Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1365/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, broj P-859/2019-44 od 21. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-859/2019-44 od 21. rujna 2023.

- u dijelu pod stavkom I. kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9010510907 od 26. travnja 2005., koji je solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda br. OU-170/2005, sklopljenog između tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu čl. 4. toč. 4.1. i toč. 4.2., čl. 5., čl. 6., čl. 7. toč. 7.2., čl. 12. toč. 12.9 i toč. 12.10.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-859/2019-44 od 21. rujna 2023. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9010510907 od 26. travnja 2005., koji je solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda br. OU-170/2005, sklopljenog između tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu,

- u dijelu čl. 1. koja glasi: “…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.000,00 CHF (slovima: dvadesetosamtisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita... uz valutnu klauzulu, .... ";

-u čl. 12. toč.12.8. koja glasi "Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. S građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala." te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-859/2019-44 od 21. rujna 2023. u dijelu pod stavkom II. i III. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9010510907 od 26. travnja 2005., koji je solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda br. OU-170/2005, sklopljenog između tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditorau dijelu čl. 1., čl. 4. toč. 4.1. i toč.4.2., čl. 5., čl. 6. te čl. 7. toč. 7.2., čl. 12. toč.12.8., toč. 12.9 i toč. 12.10 (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.716,00 EUR, i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci (stavak II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.924,89 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate (stavak III. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Nesporno je da su stranke 26. travnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010510907 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 28.000,00 CHF na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika i da je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25%, kao i da se redovna kamatna stopa mijenjala na više od početno ugovorene, a da je rok otplate kredita bio 120 mjeseci.

6. Sporno je ima li se tužitelj pravo pozivati na presude iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama s obzirom da je tužitelj bio upoznat da se radi o ugovaranju s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

7.1. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.2. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju su odbijene revizije presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i 502. c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

9. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. („Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 10. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

10. Radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da preplata na ime tečaja u CHF i promjenjive kamatne stope iznosi 3.700,83 EUR.

11. U žalbi tuženik opširnim žalbenim navodima ističe da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. jer da je tuženik prilikom ugovaranja predmetnog ugovora poštovao zakonsku regulativu oko ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ustraje na prigovoru zastare. Ističe da je potpuno nejasna odluka suda i iz razloga što je sud prihvatio tužbeni zahtjev onako kako ga je postavio tužitelj već u tužbi unatoč tome što je nakon provedenog vještačenja vještak utvrdio manji iznos. Zaključno, osporava i odluku o troškovima postupka, te traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženiku se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.3. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdio konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iako to ne ističe u žalbi, tuženik nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka djelatnike banke koji je sklopio konkretni ugovor, pa nije dokazao da bi tužitelju bile dane potpune i jasne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

13.1. No, pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP), ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl.1. Ugovora, koja definira iznos kredita i glasi “…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.000,00 CHF (slovima: dvadesetosamtisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita... uz valutnu klauzulu, .... ".

13.2. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

13.3. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinu ništetnosti ukazuje tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika, prema odredbi čl.1021. ZOO važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužitelja kao potrošača.

13.4 Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita, a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

13.5. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

14.1. Također, ukazuje se da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na primjenu čl. 502.c ZPP u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 20. listopada 2006. iz čl. 12. toč. 12.8. o primjeni Općih uvjeta poslovanja tuženika.

14.2. Kako je prethodno navedeno, direktni se učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenom čl. 502.c. ZPP odnosi na odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u CHF.

14.3. Iako se temeljem čl. 81. st. 2. mjerodavnog ZZP/03 smatra da se o unaprijed sastavljenoj spornoj odredbi čl. 12. toč. 12.8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo jer tuženik ne dokazuje suprotno, to ne podrazumijeva da su se ujedno ostvarile i pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe. Stoga zaključak suda prvog stupnja o nepoštenosti tih odredbi i njihovoj posljedičnoj ništetnosti nije moguće prihvatiti.

14.4. Naime, da bi se određene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo mogle smatrati nepoštenima i posljedično ništetima, potrebno je da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Teret dokaza ovih činjenica je na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužitelju.

14.5. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja.

14.6. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužitelj, suprotno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP nije naveo činjenice ni ponudio dokaze za osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. toč. 12. 8. Ugovora o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. ZZP/03.

15.1. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

15.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

15.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15.4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, zastara je počela teći za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 10. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

16. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

17. Slijedom navedenog, nije doveden u sumnju zaključak suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita na ime promjene tečaja u CHF i kamatne stope jer ih je platio bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud. Međutim, u obrazloženju presude prvostupanjski sud utvrđuje da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka prema kojem izračunu vještaka tužitelju pripada razlika u ukupnom iznosu od 3.700,83 EUR, međutim prihvaća zahtjev tužitelja u iznosu od 3.716,00 EUR, koji prema tome ne odgovara iznosima iz nalaza i mišljenja vještaka već iznosima koji je obračunao sam tužitelj, s obrazloženjem da je razlika između postavljenog tužbenog zahtjeva i iznosa utvrđenog po vještaku 15,22 EUR te da se radi o neznatnoj razlici koja ne utječe na odluku suda.

18. Navedeno ne predstavlja valjan razlog zbog čega prvostupanjski sud prihvaća obračun učinjen po tužitelju odnosno zašto, iako nalaz i mišljenje vještaka prihvaća, ne prihvaća iznose navedene u nalazu i mišljenju te zašto odluku ne temelji na tom nalazu i mišljenju. Naime, dosuđeni iznos preplate ne odgovara niti po ukupnom zbroju niti po mjesečnim iznosima preplate tužitelja kako je ista utvrđena u nalazu i mišljenja vještaka.

19. Zbog izostanka valjanih razloga presuda se u dijelu pod stavkom II. izreke uopće ne može ispitati, te je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji sadržajno upire tuženik.

20. Zbog svega navedenog valjalo je, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP, presudu u dijelu pod stavkom II. izreke ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

21. Obzirom da je presuda ukinuta u pogledu glavnog zahtjeva za isplatu valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

22. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja ispravit će postupovne povrede ukazane ovom odlukom, raspraviti i ostale žalbene navode ukoliko su od utjecaja na ishod ovog postupka, te donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku u odnosu na potraživanje tužitelja.

23. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

U Varaždinu 17. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer