REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-961/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Eugen Duk, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika ĆM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Sabljar, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj: P-1531/2020-28 od 1. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj: P-1531/2020-28 od 1. ožujka 2024.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I. pod toč. I. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi kako je raskinut ugovor o kupoprodaji motornog vozila marke Audi A3, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije: [broj šasije], sklopljen dana 19. studenoga 2017. godine između tužiteljice i tuženika, a podtoč. II. njen zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 3.981,68 EUR/30.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. studenoga 2020. do isplate, po propisanoj stopi, u roku od 15 dana. Toč. III. je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.802,50 eura u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.
2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je prvostupanjski sud donio svoju odluku, a izneseni razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni. Sud zaključuje kako tužiteljica nije dokazala da bi tuženiku isplatila 30.000,00 kuna na ime kupoprodajne cijene za vozilo marke Audi A3, ne prihvaćajući iskaz tužiteljice jer je suprotan iskazima svjedoka RM i ĐM u dijelu u kojem se opisuje tko se nalazio u kući tužiteljice prilikom isplate kupoprodajne cijene, odnosno tko se nalazio u uredu ĐM prilikom ovjere ugovora. Tužiteljica je potpisala kupoprodajni ugovor, ali joj je on oduzet od strane policijskih djelatnika, kao i vozilo koje je kupila od tuženika. Zato ga i nije dostavila u spis. Kupoprodaja je vršena 2017., a svjedoci su ispitivani 2021., odnosno 2022. pa je upitno jesu li tužiteljica, odnosno svjedoci, mogli zaboraviti tko se nalazio i gdje u trenutku potpisivanja ugovora. U pogledu odlučnih činjenica između tužiteljice i saslušanih svjedoka nema nikakvih suprotnosti. Tužiteljica je na ime kupoprodajne cijene predala tuženiku iznos od 30.000,00 kn, što je potvrđeno i u ugovoru između stranaka. Svjedok ĐM koji je ovjerio potpis tuženika kao prodavatelja izjavio je da tuženikovo ponašanje kritične zgode nije bilo niti malo suspektno, da se ponašao normalno, komunicirao i kretao se normalno. Nejasno je zašto prvostupanjski sud zato zaključuje da je tuženik od strane tužiteljice i njezinog sina „doveden u stanje u kojem je nesvjesno i bez stvarne volje potpisao ugovor o kupoprodaji bez stvarne namjere da proda svoje vozilo“. Zbog pristranosti suda činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Parnični sud je, osim toga, vezan odlukom kaznenog suda, a ni jednom riječju ne obrazlaže činjenicu da je rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, broj: K-378/2019-42 od 26. kolovoza 2020. obustavljen kazneni postupak protiv RM i IM radi kaznenih djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona i čl. 229. st. 1. toč. 2. u vezi sa čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona. Činjenica obustave postupka u spomenutom kaznenom predmetu odlučna je i za predmetni postupak. Osim toga, protiv tužiteljice DM tuženik nikad nije ni podnio kaznenu prijavu. Tuženik u odgovoru na tužbu prvo tvrdi da s tužiteljicom nije sklopio nikakav kupoprodajni ugovor, a na raspravi 10. rujna 2021. ipak priznaje sudu da se na kupoprodajnom ugovoru nalazi njegov potpis. Sud to uopće ne analizira. Svjedok SM kojeg je tuženik predložio radi saslušanja nije uopće imao saznanja o premetu spora. S druge strane, osobu koja je imala određenih saznanja o predmetu spora, PM, tuženik nije ni predlagao za svjedoka u predmetu te ga navodno nije htio "uvlačiti". Nitko od tuženikovih svjedoka nije potvrdio njegovu suludu priču o drogiranosti prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora. Tuženik u ovom predmetu isključivo želi izbjeći vraćanje primljene cijene za vozilo. Sud nije izveo kritičku analizu provedenih dokaza, posebno iskaza tuženika ni obrazložio zaključke pa je presuda nezakonita jer se ne može ispitati. Pogrešne je primijenjeno i materijalno pravo na štetu tužiteljice. Predlaže preinačenje pobijane presude i prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova postupka, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem pojedincem. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tuženik u danom odgovoru na žalbu osporava navode žalbe. Protivno žalbi, prvostupanjski sud ponudio je jasne, logične i zakonite razloge pri ocjeni izvedenih dokaza i za donesenu odluku. Ističe odredbu čl. 12. st. 3. ZPP-a, a u kaznenom postupku poslovni broj K-378/2019 nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda. U tom postupku je doneseno rješenje o obustavi i zato taj postupak ne može imati bilo kakav utjecaj na predmetni. Kako se stranke slobodnom voljom nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora, on nikad nije ni nastao. Na tužiteljici je bio teret dokaza da je isplatila novčani iznos tuženiku, a to nije učinjeno nimalo vjerojatnim, a kamoli utvrđenim. Pravilno je prvostupanjski sud donio predmetnu presudu uz pravilnu ocjenu izvedenih dokaza. Predlaže odbijanje žalbe tužiteljice te traži naknadu troškova odgovora na žalbu.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji motornog vozila marke Audi A3, registarske oznake [registarska oznaka], sklopljen 19. studenog 2017. između tužiteljice i tuženika raskinut te da joj tuženik, nakon raskida, isplati novčani iznos od 3.981,68 eura (30.000,00 kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 23. studenog 2020. do isplate po propisanoj stopi. Pritom, tvrdi kako su ona, kao kupac, i tuženik, kao prodavatelj, sklopili ugovor o kupoprodaji spomenutog vozila koji ugovor je ovjeren i da je na ime kupoprodajne cijene tuženiku predala novčani iznos od 30.000,00 kuna. Kako joj je vozilo naknadno oduzeto od strane policijskih službenika Policijske postaje Garešnica 21. studenog 2017., a tuženik je primljeni iznos od 30.000,00 kuna zadržao za sebe, smatra kako je ugovor o kupoprodaji raskinut te traži vraćanje predanog iznosa cijene.
6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako tužiteljica nije dokazala da su se stranke slobodnom voljom suglasile o bitnim sastojcima ugovora o kupoprodaji spomenutog motornog vozila u vlasništvu tuženika, zbog čega ugovor između stranaka prema odredbi čl. 247. i 249. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) nije ni sklopljen. Ujedno, zaključuje kako tužiteljica nije dokazala niti da je tuženik od nje primio iznos od 30.000,00 kuna.
7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.
8. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje tužiteljica iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U njoj su jasno navedene odlučne činjenice koje ne proturječe iznesenim razlozima u presudi.
9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
10. Prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da je ĐM, vlasnik auto-kuće za posredovanje u kupoprodaji vozila osobno popunjavao predmetni kupoprodajni ugovor u svom uredu 19. studenog 2017., u nedjelju (na obrascu kupoprodajnog ugovora za prodaju vozila svog društva), pri čemu je kao prodavatelja naveo ĆM (koji je ugovor i potpisao), a kao kupac je trebao biti naveden netko od DM, a sve u prisutnosti RM (sina tužiteljice), tuženika i Nikičine sestre, ali ne i tužiteljice, a novac (30.000,00 kuna) ĆM nije isplaćen u njegovom uredu (što proizlazi iz prihvaćenog iskaza svjedoka ĐM);
- da tuženik ĆM nije primio iznos kupoprodajne cijene, iako bi iz tiskanog teksta ugovora koji je pisan i popunjen na obrascu s otisnutim logom Mlinarić usluge j.d.o.o., proizlazilo da ga je primio, što da on potvrđuje svojim potpisom;
- da u samom ugovoru što ga je popunio ĐM (priloženog spisu K- 378/2019 Općinskog suda u Bjelovaru), u rubrici kupac, nedostaje potpis tužiteljice, dok je tuženik potpisan u rubrici prodavatelj;
- da tužiteljica nije dokazala da je platila tuženiku cijenu za osobno vozilo;
- da je tuženik od strane tužiteljice i njezinog sina doveden u stanje u kojem je bez stvarne volje potpisao spomenuti ugovor o kupoprodaji (jer je prije potpisivanja ugovora kod tužiteljice pio neko piće koje ga je omamilo), sve bez namjere da proda svoje vozilo marke Audi A3 za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 30.000,00 kuna;
- da iz iskaza svjedoka UM proizlazi kako je tuženik u prisustvu PM, nakon povratka kući, došao u Policijsku postaju Čabar gdje je svjedok UM radio kao šef smjene u policiji i prijavio da su mu dva nepoznata počinitelja otuđila vozilo Audi A3 (za što se potom vodio spomenuti kazneni postupak).
11. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz pravilno ocijenjenih dokaza. Ocjena je ovog suda kako je ono u dovoljnoj mjeri utvrđeno, unatoč neizvršenom saslušanju svjedoka PM.
12. Prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio iskaze tužiteljice ni svjedoka RM (sina tužiteljice), budući da se njihovi iskazi razlikuju u pogledu kontrolnih činjenica u vezi s odlučnim činjenicama (o zaključenju kupoprodajnog ugovora: tko je ugovor zaključivao, gdje je zaključivan, tko ga je sastavio i tko je prisustvovao tome), a jasan je interes tog svjedoka i same tužiteljice da ona uspije u parnici. Točna je tvrdnja žaliteljice da je proteklo nekoliko godina od događaja do davanja njihovih iskaza, što je moglo utjecati na detalje iskaza, ali po ocjeni ovog suda ne na spomenute, važne okolnosti za ocjenu njihovih iskaza. U konačnici, sama tužiteljica je ovu parnicu pokrenula tek nakon tri godine, nakon dovršetka kaznenog postupka protiv njenog sina i zeta u vezi s ovim događajem, čime je i sama doprinijela kasnijem davanju iskaza stranaka i svjedoka. Ovaj sud prihvaća u tom smislu zaključke prvostupanjskog suda o utvrđenim bitnim razlikama u njihovim iskazima (tko je zapravo trebao biti kupac vozila (tužiteljica ili njen sin, od kojih ni jedno nije imalo vozačku dozvolu), gdje je pisani ugovor potpisan po tuženiku). Navedeni su zaključci uvjerljivi i logični ovome sudu, predstavljaju rezultat pravilne analize i ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi.
12.1. Pravilno je, s druge strane, prihvatio iskaze svjedoka ĐM i UM u pogledu odlučnih činjenica. Naime, svjedok ĐM je doista osoba koja nije zainteresirana za ishod spora, a njegov je iskaz potvrđen i utvrđenim okolnostima iz kupoprodajnog ugovora priloženog u spomenuti spis K. Iskaz svjedoka UM, policajca koji je zaprimio prijavu tuženika istog dana, nakon događaja, uslijed čega je potom došlo do oduzimanja vozila tuženika (iz dvorišta kuće tužiteljice) po policiji u [adresa] također je iskaz nezainteresirane osobe koja je prijavu primala po službenoj dužnosti, bez ikakvog interesa, a čiji iskaz upućuje na činjenicu da je prijavu tuženika o tome da mu je vozilo oduzeto smatrao uvjerljivom i da je promptno postupao po njoj. Valja reći kako, protivno žalbi, okolnost da je rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, broj: K-378/2019-42 od 26. kolovoza 2020. obustavljen kazneni postupak protiv RM (sina tužiteljice) i IM (zeta tužiteljice) radi kaznenih djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona i čl. 229. st. 1. toč. 2. u vezi sa čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona, nije odlučna i od značaja za predmetni postupak jer je sud u parničnom postupku prema odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, a takva presuda nije donesena.
12.2. Osnovano žaliteljica tvrdi kako je tuženik prvotno tvrdio kako nije potpisao ugovor o kupoprodaji vozila s tužiteljicom, a da je kasnije ipak potvrdio da je potpis na ugovoru njegov. Međutim, to je u skladu i s njegovim iskazom koji prihvaća sud prvog stupnja, ali i ovaj sud, da je u trenucima potpisivanja ugovora bio nedovoljno svjestan svojih postupaka zbog nečeg što je ranije popio kod tužiteljice (neovisno o tvrdnji svjedoka ĐM koji takvo što nužno i nije morao zamijetiti), što potvrđuje njegovu nesigurnost oko činjenice potpisivanja ugovora. Zato i ovaj sud prihvaća i ocjenu njegovog iskaza po prvostupanjskom sudu (tuženik nije bio siguran je li potpisao ugovor) što, cijeneći i sva preostala utvrđenja, govori i o prihvatljivosti njegovog iskaza o tome da nije postojala nikakva njegova namjera prodaje vozila, a to potvrđuju i svjedoci SM, TM, MM. To je i posve je logično jer tuženik nema adekvatne autobusne veze za odlazak i povratak s posla (živi u malom mjestu u Gorskom kotaru), što je i bio razlog zbog kojeg je kupio predmetno vozilo, kako o tome svjedoče i navedeni svjedoci.
13. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice.
13.1. Prema odredbi čl. 247. ZOO-a ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbom čl. 249. st. 1. ZOO-a propisano je kako se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave, a st. 3. da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.
14. Ocjena je i ovog suda kako tužiteljica nije dokazala sklapanje ugovora o kupoprodaji spomenutog vozila u smislu odredbe čl. 247. ZOO-a, postojanje suglasne volje stranaka za sklapanje takvog ugovora, ali ni činjenicu da je tuženiku predala iznos od 30.000,00 kuna. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako se stranke nisu suglasile o bitnim sastojcima ugovora o kupoprodaji motornih vozila (o predmetu i cijeni), odnosno nije uopće ni bilo volje tuženika za sklapanje takvog ugovora. Okolnosti koje su dovele do dolaska tuženika u [adresa] (zbog kontakta s tužiteljicom radi susreta i druženja, veze uspostavljene preko Facebooka; dolazak tuženika zato u dva navrata radi susreta s tužiteljicom nedjeljom; nedokazano postojanje oglašavanja tuženika da prodaje vozilo, tako ni na Facebooku; tvrdnja tuženika koju su potvrdili i svjedoci da nije ni imao namjeru prodaje vozila, neuobičajeno obraćanje posredniku za prodaju vozila nedjeljom i sastavljanje takvog ugovora po posredniku nedjeljom (iako je obrazac ugovora o kupoprodaji vozila dostupan u ovlaštenim trgovinama i uobičajeno je takvo ugovaranje kupnje vozila), neradnim danom, ali i neuobičajeni dolazak navodnog prodavatelja kupcu (u mjesto udaljeno približno 250 kilometara radi prodaje vozila), iako uobičajeno kupac dolazi prodavatelju ako je namjera kupoprodaje vozila u pitanju; nepotpisivanje ugovora po tužiteljici, koja je navodni kupac) ukazuju upravo na vjerodostojnost iskaza tuženika da dolaskom tužiteljici i prilikom boravka kod nje uopće nije imao namjeru prodati vozilo i da je potpisao spomenuti ugovor bez prave volje za prodaju tog vozila, odnosno da do zaključenja ugovora nije ni došlo, tako ni do isplate kupoprodajne cijene. Motivi navodne kupnje koje različito opisuju tužiteljica i njen sin, svjedok RM pravilno su ocijenjeni neživotnima i neuvjerljivima i po ocjeni ovog suda.
15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio kako predmetni ugovor o kupoprodaji nije ni sklopljen. Kako ugovor nije nastao, ne može biti ni raskinut pa posljedično tužiteljica ne može ni tražiti isplatu po njemu sukladno odredbi čl. 360. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a
16. Protivno žalbi, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o troškovima postupka odbivši zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka i prihvativši zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka prema odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužiteljica sa žalbom nije uspjela pa joj troškovi žalbe nisu priznati prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Odgovor na žalbu tuženika nije bio potreban ovome sudu za donošenje odluke po žalbi pa je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu tog troška prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.
U Puli 17. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Zoran Šarić
