REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10991/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja VB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, koje zastupaju direktori ŠB i UB, a njih punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Milana Rimaya, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika DB, odvjetničke vježbenice, 17. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 01362, od 21.12.2007. godine, sklopljenog između tužitelja, VB iz [adresa] i tuženika, PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za troškove zaključenja ugovora, u iznosu od 551,27 CHF.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužitelju VB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 324,99 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 27.12.2007., pa do isplate, po stopi koja je:

- do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate,

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 01362, od 21.12.2007. godine, sklopljenog između tužitelja, VB iz [adresa] i tuženika, PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je stoga ništetna:

▪ odredba članka 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi: " Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja."

IV. Nalaže se tuženiku, PORSCHE MOBILITI d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju, VB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 1.937,76 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:

- na iznos 4,92 eur od 14.01.2008. do isplate

- na iznos 3,66 eur od 13.02.2008. do isplate

- na iznos 10,74 eur od 13.03.2008. do isplate

- na iznos 10,47 eur od 14.04.2008. do isplate

- na iznos 3,28 eur od 13.05.2008. do isplate

- na iznos 4,16 eur od 17.06.2008. do isplate

- na iznos 4,72 eur od 15.07.2008. do isplate

- na iznos 1,30 eur od 12.08.2008. do isplate

- na iznos 2,02 eur od 11.09.2008. do isplate

- na iznos 7,63 eur od 10.10.2008. do isplate

- na iznos 18,57 eur od 17.11.2008. do isplate

- na iznos 15,38 eur od 10.12.2008. do isplate

- na iznos 27,60 eur od 12.01.2009. do isplate

- na iznos 30,76 eur od 16.02.2009. do isplate

- na iznos 32,20 eur od 11.03.2009. do isplate

- na iznos 28,59 eur od 10.04.2009. do isplate

- na iznos 26,74 eur od 11.05.2009. do isplate

- na iznos 23,51 eur od 15.06.2009. do isplate

- na iznos 20,96 eur od 15.07.2009. do isplate

- na iznos 20,95 eur od 18.08.2009. do isplate

- na iznos 23,68 eur od 14.09.2009. do isplate

- na iznos 22,06 eur od 16.10.2009. do isplate

- na iznos 21,97 eur od 11.11.2009. do isplate

- na iznos 23,43 eur od 14.12.2009. do isplate

- na iznos 26,96 eur od 14.01.2010. do isplate

- na iznos 29,46 eur od 11.03.2010. do isplate

- na iznos 29,68 eur od 11.03.2010. do isplate

- na iznos 37,56 eur od 12.04.2010. do isplate

- na iznos 34,11 eur od 17.05.2010. do isplate

- na iznos 37,45 eur od 15.06.2010. do isplate

- na iznos 50,13 eur od 13.07.2010. do isplate

- na iznos 45,71 eur od 25.08.2010. do isplate

- na iznos 60,03 eur od 15.09.2010. do isplate

- na iznos 53,72 eur od 12.10.2010. do isplate

- na iznos 48,58 eur od 12.11.2010. do isplate

- na iznos 63,73 eur od 15.12.2010. do isplate

- na iznos 78,03 eur od 13.01.2011. do isplate

- na iznos 68,02 eur od 10.02.2011. do isplate

- na iznos 71,86 eur od 11.03.2011. do isplate

- na iznos 62,41 eur od 14.04.2011. do isplate

- na iznos 67,92 eur od 13.05.2011. do isplate

- na iznos 88,18 eur od 13.06.2011. do isplate

- na iznos 81,72 eur od 25.07.2011. do isplate

- na iznos 119,28 eur od 19.08.2011. do isplate

- na iznos 126,44 eur od 12.09.2011. do isplate

- na iznos 87,78 eur od 14.10.2011. do isplate

- na iznos 90,98 eur od 15.11.2011. do isplate

- na iznos 88,72 eur od 08.12.2011. do isplate

po stopi koja je:

- do 31.07.2015. određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. do 31.12.2022. određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. do 29.12.2023. određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja, preko dosuđenog u točci IV. izreke,

odnosno za iznos od 165,23 EUR sa pripadajućim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925 da tužitelju, VB iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 1.968,60 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 17. rujna 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka s kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u navodi da je 21.12.2007., sklopio potrošački Ugovor o kreditu, broj 01362 i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač. Navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoreno je, kako slijedi:

- Kredit za kupnju motornog vozila, u iznosu od 16.301,94 CHF (čl. I. i II.);

- Naknada za troškove zaključenja ugovora, u iznosu od 551,27 CHF (čl. III.);

- Rok otplate u trajanju od 48 mjeseci (čl. III.);

- Valutna klauzula – obveza tužitelja da mjesečne obroke kredita, izražene u valuti švicarski franak (dalje: CHF), otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., važećem za valutu CHF, na dan plaćanja (čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu).

1.1. Ugovorne odredbe, kojima je ugovorena

- naknada za troškove zaključenja ugovora (čl. III. Ugovora) te

- valutna klauzula, temeljem koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati mjesečne obroke kredita, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., važećem za valutu CHF, na dan plaćanja (čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu) ugovorene su na način koji je protivan zakonu. Navedeno iz razloga što:

- se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo;

- tuženik o samoj naknadi za troškove sklapanja ugovora, te pravnoj prirodi i rizičnosti CHF valutne klauzule, nije tužitelju, kao potrošaču, prethodno pružio ikakve informacije, niti dao ikakva objašnjenja;

- tužitelju nije objašnjeno zašto mora platiti naknadu za troškove sklapanja ugovora, niti je bilo određeno od čega se ta naknada sastoji, odnosno koja je struktura tih troškova, a niti je tužitelj bio informiran da će na tu naknadu također plaćati ugovorenu kamatu i moguće tečajne razlike;

- je tuženik sporne odredbe unaprijed uglavio u svoj standardizirani obrazac ugovora o kreditu, bez pružanja tužitelju ikakvih mogućnosti da na takve odredbe na bilo koji način utječe.

1.2. Tužitelju, dakle, nisu bile pružene sve relevantne informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti sve ekonomske učinke i posljedice sklapanja predmetnog ugovora, odnosno nisu mu bile pružene informacije koje su bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, a na koji druga ugovorna strana nije imala utjecaj, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO).

1.3. Dalje tužitelj ukazuje na načelo savjesnosti i poštenja te da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Tuženik je na opisani način u ugovor uglavio nepoštene odredbe, kako je to definirano u člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 - na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora), a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se takve ugovorne odredbe smatraju - nepoštenima. Sukladno odredbi članka 102. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene odredbe su ništetne. Stoga su ništetne odredbe kojima je ugovorena:

- naknada za troškove zaključenja ugovora (čl. III. Ugovora), te

- valutna klauzula, temeljem koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati mjesečne obroke kredita, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., važećem za valutu CHF, na dan plaćanja (čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu).

1.4. Naknadu za troškove zaključenja ugovora tuženik je obračunao u fiksnom iznosu od 3,50% od iznosa kredita, što iznosi 551,27 CHF (3,50% od 15.750,67 CHF 1 = 551,27 CHF) te je za taj iznos na kraju uvećao ukupni iznos kredita (čl. II. Ugovora). Iznos navedene naknade tuženik je obračunao i naplatio, prilikom isplate kredita dana 27.12.2007. godine, u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., u iznosu od ukupno 2.448,64 KN. Kako taj iznos, preračunat u danas važeću valutu iznosi 324,99 EUR, naplaćen na temelju ništetne odredbe, tuženik je isti dužan vratiti tužitelju, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj naglašava i to da je, po osnovi plaćanja ove naknade, on na kraju platio još i više nego što je ta naknada iznosila u nominalnom iznosu. Navedeno iz razloga što je tuženik za taj iznos uvećao ukupni iznos kredita, pa je tužitelj tu naknadu otplaćivao kao i redovan kredit, što znači da je na taj iznos plaćao još i ugovorene kamate kroz cijelo razdoblje otplate kredita te je plaćao i tečajne razlike do kojih je dolazilo uslijed jačanja CHF tečaja. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnoj odredbi, tuženik je sve mjesečne obroke obračunavao u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., važećem za valutu CHF, na dan plaćanja. Inicijalni mjesečni obrok kredita iznosio je 379,51 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Na dan korištenja/isplate kredita, tj. na dan 27.12.2007. prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu CHF iznosio je 1 CHF = 4,447063 KN.

1.5. Tijekom otplate kredita došlo je do jačanja tečaja CHF valute u odnosu na tada važeću HRK valutu, na način da je tečaj CHF valute u značajnoj mjeri premašivao spomenuti početni tečaj. Zbog navedenog, došlo je i do značajnog uvećanja mjesečnih obroka i drugih novčanih obveza koje je tužitelj, u naznačenom razdoblju, bio u obvezi otplaćivati temeljem ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Po toj osnovi, odnosno plaćajući uvećane novčane obveze uslijed jačanja tečaja CHF valute, tužitelj je preplatio svoju obvezu najmanje za iznos od 2.102,99 EUR, koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tuženik je dužan vratiti tužitelju novčane iznose koje je od njega naplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, sve na temelju odredbe članka 323. ZOO-a.

1.6. U konkretnom slučaju, tuženik je nesavjestan stjecatelj jer je navedene novčane iznose neosnovano stekao, na temelju ništetnih odredbi koje je sam uglavio u svoj standardizirani ugovor, a na koje tužitelj nije mogao utjecati. Stoga je, na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a, na neosnovano stečene novčane iznose, tuženik dužan platiti i zateznu kamatu, tekuću od dana svakog pojedinačnog neosnovano stečenog iznosa pa do isplate. Slijedom navedenog, od tuženika potražuje:

- iznos od 324,99 EUR (2.448,64 : 7,53450 = 324,99 EUR), za neosnovano naplaćenu naknadu za troškove zaključenja ugovora o kreditu, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 27.12.2007., pa do isplate;

- iznos od 2.102,99 EUR, za neosnovano naplaćene iznose po osnovi CHF valutne klauzule, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana svakog pojedinačnog neosnovano naplaćenog iznosa pa do isplate. Podneskom od 11.12.2024. (list 74-77 spisa) tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev i predložio sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 01362 od 21.12.2007. kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za troškove zaključenja ugovora u iznosu od 551,27 CHR te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 324,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom te utvrditi ništetnom odredbu čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu br. 01362 od 21.12.2007. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.937,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve kako je navedeno u tom podnesku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja te nedostatak aktivne legitimacije. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2012., a tužba je podnesena 2024., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.2. Tuženik je, kako ističe, održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako, prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama, postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom.

2.3. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita, koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK.

2.4. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2007., kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost.

2.5. Nastavno tuženik ukazuje na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema preciznih saznanja i prognoza, kao što je budući smjer kretanja tečaja i visina njegova porasta. Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika.

2.6. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik također ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti troškova zaključenja ugovora promašeni. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativnih troškova obrade zahtjeva za sklapanje ugovora, pregleda dokumentacije, sastavljanje ugovora, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog ugovora i koji je detaljno tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Nakon što je tužitelj dobio informativnu ponudu za sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF i EUR, tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, nakon čega je tuženik tužitelju dostavio Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu.

2.7. U predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja ugovora o kreditu te koji troškovi ne ulaze u troškove predmetnog ugovornog odnosa. Dakle, tužitelj je, prije podnošenja zahtjeva, bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu, koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Tuženik ističe da su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, odnosno rok od 11 godina sukladno Zakonu o računovodstvu. Također, prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Tuženik smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužitelj mogao utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik se podneskom od 27.12.2024. protivio smanjenju zahtjeva tužitelja, koja okolnost ne predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191.st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), međutim, kako se smanjenje zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem, to je sud bio dužan odlučiti o prvotno postavljenom zahtjevu te je za iznos preko dosuđenog u točci IV. izreke od 1.937,76 € do iznosa od 2.102,99 €, odnosno za iznos od 165,23 € s pripadajućim kamatama, valjalo kao neosnovan odbiti tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom V. ove presude, a u skladu s odredbom čl. 193. ZPP-a.

4. U tijeku postupka sud je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 01362 (list 8-11 spisa), presliku Obavijesti o odobrenju ugovora o kreditu od 21.12.2007. (list 12 spisa), konto kartica od 16.10.2023. (list 13-17 spisa), plan otplate (list 18-19 spisa), arhiva tečaja po valutama (list 20 spisa), ispis promjene kamatne stope za ugovor br. 01362 (list 21 spisa), preslika ovjerene izjave CB (list 32-34 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 48-51 spisa), a provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 65-69 spisa), saslušan je tužitelj (list 82-83 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa i stručni članci (list 35-41, 80-81 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale niti ih je sud izvodio.

5. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude pod točkama I. do IV., a nije osnovan razmjerno manji dio za koji je zahtjev povučen, a čemu se tuženik protivio (točka 3. obrazloženja) i kako je to navedeno u točci V. izreke. Nadalje, osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, dok je takav zahtjev tuženika, kao neosnovan odbijen (točke VI. i VII. Izreke presude).

6. Iz dokumentacije, koju je sud pročitao, kao bitno proizlazi, kako slijedi:

- iz Ugovora o kreditu broj 01362 proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita 21. prosinca 2007. sa svrhom kupnje vozila (čl. I.), u kunskoj protuvrijednosti od 16.301,94 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. II.), uz godišnju kamatnu stopu od 5,80%, uz otplatu 48 mjesečna obroka (čl. III.), ugovoreno je i plaćanje troškova zaključenja ugovora s PDV-om u iznosu od 551,27 CHF (čl. III.), da su sastavni dio ugovora o kreditu Uvjeti ugovora o kreditu kojima je u čl. 5.1. propisano da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora ako su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, da je u čl. 6.3. Uvjeta ugovora o kreditu propisano da su dospijeće i visina mjesečnih obroka kredita vidljivi iz plana otplate, kojeg davatelj kredita dostavlja korisniku kredita nakon isplate kredita trgovcu, da je u čl. 9.1. Uvjeta propisano da visina mjesečnog obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa, u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te da pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna kamatna stopa na kredit,

- da su u planu otplate navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope,

- da su u pregledu uplata po partiji kredita razvidne uplate po kreditu u kunama.

7. U svom iskazu na ročištu 11.9.2025. (list 82-83 spisa), a koji iskaz je sud ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, životan, logičan i uvjerljiv, tužitelj je naveo da se negdje krajem 2007. pred Božić odlučio za kupnju osobnog auta za osobne potrebe sebe i svoje obitelji te se obratio prodavaču vozila gdje je pronašao željeno vozilo, međutim, kako nije imao dovoljno novaca, rekao je da će ići u PBZ, gdje dobiva primanja kako bi se dogovorio oko kredita. Naveo je da mu je tada rečeno da nema potrebe jer da oni nude kreditiranje, koje je puno povoljnije i brže, a i s obzirom da je bio kraj godine to se trebalo čim prije realizirati. Dalje je naveo da su oni prvo razgovarali o kreditu u kunama, pa eurima, međutim, djelatnik mu je rekao da je za njega jedina opcija kredit u valuti CHF te da je taj kredit za njega najpovoljniji, pa je on to prihvatio i dostavio traženu dokumentaciju, pa je već sutradan išao po gotov ugovor za koji mu je rečeno da potpiše kod javnog bilježnika te je tako i učinio. Iskazao je da mu nitko nije ništa govorio o riziku ugovora u valuti CHF niti mu je pojašnjena valutna klauzula, a on nije te struke jer je profesor fizičke kulture. Dalje je naveo, a što se tiče naknade, da mu je rečeno da je to politika kuće i da je to takav standard. Iskazao je i da mu kod javnog bilježnika nije ništa objašnjavano, već samo gdje se točno mora potpisati. Napomenuo je da mu je prezentiran otplatni plan gdje su anuiteti bili identični i njemu potpuno prihvatljivi. Iskazao je da su anuiteti poslije postupno rasli i da mu je bilo izuzetno teško iste otplaćivati. Naveo je i da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Iskazao je da je ugovor, prije potpisivanja, pročitao te da su mu bili važni iznosi i koliko će morati plaćati te da je anuitete plaćao on putem uplatnice i to redovno. Naveo je da mu nitko nije objasnio, koje točno troškove plaća naknadom, koju je morao platiti te da nije imao mogućnost utjecati na odredbe ugovora, već je bilo sve po principu "uzmi ili ostavi", a na upit tuženika je li pitao može li promijeniti pojedine odredbe, odgovorio je da je pitao zašto je to tako te da mu je rečeno da to tako mora biti.

8. Ovdje prije svega valja istaknuti da tuženik nema svojstvo banke, pa stoga navedeni ugovor o kreditu ne predstavlja ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO), već isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 499. ZOO-a.

9. Odredbom čl. 71. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, dalje - ZZP) propisano je da se ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 71. st. 3. ZZP-a je propisano da je zajmodavac svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svog zanimanja sklapa s potrošačima ugovor o zajmu dok je st. 4. propisano da se za potrebe ovog zakona zajmodavac smatra trgovcem.

10. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja valja istaknuti da, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a, potrošač je svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Stoga iz dokumentacije, koja je pročitana kao i iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti ocijenio vjerodostojnim proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor zaključio radi kupnje vozila za osobne potrebe, pa stoga tužitelj ima status potrošača.

11. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

11.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

11.2. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 98. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11.3. Direktiva 93/13 EEZ pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. Iz sporne odredbe čl. III. predmetnog ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio ugovora o kreditu, proizlazi da je glavnica kredita kao i otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Dakle, glavnica je ugovorena u iznosu od 16.301,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja te je otplata ugovorena plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Također, odredbom čl. III. predmetnog ugovora o kreditu određeno je plaćanje troškova zaključenja ugovora s PODV-om u iznosu od 551,27 CHF.

12. Naprijed navedene odredbe predmetnog ugovora kreditu i Uvjeta ugovora o kreditu su same po sebi lako uočljive no tuženik u ovom postupku nije dokazao da je, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pojedinačno pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama. Naime iz iskaza saslušanog tužitelja jasno je da njemu nije uopće pojašnjen rizik zaključenja ugovora u valuti CHF kao i da mu nije uopće navedeno što sačinjava troškove ugovora, koje je morao platiti. .

12.1. Nadalje, valja istaknuti da iz samog Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati kao i da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba. Slijedom navedenog, sud nalazi utvrđenim da sadržaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju, a isto vrijedi i za odredbu čl. III. o obvezi plaćanja troškova zaključenja ugovora.

12.2. Dakle, tužitelju su morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede valutne klauzule kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora o kreditu mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi. Naime, tuženik je bio dužan upoznati klijenta s elementima koji utječu i koji bi mogli utjecati na visinu njegove obveze jer je znanje i iskustvo tuženika superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnoj situaciji nije učinjeno. Osim toga, tužitelju je moralo biti objašnjeno iz kojih je razloga dužan platiti naknadu za zaključenje ugovora kao i navesti mu od čega se ta naknada sastoji te koja je struktura troškova, koji se plaćaju tom naknadom, a što je tuženik propustio učiniti i dokazati tijekom ovog postupka.

12.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica i otplata kredita u CHF, a da pri tome tuženik i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o odredbi što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti. Što se pak tiče ugovorene naknade za troškove iz čl. III. ugovora ističe se da je tu naknadu tuženik obračunao u iznosu od 551,27 CHF i za taj je iznos u konačnici uvećao ukupni iznos kredita, što je vidljivo iz čl. II. ugovora, pa je na taj način tužitelj naknadu otplaćivao kao redovan kredit, a o samoj naknadi tužitelj nije imao mogućnosti pregovarati i istu smanjiti ili na bilo koji način regulirati jer mu je rečeno da se ista mora platiti te da tužitelj može jedino prihvatiti ili odbiti takav kredit.

12.4. Stoga je utvrđeno da su sporne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog, sud nalazi da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica i otplata kredita u CHF kao i kojom se tužitelju nameće plaćanje naknade za zaključenje predmetnog ugovora.

12.5. Slijedom izloženog, nisu osnovani prigovori tuženika kako je u potpunosti informirao drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, kako sporne odredbe ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da su tužitelju pojašnjene sve prednosti i mane sklapanja ugovora. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali da prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. ne smatra problematičnima jer da je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit, valja istaknuti da činjenica što tečaj švicarskog franka nije stalno rastao nije relevantna za odluku u ovoj pravnoj stvari.

12.6. U odnosu na prigovor tuženika da je kredit u cijelosti otplaćen valja istaknuti da tužitelj, unatoč navedenim okolnostima, ima pravo tražiti pravnu zaštitu, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 323. st. 1.

ZOO-a, pa je navedeni prigovor neosnovan.

12.7. Valja također nadodati, a vezano za navode tuženika glede toga da između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, a o čemu je tuženik dostavio članak prof. V, da takvi navodi nisu osnovani iz gore obrazloženih razloga, pa u kontekstu navedenog, sud nije posebno cijenio sadržaj članka prof. V koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu.

13. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbe čl. 5. točka 1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak valjalo je prihvatiti kao osnovan i na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točci III. izreke presude. Jednako tako, iz istih je razloga osnovan i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora kojim se tužitelju nameće obveza plaćanja naknade za troškove zaključenja ugovora u iznosu od 551,27 CHF, pa je odlučeno kao u točci I. izreke presude.

14. U odnosu visinu tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da:

Porsche Mobiliti d.o.o. kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 21. prosinca 2007. Ugovor o kreditu broj 01362 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 16.301,94 CHF obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb vrijedećem na dan plaćanja,

- svrha ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje osobnog automobila:

VOLKSWAGEN, PASSAT, 2.0 TDI COMFORTLINE BUSSINES

- ugovoren je rok otplate od 48 mjeseci (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,80% godišnje na dan sklapanja Ugovora

- prema planu otplate ugovora o kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 16. siječnja 2008., a sljedećih svakog 16.-og dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb vrijedećem na dan plaćanja.

14.1. Kredit je isplaćen prema dobavljaču predmeta leasinga 27. prosinca 2007., s kojim danom je prodajni tečaj Raiffeisen Bank d.d. za valutu CHF iznosio 4,447063 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 16.301,94 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 72.495,75 kn, odnosno 9.621,84 EUR (konvertirani iznos). Iz otplatnog plana tuženika proizlazi da je visina anuiteta (bruto obroka) od 379,51 CHF, proizišla iz kamatne stope od 5,80% iskazane u ugovoru o kreditu, ali iz stupca 'g' Tabele 1 nalaza razvidno je, da uz primjenu navedene kamatne stope, kamata na odgovarajuću visinu glavnice, iskazane primjerice na dan 16. veljače 2009., iznosila bi 76,93 CHF, a ne 63,06 CHF, kako je u otplatnom planu prikazao davatelj kredita. Neovisno o tome da li se otplatni plan uz predmetni ugovor o kreditu može analizirati prema obrascu otplatnih planova uz ugovore o financijskom leasingu, budući da je davatelj kredita leasing kuća, sukladno Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost koji je prethodio Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost1 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i kojim davatelj leasinga više ne obračunava PDV na kamatu u mjesečnoj rati za financijski leasing, do tog dana je davatelj leasinga obračunavao PDV na kamatu, na isti način kako su to bili obvezni svi davatelji zajma iz ugovora o zajmu (samo banke, odnosno kreditne institucije nisu bile obvezne obračunavati porez na kamatu).

14.2. U svakom slučaju, iznos kamata od 63,06 CHF, dobiven je primjenom kamatne stope od 4,75% godišnje na zadanu glavnicu (razvidno iz stupca 'h' Tabele 1 nalaza), dok iznos kamata od 76,93 CHF, prema prikazu danom u Tabeli 1 nalaza, zapravo predstavlja zbroj kamate od 63,06 CHF i PDV od 22% na kamate (13,87 CHF). Tek od 25. anuiteta s datumom dospijeća 16. siječnja 2010., kada se ukida porez na kamate, visina kamatne stope koju je iskazao davatelj kredita odgovara visini kamatne stope iskazane u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza.

Vještak je promjenu kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita iskazao na način prikazan u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza, a polazeći od početne stope prema ugovoru o kreditu u visini od 5,80% godišnje, kako slijedi:

- 5,80% godišnje od dospijeća 1. anuiteta, do zaključno anuiteta s dospijećem 16. srpnja 2009.,

- 5,86% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. kolovoza 2009., do zaključno anuiteta s dospijećem

16. prosinca 2009. (uvećanje je prouzročeno porastom stope PDV-a na kamatu s 22% na 23%),

- 4,78% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. siječnja 2010., do konca izračuna (smanjenje je prouzročeno ukidanjem PDV-a na kamatu).

U konačnici, utvrđeno je da tijekom otplate kredita nije došlo do promjene neto kamatne stope (bez efekta PDV stopa), i ista je u čitavom razdoblju otplate kredita iznosila 4,75% godišnje.

14.3. Za odgovaranje na postavljeni zadatak u nastavku nalaza vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'n' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'e' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog tečaja na dan izdavanja računa za svaku pojedinu obvezu i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Napomena: budući da je kreditor (ovdje tuženik) u stvarnosti zaračunavao anuitete, ne kako je to predviđeno čl. 5 Općih uvjeta ugovora o kreditu, nego prema tečaju na dan izdavanja računa (razvidno iz konto kartice po kreditu), te je tužitelj kunske iznose anuiteta plaćao prema izdanim računima, tečajna razlika se izračunava na osnovu onog tečaja po kojem je tužitelj stvarno podmirivao kunske iznose anuiteta (tečaj na dan izdavanja računa). U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja je kako slijedi:

1. Financijska obveza tužitelja prema početnom tečaju u utuženom razdoblju iznosila bi ukupno 10.696,07 EUR, zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa danih u stupcu 'n1' Tabele 1 iz nalaza.

2. Obzirom na rast tečaja CHF valute u utuženom razdoblju, tužitelj je zaista platio 12.633,83 EUR, zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa danih u stupcu 'o1' Tabele 1 iz nalaza.

3. Visina preplaćenih razlika između utvrđene financijske obveze po početnom tečaju (toč. 1.) i stvarno plaćenog iznosa (toč. 2.) u utuženom razdoblju iznosi ukupno 1.937,76 EUR, zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa danih u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza.

4. Visina plaćene naknade za obradu kredita iznosila je 324,99 EUR (konvertirani iznos), a naplaćena je 27. prosinca 2007. (iz kredita).

15. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan jer je izrađen nepristrano, objektivno i u skladu s pravilima struke i na temelju raspoložive dokumentacije, a ni stranke nisu imale dodatnih pitanja ni prigovora na isti, što dodatno potvrđuje njegovu vjerodostojnost.

16. U odnosu na prigovor zastare za istaknuti je da, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je u ovoj pravnoj stvari točkama I. i III. izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, kada je zastara ponovno počela teći, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

17. Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog suda da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao na temelju djelomično ništetnih odredaba ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kada su učinjene uplate od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa, kako je to navedeno u točki IV. izreke presude, proizlaze iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, kako je naprijed obrazloženo, pa je valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a, Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22) te Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 155/23) odlučiti kao pod točkom IV. izreke presude. Obzirom je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao na temelju djelomično ništetnih odredaba ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, sukladno odredbi 1115. ZOO-a, to je zatezna kamata na svaki pojedinačni preplaćeni iznos dosuđena od datuma plaćanja svakog pojedinačnog iznosa. Što se pak tiče iznosa naknade, za koji je također utvrđena ništetnost, a posljedično tome i neosnovana naplata navedenog iznosa, kamata je na taj iznos dosuđena od 27.12.2007. kada je navedena naknada tužitelju i naplaćena, a kako je to navedeno u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka.

18. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a obzirom tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno manjem dijelu zahtjeva za iznos od 165,23 €, a u odnosu na koji dio, prema ocjeni ovog suda, nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema tbr. 7., tbr. 8., tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € (tbr.7.tč.1. OT), za sastav podnesaka od 29.5.2024. i 11.12.2024. u iznosu od po 200,00 € za svaki (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 9.9.2024. u iznosu od 50,00 € (Tbr.8.tč.4.OT), za zastupanje na ročištima 13.6.2024., 4.9.2024. i 11.9.2025. u iznosu od po 200,00 € za svako (tbr.9.tč.1.) sve uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 1.562,50 €. Tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 35,37 € i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 70,73 € te trošak financijskog vještačenja u iznosu od plaćenih 300,00 € (l-62). Slijedom navedenog tužitelju su dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.968,60 €. Odluka o kamati na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a odredbi čl. 29. ZOO-a, pa je stoga valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke. Tužitelju nije kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a dosuđen zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je isto prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednim dostavama za obje parnične stranke, a kako to propisuje odredba čl. 335.st.11. ZPP-a.

19. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak parničnog postupka jer, kao što je navedeno, dio zahtjeva za koji je tužitelj povukao tužbu i koji je u konačnici odbijen jer se tuženik protivio povlačenju, predstavlja razmjerno manji dio zahtjeva i sud je ocijenio, u skladu s odredbom čl. 154.st.5. ZPP-a, da u odnosu na taj dio nisu nastali posebni troškovi te da tuženik ima naknaditi tužitelju sve troškove.

Zagreb, 17. rujna 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika