Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2057/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice „Addiko Bank“ d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6279/2024-10 od 3. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6279/2024-10 od 3. srpnja 2025. u dijelu pod točkama I. i II. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice te se potvrđuje odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6279/2024-10 od 3. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-2960/2006 koji su 28. prosinca 2006. sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica kao kreditor, u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 299,04 eura po osnovu ništetne odredbe za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. „ulazne naknade“). Konačno u točki III. izreke presude prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 307,79 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2.1. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tužiteljica je podnijela žalbu na odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a. Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku iz III. izreke prvostupanjske presude na način da tužiteljici pored već dosuđenog iznosa od 307,79 eura, dosudi i daljnji iznos od 843,75 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice, a tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužiteljice.

4. Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništenom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te njezin zahtjev za isplatom iznosa od 299,04 eura s osnova naplaćene tzv. „ulazne naknade“.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev na temelju odredbi članaka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03; dalje ZZP), u svezi s odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 299,04 eura s osnova plaćenih naknada sa zateznim kamatama.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud povrijedio neku od navedenih odredbi. Također, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju se povredu tuženica u žalbi posebno poziva.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužiteljica i tuženica 28. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos od 32.804,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije korištenja kredita, s osnova naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u visini od 1,50% od iznosa kredita,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada za obradu kredita u iznosu od 299,04 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogla utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužiteljica u pogledu odredbe članka 5. predmetnog ugovora o kreditu nije informirana na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužiteljica podigla radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud zaključio kako je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu da isplati tužiteljici naplaćenu naknadu s osnova te ništetne odredbe.

10. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženica) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

13. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavka 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužiteljice koja je navela da nije imala mogućnost pregovaranja i da joj nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

15. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je okolnost da tužiteljici banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj; 78/12.).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužiteljice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljici je banka priopćila da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi joj se uopće odobrio kredit i isplatio.

22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP-a nepoštena i time, ništetna. Ovo stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

24. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužiteljica ima svojstvo potrošača.

25. I prigovor zastare istaknut od strane tuženice prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

27. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 299,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2007. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

28. Nadalje, žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude ni u tom dijelu.

29. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

30.1. Kao što je već navedeno obje parnične stranke se žale na odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude. U svezi sa njihovim žalbenim razlozima za reći je slijedeće.

30.2. Žalbeni navod tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora (dalje VPS) nije osnovan. U predmetnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženice te postavila tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom jedne odredbe ugovora (koji je zaključen između stranaka 28. prosinca 2006.) te isplate iznosa od 299,04 eura. Ovaj zahtjev za isplatom je postavljen, i od prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaćen, upravo na temelju stjecanja bez osnove radi ništetnosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu. Tužiteljica je još u tužbi označila kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.579,40 eura. Tužbeni zahtjev se sastoji od dijela koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti) te dijela koji se odnosi na novčanu svotu (zahtjev za isplatom). Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti jedne odredbe predmetnog ugovora o kreditu (riječ je o deklaratornom tužbenom zahtjevu) u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom ukupnog iznosa od 299,04 eura (stjecanje bez osnove). Kod takvog stanja stvari, kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr-31/02 od 9. svibnja 2002. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno obračunao parnični trošak tužiteljici polazeći da je vrijednost predmeta spora 299,04 eura.

30.3. Nije osnovan ni žalbeni razlog tuženice koja smatra da tužitelju ne pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: „Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. „Tarife“. Za napomenuti je i to kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) propisano kako je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća i suce tog odijela. Jednak pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 772/2023-2 od 23. siječnja 2024., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.).

30.4. Dakle u zaključku je za reći kako je prvostupanjski sud pravilno i zakonito donio odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude, a ovo u suglasju sa odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

31. Slijedom navedenog trebalo je žalbe tužiteljice i tuženice na odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude odbiti kao neosnovane te i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić