 88,53 EUR od 29.02.2012 godine do isplate

- na iznos od 86,26 EUR od 31.03.2012 godine do isplate

- na iznos od 84,00 EUR od 30.04.2012 godine do isplate

- na iznos od 81,75 EUR od 31.05.2012 godine do isplate

- na iznos od 79,44 EUR od 30.06.2012 godine do isplate

- na iznos od 77,17 EUR od 31.07.2012 godine do isplate

- na iznos od 74,82 EUR od 31.08.2012 godine do isplate

- na iznos od 72,53 EUR od 30.09.2012 godine do isplate

- na iznos od 70,21 EUR od 31.10.2012 godine do isplate

- na iznos od 67,80 EUR od 30.11.2012 godine do isplate

- na iznos od 65,45 EUR od 31.12,2012 godine do isplate

- na iznos od 63,08 EUR od 31.01.2013 godine do isplate

- na iznos od 60,70 EUR od 28.02.2013 godine do isplate

- na iznos od 58,30 EUR od 31.03.2013 godine do isplate

- na iznos od 55,88 EUR od 30.04.2013 godine do isplate

- na iznos od 53,46 EUR od 31.05.2013 godine do isplate

- na iznos od 51,01 EUR od 30.06.2013 godine do isplate

- na iznos od 48,56 EUR od 31.07.2013 godine do isplate

- na iznos od 46,08 EUR od 31.08.2013 godine do isplate

- na iznos od 43,59 EUR od 30.09.2013 godine do isplate

- na iznos od 41,09 EUR od 31.10.2013 godine do isplate

- na iznos od 38,58 EUR od 30.11.2013 godine do isplate

- na 1znos od 36,06 EUR od 31.12.2013 godine do isplate

- na iznos od 33,51 EUR od 31.01.2014 godine do isplate

- na iznos od 30,96 EUR od 28.02.2014 godine do isplate

- na iznos od 27,24 EUR od 31.03.2014 godine do isplate

IV. Nalaže se tuženiku u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 4.329,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31.12.2007. godine prema stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine prema stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine prema stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. godine do 30.12.2023. godine prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2024. godine do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, tekućom od dana dospijeća do isplate na niže navedene iznose:

- na iznos od 24,73 EUR od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 13,24 EUR od 31.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,88 EUR od 30.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 16,30 EUR od 31.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 18,50 EUR od 31.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,50 EUR od 28.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,28 EUR od 31.03.2009 godine do isplate

- na iznos od 17,81 EUR od 30.04.2009 godine do isplate

- na iznos od 13,49 EUR od 31.05.2009 godine do isplate

- na iznos od 10,30 EUR od 30.06.2009 godine do isplate

- na iznos od 11,15 EUR od 31.07.2009 godine do isplate

- na iznos od 12,83 EUR od 31.08.2009 godine do isplate

- na iznos od 12,68 EUR od 30.09.2009 godine do isplate

- na iznos od 10,99 EUR od 31.10.2009 godine do isplate

- na iznos od 14,17 EUR od 30.11.2009 godine do isplate

- na iznos od 16,72 EUR od 31.12.2009 godine do isplate

- na iznos od 20,36 EUR od 31.01.2010 godine do isplate

- na iznos od 19,52 EUR od 28.02.2010 godine do isplate

- na iznos od 24,45 EUR od 31.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,52 EUR od 30.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,34 EUR od 31.03.2010 godine do isplate

- na iznos od 23,52 EUR od 30.04.2010 godine do isplate

- na iznos od 25,54 EUR od 31.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,11 EUR od 30.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 37,86 EUR od 31.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 47,78 EUR od 31.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 44,36 EUR od 30.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 38,84 EUR od 31.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 50,47 EUR od 30.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 65,27 EUR od 31.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 54,79 EUR od 31.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,47 EUR od 28.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 53,80 EUR od 31.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 54.63 EUR od 30.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 74,47 EUR od 31.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,40 EUR od 30.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 92,50 EUR od 31.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 84,03 EUR od 31.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 74,76 EUR od 30.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 72,69 EUR od 31.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 71,99 EUR od 30.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,34 EUR od 31.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 80,14 EUR od 31.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 80,65 EUR od 29,02.2012 godine do isplate

- na iznos od 78,02 EUR od 31.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 79,80 EUR od 30.04.2012 godine do isplate

- na iznos od 81,01 EUR od 31.05.2012 godine do isplate

- na iznos od 78,97 EUR od 30.06.2012 godine do isplate

- na iznos od 79,51 EUR od 31.07.2012 godine do isplate

- na iznos od 77,97 EUR od 31.08.2012 godine do isplate

- na iznos od 74,67 EUR od 30.09.2012 godine do isplate

- na iznos od 78,19 EUR od 31.10.2012 godine do isplate

- na iznos od 79,89 EUR od 30.11.2012 godine do isplate

- na iznos od 78,70 EUR od 31.12.2012 godine do isplate

- na iznos od 72,04 EUR od 31.01.2013 godine do isplate

- na iznos od 77,70 EUR od 28.02.2013 godine do isplate

- na iznos od 78,19 EUR od 31.03.2013 godine do isplate

- na iznos od 75,98 EUR od 30.04.2013 godine do isplate

- na iznos od 69,09 EUR od 31.05.2013 godine do isplate

- na iznos od 68,91 EUR od 30.06.2013 godine do isplate

- na iznos od 70,60 EUR od 31.07.2013 godine do isplate

- na iznos od 73,32 EUR od 31.08.2013 godine do isplate

- na iznos od 77,08 EUR od 30.09.2013 godine do isplate

- na iznos od 75,14 EUR od 31.10.2013 godine do isplate

- na iznos od 76,51 EUR od 30.11.2013 godine do isplate

- na iznos od 78,07 EUR od 31.12.2013 godine do isplate

- na iznos od 79,03 EUR od 31.01.2014 godine do isplate

- na iznos od 81,08 EUR od 28.02.2014 godine do isplate

- na iznos od 835,62 EUR od 31.03.2014 godine do isplate

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove postupka sukladno odluci suda u iznosu od 2.727,53 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, i to isplatom na žiro račun punomoćnika tužitelja Željko Ćapin, odvjetnik iz Splita, Gundulićeva 26, OIB [osobni identifikacijski broj], broj računa IBAN [broj bankovnog računa] kod Privredne banke d.d. Zagreb, JPBZGHHR2X. ".

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak, a podredno da se ista ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba u pogledu glavne stvari nije osnovana, dok je u pogledu odluke o parničnom trošku djelomično osnovana zbog razloga koji slijede.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 11) ZPP na koju izrijekom upućuje žalitelj, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Nisu počinjene ni relativno bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. na koje ukazuje tuženik, jer se postupak u povodu stupnjevite tužbe provodi u dva stadija gdje se u prvom raspravlja i odlučuje o manifestacijskom zahtjevu, dok se u drugom raspravlja i odlučuje o naknadno određenom tužbenom zahtjevu na konkretnu činidbu.

7. Odredbom članka 186.b stavka 3. ZPP je propisano da u sporovima gdje ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će tražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

8. Prema odredbi članka 186.b. stavka 4. ZPP, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka, rješenjem protiv kojega nije dopuštena žalba.

9. U konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu iz odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP, time da to što je prvostupanjski sud, u smislu odredbe članka 186.b. stavka 4. ZPP, propustio pozvati tužitelja da u određenom roku postavi određeni tužbeni zahtjev, ne dovodi u sumnju zakonitost postupanja prvostupanjskog suda, jer je tužitelj taj zahtjev (koji ne predstavlja preinaku tužbe kojoj bi se tuženik mogao protiviti) postavio nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, pa su žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

10. U situaciji kada je vještak financijske struke pravilno vještačio među strankama sporne činjenice - visinu preplaćenog iznosa kredita u utuženom razdoblju temeljem jednostrano primjenjive kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, okolnost što je prvostupanjski sud propustio rješenjem odrediti na koje okolnosti će se provesti financijsko vještačenja nije povreda koja je utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu članka 354. stavka 1. ZPP.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 8. ožujka 2007. koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama tuženika, te za povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita uslijed tih ništetnih odredbi.

12. Nije sporno:

- da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv više tuženika, među ostalim i tuženika u ovom postupku, pravomoćno utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivni interes i prava potrošača i korisnika kredita tako što su potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u djelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu švicarski franak za koju je vezana glavnica (valutna klauzula),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 između ostalog odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 u djelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke, čiju pravilnost tuženik žalbom nije s uspjehom doveo u sumnju, proizlazi kako je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem jednostrane primjenjive kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj preplatio iznose po mjesecima kako je precizirano konačno postavljenim tužbenim zahtjevom koji je sud prvog stupnja prihvatio.

13. Nadalje, nije sporno da je tužitelj nastupao kao potrošač, a tuženik kao trgovac u navedenom pravnom poslu, pa se, prema tome, radi o potrošačkom ugovoru. Radi se upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom u gore spomenutim postupcima.

14. Neosnovano žalitelj tvrdi da se o pojedinim odredbama, pa tako i o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo. Navedeno tuženik nije dokazao u postupku. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed folmurilan ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovara. Trgovac, tuženik, mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe. U tom pravcu pravilno je prvostupanjski sud ocijenio u postupku izvedene dokaze kada je zaključio kako tuženik nije dokazao da je pružio tužitelju informacije u svezi kreditiranja vezanog za valutu CHF, te nije upozorio tužitelja na mogućnosti promjene vrijednosti valute, odnosno upoznao ga sa parametrima zbog kojih može doći do promjene vrijednosti, pa tužitelj nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost takvog ugovora, te da nije bilo nikakve opcije pregovaranja u vezi promjene kamatne stope. Suprotno stajalištu žalitelja, teret dokaza navedenih činjenica leži na tuženiku.

