Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-2154/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku broj P-854/2019 od 25. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-854/2019 od 25. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj P-854/2019 od 25. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je ovjeren po javnom bilježniku Nikši Viđenu posl.br. OV 12147/04 od 08. studenog 2004.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, iznos od 3.041,80 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 21. siječnja 2016.g., pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 213,23 EUR."

1.1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"I Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska od 14. svibnja 2025. godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.850,00 eura sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I. i II. izreke te protiv rješenja u odluci o parničnom trošku pod točkom II. izreke žalbu je podnio tuženik pobijajući presudu i rješenje zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i rješenje i odbije tužbeni zahtjev, podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu u CHF i isplata ukupnog iznosa od 3.041,80 eura sa zateznim kamatama iz osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u švicarskim francima – CHF, koji je konvertiran u euro.

6. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu od 5. studenoga 2004. za adaptaciju stambenog objekta, i to na iznos od 22.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjom tečaju HNB-a na dan isplate te da je prvotno ugovorena kamatna stopa bila 5,39% godišnje, koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno odluci banke. Isto tako, nesporno je da su parnične stranke 15. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su kredit iz švicarskih franaka – CHF konvertirale u euro.

7. Među parničnim strankama je sporno je li došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača takvom konverzijom odnosno je li se u tom smislu pojedinačno pregovaralo o odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF te odredbama o kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale sukladno jednostranom odlukom tuženika, kao i to je li došlo do pretplate iznosa kreditnih anuiteta iz osnove kamata uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 5. studenoga 2004.

8. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF o kojim ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Na temelju nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Smiljane Čučković koja je izračunala iznos pretplate kamate u odnosu na početnu stopu od 5,39 % te da iznosi 623,81 euro, a da preplata tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 1.757,24 eura. Dopunom nalaza i mišljenja te daljnjom dopunom od 27. siječnja 2025. i dopunom od 16. travnja 2025. obračunala je i zatezne kamate koje teku od dana plaćanja svake preplate kamate do konverzije te koja iznosi 528,23 eura i zatezne kamate s osnove tečajne razlike i koje iznose 644,83 eura. Vještakinja je izvršila i prebijanje tražbine tužitelja sa iznosom utvrđenim u konverziji od 7.231,85 kuna (959,83 eura) i to po redu uračunavanje iz čl. 171. ZOO-a namirujući prvo zatezne kamate, te da je utvrdila da je preostali iznos zatezne kamate 214,23 eura (koji nije prebijen), te iznos preplate kamate i tečaja 3.041,80 eura odnosno ukupno 3.255,03 eura, iznosa koji je banka tužitelju uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s čl. 19.c ZID ZPK-a. Vještakinja je dala tabelarni prikaz razlika s obje osnove, obračune zateznih kamata i prikazala iznos preplate u konverziji, kao i datume isplate. Na provedeno vještačenje stranke nisu imale primjedbi ni prigovora te ga je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke.

11. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 7.231,85 kuna odnosno 959,83 eura utvrđen u postupku konverzije kredita Dodatkom 1. Ugovora o kreditu i potvrdi o iznosu preplate po konvertiranom kreditu. S obzirom da je sudski vještak Smiljana Čučković uračunala iznos preplate kredita u iznosu od 959,83 eura u odnosu na koji iznos je umanjena tražbina tužitelja i u odnosu na koji iznos je uređen tužbeni zahtjev, neosnovan je tuženikov prigovor radi prijeboja. U tom smislu prvostupanjski sud nije bio dužan u izreci presude navoditi da je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja odnosno istog presudom odbijati.

12. Polazeći od toga da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorene jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, one su nepoštene te stoga ništetne, prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), te donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužitelja.

13. S obzirom da su predmetne odredbe ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos, radi čega tužitelj ima pravo na povrat navedenog iznosa.

14. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

15. Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

16. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

17. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18. Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

19. Radi toga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

20. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 BĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

21. Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu BĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

22. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

23. S obzirom na nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Smiljane Čučković, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku naložio da tužitelju isplati ukupan iznos od 3.041,80 eura sa zateznim kamatama te naknadi parnični trošak u iznosu od 2.850,00 eura sa zateznim kamatama.

24. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Za razliku od tužitelja koji je potrošač, tuženik je financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja sudski vještak Smiljana Čučković uračunala je iznos preplate kredita u iznosu od 959,83 eura i u odnosu na taj iznos je umanjena tražbina tužitelja pa je neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja. Radi toga, prvostupanjski sud nije bio dužan u izreci presude navoditi da je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja odnosno istog presudom odbijati.

25. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

26. S obzirom na navedeno, temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je odluka o parničnom trošku u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja jer ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 17. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić