Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1279/2021-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja CU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51216 Saršoni zastupanog po punomoćnici Željki Mrdeža odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., zastupani po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 27. studenog 2024. i izvršene objave 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d., OIB:92963223473, isplatiti tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.726,88 EUR po osnovi pretplate zbog ništetne valutne klauzule zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 01.11.2008 do 31 srpnja 2015.g primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.kolovoza 2015.godine pa do 31.prosinca 2022.godine sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako slijedi:

- na iznos od 20,90 EUR sa kamatom od 1. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 11,81 EUR sa kamatom od 1. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 17,58 EUR sa kamatom od 1. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 21,03 EUR sa kamatom od 1. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 24,20 EUR sa kamatom od 1. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 15,34 EUR sa kamatom od 1. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 15,43 EUR sa kamatom od 1. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,43 EUR sa kamatom od 1. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 13,11 EUR sa kamatom od 1. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 9,52 EUR sa kamatom od 1. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 13,66 EUR sa kamatom od 1. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 10,27 EUR sa kamatom od 1. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 12,35 EUR sa kamatom od 1. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 12,16 EUR sa kamatom od 1. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 18,42 EUR sa kamatom od 1. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 22,71 EUR sa kamatom od 1. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 22,01 EUR sa kamatom od 1. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 26,00 EUR sa kamatom od 1. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 33,42 EUR sa kamatom od 1. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 35,36 EUR sa kamatom od 1. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 44,00 EUR sa kamatom od 1. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 42,74 EUR sa kamatom od 1. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 62,04 EUR sa kamatom od 1. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 52,32 EUR sa kamatom od 1. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 54,30 EUR sa kamatom od 1. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 65,86 EUR sa kamatom od 1. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 70,87 EUR sa kamatom od 1. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 63,32 EUR sa kamatom od 1. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 65,46 EUR sa kamatom od 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 65,70 EUR sa kamatom od 1. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 75,74 EUR sa kamatom od 1. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 89,64 EUR sa kamatom od 1. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 109,57 EUR sa kamatom od 12. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 145,48 EUR sa kamatom od 15. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 96,21 EUR sa kamatom od 14. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 87,50 EUR sa kamatom od 15. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 86,75 EUR sa kamatom od 15. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 88,71 EUR sa kamatom od 13. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 97,12 EUR sa kamatom od 15. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 100,13 EUR sa kamatom od 1.5 ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 97,22 EUR sa kamatom od 13. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 96,59 EUR sa kamatom od 15. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 98,53 EUR sa kamatom od 18. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 10,88 EUR sa kamatom od 13. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 97,85 EUR sa kamatom od 14. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 97,35 EUR sa kamatom od 14. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 90,85 EUR sa kamatom od 16. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 95,79 EUR sa kamatom od 15. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 98,84 EUR sa kamatom od 14. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 97,02 EUR sa kamatom od 15. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 94,05 EUR sa kamatom od 5. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 93,14 EUR sa kamatom od 15. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 92,49 EUR sa kamatom od 15. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 98,46 EUR sa kamatom od 15. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 89,14 EUR sa kamatom od 14. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 89,17 EUR sa kamatom od 15. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 88,51 EUR sa kamatom od 16. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 88,84 EUR sa kamatom od 13. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 90,98 EUR sa kamatom od 16. listopada 2013. do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d., OIB:92963223473, naknaditi tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.405,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d., OIB:92963223473, isplatiti tužitelju DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.170,05 kuna po osnovi pretplate zbog ništetne promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od 15.10.2008 do 31 srpnja 2015. primjenom uvećanja eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.kolovoza 2015.godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na pojedine iznose od dospijeća do isplate kako slijedi:

- na iznos 76,07 kuna sa kamatom od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos 75,01 kuna sa kamatom od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos 73,90 kuna sa kamatom od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos 72,75 kuna sa kamatom od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos 71,69 kuna sa kamatom od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos 70,53 kuna sa kamatom od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos 69,33 kuna sa kamatom od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos 68,18 kuna sa kamatom od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos 67,02 kuna sa kamatom od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos 65,78 kuna sa kamatom od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos 64,53 kuna sa kamatom od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos 63,33 kuna sa kamatom od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos 62,09 kuna sa kamatom od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos 60,84 kuna sa kamatom od 01.08.2010. do isplate,

- na iznos 59,55 kuna sa kamatom od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos 58,25 kuna sa kamatom od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos 56,92 kuna sa kamatom od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos 55,62 kuna sa kamatom od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos 54,28 kuna sa kamatom od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos 52,90 kuna sa kamatom od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos 51,56 kuna sa kamatom od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos 50,18 kuna sa kamatom od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos 48,75 kuna sa kamatom od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos 47,31 kuna sa kamatom od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos 45,88 kuna sa kamatom od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos 44,45 kuna sa kamatom od 12.08.2011. do isplate,

- na iznos 42,98 kuna sa kamatom od 15.09.2011. do isplate,

- na iznos 41,45 kuna sa kamatom od 14.10.2011. do isplate,

- na iznos 39,93 kuna sa kamatom od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos 38,45 kuna sa kamatom od 15.12.2011. do isplate,

- na iznos 36,84 kuna sa kamatom od 13.01.2012. do isplate,

- na iznos 35,31 kuna sa kamatom od 15.02.2012. do isplate,

- na iznos 33,70 kuna sa kamatom od 15.03.2012. do isplate,

- na iznos 32,13 kuna sa kamatom od 13.04.2012. do isplate,

- na iznos 30,51 kuna sa kamatom od 15.05.2012. do isplate,

- na iznos 28,85 kuna sa kamatom od 15.06.2012. do isplate,

- na iznos 27,19 kuna sa kamatom od 13.07.2012. do isplate,

- na iznos 25,53 kuna sa kamatom od 14.08.2012. do isplate,

- na iznos 23,82 kuna sa kamatom od 14.09.2012. do isplate,

- na iznos 22,11 kuna sa kamatom od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos 20,40 kuna sa kamatom od 15.11.2012. do isplate,

- na iznos 18,65 kuna sa kamatom od 14.12.2012. do isplate,

- na iznos 16,89 kuna sa kamatom od 15.01.2013. do isplate,

- na iznos 15,05 kuna sa kamatom od 15.02.2013. do isplate,

- na iznos 13,25 kuna sa kamatom od 15.03.2013. do isplate,

- na iznos 11,40 kuna sa kamatom od 15.04.2013. do isplate,

- na iznos 9,56 kuna sa kamatom od 15.05.2013. do isplate,

- na iznos 7,71 kuna sa kamatom od 14.06.2013. do isplate,

- na iznos 5,82 kuna sa kamatom od 15.07.2013. do isplate,

- na iznos 3,88 kuna sa kamatom od 14.08.2013. do isplate,

- na iznos 1,94 kuna sa kamatom od 13.09.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

IV. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule zajedno sa zakonskom zateznom kamatom iznad dosuđenog u stavku I. izreke ovosudne presude pa do ukupnog iznosa istaknutog u tužbenom zahtjevu odbija se kao previsoko postavljen.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 13. listopada 2008. na iznos od 23.337,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita. Istakao je da je ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,55% godišnje te valutna klauzula u CHF. O navedenim ugovornim odredbama istakao je da se prethodno zaključenju ugovora nije pregovaralo.

2. Takve odredbe ugovora naveo je da mu kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno napomenuo da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, načina obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu tuženik ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost promjene jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

3. Pravni osnov svog zahtjeva temeljio je na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je detaljno elaboriran u sudskim presudama u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Pri tome se pozvao na pravomoćnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi isplate. Posebno je istaknuo da mu je prilikom ugovaranja bio poznat jedino iznos kredita, rok otplate i aktualna kamatna stopa, dok je u pogledu svih ostalih odredaba njegov suugovaratelj uživao bezgranično povjerenje. Nakon zaključenja predmetnog ugovora, banka je bez ikakvog valjanog razloga i kriterija donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope.

4. Cijeneći ništetnim ranije navedene ugovorne odredbe, istako je informativni izračun prema kojem je s osnove promjenjive kamatne stope preplatio tuženiku iznos od 2.170,05 kn, dok je s osnove valutne klauzule smatrao da je preplatio iznos u visini od 28.467,31 kn. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i obveže tuženika da izvrši isplatu preplaćenih iznosa sa ranije navedenih osnova, sve uvećano za sporedna davanja tekuća na svaki pojedini preplaćeni iznos od dospjieća pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja.

5. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je prvotno istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda ističući da su stranke zaključenim ugovorom ugovorile mjesnu nadležnost suda sjedišta tuženika. Ukoliko sud ne bi cijenio osnovanim prigovor, osporio je osnovanost osnova i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, predlažući njegovo odbijanje, uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Ne sporeći zaključenje predmetnog ugovora o kreditu, naveo je da je zaključeni pravni posao odraz slobodne volje ugovornih strana te da je tužitelj svjesno i slobodno raspolagao svojim pravima i preuzeo obveze zaključivši predmetni ugovor. Smatrao je da su se stranke suglasile i svjesno ugovorile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je smatrao odstupanje od preuzetih obveza da bi valjalo cijeniti kao odstupanje od načela pacta sunt servanda.

6. Suprotno stavu tužitelja, cijenio je da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti pravomoćnu odluku donjetu u kolektivnom sudskom postupku koja doista obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, a to iz razloga jer je u konkretnom slučaju tužitelj svoj zahtjev za isplatom zatražio s osnove stjecanja bez osnove, dok se rješidba u kolektivnom sudskom sporu primjenjuje samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz navedene odluke.

7. Ukoliko bi sud cijenio suprotno i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, istakao je prigovor zastare cijenivši da u slučaju naknade štete valja cijeniti zastarni rok od tri godine od saznanja za štetu i štetnika. Kako je tužba podnesena u kolovozu 2021., smatrao je da je protekao zastarni rok. Podredno, istakao je da i u slučaju cijenjenja općeg zastarnog roka od 5 godina cijelokupno potraživanje prije 26. listopada 2016. bi bilo u zastari. S obzirom na zauzeti stav VSRH, istakao je da valja cijeniti da je zastara za podnošenjem tužbe za utvrđenjem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 14. lipnja 2019. s obzirom da se zahtjev mogao podnijeti do 13. lipnja 2019. Kako je tužitelj zahtjev sa navedene osnove podnio u tužbi podnesenoj sudu 26. kolovoza 2021., taj dio zahtjeva valja cijeniti da je obuhvaćen zastarom.

8. Glede odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao je da iste nisu zabranjene, već da je dopušteno njihovo ugovaranje člankom 22. ZOO- a, slijedom čega iste nisu ništetne kako to smatra tužitelj. Posebno je napomenuo da kamata koju je banka naknadno odredila ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu ugovorne kamate.

9. U odnosu na valutu, napomenuo je da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom u CHF te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute u ugovoru. Cijenio je da je tužitelj prethodno zaključenju ugovora bio informiran o cjelokupnom sadržaju navedenih ugovornih odredaba, kao i da je pojam valutne klauzule u društvu u vrijeme zaključenja ugovora bio poznat. Slijedom navedenog, osporio je da bi bilo koja odredba ugovora bila ništetna. Osporio je da je tužitelju pričinjena šteta te da bi mu istu svojim postupanjem nanio. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate, koji zahtjev je također osporio, istakao je da valja cijeniti da isti nije bio nepošten stjecatelj, slijedom čega ne bi bio pozvan podmiriti istu na način kako je to potraživao tužitelj.

10. Smatrao je da tužitelj nije dokazao status potrošača u navedenom ugovornom odnosu, odnosno da je vozilo kupljeno isključivo u potrošačke svrhe, iako je teret dokaza bio upravo na istome.

11. Stoga je predložio odbacivanje, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

12. Iznijete navode odgovora na tužbu i očitovanja, tužitelj je u cijelosti otklonio apostrofirajući da su odredbe kojima se ugovara promjena kamatne stope prema jednostranoj odluci banke te primjena zaštitne klauzule u valuti CHF nerazumljive, nepoštene i ništetne te uzroku neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer de facto vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji su promjenu tijekom vremena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Posebno je napomenuo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći što nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, već je smatralo da je sklapanjem ugovora svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik, a isti je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka k tome promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U tom smjeru napomenuo je da je o tome dan i zaključak u presudi VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017.

13. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju navedena presuda ne bi bila primjenjiva smatrao je neosnovanim.

14. Prigovor zastare otklonio je u cijelosti ,cijeneći da isti valja promatrati kroz pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem kod posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba.

15. Prigovor mjesne nenadležnosti, tužitelj je također u cijelosti otklonio. Istakao je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu posebno pregovarale, niti je prethodno potpisivanju ugovora kao ugovorna strana bio upozoren na istu. Napomenuo je da se radilo o tipiziranom ugovoru u kojem je banka unijela po njoj pogodne ugovorne odredbe bez da je o tome pregovarala sa istim kao potrošačem, a koje su dovode do neravnoteže ugovornih strana na uštrb potrošača. Stoga je istu smatrao pravno nevaljanom, odnosno ništetnom. Napomenuo je da je sam ugovor zaključen u Rijeci, a ne u sjedištu banke, ta da bi mu odlazak u Zagreb radi postupka pred sudom iziskivalo znatna novčana sredstva, odnosno dovelo do znatne neravnoteže u procesnom položaju ugovornih strana.

16. Ustrajući kod tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu, tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, podneskom od 16.svibnja.2024. konačno postavio tužbeni zahtjev potražujući isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 3.726,88 euro sa sporednim davanjima tekućim od dospjeća svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog također za sporedna davanja.

17. Ustrajući kod ranije iznijetih prigovora, tuženik je smatrao da je tužitelj djelomično povukao tužbu i to s osnove isplate uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini od 51,38 eura, dok je u cijelosti povukao svoj zahtjev za isplatom s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 288,02 eura, odnosno ukupno 343,40 eura. Djelomičnom povlačenju tužbe isti se protivio, predlažući da sud o tako postavljenom zahtjevu donese meritornu odluku.

18. U odnosu na preostali dio zahtjeva usmjeren na isplatu, smatrao je da kada bi sud isti smatrao osnovanim, da bi valjalo uzeti u obzir i iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i to u visini od 2,26 eura. Pri tome se pozvao na odredbu članka 323. ZOO-a, koja propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

19. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u ugovor o kreditu, uvidom u otplatni plan za predmetni ugovor izrađen od strane tuženika, uvid u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja s osnove ugovora, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke, kao i njegovog pismenog očitovanja na primjedbe, kao i dokaz uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te svjedoka BU.

20. Tijekom postupka sud nije provodio daljnje personalne dokaze, kao što je saslušanje djelatnika banke, usmjerene na utvrđenje sadržaja pregovaranja između potrošača i banke u konkretnom slučaju. Sud cijeni stav Ustavnog suda RH koji ukazuje da u ovakvim predmetima je potrebno na okolnost utvrđenja pregovaranja ugovornih strana provesti dokaz saslušanjem i djelatnika banke koji je pregovarao u ime banke. Kako u tom smjeru tuženik nije iznosio dokazne prijedloge, a sud utvrđujući stranačku istinu, ne provodi dokaze po službenoj dužnosti, takvi dokazi nisu provedeni tijekom dokaznog postupka.

21. Disponiranje tužitelja sa prvotno postavljenim zahtjevom na način da je ustrajao kod djela kondemnatornog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kojeg je nominalno umanjio od prvotno postavljenog u tužbi, ne potražujući isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kako to ispravno ističe tuženik, predstavlja djelomično povlačenje prvotno postavljenog zahtjeva.

22. Kako se tuženik protivio povlačenju navedenog dijela zahtjeva, a tužitelj se istoga nije odrekao ustrajući kod povlačenja, sud skladno odredbi članka 193. ZPP- a, nije bio pozvan cijeniti stranačku dispoziciju u vidu donošenja odluke o povlačenju dijela zahtjeva, već je bio pozvan donositi meritornu odluku o tako postavljenom zahtjevu u tužbi.

23. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

24. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrata razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

25. Između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sa tuženikom tijekom 2008. zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 22.337,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećeg na dan isplate kredita. Nije sporno da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama tuženik izvijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, a koje povišenje kamatne stope je pratilo i obvezu tužitelja koju je isti spram tuženika izvršavao tijekom ugovornog razdoblja.

26. Stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

27. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

28. Također, nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

30. Sporna je primjena navedenih pravomoćnih odluka sudskih instanci na konkretan slučaj s obzirom da tuženik cijeni da se zaključak iz sudske odluke donesene u kolektivnom sporu može primijeniti u postupku pokrenutom zbog naknada štete, ali ne i zbog isplate iz druge pravne osnove kao što je to tužitelj i učinio u konkretnom slučaju postavljajući svoj zahtjev za isplatom s osnove stjecanja bez osnove. Također je sporno, ukoliko bi sud i cijenio primjenjivim zaključke ranije navedenih sudskih odluka donesenih u kolektivnom sporu potrošača, je li tužitelj de facto dokazao individualni interes koji bi mu osobno bio povrijeđen s obzirom da se navedene odluke izravno ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Između stranaka sporno je i pitanje je li zahtjev tužitelja s osnove isplate obuhvaćen zastarom kao što to smatra tuženik. Podredno, sporno je pitanje visine tako postavljenoga zahtjeva, kao i tijek zakonskih zateznih kamata. Sporan je status potrošača tužitelja, kao i mjesna nadležnost suda.

31. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

32. Iz stranačkog iskaza tužitelja, kao i iz iskaza svjedoka CU, koje je sud ocijenio objektivnim, životnim i istinitim, utvrđeno je da tužitelj nije utjecao na unošenje u ugovor ugovorne odredbe o ugovorenoj nadležnosti suda sjedišta tuženika, niti mu je objašnjena takva ugovorna odredba. Isti je zaključila ugovor u Rijeci u autosalonu gdje je kupovao osobno vozilo, a ne u banci te mu navedena odredba nije uopće objašnjena. Isti je bio, kao i u vrijeme vođenja postupka nastanjen u Rijeci ( Saršoni ) gdje zadovoljava sve svoje životne potrebe. Nije povezan sa Zagrebom koji je udaljen od mjesta stanovanja ( 200 km ) te bi mu odlazak na sud u Zagreb predstavljao veliki financijski izdatak. Posebno valja cijeniti da isti rijetko odlazi u Zagreb, nema poznatih u tom gradu što je povezano sa angažiranjem odvjetnika koji bi ga trebao zastupati iz povjerenja pred sudom.

33. Navedena ugovorna odredba, o kojoj se nije pregovaralo te je sročena od strane tuženika kako bi si osigurao određene pogodnosti i bitno manje troškove te ograničilo potrošaču pravo pristupa sudu i zbog povećanih troškova moglo utjecati na donošenje odluke o samom pokretanju spora, po stavu suda uzrokuje znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju stranaka. Odredbom članka 96. ZZP-a, u kojem je implementirana smjernica 93/13 EEZ-a o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena odredba. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

34. U presudi Europskog suda za ljudska prava br.C-240/98-244/98 utvrđena je obaveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispitaju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnopravnim ili postupovnim odredbama te da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja, odnosno poslužitelja usluge valja smatrati nepoštenom u smislu odredbe članka 3 Direktive.

35. Ističe se da je člankom 19.1 stavak 1 ZZP-a, izričito propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač pozvan pokretati postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

36. Prilikom ocijene prigovora, sud je cijenio i stav sudske prakse u tom smjeru ( Županijski sud u Zagrebu poslovni broj GŽ-3792/2019 i poslovni broj Gž- 3772/2019, Županijski sud u Puli-Pola poslovni broj Gž- 947/2019 ).

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ovosudnog rješenja.

38. Suprotno stavu tuženika, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja primijeniti stavove i zaključke pravomoćne odluke donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a što će naknadno u ovosudnom obrazloženju biti i navedeno prilikom obrazlaganja pojedinog segmenta zahtjeva.

39. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je isti zaključio ugovorni odnos sa tuženikom radi ostvarivanja novčanih sredstava potrebnih za kupnju osobnog vozila. Utvrđeno je da je kreditnim sredstvima stranka kupila osobno vozilo, koje građani koriste za potrebe vlastitog ili obiteljskog prijevoza. Nije utvrđeno da je tužitelj navedeno vozilo koristio za odvijanje posla kojim se bavi ili na neki drugi način kojim bi izgubio status potrošača u konkretnom slučaju. Podredno se ističe da je tuženik samo paušalno prigovorio takvom statusu tužitelja pozivajući se pri tome na institut tereta dokazivanja. Nije iznio niti jednu indiciju koja bi dovodila u sumnju status potrošača koji ima tužitelj u navedenom pravnom odnosu.

40. Stoga sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača u navedenom ugovornom odnosu.

41. Isticanja tuženika da bi tužitelj svoj zahtjev temeljio s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, zbog čega bi navedena pravomoćna odluka bila neprimjenjiva u konkretnom slučaju, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tužitelj s pravom ističe da zahtjev obuhvaća potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Isti traži da mu tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je i donesena pravomoćna odluka.

42. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Zakonom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

43. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika proizlazi da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenog ZZP-a.

44. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva.

45. Navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

46. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

47. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava jer se time od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelja kao korisnika kredita i potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

48. Naime, odredbom citiranog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva". Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

49. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

50. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljem na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti po stavu ovoga suda nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome.

51. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna. Ističe se da je potrebno cijeniti specifičnost situacije, odnosno činjenicu da tužitelj nije komunicirao o navedenom pravnom poslu u banci, gdje bi mu djelatnik banke objasnio slijed i ugovorene pojmove, već mu je ugovor u obliku formulara predočen u autosalonu od strane zaposlenika.

52. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija, predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

53. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu ZZP-a ništetna. U preostalom dijelu ugovorna odredba kojom je naznačeno koliko na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi nije ništetna, zbog čega njena valjanost i primjena ,kao i učinak, nije doveden u pitanje.

54. Sud cijeni isticanje tuženika da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no smatra ne na način kako je to činio u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati.

55. Prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora.

56. Valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP.

57. Tužitelj ima pravni interes isticati ništetnost dijela ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

58. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

59. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

60. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

61. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora, kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

62. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

63. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

64. Tuženik ispravno navodi da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja, kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

65. U tom smjeru iznijeti je i stav suda u presudi VTS poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Također, potrebno je istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

66. Kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena, slijedom čega tužitelj imao pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

67. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl. oec Tomislava Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan zaključenja ugovora tužitelj preplatio iznos od 346,59 eura, a s osnove tečajnih razlika iznos od 3.729,14 euro.

68. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

69. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

70. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja, tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju bi primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO bila dužna vratiti tužitelju.

71. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utvrđenu preplatu s osnove razlike u tečaju kako je to utvrđeno provedenim vještačenjem. Na tako dosuđenu glavnicu, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni iznos koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa od dospijeća pa do isplate, skladno odredbi članka 1115 ZOO-a.

72. Isticanje tuženika da je takav zahtjev za isplatom sporednih davanja neosnovan, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Preplata, kao i podmirenje naknade temelji se na ništetnim ugovornim odredbama, zbog čega se ne može cijeniti da bi tuženik se imao smatrati poštenim stjecateljem zbog čega se na istoga ne bi primjenjivala ranije navedena zakonska odredba.

73. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala „negativna razlika“ s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je isti manje platio na ime anuiteta iznos u visini od 2,26 eura.

74. Isticanje tuženika da bi takvu utvrđenu razliku valjalo staviti u relaciju sa iznosom koji je pozvan povratiti tužitelju, ovaj sud je smatrao neosnovanim.

75. Mišljenje je ovoga suda da tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka utvrđeno. Manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana.

76. Posebno valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa se stoga neosnovano ističe postojanje obveze vraćanja određenog iznosa. U konkretnom slučaju nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, zbog čega bi isti bio pozvan s osnova nezakonitoga stjecanja izvršiti određeni povrat novčanih sredstava tuženiku. Podredno se ističe da se tuženik prilikom isticanja takvog potraživanja pozivao na odredbu članka 323. ZOO-a, gdje je propisano da u takvom slučaju je stranka koja je nešto primila na temelju ugovora bila dužna isto i vratiti. Akcent je upravo na određenom primitku koji se u konkretnom slučaju tzv. negativnih razlika nije ostvario na strani tužiteljice.

77. Prigovor zastare u odnosu na navedeni dio zahtjeva, ovaj sud je smatrao u cijelosti neosnovanim.

78. Prema pravnom shvaćanju VSRH od 31. siječnja 2022. valja cijeniti da ukoliko je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštita potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 26.srpnja 2021., slijedom čega je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO-a.

79. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare i u odnosu na preostali zahtjev tužitelja, a koji se odnosi na isplatu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, koju preplatu je vještak naveo u svom nalazu i mišljenju.

80. U tom dijelu je prigovor zastare ovaj sud cijenio osnovanim.

81. Skladno ranijem pravnom stavu VSRH od 31. siječnja 2022. valja cijeniti da petogodišnji zastarni rok kod zahtjeva za povratom preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno od 14. lipnja 2014. Stoga je zahtjev za restituciju preplaćenog iznosa po navedenoj osnovi bilo moguće najkasnije postaviti 13. lipnja 2019. Kako je tužitelj tužbu sa postavljenim zahtjevom dostavio sudu 26. srpnja 2021., navedeni dio zahtjeva je u zastari.

82. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

83. Valja istaći, kao što je ranije navedeno, da je sud bio pozvan zbog ne pristanka na povlačenje dijela tužbe od strane tuženika donositi odluku u odnosu na cjelokupni zahtjev istaknut u tužbi.

84. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je na temelju ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ostvario pravo na restituciju iznosa u visini od 3.726,88 EUR sa sporednim davanjima, dok u preostalom iznosu do visine s navedene osnove u tuženom zahtjevu nije dokazao nastalu preplatu, te je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao previsoko postavljenim. Radi se kako to ispravno ističe tuženik o iznosu od 51,38 EUR s obzirom da je konačno postavljenim zahtjevom s te osnove zatražio iznos od 3.726,88 EUR, dok je u tužbi istakao iznos u visini od 3.778,26 EUR (protuvrijednost označenog iznosa od 28.467,31 kn).

85. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku I., III. i IV. izreke presude.

86. Prilikom dosuđivanja naknade parničnoga troška sud je pošao od odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a u kojoj je zakonodavac propisao da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna strana ako nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog kojega dijela nisu nastali posebni troškovi.

87. Valja cijeniti da je tužitelj odbijen sa dijelom postavljenoga zahtjeva kojeg e isti postavio u tužbi od 26. srpnja 2021., cijeneći tada ne samo zakonsku regulativu, već i stavove VS RH i VTS RH. Posebno se to odnosi na zastaru potraživanja. Valja cijeniti da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu preplate koja je utvrđena da je nastala s osnove promjenjive kamatne stope i to upravo zbog zastare takvog dijela zahtjeva, a sve skladno stavu VS RH koji tužitelj nije mogao poznavati u vrijeme podnošenja tužbe jer je takav sta donesen u siječnju 2022. znatno nakon utuženja. Tužitelj je upravo u skladu sa ranijim pravnim stavom po pitanju zastare i podnio zahtjev s ranije navedene osnove. Stoga se ne može po mišljenju suda imputirati tužitelju takav neuspjeh u postupku.

88. U odnosu na preostali dio zahtjeva kojim je u dijelu tužitelj odbijen, ističe se da se radi o neznatnom iznosu u visini od 51,38 EUR, a za koji dio zahtjeva je tuženik ustrajao po utuženju na osporavanju osnovanosti osnova i visine postavljenog zahtjeva.

89. Tužitelju je dosuđena naknada troška prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji sastava tužbe, sastava podnesaka od 3.lipnja 2022., 16. listopada 2023., 16. svibnja 2024. te zastupanja na održanim ročištima 14. lipnja 2022., 12. listopada 2022., 3. svibnja 2024., 20. rujna 2024. i 27. studenog 2024., sve prema Tbr. 7, 8 i 9 Tarife. Također, dosuđen je trošak vještačenja, kao i trošak informativnog izračuna te uplaćene sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.405,49 EUR.

90. Na dosuđeni iznos dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

91. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

U Rijeci, 17. rujna 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika