REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb-Istok, Turinina 3
Poslovni broj: P-1173/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Marija Maričević, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika Mate Beusa, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice dana, dana 17. rujna 2025. godine,
p r e s u d i o j e
1/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 3208067013/2006 od 19.12.2006. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, koji je potvrđen kod javne bilježnice Anice Hukelj dana 16.1.2007. pod brojem OU:-74/07, u dijelu:
- čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatnu stopa u skladu u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;
- čl. 2. Ugovora kojim se korisnika kredita obvezuje na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora;
- čl. 7. Ugovora kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a, važećem za CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu;
- čl. 23 R kojim korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju Ugovora o kreditu.
2/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37.456,33 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu na iznos:
- 364,60 € od 30.1.2007. do isplate;
- 7,94 € od 15.3.2008. do isplate;
- 4,95 € od 15.4.2008. do isplate;
- 7,17 € od 15.10.2008. do isplate;
- 17,94 € od 15.11.2008. do isplate;
- 2,65 € od 15.12.2008. do isplate;
- 43,91 € od 15.1.2009. do isplate;
- 44,34 € od 15.2.2009. do isplate;
- 30,48 € od 15.3.2009. do isplate;
- 34,61 € od 16.4.2009. do isplate;
- 34,30 € od 15.5.2009. do isplate;
- 28,83 € od 15.6.2009. do isplate;
- 28,83 € od 15.6.2009. do isplate;
- 29,49 € od 17.7.2009. do isplate;
- 24,56 € od 15.8.2009. do isplate;
- 30,21 € od 15.9.2009. do isplate;
- 24,96 € od 16.10.2009. do isplate;
- 27,99 € od 15.11.2009. do isplate;
- 27,35 € od 15.12.2009. do isplate;
- 38,31 € od 15.1.2010. do isplate;
- 44,06 € od 17.2.2010. do isplate;
- 43,83 € od 15.3.2010. do isplate;
- 50,82 € od 15.4.2010. do isplate;
- 63,64 € od 15.5.2010. do isplate;
- 69,05 € od 18.6.2010. do isplate;
- 81,46 € od 15.7.2010. do isplate;
- 80,96 € od 15.8.2010. do isplate;
- 112,20 € od 15.9.2010. do isplate;
- 91,22 € od 18.10.2010. do isplate;
- 98,27 € od 17.11.2010. do isplate;
- 118,00 € od 15.12.2010. do isplate;
- 119,78 € od 15.1.2011. do isplate;
- 117,03 € od 15.2.2011. do isplate;
- 121,46 € od 15.3.2011. do isplate;
- 120,55 € od 15.4.2011. do isplate;
- 133,92 € od 15.5.2011. do isplate;
- 162,33 € od 15.6.2011. do isplate;
- 194,66 € od 15.7.2011. do isplate;
- 232,74 € od 15.8.2011. do isplate;
- 176,38 € od 15.9.2011. do isplate;
- 157,44 € od 15.10.2011. do isplate;
- 158,72 € od 15.11.2011. do isplate;
- 161,35 € od 15.12.2011. do isplate;
- 177,74 € od 15.1.2012. do isplate;
- 182,69 € od 15.2.2012. do isplate;
- 177,34 € od 15.3.2012. do isplate;
- 176,55 € od 15.4.2012. do isplate;
- 179,30 € od 15.5.2012. do isplate;
- 184,04 € od 15.6.2012. do isplate;
- 178,17 € od 15.7.2012. do isplate;
- 176,56 € od 15.8.2012. do isplate;
- 162,11 € od 15.9.2012. do isplate;
- 174,61 € od 15.10.2012. do isplate;
- 180,44 € od 15.11.2012. do isplate;
- 176,60 € od 15.12.2012. do isplate;
- 171,99 € od 15.1.2013. do isplate;
- 170,42 € od 15.2.2013. do isplate;
- 168,79 € od 15.3.2013. do isplate;
- 180,35 € od 15.4.2013. do isplate;
- 163,40 € od 15.5.2013. do isplate;
- 160,65 € od 15.6.2013. do isplate;
- 162,33 € od 15.7.2013. do isplate;
- 160,61 € od 15.8.2013. do isplate;
- 166,85 € od 15.9.2013. do isplate;
- 170,90 € od 15.10.2013. do isplate;
- 172,88 € od 15.11.2013. do isplate;
- 179,91 € od 15.12.2013. do isplate;
- 172,87 € od 15.1.2014. do isplate;
- 174,57 € od 15.2.2014. do isplate;
- 178,78 € od 15.3.2014. do isplate;
- 175,13 € od 15.4.2014. do isplate;
- 169,89 € od 15.5.2014. do isplate;
- 171,02 € od 15.6.2014. do isplate;
- 174,78 € od 15.7.2014. do isplate;
- 177,78 € od 15.8.2014. do isplate;
- 178,55 € od 15.9.2014. do isplate;
- 181,77 € od 15.10.2014. do isplate;
- 186,38 € od 15.11.2014. do isplate;
- 187,25 € od 15.12.2014. do isplate;
- 187,93 € od 15.1.2015. do isplate;
- 187,59 € od 15.2.2015. do isplate;
- 187,60 € od 15.3.2015. do isplate;
- 187,61 € od 15.4.2015. do isplate;
- 187,62 € od 15.5.2015. do isplate;
- 187,63 € od 15.6.2015. do isplate;
- 187,64 € od 15.7.2015. do isplate;
- 187,64 € od 15.8.2015. do isplate;
- 187,65 € od 15.9.2015. do isplate;
- 187,66 € od 15.10.2015. do isplate;
- 187,67 € od 15.11.2015. do isplate;
- 187,68 € od 15.12.2015. do isplate;
- 249,46 € od 15.1.2016. do isplate;
- 243,88 € od 15.2.2016. do isplate;
- 239,62 € od 15.3.2016. do isplate;
- 236,18 € od 15.4.2016. do isplate;
- 230,20 € od 15.5.2016. do isplate;
- 244,76 € od 15.6.2016. do isplate;
- 236,56 € od 15.7.2016. do isplate;
- 237,99 € od 15.8.2016. do isplate;
- 232,67 € od 15.9.2016. do isplate;
- 238,87 € od 15.10.2016. do isplate;
- 250,35 € od 15.11.2016. do isplate;
- 249,65 € od 15.12.2016. do isplate;
- 253,18 € od 15.1.2017. do isplate;
- 248,39 € od 15.2.2017. do isplate;
- 242,21 € od 15.3.2017. do isplate;
- 246,40 € od 15.4.2017. do isplate;
- 227,16 € od 15.5.2017. do isplate;
- 231,00 € od 15.6.2017. do isplate;
- 218,01 € od 15.7.2017. do isplate;
- 196,45 € od 15.8.2017. do isplate;
- 197,86 € od 15.9.2017. do isplate;
- 200,35 € od 15.10.2017. do isplate;
- 196,29 € od 15.11.2017. do isplate;
- 195,13 € od 15.12.2017. do isplate;
- 181,84 € od 15.1.2018. do isplate;
- 194,54 € od 15.2.2018. do isplate;
- 184,75 € od 15.3.2018. do isplate;
- 174,05 € od 15.4.2018. do isplate;
- 165,30 € od 15.5.2018. do isplate;
- 183,26 € od 15.6.2018. do isplate;
- 181,79 € od 15.7.2018. do isplate;
- 205,22 € od 15.8.2018. do isplate;
- 207,89 € od 15.9.2018. do isplate;
- 194,64 € od 15.10.2018. do isplate;
- 201,14 € od 15.11.2018. do isplate;
- 206,03 € od 15.12.2018. do isplate;
- 208,51 € od 15.1.2019. do isplate;
- 251,22 € od 15.2.2019. do isplate;
- 267,95 € od 15.3.2019. do isplate;
- 272,45 € od 15.4.2019. do isplate;
- 270,41 € od 15.5.2019. do isplate;
- 256,35 € od 15.6.2019. do isplate;
- 256,29 € od 15.7.2019. do isplate;
- 240,52 € od 15.8.2019. do isplate;
- 236,79 € od 15.9.2019. do isplate;
- 238,24 € od 15.10.2019. do isplate;
- 247,04 € od 15.11.2019. do isplate;
- 238,31 € od 15.12.2019. do isplate;
- 252,76 € od 15.1.2020. do isplate;
- 264,05 € od 15.2.2020. do isplate;
- 281,06 € od 15.3.2020. do isplate;
- 285,60 € od 15.4.2020. do isplate;
- 283,49 € od 15.5.2020. do isplate;
- 269,12 € od 15.6.2020. do isplate;
- 269,02 € od 15.7.2020. do isplate;
- 260,34 € od 15.8.2020. do isplate;
- 262,19 € od 15.9.2020. do isplate;
- 268,18 € od 15.10.2020. do isplate;
- 262,86 € od 15.11.2020. do isplate;
- 262,82 € od 15.12.2020. do isplate;
- 263,93 € od 15.1.2021. do isplate;
- 262,42 € od 15.2.2021. do isplate;
- 246,04 € od 15.3.2021. do isplate;
- 248,64 € od 15.4.2021. do isplate;
- 249,21 € od 15.5.2021. do isplate;
- 249,96 € od 15.6.2021. do isplate;
- 253,50 € od 15.7.2021. do isplate;
- 253,90 € od 15.8.2021. do isplate;
- 248,25 € od 15.9.2021. do isplate;
- 265,97 € od 15.10.2021. do isplate;
- 273,88 € od 15.11.2021. do isplate;
- 286,09 € od 15.12.2021. do isplate;
- 283,87 € od 15.1.2022. do isplate;
- 283,00 € od 15.2.2022. do isplate;
- 302,14 € od 15.3.2022. do isplate;
- 304,05 € od 15.4.2022. do isplate;
- 288,04 € od 15.5.2022. do isplate;
- 288,42 € od 15.6.2022. do isplate;
- 325,29 € od 15.7.2022. do isplate;
- 339,27 € od 15.8.2022. do isplate;
- 347,24 € od 15.9.2022. do isplate;
- 336,53 € od 15.10.2022. do isplate;
- 337,51 € od 15.11.2022. do isplate;
- 328,51 € od 15.12.2022. do isplate;
- 313,69 € od 15.1.2023. do isplate;
- 327,94 € od 15.2.2023. do isplate;
- 337,84 € od 15.3.2023. do isplate;
- 331,35 € od 15.4.2023. do isplate;
- 338,10 € od 15.5.2023. do isplate;
- 337,50 € od 15.6.2023. do isplate;
- 345,97 € od 15.7.2023. do isplate;
- 349,39 € od 15.8.2023. do isplate;
- 351,06 € od 15.9.2023. do isplate;
- 354,62 € od 15.10.2023. do isplate;
- 344,24 € od 15.11.2023. do isplate;
- 359,40 € od 15.12.2023. do isplate;
- 371,72 € od 15.1.2024. do isplate, po stopi do 31.12.2007. odrednoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 58,78 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništav i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 3208067013/2006 od 19.12.2006. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, koji je potvrđen kod javne bilježnice Anice Hukelj dana 16.1.2007. pod brojem OU:-74/07 u cijelosti.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe koju je tužitelj izvršio podneskom od 18.8.2025. godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.715,45 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3208067013, dana 19.12.2006., koji je solemniziran kod javnog bilježnika dana 16.1.2007. godine, a temeljem kojeg Ugovora je tuženik kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 172.620,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita. Navedeni kredit se tužitelj obvezao plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, a iznos anuiteta je određen u iznosu od 836,23 CHF. Ugovorena je i kamatna stopa od 4,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama kreditora.
Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija, jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je sinergijskim učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužitelja narasla uslijed rasta tečaja CHF-a i uslijed nezakonitih i samovoljnih povećanja kamata.
Navodi tužitelj da mu je također nametnuta i naplaćena tzv. „ulazna naknada” u iznosu od 0,2% iznosa kredita (2.747,06 kn), a koja je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, tako da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi 0,2% od iznosa kredita, slijedom čega je ulazna naknada uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga je ništetna.
Dakle, tužitelj tvrdi da su ništetne;
- dio odredbe čl. 1. navedenog Ugovora kojim je iznos kredita ugovoren u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;
- dio odredbe čl. 1. navedenog Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom;
- dio odredbe čl. 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan je kreditoru platiti redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;
- dio odredbe čl. 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;
- dio odredbe čl. 2. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tafiri naknada za usluge Kreditora;
- dio odredbe čl. 23. R) navedenog Ugovora u kojem je ugovoreno da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora.
Navodi da ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu i u presudama iz kolektivnog spora koje se odnose i na tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj u sporu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope bez jasnih kriterija, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je presuđeno da je uz promjenjivu kamatnu stopu ništetna i valutna klauzula CHF zbog nedovoljnog informiranja potrošača o rizicima, kao i u presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 vezano uz ulaznu naknadu.
Poziva se na članak 118. Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, temeljem kojih pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Smatra da su odredbe o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, jer utječu na cijenu kroz plaćanje anuiteta, a kako su te odredbe ništetne, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak, slijedom čega je cijeli ugovor o kreditu ništetan.
Nadalje smatra tužitelj da je primjena tih ništetnih odredaba prouzrokovala stjecanje bez osnove na strani tuženika, slijedom čega tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem tih odredaba.
Stoga, tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe traži:
- da sud utvrdi da je ništetan u cijelosti i da ne proizvodi pravne učinke ugovor o kreditu od 19.12.2006, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika 16.1.2007. godine;
- da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 34.765,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj potražuje i trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.
Tužitelj također ističe da je protiv tuženika već pokrenuo spor koji se kod ovog suda vodi pod oznakom P-7398/19, po osnovi preplate zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom kreditora, zaključno s datumom 15.7.2019. godine.
2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 18.8.2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje od tuženika iznos od 37.456,33 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe odredbe o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika nakon 15.7.2019. godine-perioda obuhvaćenog u predmetu P-7398/19 koji je vođen kod OGS-a, i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva). Također potražuje i trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek kamate. Ističe prigovor zastare. Ističe prigovor dvostruke litispendencije jer da se pred Općinskim sudom u Zagrebu vodi postupak P-7398/19 između istih stranaka, u odnosu na isti zahtjev.
Navodi nadalje da tužitelj nije prihvatio konverziju predmetnog ugovora o kreditu pa da je zahtjev za tečajnom razlikom nakon 1.2.2016. godine u suprotnosti sa čl. 19 e st. 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je tužitelj u obvezi plaćati kredit sukladno uvjetima iz sklopljenog ugovora o kreditu, pa je time preuzeo i rizik promjene tečaja. Tvrdi da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača, a navedeno se ne presumira. Osporava tvrdnje tužitelja o ništetnosti cijelog ugovora, pri čemu se poziva na sudsku praksu domaćih sudova i suda EU, a poziva se i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je svaka promjena kamatne stope učinjena sukladno zakonu i ugovoru i to isključivo s promjenama tržišnih uvjeta. Posebno se poziva na Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 127/12). Što se tiče ugovorene valutne klauzule, navodi da je tužitelj bio upoznat sa valutnim rizikom, što je jasno navedeno u ugovoru o kreditu. Nadalje navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Osim toga navodi da je tečaj CHF bio dugi niz godina izuzetno stabilan, pa banka ne samo da nije znala, nego nije niti imala razloga sumnjati u buduće kretanje CHF, jer je projekcija daljnje stabilnosti te valute je bila istaknuta od strane F guvernera Švicarske narodne banke neposredno prije uvođenja eura, a potom i ponovljena prije uvođenja CHF u kredite banke. Osim toga navodi da je banka pružila prilikom sklapanja ugovora o kreditu sve potrebne informacije klijentima, o poznatim parametrima, vezanim za valutne klauzule jer je banka imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, a banka nije mogla informirati klijente o nečemu o čemu niti sama nema saznanja. Također navodi da je javnost putem medija tijekom 2005. godine bila upoznata s tim da HNB štiti stabilnost tečaja HRK prema Euru, a ne i tečaj HRK prema CHF. Stoga smatra da se potrošač bio dužan i sam informirati kada donosi odluku o uzimanju kredita i to putem javno dostupnih informacija. Navodi da banka kredite u CHF nije nudila ništa više nego kredite u eurima ili kunama. Poziva se na sudsku praksu Suda EU sukladno kojoj je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli isključenja od ocjene nepoštenosti, jer je dispozitivna odredba hrvatskog prava. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.
4. Tužitelj se u podnesku od 19.4.2024. očitovao u odnosu na prigovor litispendencije, navodeći da su u ovom postupku predmet zahtjeva kamate nakon 2019. godine, dakle nakon razdoblja obuhvaćenog tužbom u predmetu P-7398/19.
5. Tuženik je se podnesku od 10.5.2024., uz već istaknute navode, protivi se zahtjevu tužitelja da je ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva „ulaznoj naknadi“, navodeći da je ista također valjano ugovorena, odnosno da je ta odredba također jasna, razumljiva o lako uočljiva (pri čemu u podnesku objašnjava od čega za koje usluge se ista plaća), pa da uopće nije dopušteno ocjenjivati jesu li te odredbe poštene ili ne. Isto tako navodi da ta odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome se također poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
U istom podnesku tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja u odnosu na anuitete kada je tečaj bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 80,48 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Prigovor radi prijeboja, tuženik specificira nakon provedenog financijskog vještačenja, na način da potražuje od tužitelja iznos od 58,78 eura, također sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Međutim, tuženik se ovom prigovoru protivi, te ističe prigovor zastare.
6. Tuženik se u podnesku od 29.8.2025. godine protivio i preinaci tužbe i podneska od 18.8.2025., te je istaknuo prigovor zastare. Međutim istu je sud dopustio jer je tužitelj preinaku tužbe izvršio nakon provedenog financijskog vještačenja, pa je ista preinaka prema stavu ovog suda dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP-a), pa je odlučeno kao u rješenju pod toč. I.
U istom podnesku je tuženik prigovorio i označenom VPS-u, jer da tužitelj nije uzeo u obzir vrijednost deklaratornog dijela zahtjeva. Međutim, ovaj prigovor je valjalo odbiti iz razloga što se tuženik već upustio u raspravljanje o tužbenom zahtjevu koji se već u tužbi sastojao od deklaratornog i kondemnatornog dijela, pa je VPS onaj koji je tužitelj naznačio u tužbi.
7. Tijekom postupka sud je pročitao obavijesti o promjeni kamatne stope (list 13 i 24-26 spisa), izračun konverzije (list 14-20 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 21 spisa), obavijest o komercijalizaciji kredita (list 23 spisa), ugovor o namjenskom kreditu (list 27-32 spisa), potvrda o obavljenim transakcijama (list 35 spisa), medijski napisi o Švicarskim francima (list 107-111 spisa), sudska praksa (list 112-116 spisa), Opći uvjeti poslovanja tuženika (list 117- 123 spisa), upute tuženika za odobravanje kredita (list 143-150 spisa), promet po kreditu (list 156-171 spisa), saslušan je tužitelj (list 177-178 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. (list 197-216 spisa), pročitana je presuda OGS ZG broj P-7398/19 (list 237-258 spisa), dopuna nalaza Darfin d.o.o. (list 295-320 spisa).
8. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
9. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.
10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetan u cijelosti ugovor o kreditu između stranaka od 19.12.2006, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika 16.1.2007. godine, odnosno isplata utuženog iznosa koji je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi nakon 15.7.2019. godine (perioda obuhvaćenog u predmetu P-7398/19 koji je vođen kod OGS-a) i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.
11. Prvenstveno valja odgovoriti na prigovor litispendencije. Naime, nesporno je da se među strankama vodio postupak P-7398/19 radi isplate iznosa koje je tužitelj preplatio zbog povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu ugovorom o kreditu od 19.12.2006. godine.
Sud je izvršio uvid u nepravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-7398/19, te je utvrdio da se u tom predmetu (koji je u žalbenoj fazi), zahtjev tužitelja odnosio na isplatu s osnova povećanja kamatne stope do 15.7.2019. godine, dok je predmet ovog postupka razdoblje nakon tog datuma, pa je prigovor litispendencije neosnovan, jer se ne vodi postupak o istoj pravnoj stvari.
12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da je sud u postupcima za isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.
13. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
14. Istom presudom Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, sada ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.
15. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 u dijelu kamatne stope, a potom i odlukom Pž- 6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.
16. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, a sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača, odnosno je li radi toga ništav cijeli ugovor o kreditu. Sporna je i zastara, ima li tužitelj status potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Dakle, sporni su osnov i visina tužbenog zahtjeva.
17. Iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sud je utvrdio da isti ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF), kao i odredbu o promjeni kamatne stope u skladu sa tržišnim uvjetima, a temeljem odlukom banke. Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva za klijente jer im na valjan način nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. U pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Budući da je sud temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke ništetne.
18. Iako je sud vezan za utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, u pogledu informiranosti korisnika kredita o promjenama kamatne stope i valutnoj klauzuli, sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni kredit uzeo za kupnju stana za obitelj. Išao je u Zagrebačku banku jer je ona tada nudila pogodnosti s obzirom na firmu VIPnet u kojoj je tada radio, tako da je dobio nižu kamatnu stopu za nekih 0,5% u odnosu na redovnu ponudu za ostale klijente. Tražio je kredit u kunama, ali takve ponude nije bilo, već je banka imala samo kredite u valuti EURO i CHF, s tim da mu je prezentirano u banci da je kredit u valuti CHF povoljniji zbog niže kamatne stope. Navodi da je njemu jasno da promjenjiva kamatna stopa znači da ista može biti viša ili niža i toga je bio svjestan, ali nije mu objašnjeno niti je upozoren na ono što utječe na tu promjenjivost kamatne stope odnosno na visinu iste, već je od banke dobivao odluke koliko iznosi ta kamatna stopa za određeni period. Nije prigovarao tim promjenama kamatne stope. Stan mu je trebao za obitelj i nije imao izbora. Nije mogao pretpostaviti da će rast biti tako drastičan kao što se to dogodilo. Rata mu se povećala sa 3.900,00 kn na 6.000,00 kn, što je bilo drastično povećanje rate i navodi da sasvim sigurno ne bi sklopio taj ugovor o kreditu da je mogao pretpostaviti ili da ga je netko upozorio na takvo povećanje. Ugovor je bio unaprijed sastavljen, tako da sa bankom nije mogao pregovarati niti o stopi, niti o drugim uvjetima, već je bilo po principu „uzmi ili ostavi“. Navodi da je godinu dana nakon sklapanja ovog predmetnog ugovora, u PBZ-u uzeo kredit u kunama, ali tvrdi da takvu mogućnost nije imao kod tuženika kada je sklapao predmetni ugovor o kreditu.. Po struci i zanimanju je programer i radi na poslovima programiranja u VIPnetu. Pročitao je ugovor i pregledao ga, ali je išao s povjerenjem u banku i nije „išao s tim“ da bi tu bili nekih „malverzacija“. Javni bilježnik ga također nije ništa posebno objašnjavao vezano za te odredbe. Kredit još uvijek otplaćuje. Ulaznu naknadu je također morao platiti da bi novac dobio, a ista je bila u ugovoru određena stopom, ali mu nije rečeno na što se ona odnosi. Nije se informirao o ulaznoj naknadi, dok nije vidio u ugovoru. Kredit osobno plaća, a u vlasništvu nema nikakav obrt niti trgovačko društvo. Prilikom sklapanja ugovora dobio je i otplatni plan iz kojeg je bilo razvidno koliki su anuiteti, ali su tamo svi anuiteti bili isti.
18.1. Iskaz tužitelja je uvjerljiv i logičan. Naime logično je da tužitelj nije mogao samo čitanjem ugovornih odredaba razumjeti i shvatiti, pogotovo s obzirom na svoju struku da će rate kredita drastično rasti. To tim više što je dobio i otplatni plan u kojem su sve rate identične. Također mu sud vjeruje da nije mogao utjecati na sadržaj standardiziranih ugovornih odredaba. Prema tome, sud zaključuje da tužitelj nije bio prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informiran o svim bitnim čimbenicima koju bi utjecali na mjesečni anuitet i na mogućnost njegovog drastičnog povišenja i to na način koji bi u potpunosti shvatio. Suprotno tuženik nije dokazao.
19. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, valja reći da su ti prigovori paušalni. Naime, na tuženiku je teret dokaza da tužitelj nije potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 18/18-2). Iz Ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj korisnik kredita kao fizička osoba, te da je namjena kredita kupnja stana, a također i iz iskaza tužitelja također proizlazi da je kao fizička osoba uzeo kredit kod tuženika za kupnju stana za obitelj. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika tužitelj ima status potrošača.
20. U odnosu na prigovor tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora, sukladno stavu Suda Europske unije u presudi C-81/19 isključena od ispitivanja nepoštenosti, valja reći da se navedena presuda ne odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli nego samo na one odredbe ugovora koje se primjenjuju prema nacionalnom pravu ako stranke ne ugovore drugačije. Dakle, ta presuda se ne primjenjuje na sastojke ugovora čiju primjenu stranke moraju izričito ugovoriti, kakva je valutna klauzula pa je njeno ispitivanje dopušteno sukladno presudama Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda.
21. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora ništetne (toč. I. izreke).
Pri tome valja reći da okolnost je li tužitelj pristao na konverziju ugovora ili nije nema utjecaj na njegove zahtjeve u ovom postupku.
22. Što se tiče ništavosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2. ugovora o kreditu), valja reći da sud istu također ocjenjuje nepoštenom i time ništetnom (toč. I izreke). To stoga, što je navedena naknada nije bila jasno naznačena u ugovoru, već i sam tuženik priznaje da je bila utvrđena Odlukom tuženika o tarifi naknada. Dakle, radi se opet o naknadi koju je jednostrano i bez pregovora sa tužiteljem odredio tuženik. Također nije jasno od čega se ta naknada sastoji i za koje točno usluge se ista plaća. Okolnost što tuženik tijekom ovog postupka navodi detaljno za koje usluge i troškove se plaća ulazna naknada ne ekskulpira tuženika od odgovornosti za nepoštene ugovorne odredbe.
23. Međutim, to što su navedene ugovorne odredbe ništetne, ne znači da je cijeli ugovor o kreditu ništetan, kako to pogrešno navodi tužitelj. Naime, prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora, ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Slično je propisano i čl. 102. st. 2. ZZP-a prema kojem ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
24. Ocjena je ovog suda da, imajući u vidu da promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a niti naknada za obradu kredita nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, sporni ugovor može opstati i bez tih ugovornih odredaba. Jednako tako sud je stava da te ugovorne odredbe nisu bile niti uvjet ugovora u smislu čl. 297. st. 1. ZOO-a, a tijekom postupka nije dokazano da bi one bile i odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga sud smatra da predmetni ugovor nije ništetan u cijelosti.
24.1. Slijedom navedenog tužitelj je odbijen sa zahtjevom da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu (toč. IV. izreke).
25. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno iznos koji je platio zbog ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita.
26. Kako bi utvrdio preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i visinu naknade za obradu kredita, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju od 10.12.2024. utvrdio:
- da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između kamate plaćene prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu iznosi 686,65 CHF, odnosno 661,68 eura i to za razdoblje od 1.8.2019. do 1.1.2024. godine;
- da ukupna razlika između više plaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 36.423,73 eura;
- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je utvrđen manje plaćeni iznosi, iznosi 57,78 eura;
- da je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.747,06 kn, odnosno 364,60 eura;
26.1. Tužitelj je prigovorio izračunu iz pisanog nalaza i mišljenja u pogledu iznosa tečaja HNB-a korištenog u izračunu anuiteta za dospijeća nakon 1.1.2023. tj. da je vještak koristio srednji tečaj na 16. dan u mjesecu, dok je za 15.12.2023. koristio tečaj od 16.11.2023. godine.
Isto tako je prigovorio i kamatnoj stopi temeljem koje je vještak vršio izračun od 1.12.2007. do 1.1.2024., tražeći da se izvrši izračun preplate prema kamatnoj stopi od 4,20% od 1.12.2007. do 1.2.2011., prema kamatnoj stopi od 3,40% od 1.3.2011. do 1.4.2011., prema kamatnoj stopi od 3,70% od 1.5.2011. do 1.1.2014., prema kamatnoj stopi od 3,23% od 1.2.2014. do 1.1.2024., s tim da se uzme u obzir zahtjev iz predmeta P-7398/19.
26.2. Tuženik nije prigovarao pisanom nalazu i mišljenju od 10.12.2024. godine.
26.3. Vještak je dopunom nalaza i mišljenja od 6.5.2025. godine ispravio omašku u neispravnom tečaju, a isto tako je dopunio izračun sukladno traženju tužitelja:
- da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu, primjenom zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% nakon 1.1.2014. godine iznosi 661,76 eura (za razdoblje od 1.8.2019. do 1.1.2024. godine);
- da ukupna razlika s osnova valutne klauzule prema obračunu banke a umanjena za dosuđenu kamatu po presudi P-7389/19 (ili umanjena za izračunatu kamatu za razdoblje od 1.8.2019. do 1.1.2024.), za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 36.429,97 eura;
- da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je utvrđen manje plaćeni iznosi, iznosi 57,78 eura;
- da je tužitelj platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.747,06 kn, odnosno 364,60 eura;
26.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu istog kao stručnu izrađenu temeljem dokumentacije o predmetnom kreditu, a niti stranke na isti nisu u konačnici isticale primjedbe niti prigovore.
27. Slijedom naprijed navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj s osnove ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od ukupno 661,76 euro, a s osnove ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od ukupno 36.429,97 eura, te s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 364,60 eura; .
28. U odnosu na negativne tečajne razlike koje je vještak izračunao u iznosu od 57,78 eura, tužitelj je istaknuo prigovor zastare, koji je osnovan.
Naime, odredbom čl. 226. st. 2. ZOO-a propisano je da anuiteti zastarijevaju u roku od tri godine od dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 10.5.2024., a da je najkasnije potraživanje tuženika dospjelo 2008. godine osnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tužitelj, pa je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju (toč. II izreke rješenje).
28.1. Pritom se napominje da se na procesnopravni prigovor radi prebijanja ne primjenjuju odredbe članka 198. ZOO-a (čl. 339. ZOO/91) o materijalno pravnom prijeboju sa zastarjelom tražbinom, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rješenju posl. br. Rev-x 966/2015-3 od 23. rujna 2020.).
29. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknuo tuženik treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2018. (valutna klauzula), odnosno 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa).
Tužba u ovom predmetu je podnesena 13.6.2023., Prema tome, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev tužitelja, s osnova isplate za više plaćeni iznos zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.
Isto tako zastara nije nastupila niti u odnosu na isplatu za više plaćeni iznos zbog ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke (za razdoblje nakon 15.7.2019. do 1.1.2024.), jer također nije protekao petogodišnji zastarni rok, koji se u konkretnom slučaju računa od svake pojedine uplate, pri čemu je najstarije plaćanje izvršeno 15.8.2019. godine.
Pri tome valja reći da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem tužbe, a ne preinačenjem tužbe. To stoga što je u konkretnom slučaju preinaka tužbe moguća i dopuštena, kako je to sud i obrazložio pod toč. 6. ovog obrazloženja.
30. Prigovor zastare s osnova isplate s osnova ulazne naknade za obradu kredita u iznosu od 364,60 eura također nije u zastari, jer zastarni rok za istu počinje teći tek pravomoćnošću ove presude.
31. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, pa je stoga u tom dijelu isti prigovor neosnovan.
32. Slijedom navedenog, tužitelju bi pripadao iznos od ukupno 37.456,33 eura koji je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (toč. II. izreke presude).
33. Člankom 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u nalaz i mišljenje vještaka i financijsku dokumentaciju u spisu. Stoga se ne može prihvatiti stav tuženika da je tuženik savjestan stjecatelj i to pozivom na stav sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda iz ožujka 2004., koji se odnosi na ugovore o zajmu, dok se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu između tužitelja koji ima status potrošača i banke. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.
34. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 5. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 7/1), zastupanja na ročištima 20.5.2024., 11.7.2024., 17.10.2024. i 5.9.2025., za svako po 1.000,00 eura (Tbr. 9/1), za sastav podneska od 26.3.2024., 27.6.2024., 12.(13.) 2025. i 18.(19) 8.2025. u iznosu od 1.000,00 eura za svako (Tbr. 8/1), što iznosi ukupno 9.000,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 2.250,00 eura, te financijsko vještačenje u iznosu od 465,45 eura, iznosi ukupno 11.715,45 eura.
34.1. Sud tuženiku nije priznao trošak za sastav podneska od 19.4.2024., jer je navode iz istog trebao iznijeti u podnesku od 26.3.2024. kojim odgovara na tužbu, dok podnesak od 11.10.2024. uz koji dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje nije bio potreban, jer je uplata vidljiva u sustavu. Podnesak od 17.10.2024. isto tužitelju nije priznat, jer je navode iz istog tužitelj mogao iznijeti na ročištu od istog datuma.
34.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 17. rujna 2025.
Sutkinja
Martina Klanac
UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste, Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