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o vezanosti uz valutu CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke ništetne, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, što je utvrđeno u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi i postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., što ima za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

16. Za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/03 – u nastavku ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09 i 133/09 – u nastavku ZZP), kada je taj zakon stupio na snagu, do 31. prosinca 2008. Odredbom članka 84. ZZP/03, kao i kasnije odredbom članka 99. ZZP, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijenu poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502. c ZPP-a kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnih presuda kojim su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

18. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđenom presudom VSRH broj Rev- 2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

19. Naime, što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita, potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak povrijeđeni kolektivni interesi prava potrošača, odnosno jesu li iste bile nepoštene i ništetne, utvrđujući da su tužene banke, među kojima je ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama, pa su time postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 6. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. , te suprotno odredbama članka 96. i 97. ZZP. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugorova o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je dogovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Sud je u svakom pojedinom postupku dužan raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Prema odredbi članka 502.a ZZP, udruge, tijela, ustanove i organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje su u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno uz uvjete predviđene zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuju ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZZP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZZP, dok je člankom 502. ZZP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502.a. ZZP da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati.

21. Sukladno odredbi članka 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja iz članaka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23– u nastavku ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interes obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni, iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud pravilno utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

23. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorene odredbe ništetne, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, a što ima za posljedicu njihovu ništetnost, te je pravilno primijenio odredbu članka 1111. ZOO u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati utužene iznose.

24. Sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne i nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti, pri čemu ni takva izmjena tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtjeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da se u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive vijeća 93/16 EEZ od 5. travnja 1993. u nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ona nebi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (vidjeti osobito presudu u premetima C-618/10 odnosno C- 70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionali sud nije ovlašten mijenjati sadržaj nepoštenih odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelje robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošača (presuda od **.**.2006. ST i dr. C-154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je sud EU smatrao da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koju tvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

25. Kako se pak imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, koje je prvostupanjski sud pravilno prihvatio, to je tuženik dužan tužitelju vratiti utužene iznose zajedno s kamatom koja je u skladu s člankom 1115. ZOO teče na svaki pojedini mjesečni pretplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuiteta) kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

26. Nadalje, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe (12. lipnja 2019.), tražbina tužitelja u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, kao i u odnosu na valutnu klauzulu, nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

28. Osim toga, navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. b , članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljen između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj rok u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

29. Žalbeni prigovor tuženika u svezi tzv. negativne razlike također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo, a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak, jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

30. U odnosu na navode tuženika po kojima je promašeno pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom, za ukazati je da činjenica što je ugovor u cijelosti otplaćen, po ocjeni ovoga suda, nije relevantna. To iz razloga jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi kako su sporne ugovorne odredbe ništetne, te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO), kako je to pravilno i zaključio prvostupanjski sud.

31. Odluka o parničnom trošku utemeljena je na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP.

32. Neosnovano tuženik osporava trošak koji je sud priznao tužitelju zbog angažiranja odvjetnika za zastupanje na pripremnim ročištima od 12. listopada 2020. i 25. listopada 2020., jer taj trošak ne prelazi iznos koji tužitelju i po stajalištu ovog suda pripada po Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - u nastavku OT).

33. S druge strane, s pravom tuženik osporava trošak koji je priznat tužitelju za sastavljanje podnesaka od 19. prosinca 2019. i 10. travnja 2025., te za zastupanje po odvjetniku na ročištima od 15. veljače 2021. i 24. svibnja 2021., jer podnesak od 19. prosinca 2019. nije ni predan sudu, dok je trošak za podnesak od 10. travnja 2025. trebalo odmjeriti primjenom Tbr. 8. točka 4. OT (50,00 eura uvećano za PDV), a za zastupanje ročištima od 15. veljače 2021. i 24. svibnja 2021., na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, primjenom Tbr. 9. točka 2. OT (po 100,00 eura za svako od tih ročišta uvećano za PDV), pa kako je sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, tužitelju je neosnovano dosuđen trošak u iznosu od 435,20 eura. U preostalom dijelu tuženik nije osporio obračun parničnog troška.

34. Slijedom svega navedenog, dakle, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odluku o parničnom trošku u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.292,33 eura kao u izreci pod I., dok je u preostalom dijelu, po odredbi članka 380. točke 3) ZPP, valjalo djelomično preinačiti odluku o parničnom trošku i riješiti kao u izreci pod II.

35. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka je odbijen jer je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u pogledu troškova postupka.

Split, 17. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić