REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-229/2024-24

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici mr.sc. Gordani Šimunov, odvjetnici iz Zadra, protiv tuženika Grada Zadra, OIB: 09933651854, Narodni Trg 1, Zadar, radi: utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave dana 26. kolovoza 2025. te objave dana 17. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] stekao pravo vlasništva č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 1107m2 nastale parcelacijom matične nekretnine oznake č.z. 626/34 k. o. [katastarska općina] ukupne površine 9852m2,( sve prema Geodetskom elaboratu koji je sačinio ovlašteni dipl.ing. geod. ČA i koji je Elaborat potvrđen od Ureda za katastar Zadar, Klasa: 932-06/2022-02/1780, Urbroj: 541-24- 02/10-22-5 od 28.lipnja 2022. godine), a koju je nekretninu na skici lica mjesta od 15.svibnja 2025.godine označio i ovlašteni sudski vještak Dražen Trobarina žutom bojom, te likom i točkama A-B-C-D- E-F-G-J-K-L-M-N-A i to kao dio č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ukupne površine 1107m2, koji lik odgovara novonastaloj k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za cijelo, a koju nekretninu čine tri zasebna lika i to prvi lik označen na skici žutom bojom i slovima A-B-C-D-P-M- N-A površine 124m2, drugi lik označen na skici žutom bojom i slovima E-R-L-M-P-D- E površine 172m2 ( odnosno ukupno ta dva lika imaju površinu 296m2 (lik A-B-C-D-E- R-L-M-N-A), te treći lik označen slovima E-F-G-J-K-L-R-E površine 811m2, što je tuženik dužan priznati i slijedom toga dozvoliti tužitelju da to svoje pravo vlasništva i upiše u zemljišne knjige, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.829,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, podnesenoj ovom sudu dana 1. veljače 2024. godine navodi da je u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška] upisana č. zem. [katastarska čestica] od koje parcelacijom nastaje č. zem. [katastarska čestica] površine 1107m2, u posjedu i vlasništvu tužitelja za cijelo. Parcelirana nekretnina da po kulturi ne predstavlja nikakav put, već da je stotinama godina dio ograđenog dvorišta tužitelja koje dvorište sa njegovom nekad č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ( danas legaliziranim objekt nove oznake 6643 k. o. [katastarska općina], u naravi stambena zgrada, nekad kuća stara gotovo 200 godina, pomoćne zgrade i dvorište predstavljaju jedinstveni kompleks nekretnina tužitelja. Navedeni upis prava vlasništva ne odgovara stvarnom stanju. Stvarni vlasnik predmetne nekretnine je tužitelj za cijelo. Kuću uz predmetnu nekretninu izgradili su davno prednici tužitelja, a djed predlagatelja JA obrađivao je sve povrtne kulture na ovdje utuženoj nekretnini, odnosno vrtu uz kuću, okućnica je davno ograđena od ostalog dijela matične nekretnine. Pok. JA su naslijedili otac predlagatelja ZA JA i njegov brat OA. Diobom unutar obitelji predmetna je nekretnina pripala ocu predlagatelja, ZA, a nakon njegove smrti tužitelju za cijelo. Okućnica se oduvijek obrađivala u poljoprivredne svrhe, posjed je miran i nikada nije bio uznemiravan niti od koga. Kako je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, a nije u mogućnosti redovnim putem zatražiti uknjižbu prava vlasništva na istoj, ma očigledan pravni interes za podnošenje ove tužbe , te predlaže a se zemljišno-knjižno stanje uskladi sa stvarnim stanjem, radi čega predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu 8. ožujka 2024. (l.s. 28), navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, te predlaže isti odbiti kao neosnovan u cijelosti. Tužitelj se poziva na nasljeđivanje iza smrti oca i djeda, diobu u obitelji, te dugogodišnji posjed obitelji ZA, bez da u spis prilaže ikakav dokaz na te okolnosti. Navodi kako utužena nekretnina ne predstavlja put da su bespredmetni jer da ako nešto nije put, da ne znači automatski da je vlasništvo neke fizičke osobe, odnosno ovdje tužitelja. Iz priloženog elaborata slijedi kako utuženo zemljište nije ni evidentirano kao posjed tužitelja, već Grada Zadra, pa je posve svejedno vodi li se po kulturi kao put ili pašnjak.

3. U ovoj pravnoj stvari sud je izveo sljedeće dokaze, izvršio je uvid i pročitao: zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 4-6), geodetski elaborat (l.s. 7-19), zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (l.s. 20), te povijesni zk. izvadak za navedeni uložak (l.s. 34-38), kopiju snimke iz zraka (l.s. 39), održao ročište na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika dana 15. svibnja 2025. (l.s. 51-58), kopiju katastarskog plana (l.s. 65), na ročištu održanom pred ovim sudom 26. kolovoza 2025. izveo dokaz saslušanjem tužitelja te svjedoka KA i SA (l.s. 69-74).

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini nastaloj parcelacijom matične čest. i to posjedujući istu osobno i po svojim prednicima u vremenu potrebnom za stjecanje prava dosjelošću. Među strankama je sporno jesu li se ostvarile navedene pretpostavke u odnosu na tužitelja te je u tom pravcu ovaj sud proveo gore navedene dokaze.

5. S obzirom na predmet spora u ovoj pravnoj stvari, to je za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo potrebno utvrditi jesu li osnovani navodi tužitelja u ovoj pravnoj stvari, da je osobno i po svojim prednicima stekao pravo vlasništva na navedenoj nekretnini, odnosno, kod činjenice da je dokazao pravni slijed stjecanja od svojih prednika, trebalo je utvrditi jesu li i na koji način, pravo vlasništva na navedenim nekretninama stekli njihovi pravni prednici.

6. Neposrednim opažanjem, na ročištu na licu mjesta, ovaj sud uvjerio se u izgled sporne nekretnine, koja je sa svih strana ograđena, uglavnom starim suhozidom, ali i žičanom ogradom, odnosno plotom (prirodna, živa ograda od drveća i niskog raslinja). Prema susjedu I nalazi se kameno-betonski zid kojim je ova nekretnina omeđena na pravcu omeđenom točkama G-J. Ovaj sud utvrdio je položaj postojećeg bijelog kolnog puta o kojem iskazuje tuženik u svom odgovoru na tužbu te je utvrđeno kako sporna nekretnina ni u jednom svom dijelu ne predstavlja kolni put kojim bi se služilo više osoba za prolaz uz spornu nekretninu. O tome svjedoče i fotografije lica mjesta. Što se tiče samog izgleda sporne nekretnine, konstatirano je i na skici sudskog očevida označeno, staro dvorište tužitelja ispred kuće i pomoćnih objekata koje dvorište tužitelja je omeđeno starim suhozidom u odnosu na drugi dio sporne nekretnine, koji je na skici sudskog očevida označen kao zemljište gusto obraslo niskom makijom i raslinjem.

7. Na okolnost posjedovanja spornog dijela, ovaj sud saslušao je svjedokinju KA (stara 78 godina, l.s. 71-72), sestričnu tužitelja, čija majka je bila svjedokinjina teta Č. Ova svjedokinja da od 1958. godine često dolazi na Bokanjac, na spornu nekretninu koja se nalazi na predjelu koji se naziva Mrkića stan. Svjedokinja je opisala da se radi o jednoj staroj kući katnici, da misli da su J bili jako bogati jer da su imali jedno veliko dvorište, vrt koji su obrađivali, a ispod vrta da su posjedovali još jedan veliki prostor na kojem da je paslo njihovo blago, a da su držali ovce i krave. Ova svjedokinja na pokazanoj skici sud. očevida opisala kako je čest. oznake 610/1, koja se nalazi sjeverozapadno od sporne nekretnine, koja nije ograđena u odnosu na čest. 610/1, navela da je to sve bilo Mrkićevo. Tamo da je imao zemlju muž ŽA. Ova svjedokinja da se sjeća još tužiteljevog pradjeda. Tužiteljev otac da se zvao CA i da je oženio tetu ove svjedokinje Č. Tužiteljev djed Z da je imao ženu BA i on da je umro 1936. ili 1937. godine. Nekretnina da je bila ograđena sa svih strana suhozidom i dračom, a južnije da se nalazi neka gostiona podignuta prije možda desetak godina, čiji vlasnik da je zaravnao dio gdje je sada parkiralište. Svjedokinja misli da je taj vlasnik parkiralište kupio od ĆA. Kasnije svjedokinja navodi da se ĆA zapravo zove GA. ĆA, čija majka je bila ĆA, a udala se za GA. Navodi da se tužitelj podijelio sa svojim sestrama, koje da su svoje dijelove prodale, pa da je tako tužiteljeva sestra svoj dio prodala upravo ovom I, vlasniku gostionice južnije od sporne nekretnine. Donkova nekretnina da je graničila sa nekretninom koja je nekad pripadala GA.

8. Svjedok SA (star 63 godine, l.s. 72), naveo je da je njegova baka O bila udana za tužiteljevog djeda CA, s kojim da je živjela u [adresa] stanovima do 1974. Do tada da je ovaj svjedok često tamo dolazio i boravio. Nakon smrti tužiteljevog djeda 1974. godine, tužiteljeva baka da je 1974. godine otišla u Bokanjac sa ocem ovog svjedoka, a na nekretnini da je ostao tužiteljev otac CA. Ovaj svjedok navodi da se radilo o velikom dvoru ograđenom suhozidom. Prema jugozapadu, Donkova nekretnina da je bila sve do suhozida, odnosno do Bušljetine štale, a sve od Bušljetine štale, pa do kuće na spornoj nekretnini da je bilo od pok. LA. K (tužiteljev djed). Suhozida, za koji navodi da je predstavljao granicu prema Bušljeti, da više nema, jer da je kuća koju sada ima S zapravo naslonjena na položaj prijašnjeg suhozida, sve od Ž kuće prema kući tužitelja da je pripadalo LA. Tužitelj da se podijelio sa svojim sestrama C i B, koje da su svoj dio prodale baš ovom I, tako da je sada S na dijelu koji je nekada bio Mrkićev napravio parkiralište, to da je ovom svjedoku poznato jer da je prije par mjeseci bio na terenu. Zapadno od sporne nekretnine da su isto [adresa], sjeverno od sporne nekretnine da je sestra C nešto prodala, tamo da su izgrađene neke kućice, a s istočne strane da je put. Ovom svjedoku nije poznato da bi ikada itko svojatao ovu nekretninu. Dvorište koje su nekada posjedovali J od kuće pa sve do GA da je bilo dugo možda više od 100 m, da su imali veliki dvor u kojem se nalazila "japnenica" – mjesto gdje se nekada gasilo vapno. Od tog dijela pa sve do Bušljete da je bilo još zemlje koju da su J koristili za napasanje blaga.

9. Tužitelj saslušan kao stranka (l.s. 70-71) naveo je da je njegov otac AA rođen u kući na spornoj nekretnini 1934. godine. On da je preminuo 2011., naslijedili su ga tužitelj i njegove dvije sestre te da su se podijelili na način da je njemu pripao sporni dio, a sestrama da je pripao dio nekretnine u ukupnoj površini od 550 m2 koji da se nalazi iza kamenog zida označenog na skici sudskog očevida kao kameno betonski zid susjeda S. Njegove sestre da su svojih 550 m2 prodale upravo susjedu I, koji da je sada na tom dijelu napravio i uredio parkiralište ispred svog objekta koji da je stekao kupoprodajom od sada pok. MA, koji da je na tom mjestu imao jednu malu štalicu. S da je uredio objekt – nekadašnju Bušljetinu štalicu i parkiralište – nekadašnji dio imovine tužiteljevih sestara te da je podigao kameno – betonski zid. Nekada da je jugozapadnu granicu sporne nekretnine, odnosno nekretnine njegovih predaka, predstavljao suhozid koji da se nalazio neposredno uz štalicu, koju je danas uredio S u objekt i taj dio suhozida da je predstavljao jugozapadnu stranicu njihovog posjeda, a danas da je zbog činjenice da su njegov dio sestre prodale I, jugozapadna granica sporne nekretnine upravo zid zatečen na terenu. U staroj kući na spornoj nekretnni da se rodio njegov otac i njegov otac i otac njegovog djeda, a nekretnina da se oduvijek koristila za obrađivanje, u smislu da su ispred kuće postojali dijelovi vrta, dok da je u nastavku bila livada, koju da su koristili za ispašu stoke. Do 1991. godine u toj staroj zapuštenoj kući na spornoj nekretnini da je živjela njegova baba BA rođ. Ć, majka njegovog oca, koju da su zbog Domovinskog rata iselili iz te kuće koja da je od tada napuštena. Nekretnina da je obrađivana sve do početka Domovinskog rata, a nakon završetka rata, da ju je nastavio obrađivati njegov otac. Suhozid koji je na skici sudskog očevida prikazan na pravcu L-R-E, da predstavlja suhozid koji ga na tom mjestu otkad ovaj tužitelj zna za sebe i da je služio kao zaštita da blago ne prelazi u dio vrta koji su obrađivali. Njegovi prednici da su bili imućni, da su imali dvije staje, a u njima puno ovaca, koza, krava i nekoliko konja. U zapadu nekretnine također su J. Prema dijelu koji se nalazi uz postojeći bijeli kolni put, da je njegov posjed ograđen i žicom i suhozidom te plotom te da nikada nije bilo problema s trećima u smislu da bi itko svojatao ovu nekrentinu. Ovaj S da je kontaktirao njegove sestre radi prodaje nakon što su se već podijelili. Dio koji su sestre prodale I, koji im je pripao u diobi, da je izgledao kao ledina, odnosno isto kao i dio sporne nekretnine, koji je na skici sudskog očevida označen kao zemljište obraslo gustom makijom i raslinjem. Naveo je da su njegove sestre u diobi dobile još oko 2100 m2 sjeverno od sporne nekretnine, što da su kasnije prodali dr. IAE te da ni S ni TA nisu imali problema sa imovinom koju su stekli kupoprodajom od svojim sestara.

10. Na temelju dokaza provedenih u ovoj pravnoj stvari te ocjenom istih, ovaj sud utvrđuje da je tužitelj osobno i po svojim prednicima posjedovao spornu nekretninu u vremenu potrebnom za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ovo stoga što vjeruje tužitelju kada isti u svom iskazu navodi da se radi o kući u kojoj su rođeni i njegov otac i djed, pa i pradjed jer se, u to da se radi o staroj kući, ovaj sud uvjerio neposrednim opažanjem, a o tome su iskazivali i saslušani svjedoci u ovoj pravnoj stvari, čije iskaze ovaj sud prihvaća istinitima. Kada se uzme u obzir činjenica da je tužiteljev otac bio rođen 1934. godine, da je tužiteljev djed nastradao još 1936. ili 1937. te da je zapravo tužiteljevog otac podigao njegov djed, koji je morao biti rođen prije 1900., ovaj sud smatra utvrđenim da se predmetna nekretnina u posjedu tužiteljevih prednika nalazi svakako od prije II. svjetskog rata i to barem od 30-tih godina prošlog stoljeća. Da se radi o posjedu tužiteljevih prednika koji ni od koga nije ometan, slijedi i iz navoda saslušanih svjedoka, pa i tužitelja, da su u diobi koju su nasljednici VA, tužiteljevog oca, proveli njegov sin (ovdje tužitelj) i njegove kćeri (tužiteljeve sestre), tužiteljeve sestre dobile dijelove Mrkićevog posjeda koji se nalaze sjeverno od sporne nekretnine i južno od sporne nekretnine te da su dobiveno u diobi otuđile, a da stjecatelji istih nisu imali nikakvih problema, u smislu da bi netko treći svojatao ono što su tužiteljeve sestre prodale. Tako je utvrđeno i da su tužiteljeve sestre u diobi dobile dio jugozapadno od sporne nekretnine, koji je prodan stanovitom I, za kojega je utvrđeno da graniči sa spornom nekretninom s jugozapadne strane. Na taj način je S svoj posjed, stečen od tužiteljevih sestara ogradio zidom na skici sudskog očevida označenom na pravcu J-G. Navesti je i da iz navoda tužitelja, da je susjed S bio taj koji se njegovim sestrama obratio radi prodaje dijela jugozapadno od sporne nekretnine, ovaj sud zaključuje da je i trećima bila poznata činjenica da su i dio jugozapadno od sporne nekretnine posjedovale tužiteljeve sestre, odnosno da još njihovi prednici, kako to tvrdi tužitelj.

11. Iz iskaza saslušanih svjedoka, pa i tužitelja slijedi da su J, tužiteljevi prednici, s jugozapadne strane graničili s MA, a da je granicu između njihovih posjeda predstavljala štala G, koju je kasnije S preuredio u gostionicu. Stoga ovaj sud zaključuje da su tužiteljevi prednici u posjedu držali, osim ovdje sporne nekretnine i veću površinu, na kojoj su bili izvanknjižni vlasnici. Ovaj sud poklanja vjeru iskazu tužitelja kao i saslušanih svjedoka u dijelu u kojem isti navode da je stari suhozid označen na pravcu točkama L-R-E postojao kako bi spriječio da blago koje su napasali na dijelu sporne nekretnine na skici označenom kao zemljište gusto obraslo niskom makijom i raslinjem prelazi u dio označen kao staro dvorište tužitelja u kojem tužitelj i ostali svjedoci navode da su njegovi prednici imali vrt. Ovo stoga što je isto logično i uvjerljivo te kod činjenice da sporna nekretnina sa zapadne strane graniči sa nekretninom 610/1, koja je također u vlasništvu VA, kao i da se cijeli predio na kojem se nalazi sporna nekretnina naziva Mrkića stan, ovaj sud nalazi osnovanima navode tužitelja u tužbi, da je isti stekao pravo vlasništva na spornom dijelu temeljem dosjelosti, što za posljedicu ima prihvaćanje tužbenog zahtjeva na način kako je to označeno u izreci ove presude.

12. Naime, u konkretnom slučaju, iz činjeničnih navoda u tužbi i tijekom postupka, po ocjeni ovog suda, proizlazi da se tužitelj poziva na dosjelost kao pravnu osnovu stjecanja ove nekretnine.

13. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću predstavlja originarni način stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, posjedovanjem određene stvari kroz zakonom određeno vrijeme i pod uvjetom da takav posjed ima određenu kakvoću.

14. Prema odredbi čl. 388. st. 2. ZV, stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih učinaka.

15. S obzirom na činjenične navode u tužbi i tijekom postupka, o predmetnom zahtjevu valjalo je odlučivati primjenom pravila odredbi Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), a koja pravna pravila se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 1941. godine („Narodne novine“, broj 73/91).

16. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bilo je potrebno ostvarenje ovih pretpostavki: a) sposobnost stjecatelja, b) sposobnost stvari da bude u vlasništvu, c) posjed određene kvalitete i d) vrijeme dosjelosti određeno zakonom, dok je za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću posjed trebao biti samo pošten, a izvanredno vrijeme dosjelosti je bilo 30 ili 40 godina (pravno pravilo iz paragrafa 1477. OGZ).

17. Nadalje se za stjecanje vlasništva prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ zahtijeva pošten posjed, dok je pošten prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ onaj tko iz vjerojatnih razloga drži stvar kao svoju. Teret dokaza činjenice da posjed nije pošten je pak na tuženiku, a koji navedeno niti tvrdi niti pak dokazuje.

18. Ocjenjujući izvedene dokaze, ovaj sud nalazi da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao da se nalazi u samostalnom, poštenom, neprekidnom posjedu utuženih nekretnina, kakav posjed ovih nekretnina su ranije imali njegovi prednici – otac ČAE, odnosno još njegov pradjed, koji je zbog toga što je tužiteljev djed umro 1936. ili 1937. godine, upravo u toj kući podigao i tužiteljevog oca ČAE.

19. Nadalje je istaći da je Republika Hrvatska potpisnik Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a isto tako je od 2013. godine članica Europske Unije, zbog čega je u svom pravnom sustavu dužna primjenjivati Europsko pravo, pa prema tome i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Protokole koji su sastavni dio te Konvencije. Zbog toga je dužna primjenjivati i Protokol br. 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava, a isto tako dužna je primjenjivati i odluke Europskog suda za ljudska prava. Europski sud za ljudska prava je već odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji su se ticali stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, pa je tako donio odluke u predmetima „ L“ protiv Republike Hrvatske iz 2009. godine, te u predmetima A i dr. protiv [adresa] i M protiv Republike Hrvatske iz 2016. godine, koje su po ocjeni ovoga suda donesene u istom činjeničnom supstratu kao što je činjenični supstrat u ovom predmetu. Iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV zbog retroaktivnih učinaka i štetnih posljedica koje su iz toga proizlazile u odnosu na vlasnička prava trećih osoba koji bi zbog odredbe takvog zakona izgubili svoja prava na nekretninama, a koja su im oduzeta za vrijeme socijalističke vladavine. Međutim, u konkretnom predmetu proizlazi da nitko od trećih osoba, osim tužitelja ne polaže pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da bi isključivu korist od ukidanja ovog zakonskog članka imale lokalne vlasti koje bi stekle prava u pogledu predmetnog zemljišta, zbog čega u konkretnom slučaju to nisu razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi izvan snage odredbu čl. 388. st. 4. ZV.

20. U ovom predmetu na temelju provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj, osobno i preko svojih prednika, bio u isključivom i neprekidnom posjedu najkasnije još od prije 1930. godine, kako to slijedi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka te da su se istekom roka od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZV ispunili zakonske uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga se po ocjeni ovoga suda može zaključiti da su tužiteljevi prednici na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997. godine, postali vlasnicima predmetnog zemljišta stupanjem na snagu tog zakona, jer su u tom trenutku bili u neprekidnom poštenom posjedu preko 40 godina. Ta odredba Zakona o vlasništvu ostala je na snazi gotovo tri godine dok je nije ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. godine. Pri tome, s obzirom na navode u Odlukama Europskog suda za ljudska prava, nevažno je za određivanje može li se u njihov zahtjev za utvrđenjem vlasnika nekretnine dosjelošću okvalificirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju vrijeme kada je tužitelj podnio tužbu, tj. da li ju je podnio prije ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske ili ju je podnio kasnije. S obzirom na naprijed navedeno, može se zaključiti da je tužiteljev prednik temeljem izvorne verzije odredbe čl. 388. st. 4. ZV ex lege postao vlasnikom predmetne nekretnine i to 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stupio na snagu. Također, u ovom predmetu nema nikakve naznake da bi ukidanjem odredbe čl. 388. st. 4. ZV nitko drugi osim javne vlasti stekao ikakva prava u pogledu predmetnog zemljišta ili da bi neka druga stranka, osim tužiteljeva prednika ikada potraživala kakva prava nad tim zemljištem. Stoga u ovom slučaju ne postoje razlozi koji su potaknuli Ustavni sud Republike Hrvatske da stavi odredbu čl. 388. st. 4. ZV izvan snage, zbog čega je u takvim okolnostima na temelju važećih zakonskih propisa tužiteljev prednik stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama dosjelošću.

21. Dakle, iz izvedenih dokaza slijedi da je tužitelj dokazao neprekinuti valjani pravni slijed načina stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pa je, temeljem citiranih odredbi, valjalo prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika u ovoj pravnoj stvari.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, pa je tako tužiteljima valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, dalje: Tarifa) kod određene vrijednosti predmeta spora od 1.328,00 eura, i to za sastav tužbe

- 100 bodova (Tbr. 7. Toč. 1. Tarife), pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 2. rujna 2024., 15. svibnja 2025. i 26. kolovoza 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč 1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 22. kolovoza 2025. 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura, koliko je priznato tužitelju na ime zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika. Kada se na taj iznos obračuna PDV, po stopi od 25%, parnični trošak koji je tužitelju dužan naknaditi tuženik iznosi 1.250,00 eura. Ovom trošku valjalo je pribrojiti iznos od 500,00 eura na ime predujma troškova očevida, kao i na ime plaćenih sudskih pristojba na tužbu 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, pa tako ukupno dosuđeni parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju, iznosi 1.829,64 eura.

U Zadru, 17. rujna 2025.

Sutkinja

Ivana Klišmanić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi županijskom sudu putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku

NAKON PRAVOMOĆNOSTI:

- Ministarstvo financija, Porezna uprava Zadar, Područni ured Zadar,

Ispostava Zadar