Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-1300/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po punomoćnici Adelli Radić, odvjetnici u [adresa], protiv tužene Republike Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P- 115/2024 od 24. travnja 2025. u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-115/2024 od 24. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj JU, [adresa] , OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnik za cijelo nekretnine označene kao dio z.k. čest. zem. [katastarska čestica], II zk tijelo, redni broj 59 , Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], i to baš dio u površini od 1713 m2, a sve prema Položajnom nacrtu - Skica nekretnine geodeta LU iz tvrtke Polić j.d.o.o. Vrgorac,u mjerilu 1:300,od 20. prosinca 2024.g., u identifikacijskim podacima lik označen brojevima 4-8, 14-18, 27-24, 4 (odnosno brojevima 4,5,6,7,8,14,15,16,17,18,27,26,25,24,4), a sve naspram tužene Republika Hrvatska, pa se ovlašćuje tužitelj JU, OIB [osobni identifikacijski broj], temeljem ove Presude, Položajnog nacrta - Skica nekretnine geodeta LU iz tvrtke Polić j.d.o.o. Vrgorac, u mjerilu 1:300,od 20. prosinca 2024.g.,koja je sastavni dio ove Presude, kao i Prijavnog lista kojim će se formirati nova čestica zemlje , zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine sve na svoje ime i to za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tužene Republika Hrvatska za cijelo.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.553,10 EUR."

2. Protiv te presude žali tužena, zbog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Neosnovano tužena ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

8. Prvostupanjski je sud u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje suda prvog stupnja u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik nekretnine označene kao dio čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 1713 m2, te da je na temelju ove presude, položajnog nacrta i prijamnog lista kojim će se formirati nova čestica zemlje, ovlašten zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime za cijelo.

10. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev jer smatra da temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su se ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću sukladno odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV). U članku 388. stavak 4. ZV-a bilo je propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu uračunava vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

11. Dana 17. studenog 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je članak 388. stavak 4. ZV-a, (odluke broj U-I-58/97, U-I-1235/97, U-I-237/97, U-I-1053/97, U- I-1054/97 od 17. studenog 1999. – "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

12. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koje su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda primjerice J protiv RH po zahtjevu broj 32457/05, L protiv RH po zahtjevu broj 35298/04, K i dr. protiv RH po zahtjevu broj 37658/10. U tim presudama zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: "U tim okolnostima sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćena je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država, te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprostavljeni privatni interes."

13. Stoga je Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile društveno vlasništvo treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao prava vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprostavljeni privatni interes trećih osoba.

14. Kako je Ustavni sud RH ukinuo članak 388. stavak 4. ZV-a odlukom od 17. studenog 1999., a s obzirom na gore iznesene pravne stavove Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda RH, tužitelj je dosjelošću mogao steći pravo vlasništva predmetne nekretnine ukoliko je do 17. studenog 1999. protekao rok od 40 godina koji je s obzirom na odredbe članka 159. stavak 3. i 4. ZV-a bio potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

15. Odredbom članka 114. ZV-a propisano je da se vlasništvo može steći temeljem pravnog posla, odluke državnog tijela, temeljem zakona i nasljeđivanjem, pa je tužitelj morao dokazati postojanje jednog od tih osnova. Nesporno je da je tužitelj kao osnovu za stjecanje prava vlasništva naveo dosjelost, a koju osnovu da bi dokazao morao je predočiti dokaz da je pošteni posjednik, osobno i putem pravnih prednika koji su bili u posjedu sporne nekretnine najmanje 40 godina.

16. Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo stvari samostalnim posjedovanjem te stvari, takav posjed treba imati zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje kroz zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari (članak 159. stavak 1. ZV-a).

17. Vrijeme potrebno da bi se dosjelošću steklo vlasništvo na nekretnini na kojoj je uknjiženo vlasništvo Republike Hrvatske iznosi dvostruko vrijeme od vremena iz članka 159. stavak 3. ZV-a odnosno 40 godina.

18. Ova materija na identičan način bila je riješena i odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO) kao i prema odredbama Općeg građanskog zakona koji je zakon bio na snazi do 6. travnja 1941. dok se nakon toga njegove odredbe primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91).

19. Odredbom članka 18. stavak 1. ZV-a propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed) stavkom 2. istog članka određeno je da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestaje njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet, dok stavak 3. propisuje da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

20. Prema odredbi članka 159. stavak 1. ZV-a određeno je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, stavkom 2. istog članka određeno je da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit, i pošten, stječe dosjelošću vlasništva protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, stavkom 3. određeno je da samostalni posjednik pokretne stvari koje mu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok stavak 3. propisuje da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinca lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno traje od dvostruko vrijeme iz onog iz stavka 2. i 3. tog članka. Člankom 160. stavak 1. ZV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, stavak 2. propisuje da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakonit, pošten i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

21. Dakle, kada se ima u vidu članak 18. stavak 3. ZV-a jasno slijedi da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao niti je znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Naime, posjed mora biti barem pošten da bi se mogao putem izvanredne dosjelosti pretvoriti u pravo vlasništva, a ako posjednik naknadno sazna da mu ne pripada pravo vlasništva, ne može dalje samostalno posjedovati kao pošten posjednik, pa zato sazna li da je vlasnik stvari neka druga osoba, a nastavi samostalno posjedovati, postao je nepošteni posjednik, pa prestaje za njega svaka mogućnost da stekne stvari dosjelošću, te se zato prekida rok dosjelosti. Izvanrednom dosjelošću se može u pravo vlasništva pretvoriti samostalni posjed stvari, ako je posjed pošten te nije sporno da se poštenje uvijek podrazumijeva, ali ako posjed nije pošten, odnosno ako je posjednik znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed, ne može steći pravo vlasništva putem dosjelosti.

22. Sukladno spomenutim odredbama nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću ni redovno ni izvanredno, a budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo u smislu odredbe članka 11. stavak 1. ZV-a ako postoji samostalni posjed, dakle, ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je ima tzv. vlasnički posjed), za zaključiti je da je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.

23. Glede zakonitosti posjeda, za navesti je da je zakonit onaj posjed koji ima valjani pravni temelj za posjedovanje, a da je nezakonit onaj koji nema pravni temelj ili mu temelj nije valjan, a da bi posjed bio zakonit da je neophodno da njegov pravni temelj objektivno postoji i da je valjan.

24. Prema pravilu paragrafa 1468. OGZ-a koje je dopunjeno načelnim mišljenjem Opće sjednice saveznog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. rok dosjelosti za stjecanje prava vlasništva na nekretninama kojima su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bile upisane fizičke osobe bio je 20 godina, dok je prema pravnom pravilu paragrafa 1472 OGZ-a rok dosjedanja na nekretninama kojima su u zemljišnim knjigama kao vlasnici bili upisane država, općina, crkva i dr., rok dosjedanja iznosi 40 godina. Prema članku 28. stavak 2. ZOVO-a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. za redovnu dosjelost koja se primjenjuje na kvalificiranog posjednika rok dosjedanja je 10 godina, a za izvanrednu dosjelost 20 godina. Do 8. listopada 1991. bila je propisana izričita zabrana dosjedanja nekretnina u društvenom vlasništvu sukladno članku 29. ZOVO-a. Time je, dakle, zakonom isključeno stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu od 8. rujna 1980. do 8. listopada 1991. kada je odredba članka 29. ZOVO-a stavljena izvan snage sukladno članku 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Međutim, i prije 1. rujna 1980. postojala je zabrana dosjedanja na zemljištu u društvenom vlasništvu u smislu članka 113. Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ" broj 25/65, 12/67 i 14/70, te "Narodne novine" broj 52/71 i 52/73) osim ako je vrijeme dosjelosti bilo dovršeno prije 6. travnja 1941.

25. Prema pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici održanoj 14. veljače 2019. slijedi da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

26. Kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio se tužitelj osobno i preko svojih prednika nalazi u kvalificiranom posjedu predmetne nekretnine više od 40 godina, bez prekida, budući da je početak tijeka dosjelosti bio prije Drugog svjetskog rata, te da je do stupanja na snagu Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 41/90), proteklo zakonom propisano vrijeme, a da eventualno vlasništvo trećih osoba kroz posjed nisu dirana. to su i prema stavu ovog suda ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe članka 159. stavak 4. ZV-a na strani tužitelja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

27. Naime, provedenim dokazima prvostupanjski sud je utvrdio da su prednici tužitelja i tužitelj pošteni posjednici koji se inače sukladno odredbi članka 18. stavak 5. ZV-a predmnijeva, a nepošten posjed tuženik nije dokazao. Stoga su isti u skladu s odredbom članka 159. stavak 1. ZV-a stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine njezinim poštenim posjedom i to protekom zakonom određenog vremena u smislu odredbe članka 159. stavak 3. ZV-a koje vrijeme je svakako proteklo do vremena stupanja na snagu Zakona o šumama.

28. Na ostale žalbene navode tuženika za navesti je da su svjedoci iskazivali o konkretnom vremenu posjedovanja predmetne nekretnine i o činima izvršavanja posjeda kako prednika tužitelja, tako i tužitelja, a kako se radi o osobama koje su starosjedioci na predmetnom području to im je jako dobro poznato tko je, kako i kada držao u posjedu predmetnu nekretninu. Nadalje, iz spisa ne proizlazi da bi na bilo koji način svjedoci bili osobno zainteresirani za ishod ovog postupka slijedom čega njihova vjerodostojnost ničim tijekom postupka nije dovedena u pitanje.

29. Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka.

30. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 17. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović