1                Poslovni broj Gž R-183/2023-2

 

             

              REPUBLIKA HRVATSKA              

              ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA                            

              Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola               Poslovni broj Gž R-183/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz T., ., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice R. H., M. pravosuđa, OIB: …, zastupanoj po O. državnom odvjetništvu u V. G., G.-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj … od 12. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana – i potvrđuje presuda O. suda u V. G. poslovni broj … od 12. svibnja 2023., u odluci o glavnoj stvari sadržanoj u toč. I. izreke.

 

              II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja, pa se preinačuje presuda O. suda u V. G. poslovni broj … od 12. svibnja 2023. u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. II. izreke i sudi:

 

              "Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe i zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

- u toč. I., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a kojim traži da se naloži tuženici da tužitelju na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 3.344,83 € /25.201,64 kn[1] bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihovog dospijeća pa do isplate (tako na prvi iznos od 69,82 € /526,05 kn od 16. kolovoza 2014., …), izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te da plati trošak parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama računatim na iznos od 3.824,08 €/28.812,53 kn od presuđenja pa do isplate,

- u toč. II., naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznos od 1.542,90 € / 11.625,00 kn, i

- u toč. III., da se odbija zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 447,94 € /3.375,00 kn, kao neosnovan.

 

2. Protiv te je presude u njenim toč. I. i II . izreke žalbu podnio tužitelj navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o parničnom trošku. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se presudu u pobijanom dijelu preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova i troškova žalbe, ili, podredno da se istu ukine u pobijanim dijelovima i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. ZPP-a.

 

4. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu te potvrdi presudu suda prvog stupnja, a traži i trošak odgovora na žalbu.

 

5. Žalba tužitelja nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari (toč. I.), dok je osnovana u pogledu sporednog potraživanja – odluke o troškovima postupka (toč. II.).

 

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 3.344,83 €/25.201,64 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne dijelove toga iznosa kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke presude, na ime naknade za neiskorišteni dnevni odmor (stanku) tijekom rada uslijed čega da mu je tuženica povrijedila pravo iz radnog odnosa i njegovim radom se neosnovano obogatila.

 

7. U ovome predmetu nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju od 29. srpnja 2014. do 29. srpnja 2019. bio zaposlen kao državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav i probaciju, te da je bio raspoređen na rad u Odgojni zavod u T. na radno mjesto pravosudnog policajca.

 

8. Sporna je, prije svega, osnova tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno da li je tužitelj u utuženom razdoblju na svom radnom mjestu svakodnevno mogao koristiti svoje pravo na stanku u trajanju od 30 minuta kada radi u smjenama, odnosno 60 minuta kada radi u turnusima, da li je ista morala biti u neprekinutom trajanju, te da li je tuženica bila u obvezi voditi evidenciju stanke, kao i visina tužbenog zahtjeva.

 

9. Odlučujući o tim spornim pitanjima, sud prvog stupnja je, po ocjeni ovoga suda, nakon dovoljne raspravljenosti svih za ovaj predmet relevantnih činjenica ispravno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja, uz ispravna utvrđenja:

              - da je na tužitelju bio teret dokazivanja spornih činjenica u ovome predmetu, kada tvrdi da ga je tuženica onemogućila u nekorištenju stanke te da je tuženica imala obvezu vođenja evidencije stanke (po čl. 135. st. 1. Zakona o radu, Narodne novine br. 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje: ZR),

              - da vezano uz tvrdnju tužitelja kako je tuženica bila u obvezi vođenja evidencije stanke, ni jednim zakonskim propisom nije predviđeno vođenje evidencije o korištenju stanke radnika, pa tako ni Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine br. 32/15, 97/15 i 73/17),

              - da tužiteljev iskaz sud nije prihvatio vjerodostojnim budući je njegova tvrdnja kako u utuženom razdoblju nije koristio stanku neuvjerljiva i neživotna te u kontradikciji s pojedinim navodima iznesenim tijekom postupka i sa samim iskazom, a da nije životno ni logično da bi osoba na pojedinom poslu radila od 2006., a da nikad na istom nije mogla koristiti stanku, pogotovo u razdoblju koje se odnosi na utuženo razdoblje (razdoblje od 5 godina),

              - da je uvidom u Obračunske liste utvrđeno da su se tužitelju u utuženom razdoblju po potrebi na plaći obračunavali troškovi za "gablec" (topli obrok) i "kantine", pri čemu sud drži nelogičnim da bi osoba koja ne može koristiti stanku, a samim time opravdano je za pretpostaviti da ne može ni konzumirati obrok, pristala na to da joj se s plaće odbija iznos upravo za "gablec" i "kantinu" kroz veći dio utuženog razdoblja,

              - da su navodi iz podneska od 7. siječnja 2020. u kojima tužitelj tvrdi da se obraćao poslodavcu u vezi nemogućnosti korištenja stanke u proturječju s njegovim iskazom danim na ročištu 16. siječnja 2023. (list 195 spisa) kada je iskazao da se nikada nije pisano obratio nadređenom u vezi s tim problemom, iz kojeg razloga je sud cijenio njegov iskaz neistinitim i nevjerodostojnim,

              - da je temeljem iskaza saslušanog svjedoka B. S. utvrđeno da kod odlazaka na stanku službenik nije morao biti zamijenjen drugim službenikom, već je bilo dovoljno da se javi dežurnom, kao i da se u dnevnom izvješću nije evidentiralo svako napuštanje radnog mjesta, te da su isti znali koristiti stanku od sat vremena kada bi otišli u restoran u K. T., a iz iskaza svjedoka V. V. koji obavlja posao dežurnog smjene proizlazi da izvješće dežurnog smjene ne sadrži podatke o korištenju stanke, niti postoji obveza unosa tih podataka (koje je iskaze sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti kao vjerodostojne, s obzirom da ti svjedoci nisu zainteresirani za ishod postupka),

              - da iz odredbe čl. 73. st. 1. ZR-a i čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima koji propisuje minimalan sadržaj evidencije o radnom vremenu proizlazi da se stanka ubraja u radno vrijeme (vrijeme prisutnosti radnika na radu), čime se ista razlikuje od ostalih odmora na koje prema propisima radnik ima pravo, poput dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, koji se ne ubrajaju u vrijeme prisutnosti radnika na radu, pa stoga da u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu poslodavac nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika budući da se vrijeme stanke ubraja u samo radno vrijeme,

              - da se činjenica što tuženica nije vodila evidenciju o korištenju stanke ne može tumačiti na njezinu štetu budući da ju niti jedan propis ne obvezuje na to, a osobito kada se ima u vidu da je tuženica uredno vodila sve evidencije o radnom vremenu na koje ju propisi obvezuju,

              - da to što stanka nije evidentirana u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači da ista nije i korištena, a da je tužitelj koristio stanku proizlazi iz iskaza samog tužitelja da je koristio stanku dok je objedovao na radnom mjestu, pri čemu valja naglasiti kako priroda  tužiteljevog posla kao pravosudnog policajca u O. zavodu T., nije takva da podupire njegove tvrdnje da tijekom cijelog svog radnog staža nikada nije mogao koristiti stanku jer tužitelj pogrešno tumači da se korištenje stanke konzumira isključivo napuštanjem radnog mjesta u smislu izlaska izvan kruga kaznionice ili napuštanja porte budući da ni jednim propisom nije propisano da se stanka koristi izvan radnog mjesta,

              - da je odredbom čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/18 i 2/19 – dalje: KU) propisano da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane, međutim upravo tu spornu činjenicu, tužitelj koji tvrdi da nije mogao koristiti pravo na stanku nije dokazao, i

              - da je tijekom postupka utvrđeno da su zaista postojale iznimne situacije kada tužitelj zbog prirode posla nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana, međutim, tužitelj nije dokazao da je u tim slučajevima od poslodavca tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, a što je tužitelj trebao učiniti sukladno odredbi čl. 42. KU.

 

10. Takva su utvrđenja, sa takvim zaključcima – pravnog značaja, rezultat valjane i savjesne ocjene suda prvog stupnja, dostupnih mu i predočenih dokaza, ocjene za koje je taj sud u svojoj odluci dao valjane, dovoljno logične i uvjerljive razloge, ocjene na koju je taj sud imao pravo – koju takvu, pa i bez potrebe da se ti razlozi posebno ponavljaju, prihvaća i ovaj sud.

 

11. Okolnost, s time u vezi, da je sud prvog stupnja tako ocijenio predložene mu i dostupne dokaze, ocjenom – sa kojom tužitelj nije zadovoljan, ne može donijetu presudu činiti nevaljanom i nezakonitom, obzirom da je sud prvog stupnja za svoju odluku iz navedenih utvrđenja – na kojima se ta presuda temelji, dao valjano obrazloženje (po čl. 338. st. 4. ZPP-a), sa razlozima koji tu presudu opravdavaju.

 

12. Prije svega, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da prema Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima tuženica nije bila u obvezi voditi evidenciju o korištenju stanke radnika, slijedom čega je, a sukladno čl. 135. st. 1. i 4. ZR-a, teret dokaza, da mu u spornom razdoblju nije svakoga radnoga dana omogućen dnevni odmor (stanka) u propisanom trajanju, bio na tužitelju.

 

13. Također, neosnovano tužitelj u svojoj žalbi osporava pravilnost ocjene iskaza svjedoka, pa tako i iskaze M. N., D. B. i L. B. od strane suda prvog stupnja, s obzirom da je sud prvog stupnja naveo jasne i neproturječne razloge zašto nije prihvatio njihove iskaze navodeći da su iskazivali neuvjerljivo, nelogično i neživotno, kao i da su osobno zainteresirani za ishod ovog postupka, jer su i sami podnijeli tužbe sudu prvog stupnja za istu pravnu stvar.

 

14. Ono što je odlučno u ovome predmetu je da je tužitelj imao pravo kada priroda rada nije dozvoljavala prekid rada, pa iz tih razloga nije mogao koristiti dnevni odmor (stanku), tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane sukladno odredbi čl. 42. KU-a, međutim, i prema vlastitom iskazu tužitelja to nikada nije tražio, a slobodnim bi danima bili kompenzirani  sati koje tužitelj nije koristio za dnevni odmor (stanku), ukoliko ih je bilo, slijedom čega, sada, niti ne postoji obveza tuženice da tužitelju naknadi vrijeme dnevnog odmora (stanke) kada mu isti iznimno nije bio omogućen.

 

15. Pritom je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to što nije izvršen uvid u knjigu dnevnog izvješća dežurnog smjene, u kojem se prema navodima tužitelja vodila evidencija svih događaja pa tako i prekid rada tužitelja zbog korištenja stanke za vrijeme rada, jer ako je i bilo dana kada tužitelju zbog iznimnih okolnosti nije bilo omogućeno korištenje dnevnog odmora (stanke), tužitelj je imao pravo da to vrijeme iskoristi kao slobodan dan, a što međutim nije tražio pa slijedom toga sada neosnovano potražuje da mu se za neiskorištene sate odmora isplati naknada.

 

16. Nadalje, nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju se poziva tužitelj u svojoj žalbi kada postavlja pitanje zašto je sud izveo dokaz financijskim vještačenjem a da prije toga nije utvrdio osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva, iako u konačnici taj dokaz nije cijenio, jer je zaključio kako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva. Navedeno iz razloga što je dokaz izvođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja u tužbi predložio sam tužitelj kao temelj za postavljanje tužbenog zahtjeva u ovom postupku u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a, a iz stanja spisa proizlazi kako je sam tužitelj, iako je tuženica tijekom cijelog postupka osporavala pravnu osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, na ročištu od 17. ožujka 2021. (i podnesku od 15. ožujka 2021.) ustrajao na navedenom dokaznom prijedlogu, koji je u konačnici i usvojen, te se na taj način izložio nastanku troška postupka svojom odlukom.

 

17. Slijedom iznijetog, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava – pozivom na odredbu čl. 135. ZR-a u vezi s čl. 73. st. 1. ZR-a i čl. 42. KU-a, odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a kako pritom nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni one na koje tužitelj ukazuje u svojoj žalbi, to je njegovu žalbu valjalo odbiti, kao neosnovanu, u odnosu na odluku o glavnoj stvari i odlučiti kao u toč. I. izreke (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

18. Međutim, djelomično je osnovana žalba tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka kada se poziva na čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine  - Međunarodni ugovori – br. 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – Ispravak, 14/02, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) prema kojoj odredbi svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, a nitko ne može biti lišena svoga vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Ističe kako predmetna tužba nije bila lišenje ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se radi o klasičnom građanskopravnom odnosu između privatnih osoba, kao i da dosuđeni trošak nije neznatan s obzirom na materijalne prilike i činjenicu da isti premašuje mjesečnu plaću tužitelja, pa smatra da odlukom o trošku nije postignuta pravična ravnoteža, odnosno da bi plaćanje navedenog troška predstavljalo prekomjeran teret.

 

19. Polazeći od pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. kako u svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, ocijenjeni su žalbeni navodi tužitelja te je utvrđeno da su isti osnovani.

 

20. Naime, tužitelj je tužbu podnio s osnova potraživanja koja bi proizlazila iz činjenice da je zaposlenik tuženice, pa predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na traženu isplatu bilo potpuno neopravdano, na što osnovano ukazuje u svojoj žalbi. Pritom tužitelj osnovano ističe kako se ne radi o klasičnopravnom odnosu između privatnih osoba, jer su tužitelj i tuženica u odnosu radnika i poslodavca, a osim toga dosuđeni iznos troškova koje bi tužitelj trebao naknaditi tuženici (1.542,90 €/11 625,00 kn) nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, jer prema podacima iz spisa preinačuje iznos mjesečne neto plaće tužitelja.

 

21. Stoga je, a imajući  u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud zaključio kako odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža, odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužitelja predstavlja prekomjeran teret, što bi posljedično dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

22. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. II. izreke i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

23. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari, već s dijelom sporednog potraživanja, to je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka, kao neosnovan (po čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 5. ZPP-a).

 

24. Zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (po čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

U Puli-Pola 12. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća:

 

Marija Sošić