Poslovni broj Gž-495/2023-2

 

Poslovni broj Gž-495/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan kao predsjednice vijeća, Zorana Šarića kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika VTO M. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., protiv tuženice-protutužiteljice S. H. iz S., OIB:… zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: Povrv-155/2021-16 od 9. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o j e

 

1.           Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: Povrv-155/2021-16 od 9. siječnja 2023. u pobijanim dijelovima (toč. I.,II.,IV.,V.,VI. i VII.)

 

2. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u toč. I. djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. V. iz S., poslovni broj: Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu u kojem je tuženici – protutužiteljici (dalje u tekstu: tuženica) naloženo isplatiti tužitelju - protutuženiku  (dalje u tekstu: tužitelju) iznos od 278,72 eura[1]/2.100,00 kuna s zateznim kamatama. Točkom II. pobijane presude djelomično je ukinut platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi za iznos glavnice u iznosu od 64,66 eura/487,20 kuna zajedno za zateznim kamatama, dok je točkom III. pobijane presude ukinut platni nalog u dijelu koji se odnosi na nastale i predvidive troškove ovršnog postupka. Toč. IV. i V. pobijane presude odbijeni su protutužbeni zahtjevi tuženice kojim traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o kratkoročnom zajmu br. 5300018072 od 26. studenog 2020. (dalje u tekstu: Ugovor), odnosno da se utvrde ništetnima odredbe članaka 1., 2., i 5. Ugovora, dok je toč. VI. utvrđeno da je u Ugovoru sklopljenim između stranaka ništetna ugovorna odredba čl. 7. Ugovora. Toč. VII. tuženici je naloženo naknaditi tužitelju-protutuženiku troškove postupka.

 

2. Protiv toč. II., VI. i VII. presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude u toč. II. i VI. pogrešno primijenio materijalno pravo, posebno odredbe čl. 350. st. 1. i čl. 351. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO). Ističe da nije sporno da se na konkretan odnos ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje u tekstu: ZZP/2014) kao lex specialis, ali taj zakon uopće ne sadrži odredbe o ugovornoj kazni, stoga se isključivo ima primijeniti ZOO. Navodi da dužnik koji plaća ugovornu kaznu uopće ne plaća kaznu nego svojevoljnu unaprijed preuzetu obvezu zbog neispunjena ili zakašnjenja. Prilikom ocjenjivanja je li sporna odredba o ugovornoj kazni (čl. 7. Ugovora) ništetna ili nije, sud prvog stupnja je bio dužan prvenstveno utvrditi jesu li ugovorne strane za konkretnu obvezu dužnika uopće smjele ugovoriti ugovornu kaznu, ne ulazeći pritom u ocjenjivanje njezine visine. Propuštajući ocijeniti navedenu odlučnu činjenicu sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022., dalje: ZPP). Navodi da je zakonodavac propisivanjem odredbe čl. 354. ZOO dao dužniku, ovdje tuženici, mogućnost da zatraži od suda da se nerazmjerno visoka ugovorna kazna smanji na realan iznos, a što ina nije učinila. Smatra da je odredbom čl. 352. ZOO propisano da sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi pa budući da sud nije utvrdio da bi obveza tuženice na dostavljanje sredstava osiguranja bila ništetna, očito je da tada ni odredba od ugovornoj kazni ne smije biti ništetna. Donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja postupio je suprotno odredbi čl. 352. ZOO. Budući da je sud prvog stupnja utvrdio da su sporne odredbe o ugovornoj kazni jasno i razumljivo sastavljene, očito je da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 49. st. 1. ZZP/2014 u vezi s člankom 55. st. 1. ZZP/2014. Osporava i trošak postupka te potražuje trošak sastavljanja žalbe.

 

2.1. Predlaže prihvatiti žalbu te preinačiti presudu u toč. II., VI. i VII. na način da se naloži tuženici isplatiti tužitelju iznos od 64,66 eura/487,20 kuna s zateznim kamatama, odbiti protutužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tuženici da u cijelosti naknadi tužitelju trošak, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovan postupak.

 

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako se već iz samih uvjeta pod kojima je sklopila ugovor o zajmu može zaključiti o njezinoj lakomislenosti, nedovoljnom iskustvu, zavisnosti, nuždi i teškom materijalnom stanju, jer se na sklapanje ovakve vrste ugovora o zajmu pristaje samo u stanju teškog materijalnog stanja i nužde, dok se o lakomislenosti i nedovoljnom iskustvu može zaključiti iz namjere da će tuženica moći ispoštovati obveze u navedenom periodu. Ističe da se nalazila i da se i dalje nalazi u teškoj financijskoj situaciji u kojoj je zbog teške bolesti majke bila primorana biti uz nju 24 sata na dan, te je bila primorana zatražiti ovakav oblik zajma kako bi mogla prehraniti i sebe i svoju tešku bolesnu majku. Smatra da je utvrđenjem ništetnosti čl. 7. Ugovora vidljivo nepoštenje tužitelja kao trgovca u obavljanju svoje djelatnosti, gdje je znao ili morao znati da u tipski, unaprijed formulirani ugovor stavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja ide na štetu potrošača. Podnosi žalbu i protiv odluke o troškovima postupka.

 

3.1. Predlaže da sud drugog stupanja preinači presudu u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženici, podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastavljanja žalbe.

 

4. Sa žalbama je postupljeno je po čl. 359. ZPP. Odgovor na žalbe nije dostavljen.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Predmetni spor pokrenut je prijedlogom za ovrhu od 11. siječnja 2021. te je 13. siječnja 2021. doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je naloženo ovršenici (tuženici) da roku osam dana namiri tražbinu ovrhovoditelja (tužitelja) u iznosu 2.587,20 kuna s zateznim kamatama od 29. prosinca 2020. Po prigovoru ovršenice, rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

6.1. U pobijanoj presudi održan je na snazi platni nalog u dijelu u kojemu je naloženo tuženici platiti tužitelju 278,72 eura/2.100,00 kuna, dok je ukinut u dijelu u kojemu je naloženo tuženici platit na ime ugovorne kazne 64,66 eura/487,20 kuna. Nadalje, odbijeni su protutužbeni zahtjevi tuženice, kojim traži da su utvrde ništetnim Ugovor o kratkoročnom zajmu odnosno podredno da se utvrde ništetnima odredbe članaka 1., 2., i 5. Ugovora, dok je protutužbeni zahtjev usvojen u dijelu u kojemu tuženica traži utvrđenje ništetnim čl. 7. Ugovora koji se odnosi na ugovornu kaznu zbog nedostavljanja sredstva osiguranja od strane tuženice.

 

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je nesporeno utvrđeno:

 

-      da je tuženica s tužiteljem kao zajmodavcem sklopila Ugovor o kratkoročnom zajmu br. 5300018072 od 26. studenog 2020. na iznos od 2.100,00 kuna i rok otplate 28. prosinca 2020., bez kamata, uz plaćanje jednokratne naknade u iznosu 30,00 kuna);

-              da je tužitelj iznos zajma od 2.100,00 kuna isplatio tuženici, a da je tužena isplatila jednokratnu naknadu u iznosu 30,00 kuna;

-               da iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja od 28. prosinca 2020. proizlazi postojanje dospjele novčane tražbine tuženice prema tužitelju, po osnovi zajma u iznosu 2.100,00 kuna na ime glavnice s dospijećem 28. prosinca 2020. te ugovorne kazne na nenovčane obveze u iznosu 487,20 kune s dospijećem 28. prosinca 2020., ukupno 2.587,20 kune;

-               da tuženica nije postupila sukladno odredbi čl. 6. Ugovora, odnosno nije dostavila tužitelju instrumente osiguranja i to bianco zadužnicu i suglasnost o zapljeni primanja;

-               da je čl. 7. Ugovora određeno da će tuženica, ukoliko u roku od tri dana od dana isplate zajma ne dostavi tužitelju opisane instrumente osiguranja, platiti tužitelju ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu u iznosu 0,8% isplaćenog zajma za svaki dan kašnjenja;

-               da tužena nije isplatila iznos primljen na ime zajma;

-               da nije dostavila tužitelju tražene instrumente osiguranja, pa joj je tužitelj obračunao ugovornu kaznu na nenovčanu obvezu za svaki dan trajanja ugovora (osim za prva tri dana); za svaki dan kašnjenja 48,00 kuna (2.100,00 kn x 0,8% = 16,80 kuna), pa ugovorna kazna iznosi 487,20 kuna (16,80 kuna/dan x 29 dana = 487,20 kune).

 

7.1. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj tuženici beskamatno pozajmio iznos od 2.100,00 kuna s naknadom od 30,00 kuna, a tuženica je isplatila samo naknadu od 30,00 kuna, dok pozajmljeni iznos nije vratila u ugovorenom roku pa je prema odredbi čl. 9. u vezi s odredbom čl. 499. st. 1. ZOO, tuženoj naložena isplata iznosa od 2.100,00 kuna zajedno s zateznim kamatama od 29. prosinca 2020. do isplate.

 

7.2. Pritom sud prvog stupnja zaključuje da tuženica neosnovano tvrdi da se radi o zelenaškom ugovoru, jer preuzimanje obveze da se u ugovorenom roku beskamatno vrati svota novca koja je pozajmljena nije protivno moralu, prisilnim odredbama ZZP/2014, niti je obveza tuženice na povrat zajma u očitom nerazmjeru s obvezama tužitelja iz tog ugovora, a što bi ga činilo zelenaškim u tom dijelu. Također sud prvog stupnja zaključuje da je obveza na povrat zajma glavni predmet ugovora, pa nije dopušteno ocjenjivanje njezine poštenosti jer je riječ o odredbama iz čl. 1. - 5. Ugovora o zajmu koje su jasne, lako razumljive i uočljive, pa iz tog razloga odbija protutužbeni zahtjev tuženice za utvrđenje ništetnosti tog ugovora, odnosno eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 1., 2. i 5. Ugovora.

 

7.3. U odnosu na ugovornu kaznu sadržanu u čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena visina penala od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan zakašnjenja zbog nedostavljanja instrumenata osiguranja, sud prvog stupnja zaključuje da ta ugovorena sankcija za neispunjenje sporedne obveze tuženika nije razmjerna, odnosno daleko premašuje ono što je prikladno za osiguranje postizanja ciljeva koji se ovom ugovornom odredbom nastoje ostvariti (osiguranje tražbine od 2.100,00 kuna) i prelazi ono što je potrebno za postizanje tih ciljeva. Zbog toga utvrđuje da je odredba čl. 7. nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 49. st. 1. ZZP/2014 jer očito stvara neravnotežu u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tuženice kao potrošača. Nadalje sud utvrđuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 55. st. 1. ZZP/2014) pa je u skladu s praksom Suda EU, odnosno čl.  6. Direktive 93/13 treba tumačiti kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača.

 

8. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP) ocjena je ovoga suda, da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno bitno činjenično stanje, a pritom nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti kao ni one na koje ukazuje žalitelj.

8.1. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer odluka sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni te odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

9. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, tako ugovorna kazna na način kako je ugovorena u čl. 7. Ugovora ne bi bila suprotna odredbama čl. 350. st. 3. ZOO, jer obveza koju tuženica nije ispunila nije novčana obveza. Međutim, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je ugovor o zajmu koji su stranke zaključile potrošački ugovor i na njega se primjenjuju odredbe o ZZP/14.

 

9.1. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP/14 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 2. istog čl. određeno je kako smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Zaključno, st. 3. određuje da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima.

 

9.2. Prema odredbi čl. 51. ZZP/14 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Zaključno, prema odredbi čl. 55. ZZP/14 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

 

9.3. I prema shvaćanju ovog suda, ugovaranje ugovorne kazne kojom se penalizira nedostavljanje sredstva osiguranja na način da je potrošač dužan platiti 0,8% zajma za svaki dan kašnjenja predstavlja prekomjeran teret potrošaču i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je navedena odredba čl. 7. Ugovora nepoštena, te samim time i ništetna (članak 52. ZZP) kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja pa na temelju tako ugovorenih odredbi tužitelj ne može zahtijevati isplatu od tuženice.

 

9.4. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nepoštene odredbe nije ni bilo. To s obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja i utvrdio, da je obvezan nepoštenu ugovorenu odredbu izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene. Stoga neosnovano tužitelj prigovara drugačijem utvrđenju visine ugovorne kazne, odnosno pogrešnoj primjeni čl. 352 i 354. ZOO.

 

9.5. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio ništetnim odredbu čl. 7. Ugovora kojim  je ugovorena visina penala od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan zakašnjenja zbog nedostavljanja instrumenata osiguranja ništetnom pa je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama II. i VI.

 

10. Nadalje, sud prvog stupnja je i pravilno  zaključio da se u konkretnome ne radi o zelenaškom ugovoru jer razloge zelenaškog ugovora (nužda, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavist) mora dokazati tuženica, koja tijekom postupka nije dokazala očiti nerazmjer uzajamnih davanja bilo koje ugovorne strane, ni nepovoljne okolnosti na strani bilo kojeg od ugovornika. Dakle, tuženica tijekom postupka, niti činjeničnim navodima niti predloženim dokazima, nije uspjela dokazati postojanje pretpostavki za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora o zajmu, kako prema općem pravilu o ništetnosti iz odredbe čl. 322. ZOO tako niti prema nekoj drugoj posebnoj odredbi koja predviđa razlog ništetnosti kao što su zelenaški ugovori (čl. 329. ZOO) ili postojanja mane volje koje dovode do ništetnosti pravnog posla (npr. uporaba sile) ili nekog drugog razloga ništetnosti pravnog posla na koje sud inače pazi po službenoj dužnosti.

 

10.1. Radi svega navedenog činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i prema stajalištu ovoga suda ne opravdavaju pružanje tuženici zatražene pravne zaštite na način da se sporni ugovor o zajmu utvrdi ništetnim, kao niti odredbe čl. 1., 2 i 5. Ugovora jer nije dokazala da bi takav ugovor bio sklopljen iskorištavanjem nevolje tuženice radi postizavanja nerazmjerne imovinske koristi pa da bi bio suprotan moralu društva niti protivan načelu poštenja i savjesnosti. Ovakav zaključak tuženica nije uspjela dovesti u pitanje niti žalbenim navodima, radi čega je njezinu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojemu je protutužbeni zahtjev odbijen, kao i u dijelu u kojemu je održan na snazi platni nalog kojim se obvezuje tuženicu isplatiti tužitelju dugovani iznos zajma (toč. I.,IV. i V.)

 

11. Konačno, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014.,  107/2015. i 37/2022. dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, pa su i u tom dijelu žalbe stranaka neosnovane.

 

12. Slijedom navedenog, valjalo je, kao neosnovane odbiti žalbe stranaka i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

13. O zahtjevu stranaka za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, budući da nisu uspjeli sa žalbama, pa mu stoga ne pripada ni zatraženi trošak.

 

 

U Puli-Pola 12. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća

                                                                                   

Mirna-Nada Terlević Sebastijan,v.r.